ISLANDOM NA ČETRI KOTAČA

Kad sam rekla roditeljima i prijateljima da početkom veljače neću biti dostupna ni na jednoj komunikacijskoj platformi jer putujem na Island, reakcija je sa svih strana bila ista. ‘Zašto baš Island, pa što tamo imaš vidjeti?’, pitali su me. Što tamo imam vidjeti? Pa iskreno, ne znam od kud da krenem. Pet dana koliko sam provela na, popularno zvanom, otoku leda i vatre, toliko mi je podiglo ljestvicu kriterija da se bojim kako će me malo koje buduće putovanje uspjeti toliko oduševiti.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Tekst: Andrea Barać

Foto: www.putopisi.net

Kad sam rekla roditeljima i prijateljima da početkom veljače neću biti dostupna ni na jednoj komunikacijskoj platformi jer putujem na Island, reakcija je sa svih strana bila ista. ‘Zašto baš Island, pa što tamo imaš vidjeti?’, pitali su me.

Što tamo imam vidjeti? Pa iskreno, ne znam od kud da krenem. Pet dana koliko sam provela na, popularno zvanom, otoku leda i vatre, toliko mi je podiglo ljestvicu kriterija da se bojim kako će me malo koje buduće putovanje uspjeti toliko oduševiti.

Mislim da je nemoguće riječima opisati i jako teško slikama predočiti ljepotu koju Island krije, no potrudit ću se pokazati vam bar dio čarolije koju sam doživjela na ovom putovanju.

Obavezno unajmite automobil

Prije sveg trebam istaknuti da je bez automobila, ili nekog drugog prijevoznog sredstva, posve besmisleno boraviti na Islandu. Da biste uživali u vodopadima, gejzirima, glečerima ili drugim atrakcijama, morate prijeći i nekoliko stotina kilometara. Zna se dogoditi sa se u sred ničega pojavi zanimljiva stijena, planina ili prekrasan vidikovac do kojih vrijedi skrenuti s puta i potrošiti nešto vremena. Na takvim mjestima smo se najduže i zadržavali jer nisu pretrpana turistima, a i dalje su izuzetno lijepa.

No prije nego što krenem s opisivanjima i desecima fotografija, nekoliko korisnih savjeta za sve koji se planiraju uputiti na sličnu islandsku avanturu, pogotovo u zimskim mjesecima kada su skoro sve ceste prekrivene ledom i desecima centimetara snijega.

Svakako vam preporučujem automobil 4×4 zbog bolje prohodnosti i držite se uputa koja ćete dobiti uz vozilo. Naime, na Islandu je ilegalno skretati s glavnih prometnica, a ako vas u tom prijestupu uhvate, platit ćete kazni i preko tisuću eura. S druge strane nije zagarantirano da ćete vratiti automobil u jednom komadu.

Osim što je zimi jako sklisko i zahvaljujući iznenadnim te nepredviđenim olujama smanjena vidljivost, po cijelom otoku nalaze se slijepe uzbrdice i suženi mostovi. Vozite dvosmjernim prometnicom i odjednom se ispred vas stvori most s jednom trakom. U tom slučaju prednost ima onaj tko prvi stigne do mosta. Isto tako nije rijedak slučaj da vas nasred ceste dočekaju divlji konji ili ovce.

Na najvećem europskom ledenjaku

Sad da se vratim na onaj dio ‘što imam vidjeti na Islandu’. Iako su sva prirodna čuda Islanda vjerojatno jako lijepa tijekom ljetnih mjeseci, drago mi je što sam imala priliku uživati u njima tijekom zime. Snijeg i led ti ponešto oduzmu, ali zato i ponude nešto drugačije i više. Primjerice, znali smo da zbog vremenskih uvjeta nećemo biti u prilici vidjeti planine u duginim bojama (Rainbow Mountains), ali je zato glečer Vatnajökull znatno ljepši u zimskom razdoblju.

Kad smo stigli do Jökulsárlóna, razletjeli smo se po glečerskoj laguni kao djeca. Nestvarno plave gromade leda proizvode zastrašujući zvuk dok se kreću rijekom, a između bezbrižno njih plivaju tuljani i patke. Na kojem god mjestu zagazite nogom u snijeg, u otisku stopala nazire se plava boja. Ne možete vjerovati da je za to glavni i jedini krivac priroda, a ne čovječja ruka.

Veseli poput male djece, pod dojmom viđenoga, uputili smo se prema glečeru Vatnajökull. Mislili smo, opet nešto slično, no tek kad smo dosegnuli najveći ledenjak u Europi koji pokriva 8.100 kvadratnih kilometara Islanda, ostali smo bez riječi.

Da bismo stigli nadomak glečera, morali smo skrenuti s puta i voziti po nekoliko kilometara po ledu. Moram priznati da su mi se dobro oznojili dlanovi dok sam nas vozila po uzbrdici pokrivenoj desecima centimetara leda, ali opet bih prešla isti put za nešto poput Vatnajökulla.

Prosječna debljina ovog ledenjaka je oko 400 metara, dok u nekim dijelovima raste i do tisuću metara. Nema riječi kojima vam mogu opisati osjećaj kad se nađete nadomak tog čuda. Fotografije su zadivljujuće i nerealne, ali opet ne pokazuju  Vatnajökull u njegovu punom sjaju.

