RAT U UKRAJINI: VELIKE SILE I MALI NARODI
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: TASS
Kada čitam i slušam što Hrvati i Srbi pišu i govore o raspadu Jugoslavije i ratu koji se devedesetih godina vodio na našim prostorima, čini mi se da ne pišu o istim povijesnim događajima. Našu interpretaciju znamo: Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku, zemlju koju Zapad nije htio dugo priznati jer su oni, posebice Francuzi i Englezi, držali srpsku stranu i činili sve da Jugoslavija opstane kao jedinstvena i cjelovita država. No od Srba čujemo sasvim drugu priču. Upravo je kolektivni Zapad činio sve da se Jugoslavija raspadne. Na kraju su za to upotrijebili ne samo diplomatska nego i vojna sredstva kada su je bombardirali. Kad čovjek malo bolje razmisli i zauzme nepristran stav, vidi da su obje strane u pravu. No opet nisu, ili – bolje rečeno – i jesu i nisu. Kako to može biti?
Taj se logički paradoks lako razrješava ako se pođe od druge premise. A ona je vrlo jednostavna: Englezi nisu podržavali ni Hrvatsku ni Srbiju nego Englesku ili, korektnije rečeno, Ujedinjeno Kraljevstvo. I, doista, što se njih tiče kako nekakva divlja plemena na brdovitom Balkanu rješavaju svoje razmirice. Bomba, kama, kolac i konopac – a što drugo možeš očekivati od divljaka. Koga zanimaju priče od tisućljetnoj hrvatskoj državnosti, o političkom statusu Dubrovnika u 18. stoljeću, o Turcima i hajducima. Koga konačno briga koliko su Hrvati privrženi Tuđmanu, a koliko Srbi Miloševiću. To su nekakve plemenske poglavice koje civiliziran čovjek ne bi ni primijetio da nemaju nekakva čudna imena koja se teško čitaju, a još teže izgovaraju.
Mali narodi uvijek misle da se ratovi vode radi njih samo zato što se vode na njihovom teritoriju. Ratovi se ne pokreću radi njih nego zbog interesa velikih sila. Ujedinjenoj je Europi bilo do toga da dođe do raspada unutrašnjeg jugoslavenskog tržišta kako bi ga mogla osvojiti svojom robom i uslugama, a ne do hrvatske, srpske ili jugoslavenske državnosti. Budući da je Jugoslavija još bila jaka država, nastojali su je održati, pa su su podržavali Miloševića. Kada to nije išlo, jer se Hrvatska žestoko branila, podržali su politku hrvatske državnosti. Na kraju, kad su vidjeli da bi na Kosovu i u Crnoj gori mogli postaviti vojne baze, radili su sve na raspadu krnje Jugoslavije (Srbija plus Crna gora) i Srbije. Da je Srbija ušla u NATO, da je dozvolila da na njezinom teritoriju djeluje strana vojna sila, vjerojatno ne bi izgubila Kosovo. Ovako imamo politički apsurd: ako Rusi inzistiraju na političkoj autonomiji Krima onda je to uzurpacija tuđeg teritorija, ako SAD, UK i EU priznaju Kosovo kao nezavisnu državu, onda je to borba za demokraciju.
Sav apsurd te situacije vidimo u dolasku predsjednika Zelenskog u Beograd. Dižu se srpski nacionalisti jer ne žele potpomagati neprijatelja Rusije, dižu se Kosovari jer Zelenski ne priznaje njihovu državu. A Zelenskog baš briga i za Srbiju i za Kosovo. Njemu je najvažnije da može kupiti oružje od Srbije, kad ga drugdje ne može kupiti – jer su skladišta oružja na Zapadu prazna. Vučić pak trlja ruke i ne može shvatiti kako njegovi politički protivnici ne vide daon radi u najboljem interesu Srbije. Briga njega za Rusiju i Ukrajinu, za slavenstvo i pravoslavlje. Bitno je da od Rusije kupuje jeftin plin, a Ukrajini prodaje skupo oružje. Da Srbi znaju misliti više glavom nego srcem, vidjeli bi da Vučić radi i u njihovom najboljem interesu. Jer što obični čovjek ima sa svjetskom politikom? Njemu je najvažnije kolika mu je plaća i mirovina i što za tu plaću ili mirovinu može kupiti.
