TREBA LI NAM NA OTOKU RABU “NAPREDAK”?

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: Genex/T. M.

U interesu napretka čovjek je na ovim (i ne samo na ovim) prostorima često bezdušno zadirao u prirodu. Mnogi će se složiti da bez tih intervencija ne bismo bili to što jesmo; ne bismo imali struju, vodu, prometnice, luke, sela i gradove… Tako su neke doline potopljene da bi se izgradila akumulacijska jezera, šume su posječene da bi tuda prošla cesta ili pruga… Uvijek je čovjek dokazivao nadmoć (?) nad prirodom, često oholo tvrdeći da će ona ionako te rane ubrzo zaliječiti. Bez mnogih od spomenutih zahvata danas gotovo da ne bismo znali živjeti; jezera nam osiguravaju struju i pitku vodu, cestama i prugama putujemo, a priroda se trsi da povrati bar dio izgubljenog prostora pa je usjeke već obrasla trava. Tragovi industrijskog i tehnološkog napretka vidljivi su golim okom, pa čak i iz svemira, što znači da je u svom trajanju čovjek dao vidljivi trag svog postojanja. Međutim, često puta i trag svoje oholosti i gluposti. No, uvijek je bilo i onih koji su pozivali na oprez i upozoravali na neprimjerene zahvate u prirodi, uz ostalo i na one zahvate koje ne opravdava očekivana dobit. Njih se pak, često prozivalo da se protive napretku.

PROIZVODNJA OTPADA NA OTOCIMA

Da je napredak neumoljiv i da smo u ime napretka i mi i priroda oko nas izloženi bahatosti industrije, poduzetnika pa i pojedinaca, ne treba posebno isticati. Ipak, devastacija prirode neproporcionalna veličini zahvata kojeg traži napredak, i neusklađenost sa životnim prilikama i potrebama lokalnog stanovništva ne jednom me navela na ljutnju.

I vrapci na krovu znanju da se na otocima teško živi, i to ne samo na našima, već je tako skoro posvuda u svijetu. Otočne zajednice su prirodno ‘osuđene’ na samoodrživost, što znači da su izuzetno ranjive, a za to primjera ima mnogo. Izoliranost je rezultirala mnogim prilagodbama, počev od razvoja osebujnih dijalekata, neobičnih narodnih nošnji i običaja, pa do endemskih bioloških svojti. Prostorna ograničenost otoka znači da u svom djelovanju nemamo pravo na pogrešku; bilo što da pođe krivo, ugrozit će sam opstanak otočnih zajednica! Zato se zaštiti okoliša na najsjevernijem europskom otočju Svalbardu poklanja posebna pažnja, koja ide toliko daleko da se sve smeće proizvedeno u najvećem gradu Longyearbyenu (ima oko 2000 stanovnika) odvozi s otoka na norveško kopno! Možda ovaj primjer zvuči ekstremno, ali zapitajmo se koliko na našim otocima “proizvodimo” otpada, koliko se proizvoda na otočnom tržištu prodaje u povratnoj ambalaži a koliko u nepovratnoj, i što se događa s nepovratnom ambalažom na otocima? U neko davno doba to je bilo nezamislivo pitanje, jer jedna je ‘demijana’ trajala desetljećima! Međutim, danas proizvodimo i goleme količine građevinskog otpada koji je u staro doba redovito završavao u moru jer se zasipavanjem povećavala površina kopna, pa je tako u gradu Rabu nasuta i cijela Donja ulica! Danas je to zabranjeno, pa takav otpad jednostavno završava na ilegalnim deponijima, na užas turista koji to naprosto ne mogu shvatiti. Sva sreća da se reklamne fotografije otoka snimaju iz zraka pa se ta sramota ne vidi.

