NACIONALNE MANJINE U EUROPI – PRIMJER FRANCUSKE

marine_lepen_franceTekst: Iva Babić

Foto: www.france24.com

Veliki broj suvremenih država sastavljen je od više nacija ili etničkih grupa. Razlikujemo nacionalne manjine koje su dio multinacionalnih država i etničke grupe u polietničkim državama. Multinacionalne države nastale su kao rezultat kolonizacije, pripajanja teritorija ili stvaranja konfederacija (kao što su SAD, Kanada, Finska, Novi Zeland, Belgija, Švicarska). Polietničke države su rezultat individualnih i obiteljskih imigracija (kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Australija, ali i Kanada i SAD). Dakle, pojedina država može biti i multinacionalna i polietnička, kao što su Kanada i SAD.

Ustavne odredbe europskih država, ukazuju na to da nema jedinstvenog modela ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Postoji dvojba: garantirati ista prava individui ili garantirati dodatna prava grupama? Događaji u Istočnoj Europi i bivšem SSSR-u pokazali su da treba garantirati prava grupama. Iz toga proizlazi da se osnovna ljudska prava ne poštuju dok se ne riješe manjinska prava. Kolektivna prava nacija i ljudi na kulturu, jezik i razvoj postupno ulaze u domenu ljudskih prava.

NACIONALNE MANJINE U FRANCUSKOJ

Kao Francuzi danas se popisuju svi narodi koji žive u Francuskoj, pa tako i drugi narodi na području Francuske koji su nastali romanizacijom stare Galije i germanskih plemena. Među ovima danas razlikujemo Franko-Provansalce iz istočne Francuske u pograničnim krajevima sa Švicarskom i Italijom; Oksitance na jugu Francuske; Provansalce sa obale Sredozemlja; Gaskonjce koji su po svoj prilici akvitanijskim jezikom romanizirani Baski i nalaze se na jugozapadu Francuske i u susjednoj Španjolskoj; Korzikance sa Korzike kojih ima i u SAD-u i Italiji. Francuski jezik naravno ima daleko najveći broj govornika, ali je etno-kulturno nasljeđe tih naroda sasvim različito. Postoji više lokalnih jezika: baskijski, bretonski, katalonski, korzički, flamanski, njemački (alzaški), oksitanski. Francuska vlada i školstvo tek su odnedavno dopustili njihovo korištenje. Regionalni se jezici danas uče u nekim školama, ali francuski ostaje jedini službeni jezik, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini.

Do nedavno se nisu znali točni podaci o manjinama, jer je pojam “etnička manjina” gotovo nepoznat u Francuskoj. Naime, još od Francuske revolucije država primjenjuje “zakon tla” (droit du sol), koji kaže da su prebivalište i etnički identitet nerazdvojni, tj. onaj tko živi u Francuskoj automatski je Francuz. Etničke manjine su kroz povijest asimilirane na sve načine, uglavnom vrlo uspješno. Tek je nedavno, i to pod pritiskom Europske Unije, Francuska dala, tek neka važnija prava etničkim manjinama.

Oksitanci je naziv koji se u širem smislu koristi za stanovnike francuske južne regije Oksitanije, a u užem smislu za romansku etnolingvističku grupu definiranu korištenjem oksitanskog jezika. Oksitanci su u srednjem vijeku razvili vlastitu kulturu i jezik. Nakon što je lokalna aristokracija prihvatila francuski jezik umjesto oksitanskog, oksitanski jezik ostaje u uporabi seoskog stanovništva. Napori francuskih republikanskih vlasti da se jezik iskorijeni djelomično su urodili plodom u XX. stoljeću pa ga danas govori relativno malo ljudi te se još manje u etničkom ili nacionalnom smislu identificiraju kao Oksitanci.

Bretonci je naziv za keltsku etničku grupu koja živi u francuskoj regiji Bretanji. Bretonci, potječu od britanskih naseljenika koji su se od IV. do VI. stoljeća naselili na Bretanju s otoka Britanije. Pretpostavlja se da su drevni Bretonci zbog relativne izoliranosti u odnosu na ostale dijelove tadašnje Galije bili manje pod utjecajem romanske i germanske kolonizacije. Zbog toga su, prilikom stvaranja francuske nacije uspjeli očuvati svoj kulturni i jezični identitet. Tome je doprinijelo i postojanje nezavisnog vojvodstva Bretanje, koje je igralo važnu ulogu u Stogodišnjem ratu. Uz etničko porijeklo, Bretonce je od ostatka Francuske dijelila i snažna privrženost Katoličkoj crkvi.

Korzikanci je naziv koji u najširem smislu označava stanovnike Korzike, dok u užem smislu označava južnoromanski narod, odnosno pripadnike etničke grupe definirane korištenjem korzikanskog jezika. Razvitku posebnog korzikanskog identiteta je, pored relativne izoliranosti u odnosu na europsko, odnosno talijansko kopno, pogodovala i činjenica da je otok u XVIII. stoljeću došao pod francusku vlast. Ona je godinama nastojala suzbiti iskazivanje korzikanskog identiteta, čime su se Korzikanci žestoko odupirali. Krajem XX. stoljeća razvio se pokret za autonomiju Korzike u sastavu Francuske, pa čak i nezavisnost. Neki od članova tog pokreta djeluju i teroristički u svrhu postizanja toga cilja.