U tom kontekstu trebamo gledati i na rat u Ukrajini. Trump je u pravu: taj rat nije u američkom interesu. Točnije rečeno, mogao je biti – da se ostvarilo ono što se zamislilo. Scenarij znamo, jer smo taj filmgledali već stotinu puta. Izazovi političke nemire u zemlji, sruši središnju vlast, a potom dovedi nove ljude koji će provoditi tvoju politiku. No nije baš išlo glatko. Rusija je trebala biti uvućena u rat koji će je do kraja iscrpiti, koja će je ekonomski i politički dovoljno oslabiti da u njoj vlast preuzmu „demokratske snage“, kako su je već preuzele u Ukrajini. No nije, kako sam rekao, išlo sve po planu. Nakon utrošenih 400 milijarda dolara i 21 paketa sankcija, Rusija je još uvijek na nogama, vojno jača nego ikad prije. Europa zbog rata do kojeg nikada nije trebalo doći trpi enormnu gospodarsku štetu, što zbog poskupljenja energenata što zbog zatvaranja tržišta. Uza sve to, mora izdvajati dodatna sredstva radi obrane od moguće invazije s istoka. A sve se na kraju prikriva narativom o borbi demokracije (Ukrajine) protiv autokracije (Rusije).
Kakva je to demokratska država koja ne bi postojala bez autokratskih režima? Ukrajinu je osnovao Lenjin, Hruščov joj je pripojio Krim, a Hitler joj je dao punu nezavisnost. Sada njome vlada predsjednik čiji je mandat odavno istekao, a korupcija cvjeta li cvjeta. Demokracija je, koliko znam, vladavina zakona, a doista ne znam postoji li u ukrajinskom zakoniku zakon koji dozvoljava davanje i primanje mita. U državi u kojoj je suradnik okupatora i osvjedočeni ratni zločinacnacionalni heroj, možda je i to moguće.
No koga briga za Ukrajinu. Da se za taj narod brinu ne bi dozvolili da se tamo vodi rat u kojem toliko Ukrajinaca strada. No i za to ima rješenje. Sada prihvaćaju kao dar s neba ono što je rekao Zelenski, a to je da je u pet godina ratovanja poginulo samo 50 tisuća Ukrajinaca, dok toliko Rusa pogiba svaki mjesec. Dosada je poginulo milijun Rusa, dakle 20 Rusa na jednog Ukrajinca!
Ne znam koliki čovjek mora imati kvocijent inteligencije i koliko se treba malo razumjeti u rat i ratovanje da bi to progutao. Kao nultu hipotezu možemo uzeti da su gubitci s jedne i s druge strane jednaki. U korist Ukrajinaca govori činjenica da Rusi napadaju, a onaj tko napada ima veće gubitke od onoga koji se brani. S druge pak strane Rusi imaju deseterostruku prednost u artiljeriji, imaju prednost u raketama i zrakoplovima, ali što se tiče rata dronova približno su izjednačeni. Kada se sve sabere, najbliže mi se istini čini procjena profesora Johna Mearsheimera. Prema njemu u rusko-ukrajinskom ratu do sada je poginulo 350 tisuća Rusa i dvostruko više, dakle 700 tisuća Ukrajinaca. Došlo je vrijeme da se taj užas završi.
Amerika je odustala od Ukrajine. Ima naznaka da će uskoro odustati i Europska Unija – jer zašto bi inače Zelenski tražio podršku u Srbiji? U Njemačkoj se već čuju glasi da se njemačko gospodarstvo neće oporaviti sve dok se opet ne omogući pristup jeftinom ruskom plinu. Sada se čeka rasplet na bojnom polju. Pobijedi li Rusija, što je vrlo izgledno, brzo će se zaboraviti sve te priče o ruskim divljacima, o opasnosti od ruske invazije, o „Putleru“ i ruskoj okupaciji Europe. Ratovi se vode zbog nacionalnih i ekonomskih interesa, a ovakve priče služe samo tome da obične, normalne ljude potaknu da čine ono što nikad ne bi činili.
