PROJEKT UNIŠTENJA RUSIJE SMISLILI TROCKISTI
Tekst: mr. sc. Zdravko Mršić
Foto: DINO DE LAURENTIIS CINEMATOGRAFICA
Povodom obljetnice smrti ruskog revolucionara Lava Tockog koji je okrutno ubijen 21. kolovoza 1940. godine u Meksiku, u nastavku teksta prenosimo zanimljiv prikaz mr. sc. Zdravka Mršića s portala Konsenzus o ratnom stanju u Ukrajini pod naslovom teksta “Igračka Ukrajina”. Naime, kako navodi mr. sc. Mršić u svom tekstu, uništenje Rusije kao političke zajednice smislili su američki neokonzervativci, koji su izvorno bili židovski doseljenici iz Rusije. Oni su prije bili trockisti, koji su zagovarali „izvoz“ sovjetske komunističke revolucije, a poslije „izvoz“ američke liberalne revolucije.
Mnogi znaci kažu da je Zapadu dosta Rata za Ukrajinu i da jača pritisak na Ukrajinu, da se upusti u mirovne pregovore s Rusijom.
Iako je Rusija napala Ukrajinu, rat je prouzročilo širenje NATO-a na Istočnu Europu i na Balkan. Slomom Istočnog bloka NATO je izgubio obrambenu zadaću pa su ga SAD pretvorile u političku ustanovu za nadzor Europe. NATO bi trebao imati i svjetsku zadaću, što pokazuje zamisao o otvaranju ureda NATO-a u Japanu.
NATO se poslije napada na Tornjeve u New Yorku trebao uklopiti u američki nadzor svijeta putem nametanih područnih „sporazuma“ kao što su bili pobačeni protivkineski TTP (Transpacific Trade Partnership) u Istočnoj Aziji i protivruski TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership) za Europu. Tim ustanovama valja dodati politički i sigurnosni savez Five Eyes (Petere oči) SAD, UK, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Usto, SAD su bile uspostavile sigurnosni sustav za zaštitu opskrbe Zapada naftom, a za predsjednika Obame izvedene su brojne „obojene revolucije“ u arapskim zemljama. Posljednja takva revolucija izvedena je protiv zakonite vlasti u Ukrajini.
Svrha ukrajinskog projekta SAD bilo je komadanje Rusije i njezino pretvaranje u „nekretninu“, protiv kakvog nasilja se sad dižu mnogi afrički narodi. Afrika je u novom političkom buđenju. Uništenje Rusije kao političke zajednice smislili su neokonzervativci, koji su se izvorno okupili oko časopisa Osvrt (Commentary). Od dvadeset jednoga izvornog neokonzervativca devetnaest su bili židovski doseljenici iz Rusije. Oni su prije bili trockisti, koji su zagovarali „izvoz“ sovjetske komunističke revolucije, a poslije „izvoz“ američke liberalne revolucije. Neokonzervativci su zadrti ljevičari, koji su se okitili konzervativnim imenom.
Neokonzervativci su iskoristili puritansku zamisao iz 17. stoljeća o uspostavi u Americi političkog sustava, u kojemu sakralna ideologija (vjera) određuje politiku, gospodarstvo i zaštitu. Tako je prije bilo u SSSR-u, a sad je tako u SAD. Demokrati Joea Bidena nastoje u SAD uspostaviti lijevi totalitarizam zloporabom američke države. Ključni projekt neokonzervativaca nije bio američki vojni napad na Afganistan ili na Irak, nego izvedba revolucije na Majdanu u Kijevu 2014. godine. Višegodišnji pobačeni dogovori u Minsku služili su SAD i Zapadu kao zaklon, iza kojega se pripremao ukrajinski napad na Rusiju.
U svibnju 2019. godine Zapad je pomoću neokonzervativaca za predsjednika Ukrajine doveo Volodimira Zelenskog, koji je u izbornom pohodu zagovarao prijateljstvo Ukrajine i Rusije. Ipak, Zelenski se kao predsjednik pokazao zagriženim neokonzervativcem, kojemu je stalo do ideje i ideologije, a ne do ukrajinskog naroda, koji nije njegov narod. Svesrdna potpora Amerike i NATO-a predsjedniku Zelenskom u pripravi napada na Rusiju navela je Rusiju da u veljači 2022. godine počne „poseban vojno-sigurnosni zahvat“ u Ukrajini. Poslije početnog napada Rusija je prešla na obrambeni rat, kakav joj je uvijek uspijevao. Rusija je izabrala strategiju postupnog, ali potpunog iscrpljivanja Ukrajine. Budući, da uz rusku obranu nije bilo nade za uspjeh američkog nauma slamanja Rusije, NATO je predložio Ukrajini da počne žestok (proljetni) protivnapad na rusku vojsku. Taj zakašnjeli protivnapad je dobro zašao u treći mjesec, a Ukrajinci slabo pomiču bojišnicu pa nema govora o njihovu prodoru do Krima i Azovskog mora.
