SJEVEROM ŠPANJOLSKE U DVADESET DANA

Španjolska je jedna od najvećih zemalja u Europi, a od Hrvatske je veća devet puta. Sastoji se od sedamnaest autonomnih pokrajina koje se među sobom razlikuju narodima, jezicima, zemljopisnim i klimatskim osobinama, poviješću i kulturom. Putovanje u tako veliku zemlju zahtijeva puno vremena koje nam najčešće nedostaje. Za dvadesetak dana, koliko smo planirali provesti u Španjolskoj, mogli smo proputovati tek njezin manji dio. Našli smo se pred dilemom – koji dio zemlje odabrati? Željeli smo upoznati «pravu» Španjolsku, a ne krajeve u kojima se živi za turiste i od turizma. Opskrbili smo se vodičima Lonely Planeta, Rough Guidesa i Dorling Kindersleya i bacili na proučavanje te velike i prekrasne zemlje.

Santiago de Campostella

Tekst: Lada Černički

Foto: www.whc.unesco.org

Španjolska je jedna od najvećih zemalja u Europi, a od Hrvatske je veća devet puta. Sastoji se od sedamnaest autonomnih pokrajina koje se među sobom razlikuju narodima, jezicima, zemljopisnim i klimatskim osobinama, poviješću i kulturom.

Putovanje u tako veliku zemlju zahtijeva puno vremena koje nam najčešće nedostaje. Za dvadesetak dana, koliko smo planirali provesti u Španjolskoj, mogli smo proputovati tek njezin manji dio. Našli smo se pred dilemom – koji dio zemlje odabrati? Željeli smo upoznati «pravu» Španjolsku, a ne krajeve u kojima se živi za turiste i od turizma. Opskrbili smo se vodičima Lonely Planeta, Rough Guidesa i Dorling Kindersleya i bacili na proučavanje te velike i prekrasne zemlje.

Krajevi bez turista

Nije bilo lako pronaći mirna i pusta mjesta u zemlji koja svake godine privlači pedeset sedam milijuna posjetilaca. Mi smo ih ipak otkrili  – na sjeveru! No, osim bijega od turističke gužve postojali su i drugi razlozi zašto smo odbrali upravo taj dio Španjolske. Sjeverom se proteže osamsto kilometara dugački Camino de Santiago, stari srednjovjekovni hodočasnički put uz kojega se nalaze neki od najvrjednijih spomenika srednjovjekovne crkvene arhitekture. Zadnjih desetljeća hodočašće na grob Svetog Jakova postalo je popularno i mnogi hodočasnici iz cijeloga svijeta na taj način provode svoj godišnji odmor.

U planinskim masivima Pireneja i Kantabrijskih Kordiljera, nalaze se izuzetno lijepi gorski predjeli s četiri nacionalna parka i nekoliko parkova prirode. S obiljem skijaških i pješačkih staza, Pireneji su pravi raj za ljubitelje aktivnog odmora, a stjenoviti vrhovi Picos de Europa u srcu Kantabrijskih Kordiljera predstavljaju izazov kojemu planinari i alpinisti teško mogu odoljeti. Sjeverozapadna obala se još uvijek može pohvaliti očuvanom prirodom, a zbog divljih i nepristupačnih krajolika pojedini njezini dijelovi potpuno su pusti. Mogućnost kupanja i sunčanja na velikim pješčanim plažama s malo drugih kupača, učinila je naš odabir još privlačnijim.

Eje Pirnaico

Krenete li u Španjolsku automobilom, morate se pomiriti s dugotrajnom vožnjom autocestama kroz Italiju i Francusku. No, putovanje automobilom omogućit će vam da za relativno kratko vrijeme obiđete mnoge zanimljivosti koje bi vam javnim prijevozom bile teško dostupne. Kada smo nakon dva dana napokon stigli do graničnog prijelaza La Jonquera na istoku zemlje, čekao nas je uzbudljiv put dugačak četiri tisuće kilometara. U slijedeća tri tjedna on nas je proveo kroz devet španjolskih pokrajina: Kataloniju, Aragon, Navaru, La Rijohu, Kastilju i Leon, Galiciju, Asturiju, Kantabriju i Baskiju.

