ZAMBIJSKA FATAMORGANA: IMA LI DALIJA PINTARIĆ ALIAS NOAH KRALJEVIĆ ISTINSKI RODITELJSKI INSTINKT?
Tekst: Herman Vukušić/Panopticum
Foto: Možemo!
U trenucima dok frigidna bivša djelatnica DORH-a, sada na funkciji pravobraniteljice za djecu Republike Hrvatske, već tjednima mudro šuti povodom nesvakidašnjeg međunarodnog skandala i sumnje u trgovanje djecom iz Konga, poznati hrvatski psihijatar Herman Vukušić oglasio se tim povodom te naveo i pojasnio pretpostavke koje su prethodile situaciji u kojoj su se našli famozni posvojitelji koji nisu ispunili sve uvjete za posvajanje u Hrvatskoj. Njegovu objavu na društvenim mrežama prenosimo u cijelosti, i to kako slijedi:
“Iz do sada javnosti dostupnih informacija o “Aferi Zambija” u kojoj su, među ostalima, prije više tjedana u toj afričkoj državi pritvoreni dužnosnici stranke “Možemo!” i osobe bliske njihovom koalicijskom partneru Novoj ljevici zbog možebitne trgovine djecom, saznajemo da se jedno od te djece, dječačić u dobi od tri godine zove Jean-Val, a Val mu je kao ime dano od nesuđenih posvojitelja, Dalije Pintarić alias Noe Kraljevića i Ivone Kraljević.
Nakon očite zavjere šutnje mainstream medija na ovu temu neki nezavisni portali počeli su postavljati prava pitanja nadležnim institucijama o tome kako je moguće da se djeca uvoze iz države koja nije potpisnica međunarodnih konvencija o posvajanju djece i kako Ministarstvo unutarnjih poslova izdaje putovnice za djecu za koju Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ne zna da su usvojena ?
Naravno, odmah po otvaranju ovih “vrućih” tema proradila je tvornica službenog narativa u vidu medija bliskih političkim opcijama spomenutim na početku ove objave, a koji tvrde da su ova dječica posvajanjem ustvari “spašena” siromaštva i života u bijedi.
Jeli tome uistinu tako možemo pokušati razmotriti na slučaju malog Jean-Vala, čiji je nesuđeni otac, Noah Kraljević, transrodni muškarac koji (premda rođen sa biološkim potencijalom da bude majka i još uvijek pripadajućim ženskim spolnim organom) sam za sebe 2014. godine kaže sljedeće:
“Operativna promjena ženskog u muško spolovilo vrlo je složena, zahtjevna i s neizvjesnim učinkom.
Kad sam o tome pričao s psihijatrom, pitao me jesam li ja ovako zadovoljan i funkcioniram li u seksualnom smislu.
Kad sam odgovorio potvrdno, složio se da onda nema stvarne potrebe za operacijom…
Ja sam muškarac i želim biti otac, a ne majka. Imam silnu želju za roditeljstvom i nastojat ću ga ostvariti – kao otac”.
Ne morate biti psihijatar, liječnik, niti psiholog a da nakon svega ovoga ne postavite pitanje: radi li se u slučaju Noe Kraljevića o istinskom roditeljskom instinktu i ljubavi prema djeci ili rješavanju njegove osobne frustracije uzrokovane dugogodišnjim stresom rodne disforije, života u spolu koji ti je “krivo određen pri rođenju”?
Odgovor na to pitanje trebali bi znati stručnjaci koji su Noi Kraljeviću potpisali posjedovanje adekvatnih roditeljskih kompetencija, a koje su preduvjet za upis u Registar potencijalnih posvojitelja u RH.
No, problem je u tome što ako ti stručnjaci dolaze iz krugova koji su ideološki i svjetonazorski bliski Kraljeviću i njegovom životnom stilu, te su samim time u očitom sukobu interesa?
Primjerice, netom prije izbijanja ove afere na psihijatre u Hrvatskoj počeo se vršiti pritisak (da ne kažem ucjena) od strane krnje “Liste stručnjaka” za rad sa transrodnim osobama da liječnici u svojoj budućoj praksi primjenjuju standarde koji do danas nisu priznati od NITI JEDNE STRUČNE hrvatske medicinske udruge, a propisuju snižavanje dobne granice u tranziciji spola kod djece, uključivo sa dokazano štetnom hormonalnom blokadom puberteta i kirurškim operacijama.
Također, po spomenutim “standardima” preporučljiva je što ranija uporaba steznika grudi i spolovila u djece, a “eunuh” je službeno priznati rodni identitet, proistakao iz nekadašnjeg duševnog poremećaja o kastracijskoj fantaziji…
Spomenuta “Lista stručnjaka” imenovana je 2015. godine pred sam kraj mandata Milanovićeve vlade, a prema nekim do sada objavljenim podacima kriteriji ulaska na Listu su se (čast izuzecima koji su u međuvremenu sa iste sami izašli!) krojili ne po stručnim, već poglavito aktivističko-obiteljskim obrascima…
Na koncu, sigurno je da bi život malog Jean Vala u Hrvatskoj bio materijalno ugodniji, ali pitanje sa početka teksta ostaje: da li bi posvajanjem on bio spašen ili bi kulturološki stresovi prilagodbe i vršnjačka propitkivanja javno deklariranog životnog stila njegovih roditelja na tom djetetu u konačnici ostavila posljedice gore od siromaštva?”