Ukrajinska vojska ne vodi rat za svoj narod. Ona nedvojbeno vodi tuđi, američki rat. Možda je ona najneobičnija vojska u svijetu? Vojska obično pripada državi, koja je stvara, održava i plaća. Mnoge vojske su ukorijenjene u narod, kao u primjeru Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Hrvatska vojska se za vođenje pravog rata osposobila u samom ratu i nije imala ni tuđe savjetnike ni tuđe učitelje. Većina branitelja i njihovih zapovjednika otprije je bila školovana za rat. Hrvatska vojska se sama ustrojila u ratu, a oslanjala se na domaće tvarne izvore i industrijsko znanje te je uglavnom sama nabavljala oružje. U svoje su narode bile usađene i vojske oslobodilačkih pokreta, kao u primjeru Vijetnamu tijekom oslobodilačkog rata protiv francuskog kolonijalizma i američkog neokolonijalizma.
Oprečno Hrvatskoj vojsci, ukrajinsku vojsku školuju i ustrojavaju zapadni stručnjaci. Ona dobiva vojnu opremu i streljivo po milosti mnogih zapadnih sila i stalno se tuži, da nije dobro opskrbljena ni opremom ni streljivom, iako je Zapad dosad pružio Ukrajini vojnu i financijsku pomoć u vrijednosti od 200 milijardi dolara. Političko i vojno vodstvo Ukrajine bilo je i prije korumpirano ili iskvareno, a sad ima prigodu da takvo bude u mjeri većoj od dosadašnje. Ukrajinsku vojnu strategiju i taktiku propisuju američki generali – kakvi su izgubili sve ratove poslije Drugoga svjetskog rata – a na svoju ruku je provode ukrajinski predsjednik i njegovi generali, koji se ni međusobno ne slažu. U HV-u su ratovali dragovoljci, a Ukrajinci bježe iz vojske i bježe od novačenja.
Malo je zapadnih vojnih stručnjaka, koji očekuju da ukrajinski protivnapad uspije. Za njih i za američko političko vodstvo se otvara pitanje: kako priznati promašaj američkog projekta za Rusiju, u kojemu je Ukrajina nemilosrdno zlorabljena? Da se zataška to pitanje Zapad navodi Ukrajinu, da počne pregovore s Rusijom. Ukrajina to odbija, iako su SAD i UK odvratile Ukrajinu da potpiše ugovor o primirju u Carigradu u travnju 2022. godine.
Među znacima o zapadnom ostavljanju na cjedilu Ukrajine i posebice Zelenskoga valja spomenuti promašenu i nakaznu „mirovnu“ konferenciju Zelenskoga u Džedi početkom kolovoza, na koju nije bila pozvana Rusija. Poslije toga u časopisu Newsweek objavljen je razgovor neimenovanog visokog ukrajinskog dužnosnika o tomu, da su i vojno i političko vodstvo Ukrajine podijeljeni glede nastavka protivnapada, koji ne vodi ničemu. Uslijedila je podvala Stiana Jenssena, dugogodišnjeg direktora ureda glavnog tajnika NATO-a, o tomu da Ukrajina treba Rusiji prepustiti dio prostora za članstvo u NATO-u. Predsjednik Zelenski nije dobio poziv za sudjelovanje na sastanku G20 u Delhiju. (Po indijskom ministru vanjskih poslova, G20 je gospodarska, a ne sigurnosna udruga država.) U Rijadu je nakon sastanka u Džedi održan sastanak veleposlanika SAD i Kine, na kojemu su SAD tražile da se Kina uključi u uspostavu mira u Ukrajini, jer su SAD strana u sukobu. Konačno, vojno vodstvo SAD tražilo je od Ukrajine, da ne napada Krim ni Rusiju, nego da se drži bojišnice te da na noj postigne uspjeh. Nedavno je dnevnik Washington Post prenio ocjenu obavještajnih službi SAD, da ukrajinski protivnapad ne uspijeva. Oleg Soskin, savjetnik ranijih predsjednika Ukrajine, otvoreno je pozvao Ukrajince da svrgnu sadašnjeg predsjednika.
Promašaj američkog projekta za Rusiju, u kojemu je Ukrajina zlorabljena i uništena, otvara pitanja: (1) budućnosti Ukrajine, (2) budućnosti američkog izvoza neokonzervativne revolucije i (3) političkog uređenja naše vrste. Očekivani ishod Rata za Ukrajinu mogao bi zauvijek ukloniti američki neokolonijalizam.