UMNOŽENI EKO PROBLEMI

Danas brojčano skromno otočno stanovništvo višestruko poraste tijekom ljetne sezone, pa se umnožavaju i svi ekološki problemi. Da se na otocima treba sagraditi kanalizacijska mreža uopće nije sporno i ne treba dokazivati opravdanost tog zahvata. Zato se na otoku Rabu već godinama gradi kanalizacijska mreža, ali nažalost mjestimično se radovima nanosi šteta okolišu, prirodi kojom se ponosimo i o kojoj nedvojbeno ovisi turizam koji je za mnoge stanovnike otoka i jedini izvor prihoda. Treba pogledati turističke brošure; sve odreda prikazuju lijepu prirodu, očuvani okoliš, i to je glavni “mamac” kojeg koristimo za privlačenje gostiju, turista. Kako želimo da se gosti kod nas dobro osjećaju, ističemo mir, tišinu, prirodne ljepote, očuvani okoliš, te gostoljubive domaćine kao prednosti naše destinacije.

Kad govorimo o našim prirodnim vrijednostima, valja imati na umu da nisu svi naši otoci izgrađeni od tvrdih stijena, jer su neki poput Raba izgrađeni i od mekanih stijena kao što su pješčenjaci, lapori, glina, fosilno tlo (paleotlo) i pijesak. Te su stijene izložene eroziji koju do neke mjere ipak usporava vegetacija. Na Rabu je to samonikli veliki vrijes (Erica arborea) kojeg lokalno nazivaju “uljka”, a koji raste upravo na pješčanim i laporovitim podlogama. Erozija pak, u takvim podlogama oblikuje živopisne jaruge (slika 1).

Slika 1: Jaruga na Frugi, izložena jakoj antropogenoj devastaciji motociklističkih entuzijasta.

Zbog raznolikosti i očuvanosti geološke podloge, na otoku Rabu je pokrenuto osnivanje geoparka, na čemu se već godinama intenzivno radi uz svesrdnu pomoć lokalne zajednice. Do sada je napravljeno i označeno preko 50 km staza na kojima su označeni i prikladnim tablama protumačeni pojedini zanimljivi motivi. Za pojedine geološke staze tiskane su prateće karte i deplijani, a tijekom ljeta otvoren je i centar za posjetitelje u predvorju Zimskog kina u gradu Rabu, kojeg tijekom ljetne sezone posjeti preko 5000 turista. Geopark Rab je, dakle, već nekoliko godina neslužbeno u funkciji, ali ima još mnogo poslova koje treba obaviti kako bi se ostvarila njegova puna zadaća.

NEPOPRAVLJIVA ŠTETA

Jedan od jedinstvenih motiva geoparka je erozijski reljef razvijen na paleotlu, a na Rabu se nalazi samo na tri mjesta; u dolini Fruge (slika 1), u Donjoj Supetarskoj Dragi (slika 2), i na Loparu (slika 3). Nažalost, u Donjoj Supetarskoj Dragi taj je prirodni fenomen, jedinstven na našem Jadranu, probojem trase za polaganje kanalizacijske cijevi u znatnoj mjeri uništen. Prosjek koji je napravljen 2012. godine neprimjereno je širok u odnosu na prostor koji je potreban za postavljanje kanalizacijske cijevi (slika 4). Više metara visoki grmovi velikog vrijesa su raskrčeni, a paleotlo je sada izloženo kiši koja ga intenzivno erodira. Ne treba naglašavati da je ovim radovima u ime poboljšanja kvalitete života (napretka) na otoku, otočnom krhkom okolišu nanesena nepopravljiva šteta. Za očekivati je da će za nekoliko godina na tom prosjeku nastati nekoliko metara duboka jaruga, a cijev bi se tada mogla naći doslovce u zraku. Već nakon samo godine dana, jaružanje je doseglo dubinu od preko 0,5 m, mjestimično i dublje (slika 5), što svakako turistima (koji upravo tuda dolaze na kupanje na jednu od poznatih pješčanih plaža) nije oku ugodna slika, a razrovana staza prijeti da polomite noge.

Slika 2: Jaruge u Donjoj Supetarskoj Dragi na rtu Fuža nastale su erozijom unatoč vegetacijskom pokrovu, što zorno prikazuje intenzitet erozije.

Slika 3: Erozijski reljef na Loparu često se naziva Rapskim “piramidama”.

