SNJEŽNA KRALJICA I GRAD ZAGREB
Tekst: Šiško Španiček
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
U proteklih je nekoliko dana napisano više tekstova o ovogodišnjim utrkama Skijaškog svjetskog kupa u slalomu u ženskoj i muškoj konkurenciji u Zagrebu na Sljemenu. Tekstovi su uglavnom bili intonirani o tome je li gradu Zagrebu potreban takav sportski događaj ili je to samo trošak u gradskom proračunu pogotovo nakon blatnjavo lisnate ženske utrke i prekinute muške. Petnaest godina utrke, prvo ženske pa onda i pridružene muške, danas već opjevani spustovi bez štapa i rukavice Janice Kostelić, kao i manje od pola sekunde ukupnog zaostatka za pobjednikom u 3 muške utrke i tri druga mjesta Ivice Kostelića polako blijede u sjećanjima većine pratitelja ovog kako se voli navesti fantastičnog eventa koji je godinama najgledanija ili jedna od najgledanijih utrka svjetskog skijaškog kupa. Što god to značilo.
GODINE EUFORIJE
Utrka je pokrenuta u godinama euforije sjajnih skijaških rezultata obitelji Kostelić i nekako je na njihovim plećima sjajnih uspjeha dospjela u Zagreb na brijeg visok 1000 m s jednom poštenom stazom taman dovoljnom da zadovolji uvjete održavanja utrke. Prihvaćena od tadašnje gradske uprave koja je činila sve da nečinjenje za grad nadoknadi činjenjem onog što građani najviše vole, a to je dokona zabava bez previše misaonih napregnuća, odlučila je od jedne obične slalomske utrke načiniti spektakl. I dobrim je dijelom u tome uspjela. Uplela se ondje ekipa spretnih šprehera, PR-ovaca, ali i poslovnih ljudi koji su u popratnim uslugama koji takve događaje prate od TV prava, logistike, ugostiteljstva našli svoj interes. I sve je to legitimno dok su troškovi pokriveni, dok sponzori izdašno potpomažu i plaćaju račune (ideje naše novac vaš) a grad krpa rupe da utrka svojedobno osvoji primat s najvišim nagradnim fondom u povijesti utrka za Svjetski skijaški kup, da natjecatelji spavaju u hotelu s 5*, da blazirani zagrebački kraljevi švedskog stola ordiniraju u šatoru nazvanom po nekoj od skupocjenih kovina, dok svjetina gaca po blatnjavom Krumpirištu i hrani se na kazanu.
BEZ NOVIH SKI STAZA
U skijalište je investirano u svim tim godinama navodno više od stotinjak milijuna eura jer trebalo je dovesti vodu, stvoriti rezervoare vode za produkciju umjetnog snijega, pojačati struju, kupili su se najmoderniji strojevi za pripremanje staza (od kojih su neki na kraju i misteriozno izgorjeli), skijalište je dano na upravljanje jednoj obiteljskoj dinastiji kojoj baš uređivanje staza i nije pretjerano išlo od ruke, pisali su se panegirici o sjajnom ski centru na 1000 m visine, a ujedno se propuštalo spomenuti da niti jedan metar novih staza nije sagrađen ne u tih 15 zlatnih godina, nego u vrijeme od Univerzijade, a mlađima ćemo ukazati da je ona bila 1987.g., da niti jedan metar novih ski liftova nije implementiran u to isto vrijeme i da smo svo to bili osuđeni na dvije vučnice, jednu hoće-neće na Zelenom spustu i drugu koja je servisirala Činovničku livadu, gdje skijaši ratuju sa sanjkašima od stoljeća sedmog, te sjedežnicu koja je često više bila u remontu no što je radila od pogona preko tepiha i ostalih sastavnih dijelova. U tekstovima svih tih godina pisani su hvalospjevi o interesu, gledanosti, popularizaciji Zagreba kao destinacije, itd. Bilo bi zanimljivo čuti od Turističke zajednice grada Zagreba, koliko je ljudi posjetilo Zagreb potaknuto primjerice događanjima na Adventu, a koliko ski utrkom na Sljemenu? I jesu li za nju uopće čuli. TZGZ jamačno tekve podatke ima.
PAVLEKOVE SUZE
I ovdje dolazimo do krucijalnih stvari zašto je danas bitno naglasiti što se dogodilo protekli tjedan na Sljemenu. Utrka se forsira svake godine (iako je dvaput u povijesti bila mudro otkazana – to ove godine nije bio slučaj), vremenski uvjeti ne dopuštaju niti ski centrima na višim visinama čvrstu okladu da će imati snijeg, a kamoli na 1.000.m visokoj gori na desetak stupnjeva koliko je posljednjih godina bila prosječna temperatura u prosincu 2021. Davno su prošla vremena u kojima smo započinjali ski sezonu na Sljemenu za tadašnji praznik 29.11. na prirodnom snijegu. I na skijama se spuštali do podnožja gore. Takvo što danas je naprosto nemoguće. Prošla vremena euforije davno su prošla, što je bilo više no vidljivo proteklih godina po posjetu gledatelja i danas više nije važno mora li se utrka odraditi zbog potpisanih dugoročnih ugovora, nije niti važno moramo li gledati Pavlekove suze, bile one istinske zbog ljudi koji su radili na stazi, ili zbog sponzora koji su se pretpostavljam zaštitili od takvih neželjenih otkaza utrke u svojim ugovorima ali će vrlo vjerojatno od nekoga naplatiti penale, nije važno je li se pogriješilo kad se pregazilo direktora FIS-a i urgiralo na višoj instanci izravno u sjedištu FIS-a kako bi se utrke održale.
