ŽENE U ZNANOSTI: ISTINA I MIT

Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Gazeta Polska

Nedavno sam na Festivalu znanosti u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla imao prilike slušati predavanje neke mlade znanstvenice u kojem je između ostalog bilo i riječi o otkriću nuklearne fisije. Da se jezgra uranijevog atoma cijepa na manje jezgre ili, rečeno drugačije, da od uranija nastaju drugi elementi velike atomske mase, otkrila je njemačka znanstvenica Lise Meitner. Nađoh se u čudu: već pola stoljeća znam da su otkrivači nuklearne fisije Otto Hahn i njegov suradnik Fritz Stassmann. Oni su bombardirali uranij neutronima i otkrili da pritom nastaje barij. Godine 1939. su objavili razultate svojih pokusa, no nisu htjeli prenagliti sa zaključcima. Taj je vrući krumpir međutim zagrizla Hahnova suradnica, upravo spomenuta Lise Meitner i objavila ono što danas svi znamo: apsorpicijom neutrona uranijeva jezgra se raspada na dvije manje jezgre. To je bilo nešto sasvim novo jer iako se znalo za transmutaciju elemenata neutronima, ona se svodila na to da jezgra prihvati elementarnu česticu te pritom poveća svoju masu, a često i naboj.

VELIKI I MANJE VELIKI ZNANSTVENICI

Tko je otkrio nuklearnu fisiju, Otto Hahn, Fritz Strassmann ili Lise Meitner? Ako je vjerovati Nobelovoj komisiji, otkrivač nuklearne fisije je Otto Hahn, jer je upravo on dobio Nobelovu nagradu za njezino otkriće.

No pogledajmo malo šire. Na tragu toga otkrića, otkrića nuklearne fisije bili su mnogi, među njima i srpski fizičar Pavle Savić koji je radio u laboratoriju Iréne Joliot-Curie. Njega Srbi slave, ali ga nećete naći ni u jednoj biografiji velikih i manje velikih znanstvenika. Kada sam u svojim dvadesetim godinama za vjesnikovu reviju Fokus napisao da je Pavle Savić suotkrivač nuklearne fisije, u uredništvu su počeli
zvoniti telefoni – fizičari s „Ruđera“ su pitali je li Fokus postao humoristički list. Tako je to s otkrićima: nijedno se otkriće ne može pripisati samo jednom čovjeku, samo jednom znanstveniku. Američki povjesničar znanosti Eric R. Scerri navodi najmanje sedam suotkrivača periodnog sustava elemenata, pa opet čast za to najveće otkriće u kemiji pripada Dmitriju Ivanoviču Mendeljejevu.

Što me je zasmetalo u predavanju mlade znanstvenice? Ne što je spomenula njemačku
znanstvenicu nego što nije spomenula njemačkog znanstvenika. Bilo bi najkorektnije da je navela oboje ili, najbolje, sve troje. Ovako me to podsjeća na nešto mnogo gore.
To „mnogo gore“ je gimnazijski udžbenik kemije iz koje je učila njemačka mladež ratne 1943. godine. U njemu se kao izumitelj postupka za dobivanje amonijaka iz elemenata spominje Carl Bosch. To je točno. Carl Bosch je dobio Nobelovu nagradu za usavršavanje postupka sinteze amonijaka iz vodika i dušika, no još je točnije da je taj postupak izumio Fritz Haber. Taj posljednji kemičar nije bio mala riba. On je, mogli bismo reći, bio najveći njemački kemičar prve polovice 20. stoljeća, poznat i po neslavnom izumu bojnih otrova. No unatoč tome, 1918. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za postignuće sinteze amonijaka iz elemenata, zato jer je Haberova sinteza omogućila masovnu proizvodnju umjetnih gnojiva. Danas se taj postupak zove, u čast obojice kemičara, Haber-Boschov postupak. Pa ipak, ime Fritza Habera je u udžbeniku ispušteno, nigdje ga se ne spominje, kao da nikad nije postojao. Zašto? Zato jer je bio Židov. To mi budi neugodne asocijacije. Na rečenom je predavanju ime Otta Hahna ispušeno zato jer je bio muškarac.