Slika 4: Prosjek u Donjoj Supetarskoj Dragi snimljen u lipnju 2012. godine, vide se kanalizacijske cijevi prije postavljanja, pa se može usporediti njihovu dimenziju i širinu prosjeka.

Slika 5: Jaružanje snimljeno na istom mjestu 2013. godine. Cijev je već ukopana, ali je prosjek ostao izložen intenzivnoj eroziji koja ispire (paleo)tlo i odnosi ga u more koje je zato nakon kiše žuto. Do danas su nastali žljebovi dubine preko 1 m, a pješačka staza je doslovce nestala!

O napretku se dakle, može govoriti na mnogo načina; na pozitivan (koliko nam podiže kvalitetu života) i negativan (jer nam uskraćuje kvalitetu života). Na otoku Rabu je kvaliteta života domicilnog stanovništva, pa i gostiju, prije svega povezana s dostupnošću otoka, tj. njegovom povezanošću s kopnom. Danas tu funkciju uspješno obavljaju trajekti i katamaranska veza s Rijekom. Međutim, još od 1970-tih godina postoji želja da se otoke poveže i zračnim putem pa je tako i na Rabu planirana izgradnja aerodroma.

MIRIS KEROZINA

Na Rabu je prvotno bila planirana izgradnja sportskog aerodrom u dolini Fruga, od čega se za sada odustalo (ipak, ostao je predviđen u prostornom planu), jer je izgradnja međunarodnog komercijalnog aerodroma predviđena na njegovom jugoistočnom kraju (slika 6), gdje nema naselja i gdje je krš još uvijek “ljuti” (slika 7), a Rabljani ga u šali znaju uspoređivati s Mjesečevom površinom zbog goleti u kojoj žive samo ovce i bjeloglavi supovi. Po projektu predviđena je pista duga 1700 m (dovoljna za slijetanje aviona sa 150 putnika), parkiralište s 500 mjesta i svi prateći aerodromski sadržaji, a kako bi se putnike dovelo do grada i okolnih naselja, planirana je i izgradnja široke ceste, obilaznice koja bi se protezala nenaseljenim kamenjarom i nekadašnjim poljima i pašnjacima. To je prostor trenutno netaknute prirode gdje su jedini trag ljudskog obitavanja suhozidi koji presijecaju cijeli otok (i koji su naša kulturna baština), i ograđene lokve – staništa endemske flore i pojila za rapske ovce škraparice. Premda je obilazak ovog dijela Raba prilično zahtjevan, turisti ga često obilaze u želji da dožive pravi mir, samoću i uživaju u bogatim mirisima rapskog raslinja.

Slika 6: Položaj planiranog aerodroma na Rabu prema sadašnjem Prostornom planu. Crvena crtkana crta je trasa nove ceste koja bi presjekla sve suhozide i pašnjake.

Slika 7: Današnja slika okoliša na mjestu budućeg aerodroma je goli krš, obrastao tek škrtom travom. I da, tu možete gotovo svakodnevno vidjeti bjeloglave supove, ali i malog sokola vjetrušu!

Kako je prostornim planom predviđeno, doista netaknuta rapska priroda, jedini dio otoka nezahvaćen urbanizacijom i dio Nature 2000, biti će žrtvovana u interesu “napretka” (pogledajte studiju na: https://mingor.gov.hr/UserDocsImages/NASLOVNE%20FOTOGRAFIJE%20I%20KORI%C5%A0TENI%20LOGOTIPOVI/doc/studija_za_glavnu_ocjenu_prihvatljivosti_zahvata_1.pdf ). Beton i asfalt će, čini se, zamijeniti rapski kamenjar, ali je pitanje hoće li u ovom slučaju uopće biti napretka? Ova rapska golet nije nastala slučajno; kao i na susjednim otocima Krku i Pagu, ona je tu nijemi svjedok vjetrova – bure i juga. Kako će se avioni i automobili na visokoj goleti s njima nositi, ne znam. Na otoku Krku se zbog olujnog juga i kiše već dogodila nesreća 23. 5. 1971. godine u kojoj se prilikom slijetanja prevrnuo i izgorio Avio-Genexov putnički avion na letu iz Londona, pri čemu je poginulo 75 putnika i 3 člana posade (https://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/kako-se-dogodila-druga-najgora-avionska-nesreca-u-hrvatskoj-zrakoplov-aviogenexa-na-letu-iz-londona-kod-rijeke-je-uletio-u-oluju-poginulo-je-78-ljudi-7118058). Slijetanje po olujnom turbulentnom vjetru s kišom je uvijek rizično, a ovakve nesreće imaju jako dalekosežan odjek. Na žalost, Krčka tragedija 1971. nije jedina zrakoplovna nesreća koja se do danas dogodila u Hrvatskoj (https://www.24sata.hr/news/stravicne-zrakoplovne-nesrece-u-hrvatskoj-umirali-su-u-mukama-839018), ali bih volio da se više nikada ne ponove. Glede sigurnosti projektiranog aerodroma na Rabu, po Prostornom planu vidi se da će pista biti bočno izložena buri, što smatram posve neprihvatljivim. Koliki je tu utjecaj bure vidi se po tome što na toj trasi ne raste niti jedno jedino stablo.