NATJECANJE ZA HAZARDERE
Nije važno ni kada Ivica Kostelić kao glavni promotor Snježne kraljice vodi svoje ratove iz prošlosti s austrijancima I švicarcima objašnjavajući urbi et orbi da se utrke voze (i) po takvim stazama (na kojoj se već na drugom natjecatelju vidjelo da je ona opasna, grbava, i neprilična/opasna za održavanje utrke – uostalom govor tijela natjecatelja koji su ulazili u cilj sve su govorili). Ivica u sebi ima taj neki drive opasnosti koji ga ne napušta niti u njegovim četrdesetima. No nisu svi natjecatelji takvi hazarderi. Nisu spremni hodati po Grenlandu, ploviti po oceanima, već se možda neki od njih neozlijeđeni žele nakon trke vratiti svojoj djeci.
ŠTO I KAKO DALJE?
Sve su to stvari koje su iza nas nepovratno i više se ne mogu mijenjati. Ono što eventualno možemo mijenjati su neka nova činjenja o kojima moramo razmisliti nakon ta tri turbulentna dana u kojima je utrka stvorila veliku količinu negativne energije u društvu koje dijelom i nije naklonjenu održavanja te utrke. Ti su zasigurno likovali, a da li se moglo pametnije odlučiti s obzirom na preuzete obaveze ostaje odgovoriti organizatorima. Fijasko će se ubrzo zamijeniti nekom drugom irelevantnom viješću, netko će platiti račune, a zlopamtila će zapamtiti. I neće tako brzo zaboraviti. Kao što smo vrlo brzo vidjeli da ne zaboravljaju na muškoj utrci.
Prije no što se postavi pitanje što i kako dalje sa Snježnom kraljicom, a na koje će odgovoriti ugovori koji su potpisani, prije no što Grad Zagreb odgovori hoće li smanjiti ovih 2,5 mio kn za daljnje financiranje utrke trebalo bi se postaviti sljedeće, nažalost vrlo vjerojatno retoričko pitanje: može li se utrka, ako se dalje odlučimo imati je, nadajmo se s gledateljstvom na stazi da se privid kruha i igara održava i dalje, premjestiti u neki drugi termin? Naime, s infrastrukturom koja postoji na Sljemenu i koju smo svi mi građani Zagreba sufinancirali kroz poreze i prirez, skijanje bi na Sljemenu trebalo biti omogućeno građanstvu od početka prosinca barem do prvog travnja. Na ovaj način kako se upravlja skijalištem koje se u prosincu uopće ne priprema, već se počinje s pripremom krajem godine kako bi staza dočekala svoje trke početkom siječnja. Da bi nakon utrke Crveni spust bio neuporabiv barem desetak dana dok natjecateljska staza ne omekša, a time skijaši dobivaju mogućnost skijanja negdje od 15. siječnja.
SKIJAŠKI POTENCIJAL ZA ODABRANE
Drugim riječima u vrijeme Božićnih i Novogodišnjih praznika kada su u Hrvatskoj školskoj godini predviđeni slobodni dani na Sljemenu praktično nije omogućeno skijanje jer ga ili nema, ili je Crveni spust zatvoren jer se priprema za utrku. To je vrlo vidljivo i bolno bilo pogotovo ove godine za skijaše jer su izmučeni koronom i prošlogodišnjim propuštanjem ski sezone u većini slučajeva, ove godine bili prisiljeni ići na skijanje u najskupljem tjednu u okolne zemlje.
Grad Zagreb je nažalost opčinjen jednim (ali samo za nas u Hrvatskoj – na europskim skijalištima skijaši uglavnom nemaju pojma o utrci u Zagrebu) spektaklom kao što je Snježna kraljica propustio barem pokušati organizirati ski centar koji bi radio na korist svojim građanima, nešto kao pandan Jarunu za zimski period. Zagrepčani vole skijanje i uistinu je šteta da se jedan skijaški potencijal poput Sljemena nije uspio nametnuti u proteklim desetljećima kao projekt od značenja za dobrobit stanovnika Zagreba. Iskreno, infrastruktura koja trenutno postoji na Sljemenu ne obećava proširenje i izgradnju dodatnih ski kapaciteta. Možda će nova žičara, kad jednog dana proradi donijeti dodatni zamah u revitalizaciji Sljemena. Potencijal kako napisah postoji. Pitanje je postoji li znanje u Gradu kako ga iskoristiti?
I Želi li ga se iskoristiti?