POZITIVNA DISKRIMINACIJA

Eto, do čega smo došli. Htjeli bismo ispraviti nepravdu koja je povijest učinila diskriminirajući žene, pa sada diskriminiramo muškarce. No to je, kažu, „pozitivna diskriminacija“. Kako diskriminacija može biti pozitivna?

Da se razumijemo, nemam ništa protiv žena u znanosti, tim više što sam radio u znanstvenom institutu u kojem su većinom radile žene. Razlika između znanstvenika i znanstvenica? U psihološkom pogledu razlike dakako ima, ali u stručnom nema. Ima ambicioznih i uspješnih žena, baš kao što ima ambicioznih i uspješnih muškaraca. Ima dakako zabušanata i s jedne i s druge strane, znanstvenika oba spola kojima nije stalo do posla, do bilo kakvog uspjeha nego samo do toga da za svoju plaću rade što manje. Ima tu svega, nisu svi ljudi jednaki. I nisam vidio da je bilo tko bio u radu diskriminiran, da mu se nije priznao znanstveni doprinos, ponajmanje da bi ga se diskriminiralo po spolu. Stoga kada se piše o takvim temama treba biti vrlo oprezan, sagledati događaje u cjelini, u povijesnom kontekstu.

Uzmimo slučaj Marije Curie Sklodowske. Žena je dobila dvije Nobelove nagrade, prvu za fiziku, za otkriće radioaktivnosti, drugu za kemiju, za otkriće dva radioaktivna elementa, radija i polonija. Kada se to pročita, ne može se ne reći: „Svaka čast!“

Ne želim nimalo umanjivati doprinos Marije Curie svjetskoj znanosti, no ipak trebamo njezino otkriće staviti u povijesni kontekst. Prije svega Marija Curie nije otkrila radioaktivnost kao pojavu. Otkrio ju je Antoine-Henri Becquerel. Nije ni prvu Nobelovu nagradu dobila sama, nego ju je podijelila s Becquerelom i svojim suprugom Pierreom Curieom – i to ne na jednake dijelove. Pola nagrade je pripalo Becquerelu, a drugu su polovicu ravnopravno podijelili supružnici Curie. Dakle, Marija je dobila samo četvrtinu Nobelove nagrade. Toliki je po svemu sudeći bio i njezin doprinos otkriću radioaktivnosti.

A što se pak druge nagrade tiče, izolacije radija i polonija iz ne znam koliko tona uranijeve rudače… O tom je herojskom djelu ne znam koliko knjiga napisano, ne znam koliko filmova snimljeno, pa opet ono što je Marija Curie tada napravila nije se mnogo razlikovalo od postignuća drugih kemičara njezina doba. Čitava bi se epopeja mogla napisati o postepenim izolacijama lantanida koje su trajale desetljećima.

„Die Grundlage aller chemischen Arbeiten ist eine unermüdliche Geduld und eine Ausdauer ohne Grenzen“, pisao je Justus Liebig. Temelj svakog kemijskog rada je neumorno strpljenje i ustrajnost bez granica. Tako su radili svi, a ne samo madame Curie.

PRIKRIVANJE LIJENOSTI I NESPOSOBNOSTI

I opet diskriminacija muškaraca. U priči o Mariji Curie nalazi se i njezin suprug, Pierre Curie koji je, eto, umro mlad, jer su ga u 47. godini života pregazila pivarska kola. On se pojavljuje u romantičnoj ulozi, a zapravo je po objektivnim mjerilima bio bolji znanstvenik od svoje supruge. Da i nije dobio Nobelovu nagradu, bio bi poznat po otkriću piezoelektričnog efekta i temperature demagnetizacije – Curieove temperature. Uostalom, supružnici Curie su radili zajedno. Još su 1898. otkrili radij i polonij. Da Pierre nije 1906. godine poginuo, vjerojatno bi podijelili i drugu Nobelovu nagradu, koja je dodijeljena Mariji 1911. godine.

Time bih završio ovaj svoj članak da nije jedne rečenice jedne moje kolegice, uspješne
znanstvenice (unatoč svim nedaćama koje su je u životu pratile): „Kolegice koje govore o spolnoj diskriminaciji samo prikrivaju svoju lijenost i nesposobnost.“ To je točno. Slabiću je za neuspjeh uvijek kriv netko drugi.