PROMAŠENA INVESTICIJA

Bojim se da bi rapski aerodrom mogao postati još jedan spomenik graditeljskom umijeću na kršu, promašena investicija, i breme za buduće naraštaje. Jednako tako, bojim se da o ovoj razvojnoj investiciji nitko nije ništa pitao one u čije se ime sve to planira graditi – turiste! Jer da ih je pitao, nisam siguran da bi odgovorili kako upravo žele ljetovati u neposrednoj blizini međunarodnog aerodroma, tako da na kupanju (ali i za doručkom, a možda i tijekom večere) mogu gledati avione koji slijeću i polijeću samo kilometar ili nešto više metara podalje.

Koliko još treba uništiti prirodnih vrijednosti u ime napretka? Opstanak na otocima ovisi o turizmu, a većina turista na odmoru želi odmak od urbanog okoliša u kojem žive, drugim riječima – žele netaknutu prirodu do koje još nije došao “napredak”. Kada mi to u svojem naponu da ostvarimo napredak po svaku cijenu napokon i uspijemo, turisti će odabrati drugu destinaciju, posebno oni “dubljeg džepa”. Zauzvrat, ostat će nam beton i devastirani okoliš, i žalopojke kako se na otocima oduvijek teško živjelo –  jer će očito tako biti i ubuduće. Depopulacija će se nastaviti uz neminovni gubitak radnih mjesta.

NEIZVJESNA BUDUĆNOST

A geopark? Nažalost, morat ćemo se zadovoljiti s okrnjenim okolišem, a turistima tumačiti da je otok betoniziran, u stvari devastiran, upravo u njihovom interesu! Da bi im se pružio bolji komfor, lakše i brže putovanje, kvalitetniji smještaj u blizini aerodroma, i da mogu na otok doći i za vikend, osim kada puše bura, jugo ili jača tramontana. A otočani? Oni će moći “skočiti” do svojih prijatelja i rodbine na “kontinentu” avionom, umjesto autom, autobusom ili katamaranom jer će otok napokon biti bolje povezan s kopnom, i uživiti se u ulogu “jet seta”. Morat će se promijeniti i turističke brošure, pa uz promatranje dupina i predivnu prirodu, promovirati i promatranje i osluškivanje aviona pri polijetanju i slijetanju.

Od davnih 1970-tih godina kada se zbog tadašnjih društveno-političkih pa i sigurnosnih razloga pojavila ideja o gradnji otočnih aerodroma, do danas mnogo se promijenilo. Promijenio se način provođenja ljetovanja, profil turista, njihove potrebe i zahtjevi. Promijenili su se i avio -prijevoznici, promijenila se i putnička klima, pa su neki aerodromi u prošloj godini poslovali s profitom, a neki poput Krčkoga – s gubitkom. Izgrađene su i auto-ceste koje su bitno skratile trajanje putovanja, i omogućile veću pokretljivost današnjih putnika. Dakle, budućnost je posve neizvjesna, pa su neki snovi naših prethodnika do danas ostali samo snovi. Možda je i bolje da tako ostane.

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...

Left Menu Icon