Alzašani (Elzašani), germanski su narod alemanskog porijekla nastanjen u francuskoj regiji Alsace između Vogeza i njemačke granice u departmanima Bas-Rhin i Haut-Rhin. Alemane nalazimo još od I. stoljeća prije Krista na granici germanskih i keltskih plemena. Područje današnje regije Alsace često je mijenjalo gospodare. Godine 1648. aneksirala ju je Francuska, 1870. Njemačka, 1918. godine Francuska te 1940. opet Njemačka da bi na kraju, od 1945. ostala u sastavu Francuske. U kraju koji će naseliti preci današnjih Alzašana nalazila se, još prije Krista, rimska utvrda Argentoratum (današnji Strasbourg), koja je sagrađena kako bi zaštitila aneksirani teritorij na zapadnoj obali Rajne od germanskih plemena. Oko 250. godine Alemani, preci Alzašana prodiru na područje Alsaca sukobljavajući se s Rimljanima, koji će naposljetku pred kraj IV. stoljeća odustati od Argentoratuma i prepustiti ga Alemanima. Godine 496. napadaju ih Franci, da bi kasnije došli pod vlast Nijemaca, odnosno njemačkih vladarskih obitelji, sve do 1806. godine, što je pogodovalo očuvanju alemanskog jezika među Alzašanima.

Katalonci su romanska etnička grupa koja živi u španjolskoj autonomnoj zajednici Kataloniji (kat. Catalunya) te u Francuskoj i Andori. Na formiranje katalonske nacionalne svijesti važan utjecaj imala je činjenica ranoga oslobođenja od arapskih osvajača u procesu reconquiste čime su stanovnici formirali zaseban kulturni, i politički identitet. Godine 1640. godine došlo je do katalonskog ustanka u koji se umiješala Francuska. On je zaključen 1659. godine Pirinejskim mirom i podjelom Katalonije na španjolski i francuski dio. Katalonci su u obje države bili izloženi nastojanjima središnje vlasti da se zatre njihov nacionalni identitet. Danas Katalonci, njih oko 7 milijuna, zahtijevaju punu nezavisnost.

POLOŽAJ CRNACA U FRANCUSKOJ

Pripadnici crne rase danas čine gotovo 4 % francuskog stanovništva iznad 18 godina.  Od ukupnog broja crnaca, njih 56 % misli da su ‘osobno žrtve rasne diskriminacije u svakodnevnom životu’. Istaknuto je to u istraživanju objavljenom 2007. godine, koje je predstavljeno kao prvo takvo u Francuskoj. Današnji nemiri u Francuskoj nastavak su, ne samo pobune koja je počela prije dvije godine, nego i problema koji je započeo još s kolonijalističkim projektom velike Francuske. To je u svom govoru 27. srpnja 2007. u Senegalu potvrdio sam francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, pojašnjavajući zašto su i imigranti sami sebi krivi što ne mogu naći posao i živjeti kao drugi Francuzi. U govoru je, između ostalog rekao: “Tragedija Afrike je u tome da Afrikanci nikada nisu doista stupili u povijest… Oni se nikada nisu projicirali u budućnost… Afrički seljak, koji je tisućama godina živio ovisno o godišnjim dobima, a čiji je ideal bio harmonija s prirodom, samo je znao za vječno ponavljanje vremena… U tom imaginarnom svijetu, gdje sve počinje iznova, ne postoji mjesto za ljudski trud, ne postoji ideja napretka… Problem Afrike se može naći ovdje”.

EUROPA BEZ JEDINSTVENOGA STAVA PREMA MANJINAMA

U brojnim europskim državama većinski narodi i nacionalne manjine činili su i čine brojne međusobne ustupke i kompromise, dolazeći do određenih modela suživota. Ni većinski narodi niti nacionalne manjine nisu olako pristajali na kompromise i ustupke. Oni su uglavnom bili rezultat vanjskog pritiska, a vrlo rijetko rezultat vlastite spremnosti na ustupke. S obzirom na stav prema manjinama europske države mogu se podijeliti u tri skupine.

U prvoj skupini su države koje zastupaju ustavni princip jedinstvene nacije i ne priznaju svojim građanima nikakvo drugo etničko porijeklo, osim pripadanja jedinstvenoj naciji. Karakteristični primjeri su Francuska i Bugarska. One ne priznaju kategoriju nacionalne manjine i njihov je službeni stav da na njihovim teritorijima ne postoje nacionalne manjine. U drugoj skupini su države koje svoje etničke zajednice ne dijele na većinske i manjinske, te i one stoga nemaju kategoriju nacionalnih manjina. Tako, ove države nemaju kategoriju nacionalne manjine, već građane koji govore različitim jezicima, zbog čega im se najprije omogućava korištenje njihova jezika i na taj način osigurava nediskriminacija. Takve su primjerice skandinavske države. Treću skupinu država čine one koje poznaju pojam većinskog naroda i kategoriju nacionalne manjine, bez obzira na to kako je oni službeno nazivali. U ovu se skupinu ubraja velik dio država u tranziciji, ali i pojedine države EU kao što je Austrija.

ZAKLJUČAK

Političko predstavljanje nacionalnih manjina može se ostvarivati na državnoj razini. U većini slučajeva za nacionalne manjine značajnije je političko predstavljanje na lokalnoj razini gdje ostvaruju najveći broj manjinskih prava. Veliki broj nacionalnih manjina u mnogim državama i živi na jednom, manjem teritoriju države. Političko predstavljanje nacionalnih manjina doprinos je značajnijem sudjelovanju u odlučivanju unutar najvišega predstavničkog tijela zemlje, bez obzira na to što ono po broju zastupnika i njihovom utjecaju na državnu politiku, ima više simboličan karakter.

Bookmark the permalink.

Comments are closed