Orkanski vjetar na crnoj plaži

Koliko god se smijala vremenskim prognostičarima u našoj zemlji kad najave moguće pljuskove sa sunčanim dijelovima, naoblakom i potencijalnim snijegom, najteži posao je prognozirati vrijeme na Islandu. Dok je u jednom trenutku sunce te nebo bez oblačka, tek nekoliko stotina metara dalje zateći ćete se u snježnoj oluji te nećete vidjeti prst pred nosom. Stoga nije bilo smisla ni gledati vremensku prognozu. Mi smo, pak, imali sreće pa je većina dana provedenih na Islandu bila sa solidnim vremenom, jedino ćemo posjetu Viku i crnoj plaži imali u sjećanju po nevremenu kakvo još nikad nisam doživjela.

Spojila se kiša s krupom popraćena s orkanskim vjetrom. Kad smo stigli do litice s koje se smo imali odličan pogled, svi smo se morali boriti s vjetrom te truditi ostati na nogama. Troje od četvero nas je ostalo na nogama, dok sam se ja u jednom trenutku našla na podu s razbijenim koljenom. Trudila sam se ignorirati ozljedu te uživati u silini oceana koji uporno pokušava razbiti sve stijene koje mu se nađu na putu. U tom trenutku sam pomislila kako sad doista imam osjeća da sam na kraju svijeta.

Plava laguna i borba s mirisom sumpora

Jedno od najpoznatijih mjesta na Islandu je Plava laguna. Mnogi znaju da je voda u laguni ljekovita, ali i ne da se zapravo radi o otpadnoj vodi iz geotermalne elektrane Svartsengi. No da biste se okupali u Plavoj laguni, morate se othrvati stotinama turista, za što mi nismo imali dovoljno vremena niti strpljenja. Iako se nismo bućkali u vodi temperature 40-ak stupnjeva, uživali smo u njenoj prekrasnoj boji.  Koliko god Plava laguna bila očaravajuća, nismo mogli ne zamijetiti karakterističan miris koji se širi iz eruptivnih stijena po cijelom otoku. Miris sumpora pratio nas je do kraja putovanja, a isti se čak osjeća i u pitkoj vodi. Stoga nam ni tuš nije pomogao saprati miris koji smo pokupili na sljedećoj lokaciji – Namafjall Hveriru.

Kad smo stigli do geotermalnih bazena s kipućim blatom počeli smo uviđati spojeve leda i vatre. Dok su bazeni ispunjeni kipućim blatom, istovremeno su okruženi snijegom. Nevjerojatan pogled i miris, a zahvaljujući pari ubrzo smo se morali dovikivati jer se nismo mogli vidjeti.

Vodopadi i vulkani zeznutih imena

Sljedeće što smo označili na mapi bio je vodopad Seljalandsfoss. Opet nas je uhvatila kiša tako da smo bili mokri i prije nego što smo se približili vodopadu. No onda je uslijedila prava muka. Da bismo se uvukli u pećinu iz koje imamo najbolji pogled na Seljalandfoss morali smo hodati po stazi punoj zaleđenih stijena i stuba. Netko samostalno, netko se penjao po ženama sa šiljcima na nogama, ali svi smo stigli do cilja. Od hladnoće više nismo osjećali ni jedan dio tijela, no nismo se mogli odvojiti od vodopada. Pomislili smo kako ne bi bilo zanimljivo pasti u vodu jer čisto sumnjamo da bismo preživjeli. Češki i hrvatski dio ekipe se upustio prema autu, dok su Francuskinja i Austrijanac opet zajahali ljubazne turiste koji su im pomogli u kretanju po ledu. Umirali smo od smijeha na taj prizor, ali je ujedno bio jedini način da nam se njih dvoje pridruže.

Dok smo mi imali manjih problema u kretanju zbog leda, jedan od islandskih vulkana uzrokovao je poveće probleme za putnike, ali i novinare diljem svijeta. Kad smo ugledali vulkan Eyjafjallajökull, sjetili smo se zatvorenog zračnog prometa zbog njegove erupcije, ali i reportera te voditelja koji su pokušali izvijestiti o tom događaju. Budući da su svi lomili jezik pri pokušaju izgovaranja Eyjafjallajökull, Amerikanci su ovaj vulkan prozvali E-15. Da se oni ne bi mučili, uzeli su prvo slovo E i dodali 15 za onoliko slova koje ne mogu izgovoriti.

Gejziri i Gulfoss

Budući da smo Reykjavik ostavili za zadnji dan, zadnje sate s automobilom iskoristili smo za posjetu gejzirima, Gulfossu i naslikavanje s islandskim konjima. Dok su se oko gejzira okupili deseci turista u nastojanju da uhvat savršenu snimku erupcije, Austrijanac je iskazivao svoj skepticizam o ovom prirodnom čudu. Tvrdio je da ispod zemlje sjedi neki čovjek koji pritiskom na crveno dugme izaziva erupciju za kojom lude svi posjetitelji. Dok je on razvijao teoriju zavjere, moju pažnju je privukao znak pored gejzira na kojemu je navedeno kako je zabranjeno bacati kovanice. Valjda su nepromišljeni turisti ubacivali novac kako bi im se ostvarile želje, a s obzirom na navedene valute, Kinezi i Amerikanci su vodili u toj aktivnosti.

Prije nego što smo se uputili prema metropoli, zaustavili smo se ispred islandskih konja. Iako se iz daljine čine nepomični i lijeni, kad im se približite vrlo brzo se uvjerite u njihovu temperamentnost. Na svakih nekoliko stotina metara možete naći plavooke, crne, smeđe pa i posve bijele konja ne veće od ponija s jako gustom i dugom grivom.

Bookmark the permalink.

Comments are closed