Sa španjolske strane, obronci Pireneja spuštaju se poput divovskih prstiju prema jugu, dok su među njima usječene duboke doline. Brdoviti predjeli mogu se zaobići autocestom od Barcelone prema sjeveru, no mi smo se odlučili za Eje Pirenaico, krivudavu planinsku cestu koja se neprekidno penje i spušta, od Portboua na sredozemnoj obali do Jace u središnjim Pirenejima. Nismo se žurili, uživali smo u polaganoj vožnji i lijepim gorskim krajolicima kojima cesta prolazi.

Aigüestortes

U predvečerje drugog dana stigli smo do nacionalnog parka Aigüestortes i Estany de Sant Maurici. U vodiču smo pročitali da je to jedan od najljepših planinskih predjela u Pirenejima, u što smo se uskoro i sami uvjerili. U ledenjačkim dolinama krije se dvjestotinjak gorskih jezera, a iznad njih uzdižu se nazubljeni stjenoviti vrhovi visoki oko tri tisuće metara. Na nepropusnoj podlozi od granitnih stijena krivudaju brojni potoci i vodopadi, stvarajući divljinu nesvakidašnje ljepote.

Slijedećeg popodneva doživjeli smo pravo nevrijeme i pokisli do gole kože. Kasnije su nam u upravi parka objasnili da se u Pirenejima iza vedrih i sunčanih jutara redovito nakupljaju oblaci. Oni ubrzo prerastu u olujne kumuluse, često skrivene iza visokih vrhova, pa kada ih planinari konačno opaze i začuju prvu grmljavinu, već je prekasno za bijeg.

Španjolski barovi

Teška srca napustili smo park i krenuli dalje prema zapadu. Prelaskom preko rječice Noguera, Eje Pirenaico ulazi u Aragon. U šarmantnom srednjovjekovnom gradiću Aínsi zastali smo da predahnemo od puta. Brojni restorani i barovi oko glavnog trga bili su krcati turistima. U jednom od njih kušali smo našu prvu empanadu, jelo slično piti ispunjenoj slanim nadjevom, najčešće od mesa, tune ili raznog povrća.

Španjolci vole jesti u društvu, stoga ne čudi što Španjolska ima više barova i restorana po stanovniku nego ijedna druga europska zemlja. Ako niste jako gladni, zaobiđite prave restorane. Skoro svako selo ima barem jedan tapas bar u kojemu vlada ugodna i opuštena atmosfera. U njima se Španjolci okupljaju na razgovor uz čašu pića i tapas, porciju hrane od nekoliko zalogaja. To može biti komadić kruha s namazom, kriška sira i pršuta, nekoliko slanih inćuna ili zdjelica s maslinama. Nakon upotrebe, čačkalice i ubrusi često se bacaju na pod pa je prostor ispod šanka uvečer krcat smećem.

Fiesta

Odmah po ulasku u Navaru, u malom gradiću Sangüesi, naletjeli smo na tipičnu španjolsku fiestu – veselu, bučnu i šarenu. Balkoni su bili ukrašeni čipkanim prostirkama, na prozorima su se vijorile zastave, a ulicama se tiskala svjetina okićena crvenim maramama oko vrata. Oko središnjeg trga kružila je dugačka procesija s drvenim kipom sv. Sebastijana, zaštitnika grada. Najviše pozornosti privukle su nam divovske lutke koje su se njihale i plesale u ritmu glazbe.

U navaranskom gradiću Puente la Reina spaja se nekoliko hodočasničkih putova koji prelaze Pireneje na različitim mjestima. Odatle do Santiaga vodi jedan glavni put. Na njemu smo vidjeli stotine osamljenih hodočasnika, pogrbljenih pod teškim naprtnjačama koji su se neumoljivo kretali prema svome cilju bez obzira na vremenske prilike. Samo bi po potrebi šešir za zaštitu od sunca zamijenili kišnim kabanicama. Iako je glavni put namjijenjen pješacima, podjednako dobro obilježene su biciklističke staze, sporedne ceste i autoceste. Dovoljno je slijediti oznake sa žutim školjkama na plavoj pozadini, one će vas sigurno dovesti do Santiaga.

Najveća i najmanja pokrajina

Prešavši rijeku Ebro, ušli smo u La Rijohu, najmanju pokrajinu na našem putovanju. U dolini Ebra uzgaja se odlična loza i od nje prave najpoznatija španjolska vina. Uvjerili smo se da su sva španjolska vina dobra, pa i ona koja se u dućanu kupe za svega nekoliko eura. Španjolci cijene svoje vino, u njemu uživaju, ali nismo primijetili da se opijaju. Kada u baru naručite čašu vina, neće vam je natočiti do vrha, već samo do polovice. Mnogi piju pivo, no i ono se najčešće toči u obične čaše, a ne u velike krigle.

