IZRAEL, PALESTINA, RUSIJA I UKRAJINA – DVA RATA I DVIJE ETIKE

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: AFP

U dvadeset i pet stoljeća „mudrosti Zapada“ filozofska misao nije mogla iznjedriti više od dvije etike (grane praktične filozofije), Aristotelove i Kantove. Ova druga – u vremenskom slijedu – je filozofija principa. „Nigdje na svijetu, štoviše, uopće ni izvan njega ne da se zamisliti ništa što bi se bez ograničenja moglo smatrati kao dobro osim dobre volje“, kaže Kant u prvoj rečenici knjige „Osnivanje metafizike ćudoređa (Grundlegung zur Methaphysik der Sitten)“. Postoji osnovni princip, kategorički imperativ: „Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane općim zakonom“. Što to znači? To znači da se treba pridržavati pravila i propisa, reda i zakona, jer upravo su zakoni napisani zato da vrijede univerzalno, za sve ljude i za sve prilike.Imamo u povijesti mnoge primjere kada su se ljudi žrtvovali radi časti,pravde i poštenja; Kantova etika je – u konačnoj analizi – vojnička etika. Ne možemo a da ne osjetimo poštovanje prema zapovjedniku ratnog broda koji tone zajedno s njime. On je obavio svoju dužnost do kraja.

Kant ili Aristotel?

No postoji, kao što rekoh, i druga etika, ona Aristotelova. Za tu etiku dobra volja nije dovoljna, jer – zna se – put do pakla popločan je dobrim namjerama. Za otvoreni i vedri grčki duh je nezamislivo da nešto bude dobro ako iz toga proizlazi zlo. Stoga za etičko djelovanje ne treba imati samo volju da se čini dobro, ili da se postupa po dužnosti, nego treba imati i razboritost da se pri činjenju dobra ne čini zlo. Primjer? Vozač prolazi kroz raskrižje dok mu je upaljeno zeleno svjetlo. No u jednom času vidi da mu silnom brzinom siječe put drugi auto vozeći kroz crveno. Što će učiniti? Pristalica Kantove etike će reći da treba stisnuti gas da mu se na semaforu ne upali crveno, a to što će se sudariti nije važno, jer je za sudar kriv drugi vozač a ne on. Pristalica Aristotelove etike će pak reći da treba kočiti i učiniti sve da izbjegne nesreću. Je li u pravu Kant ili Aristotel?

Koja su to načela?

Kantovo rezoniranje otkriva knjiškog moljca – filozofa koji živi u oblacima. Njegova filozofija nije izvedena iz životnog iskustva, kojeg je uostalom imao vrlo malo. Aristotelova etika je pak etika odraslog, zrelog i odgovornog čovjeka, čovjeka koji je u životu vidio mnogo ljudi i od njih mnogo zla iskusio.

No ne bih dalje o tome. Kako te dvije praktične filozofije, te dvije etike, možemo primijeniti na rat u Ukrajini i Izraelu? Prva je teza kantovska: postoje temelji međunarodnog prava kojih se treba pridržavati – a Rusija ih očigledo krši. Koja su to načela?

Prvo je načelo da jedna država ne smije napasti drugu, nego se svi sporovi trebaju riješti diplomatskim sredstvima. Rusija je napala Ukrajinu, to je činjenica, ali je isto tako činjenica da su Sjedinjene Države (NATO) napale Irak, Libiju, krnju Jugoslaviju… Gdje je tu principijelnost?

Na Zapadu se snebivaju što je američki novinar Tucker Carlson intervjuirao Putina i pritom dao ruskom predsjedniku da dođe do riječi („da širi rusku propagandu“), umjesto da ga je provocirao i grdio. Naročito im smeta Putinovo inzistiranje na povijesnom pravu Rusije na Ukrajinu (kao što im smeta povijesno pravo Srbije na Kosovo). No, gle čuda, ne smeta im povijesno pravo Izraela na Palestinu. Ne odričem pravo Židovima da imaju svoju državu – ali gdje je tu principijenost? Neprincipijelnost se očituje i u tome što se nekim narodima (Židovima i Ukrajicima) daje pravo na nacionalnu državu, štoviše, nekim se narodima (Albancima) daje pravo na dvije nacionalne države, dok se trećima (Palestincima, Kurdima) ne daje pravo ni na kakvu nacionalnu državu. Gdje je tu principijelnost?

Tampon zona između Istoka i Zapada

Tako dakle stoji s prvim (Kantovim) etičkim učenjem. A što je s Aristotelovim?

Aristotel bi po svoj prilici rekao: mir nema cijenu – treba učiniti sve da se izbjegne rat. I mogao se izbjeći. Mogao se izbjeći da NATO nije 2008. godine donio odluku da se proširi na Ukrajinu. Mogao se izbjeći da je Biden obećao da neće primiti Ukrajinu u NATO umjesto da je odbrusio Putinu kako svaka država ima pravo da ulazi u vojni savez s kim hoće. Da su Ukrajinci napravili ono što su Rusi od njih zahtijevali – da ne ulaze u NATO i da ostanu neutralni – svega ovog ne bi bilo. Obje bi strane garantirale neutralnost Ukrajine, a Ukrajina bi bila tampon zona između Istoka i Zapada, kao što je to bila Belgija ili Jugoslavija.

No izabrala je drugi put. Dajte nam oružje, kažu, da spašavamo živote. Ne, više oružja znači samo više izgubljenih života, jer oružje produžuje rat, povećava stradavanja, donosi patnju. Brzi rat, brza pobjeda je najbolja, jer se umanjuju gubitci i na jednoj i na drugoj strani. No Rusi su izabrali drugi put, put koji vodi do propasti Ukrajine kao funkcionalne države. Jer na kraju će, ma kako rat završio, Ukrajina biti gospodarski uništena, moralno slomljena i demografski upropaštena zemlja. Već šest milijuna Ukrajinaca živi izvan zemlje s vrlo malim izgledima da se ikad vrate, već ih je pola milijuna poginulo, a svakim danom ih tisuću gine ili postaju teški invalidi. Svi ti mrtvi i ranjeni, svi ti upropašteni životi padaju na dušu onih koji ratuju umjesto da pregovaraju.

Dvoličnost politike

Možemo se diviti hrabrosti i nepokolebljivosti Ukrajinaca, posebice Volodimira Zelenskog – ali to je Kantova etika, etika vozača koji svijesno ulazi u sudar zato jer je „pravda na njegovoj strani“. Po etici Aristotela, koja gleda ne samo namjere (principe) nego i posljedice koje proizlaze iz njihova provođenja, Zelenski nije ništa drugo nego zločinac, još gori od Putina  – jer čini zločin prema svom narodu, jer upropaštava državu koja mu je povjerena na upravljanje. No povijest će im obojici suditi.

A nama preostaje da konstatiramo da se politika vodi prije svega radi interesa, prvenstveno ekonomskih. Osude, zgražanja i slična moraliziranja služe samo za mazanje oči lakovjernima, onima koji ne mogu ili ne žele shvatiti dvoličnost svake politike.