HRVATSKA ZBOG “SLUČAJA KONGO” PRED SANKCIJAMA UNICEF-A?
Tekst: Panopticum
Foto: UNICEF/Reuters/Možemo!
Prema neslužbenim izvorima iz UN-a ali i pojedinih predstavnika diplomatskog zbora u Zagrebu, Republika Hrvatska bi se zbog optužbi zambijskih vlasti za pokušaj trgovanja djecom mogla naći pod sankcijama UNICEF-a, agencije Ujedinjenih nacija koja skrbi o kvaliteti životnog standarda djece. Naime, ukoliko se optužbe u Zambiji pokažu točnima i nekolicina hrvatskih državljana bude osuđena na zatvorske kazne, Republika Hrvatska definitivno ulazi u “safe mode” UNICEF-a, ma koliko se to sviđalo ili ne nekome u sjedištu hrvatske diplomacije na zagrebačkom Zrinjevcu, a i šire. Nakon što se dugi niz godina RH povlačila po sudskim dvoranama u Haagu, čini se da naša zemlja ponovo postaje zvijezda svjetskih crnih kronika.
NESRAZMJER U BROJKAMA
Iako se Plenkovićeva vlast udružena s Tomaševićevom agresivnom LGBT zajednicom u ovom međunarodnom skandalu nastoji unaprijed oprati od svake odgovornosti, predstavnici UN-a, ali srećom oni koji se ne prezivaju Šimonović, od prvog dana izbijanja ovog skandala u Africi, vrše vrlo precizni monitoring slučaja koji se odvija na sudu u zambijskoj Ndoli.
Ono što najviše bode oči u ovom slučaju je nesrazmjer službenog broja posvojenja djece u Republici Hrvatskoj koje vode državne institucije kao i suspektna pravna procedura gdje je uočen pravosudni inžinjering na pojedinim sudovima u Hrvatskoj. Drugim riječima, postoji izrazito visok stupanj sumnje kako je broj usvojene djece iz trećih država koja su usvojena temeljem dokumentacije iz Hrvatske nije u Hrvatskoj već je transferiran u neke druge zemlje. Osim toga, postoje vrlo ozbiljne indicije da je dio od ukupnog broja posvojene djece u Hrvatskoj namijenjen za potrebe kriminalne mreže pedofila, često uz sudjelovanje državnih dužnosnika ili kao rezultat popustljive državne politike u sankcioniranju najperfidnije skupine hrvatske društvene zajednice.
ČEMU SLUŽI HRVATSKA DIPLOMACIJA?
Prema neslužbenim informacijama bliskih hrvatskoj LGBT sceni optužena Dalija Pintarić alias Noah Kraljević kao trans-osoba se na afričko putovanje posvajanja djece uputila iz aktivističkih razloga. Vjerojatno zato da bi na najjednostavniji i najlakši način djetetu, premda je ona žena, postala ne majka nego otac. Temeljem te činjenice sudski kazneni proces u Zambiji tek treba otkriti da li sudac u tom predmetu uopće zna životne pojedinosti jednog od optuženih hrvatskih građana bliskog političkoj opciji koja trenutno vodi glavni grad jedne od zemalja članica EU. Navedena činjenica postaje bitan element sudskog postupka u Zambiji obzirom na okolnost da DR Kongo izričito zabranjuje posvajanje djece transseksualnim parovima.
Osim što ovaj skandalozni slučaj otvara pitanja poput onog čemu služi diplomacija Republike Hrvatske, otvara i ona druga individualna pitanja poput onog o mogućim egoističnim ciljevima izigravanja pravog poretka RH odeđenih pojedinaca ili skupina. Naime, niz je pravno uređenih država svijeta koje eksplicitno zabranjuju posvajanje djece iz DR Konga poput SAD-a ili Kanade, ali i Francuske, gdje je, slučajno ili ne, u Parizu smješteno hrvatsko veleposlanstvo koje pokriva u svom radu Demokratsku Republiku Kongo s kojom je RH uspostavila diplomatske odnose još 2007. godine.
POPUT AFRIČKIH ROBOVA
Problem “hrvatskog slučaja Kongo” je ne samo u formalnoj nego i u etičkoj pa i moralnoj strani “posvojenja”. Naime, u kongoanskoj se zajednici, baš kao i u Hrvatskoj, o siročadi brine šira obitelj. U tom slučaju kada dijete ima žive biološke roditelje ne može biti posvojeno taman da ga se roditelji i odreknu pravnim postupkom. U “slučaju Kongo” utvrđivanje roditeljstva nije provedeno pa se sa sigurnošću ne zna je li riječ o pravoj siročadi ili nije.
Kad stasaju, kongoanski roditelji mogu tražiti povrat svoje biološke djece. Kakav bi to mogao biti šok, što kulturni, a što emocionalni za djecu pa i njihove posvojitelje!? Odbijanje povrata roditeljima se može tumačiti samo kao sudjelovanje u trgovini ljudima, pa se države EU radije odlučuju za deportaciju sa svim negativnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Za kongoansku i drugu afričku djecu posvajanje je sigurno odlazak u bolji život, ali se jednog dana mogu suočiti s deportacijom ako i kada se utvrdi da je “usvojenje” bilo pravno neispravno, odnosno nezakonito.
U slučaju malih kongoanaca je veliko pitanje koliko su oni zaista svijesni kamo odlaze. Po hrvatskim dokumentima dobili su novi identitet, imena i prezimena, i oduzeta im je nacionalna pripadnost. Baš kao nekada afričkim robovima.
MOGUĆNOST DEPORTACIJE DJECE
Podsjetimo, UN u slučajevima ilegalnog međudržavnog posvajanja djece predviđa i mogućnost vraćanja u prvobitno stanje djeteta, žrtve, prije nezakonitog međudržavnog posvojenja ako je odluka o posvojenju proglašena nepostojećom. Nezakonita međudržavna posvojenja krše pravo djece na očuvanje identiteta, ime, nacionalnost i obiteljske odnose. Djeca koja su nezakonito lišena svog identiteta imaju pravo na brzu ponovnu uspostavu tog identiteta. Za pretpostaviti je da Tomašević i njegov LGBT aktivist nisu imali prilike vidjeti scene sa zračnih luka demokratskijih zemalja od Hrvatske, poput SAD ili Norveške, gdje država hladnim sudskim odlukama ali zato u teškim emotivnim scenama deportira djecu u zemlje njihovog ishodišta.
Jesu li Tomaševićevi aktivisti svjesni da se igraju vatrom? Čini se da u svojoj zasljepljenosti nisu svjesni ničega osim vlastitih emocija. Aktivisti time dokazuju svoju lijevu orijentaciju, a oni drugi peru ruke hinjenjem skrbi za jadnu afričku djecu. Usput gomilom novaca hrane korumpirane trgovce, posrednike i odvjetnike. Dijete nije i ne smije biti dokaz ili opravdanje vlastitog uvjerenja, jer je ono ljudsko biće a ne rob, niti roba.
Za kraj jedan dobronamjeran savjet posvajateljima. Za puno manje novaca se može pomoći puno većem broju djece nego sumnjivim posvajanjem. Primjerice, mnogi biznismeni iz SAD su našli izrazito bolje rjesenje – postali su skrbnici djece šrom svijeta i plaćaju im školovanje i zdravstvenu skrb u njihovoj domovini.