Odmah do najmanje La Rijohe, nalazi se Kastilja i Leon, najveća pokrajina kojom smo proputovali. U njoj nas je put naveo u dva veća grada: Burgos i León, oba na glasu po lijepim gotičkim katedralama. Katedrala u Burgosu treća je po veličini u Španjolskoj. Njezini šiljasti, gotovo filigranski izrađeni tornjevi vidljivi su skoro iz svake ulice u gradu, a u sedamnaest kapela nalaze se brojni kipovi, drvorezi, slike, reljefi i vitraji različitih stilskih obilježja i vremena nastanka. Katedrala u Leónu građena je sredinom 13. st., u vrijeme najvećeg procvata grada. Njezin najljepši ukras čine sto osamdeset i dva šarena vitraja kojima nema premca u drugim španjolskim crkvama. Između Burgosa i Leóna hodočasnički  put vodi sjevernim rubom prostrane visoravni Mesete. Na otvorenoj ravnici u nedogled se zlate žitna polja, a naselja su rijetka i mala.  No usprkos jednoličnosti krajolika, upravo je ovaj dio puta najbogatiji kulturnim i povijesnim spomenicima. Uz njega su u srednjem vijeku španjolski i drugi europski kraljevi dali sagraditi mnogobrojne crkve, samostane, bolnice i konačišta.

Santiago de Compostela

Popevši se preko planina Galicijskog masiva, napustili smo Kastilju i Leon i spustili se u Galiciju. Ondje su nas dočekali posve drugačiji krajolici. Blizina oceana osigurava dovoljno topline i vlage, pa se brežuljci i doline zelene od bujnog raslinja. Cijela obala i dobar dio unutrašnjosti obrasli su šumama eukaliptusa zasađenih radi dobivanja celuloze. Nažalost, te su šume potpuno izmijenile izvorni krajolik i narušile ekološku ravnotežu.

Trinaestog dana putovanja stigli smo u Santiago, grad koji je narastao uz grob sv. Jakova. Kada su početkom 9. st. ondje pronađene njegove kosti, vijest se brzo proširila Europom. Budući da je hodočašće do svetišta u kojemu su se čuvale relikvije donosilo oprost od grijeha i spasenje duše, na grob se uskoro počela slijevati rijeka hodočasnika. Oko svetišta se pomalo širio grad, a kapela u kojoj su se čuvale relikvije postala je sjedište biskupa. Ugođaj u današnjem Santiagu ne razlikuje se mnogo od onog u srednjem vijeku. Grad i danas posjećuju stotine tisuća hodočasnika i drugih turista, privučenih vjerom, poviješću i umjetnošću. Ni mi nismo odoljeli njegovom šarmu. Uživali smo u šetnjama uskim ulicama, provlačili se ispod kamenih arkada, odmarali se na popločanim trgovima i upijali dah prošlih vremena. Često smo zalazili u primamljive panaderije (pekarnice) i častili se Santijagovom tortom. Prije odlaska iz grada kupili smo školjku jakovsku kapicu, najčešće prodavani suvenir i simbol hodočasnika u Santiago.

Costa da Morte

Atlantska obala zapadno od Santiaga najdivljija je i najpustija u cijeloj Španjolskoj. Strašne hridi strše iz mora daleko na pučini, dok se između njih kovitla zapjenjeno more. U prošlim stoljećima, prije modernih navigacijskih sustava, brodovi izgubljeni u mraku i magli često su se razbijali o stijenje, pa je taj dio obale s pravom zaslužio ime Costa da Morte ili Obala smrti.

Zbog očuvane divljine to je najljepši dio zapadne obale. Jednim njezinim dijelom, uz samo more, probijena je panoramska cesta. Vozili smo se po njoj kroz ledine pune vrijeska, između divovskih kamenih blokova i uz plaže koje su zasljepljivale blještavilom bijelog pijeska. Prekrasna mjesta za kampiranje, ali i opasna zbog plime i visokih valova koji ponekad pometu sve što se nalazi na plaži. Španjolska je idealna zemlja za one koji vole noćiti pod vedrim nebom. Kampiranje u prirodi dozvoljeno je skoro posvuda, osim u nacionalnim parkovima i naseljenim mjestima.

Estaca de Bares i  Cabo Ortegal

Stjenoviti dio obale koji se sjeverno od Costa da Morte proteže sve do granice Asturije naziva se Rías Altas ili Gornja ušća. Između dubokih ušća rijeka razasuti su brojni rtovi i uvale u kojima se kriju mala ribarska sela. Uz ušće rijeke Ortigueira, na rtu Estaca de Bares nalazi se najsjevernija točka španjolskog kopna. Do nje smo se došetali uskom stazicom koja od svjetionika vodi samim rubom zastrašujuće visokih i strmih stijena. Oprezno smo koračali dok je duboko pod nama potmulo tutnjalo more, a ispred nas se u beskraj prostiralo plavetnilo oceana.

S druge strane dubokog ušća nalazi se rt Ortegal ili Majka španjolskih rtova. Na jednoj od najisturenijih stijena, koje se ruše ravno u ocean, podignut je svjetionik. Kada smo se automobilom dovezli do njega, učinilo nam se da smo stigli na kraj svijeta. Nedaleko odatle obala završava spektakularnim stijenama visokim preko petsto metara. S te visine divovski valovi ne izgledaju nimalo prijeteće, a na njihovu silinu podsjeća tek prigušeni tutanj. Na izloženim livadama oko Cabo Ortegala vjetrovito je tijekom cijele godine, pa ondje stoje brojne vjetrenjače čija se velika bijela krila neumorno okreću danju i noću.

Costa verde

Uvučena u Biskajski zaljev, obala susjedne Asturije i Kantabrije, zaštićena je od razorne snage oceana i puno je pitomija. Zahvaljujući toplom i vlažnom oceanskom zraku, bogata je raslinjem po kojemu je nazvana Costa verde ili Zelena obala. U ljetnim mjesecima more je dovoljno toplo za kupanje, pa Španjolci ondje rado ljetuju, no taj dio obale, na sreću, nije zahvaćen masovnim turizmom koji je zauvijek promijenio jug zemlje.

Najljepše i najpustije plaže nalaze se u Asturiji. Mnoge su dugačke po nekoliko kilometara te široke desetke, pa i stotine metara. Valovi pristigli s pučine lome se podalje od obale i jedan za drugim lijeno razlijevaju preko sitnog bijelog pijeska. Zabavljali smo se šetnjama s jednog na drugi kraj uvale, močeći pri tom samo noge ili puštajući da nas valovi zaliju preko glave kada bi pripeklo sunce. Plivanje na velikim valovima je opasno, ali često smo nailazili na entuzijaste koji su na njima pokušavali daskati.

Picos de Europa

Duž cijele sjeverne obale proteže se planinski lanac Kantabrijskih Kordiljera. Najviši dio tog masiva nalazi se na tromeđi Asturije, Kantabrije i Kastilje i Leona. Naziva se Picos de Europa i zaštićen je kao nacionalni park. Ovim lijepim planinama ime su navodno dali mornari koji bi, na povratku s dugih plovidbi, najprije ugledali njihove bijele vrhunce.

Park nije velik, pa se u jednom danu može obići automobilom i navečer se vratiti na obalu. Mi nismo odoljeli zovu planina i u njima smo proveli nekoliko nezaboravnih dana. Vozili smo se nevjerojatno strmom žičarom koja nas je u četiri minute podigla sedamsto metara u visinu, penjali smo se na stjenovite vrhove nalik na one u Julijskim Alpama, te upoznali šarmantni planinski gradić Potes.

U kršu kantabrijskog priobalja krije se pedesetak nesvakidašnjih špilja čija je unutrašnjost oslikana prethistorijskim slikarijama. Nekoliko ih je otvoreno za javnost, ali u njih nije lako ući. Dnevni broj posjetilaca je ograničen, a ulaznice su rasprodane mjesecima unaprijed.

Istočni dio sjeverne obale pripada Baskiji. Veliki industrijski gradovi, betonske plaže i hoteli visoki poput planina ubrzo su nas otjerali u unutrašnjost. Nakon što smo upoznali ljepotu djevičanskih plaža na zapadu, nismo više mogli uživati na baskijskoj obali. Požurili smo prema jugu, pronašli izgubljeni mir na obroncima Pireneja i zatvorili krug našeg puta po Španjolskoj.

Bookmark the permalink.

Comments are closed