DJECA MRŽNJE
Tekst: Saša Radusin
Foto: Pexels
Jesmo li rezanjem humanističkih predmeta u strukovnim školama stvorili plodno tlo za radikalizaciju mladih?
Nakon još jednog tragičnog incidenta u našim školama svjedočimo li generacijskom hodu unatrag ili tek logičnoj posljedici obrazovne politike koja je odlučila da mladi ljudi trebaju biti isključivo radna snaga, a ne i misleći građani? Dok zidove naših gradova sve gušće prekrivaju svježe ispisani ustaški simboli, a školske hodnike i sportske tribine redovito zastrašuju i sramote profašistička skandiranja i agresivne prijetnje među učenicima, hrvatski se obrazovni sustav nalazi usred tihe, ali tektonske transformacije. Najnovija reforma strukovnog obrazovanja – uvođenje modularne nastave – pod egidom “prilagodbe tržištu rada” izvela je najradikalniji rez u samoj srži društvenog tkiva: sustavno je dekapitirala humanističko i umjetničko obrazovanje i tako na posredan način možda dodatno usmjerila izvjestan dio mladih na radikalizirano konfliktno ponašanje.
Činjenica da strukovne škole u Hrvatskoj pohađa čak 70 posto srednjoškolske populacije daje ovom problemu razmjere nacionalne krize. Smanjenjem satnice ili potpunim brisanjem predmeta poput povijesti, geografije, sociologije te politike i gospodarstva, država je većinskom dijelu jedne generacije oduzela osnovne alate za prepoznavanje manipulacija. Kada mladom čovjeku oduzmete povijesni kontekst, pravo na analizu društvenih procesa i sposobnost kritičkog mišljenja, vi ga ne usmjeravate samo prema navodnoj “većoj konkurentnosti na tržištu”. Vi ga ostavljate bez intelektualnog imuniteta, potpuno izloženog povijesnom revizionizmu, desnom ekstremizmu i populističkim narativima koji složene društvene probleme prevode na ogoljeno jednostavni i brutalni jezik mržnje, mizoginije i šovinizma. Možda su operetno ustaštvo i sklonost fašističkim konceptima čak i manji problem, premda su počesto jasno povezani s porastom nasilja među mladima.
Nije još uvijek jasno postoji li izravna poveznica između ukidanja humanističkih sati u školi i agresije među mladima, no u svakom slučaju mladi danas pokazuju sve veći stupanj radikalizacije stavova prema manjinama npr., ali i zabrinjavajuću razinu agresije u ponašanju prema svojim vršnjacima i ostalim sugrađanima. Zadnjih, pak, godinu, dvije sve brojniji školski incidenti s fizičkim obračunavanjem pokazuju značajan porast agresije u samim školskim klupama, a to jasno pokazuju i dokazuju i dva stravična slučaja u zagrebačkim školama OŠ Prečko i Elektrotehničkoj školi u Voltinom gdje je nažalost bilo i tragičnih posljedica. Pa, ipak, naše obrazovne vlasti, kao autore reformi gdje se smanjuju sati humanističkih predmeta, kao i strategije obrazovanja bez Građanskog odgoja to zbog raznih razloga, barem se tako čini, trenutačno i nije previše briga.
ANATOMIJA OBRAZOVNOG DEFICITA
Osnovni problem s kojim se danas suočavamo u Hrvatskoj nije tek puki broj sati proveden u klupama, već kronični nedostatak institucionalnog prostora za razvoj demokratske svijesti. Građanski odgoj i obrazovanje godinama preživljavaju na marginama sustava – kao međupredmetna tema koja u praksi često ovisi isključivo o entuzijazmu pojedinih profesora, ili kao izborni predmet koji ne dopire do onih kojima je najpotrebniji.
Rezultat je društveni vakuum. Umjesto da škola bude prostor u kojem se uči kako argumentirano raspravljati, kako prepoznati lažnu vijest i zašto je fašizam civilizacijski poraz, ona postaje mjesto koje reproducira pasivnost. Bez sustavnog poučavanja o ljudskim pravima, solidarnosti, empatiji i kritičkom propitivanju autoriteta, mladenačka se energija i prirodni bunt lako kanaliziraju u destruktivnu agresiju. Pitanje našim krojačima obrazovnih strategija i politika stoga je izravno i neugodno: pokazuju li učenici strukovnih škola, u kojima su rezovi najdrastičniji, statistički i iskustveno veću sklonost desnom ili naprosto agresivnom radikalizmu u odnosu na svoje vršnjake u gimnazijama? i tko je zapravo odgovoran za taj jaz?
EUROPSKI PUTOKAZI: MOŽE LI SE DRUKČIJE?
Hrvatska nije izoliran otok koji se bori s usponom radikalizma među mladima, ali njezini odgovori na taj fenomen dramatično kaskaju za zemljama koje problemu pristupaju strukturalno. Dok mi humanističke predmete tretiramo kao “višak tereta”, brojna europska iskustva pokazuju da se otpornost na ekstremizam gradi upravo suprotnim metodama: osnaživanjem građanske pismenosti i organiziranom brigom za slobodno vrijeme mladih.
Uzmimo za primjer island. Devedesetih godina prošlog stoljeća ova se zemlja suočavala s dramatičnim stopama mladenačke delinkvencije, agresije i ovisnosti. Umjesto represije ili ignoriranja, država je pokrenula model Planet Youth. Ključni stup tog uspjeha bilo je uvođenje besplatnih sportskih, kulturnih i umjetničkih aktivnosti za svako dijete u svim dijelovima zemlje, financiranih izravno iz državnog i lokalnih proračuna. Rezultati su bili zapanjujući – agresija i ovisnosti pale su na povijesni minimum jer su mladi dobili strukturu, osjećaj pripadnosti i prostor za zdrav razvoj izvan ulice.
Slično tome, zemlje poput Danske ili Finske već desetljećima drže građanski odgoj i humanističko obrazovanje u samom središtu svojih kurikuluma, bez obzira na to radi li se o budućim stolarima ili budućim liječnicima. Tamo se kritičko mišljenje i medijska pismenost ne uče kao teorijska definicija za ocjenu, već kroz praktičnu simulaciju demokratskih procesa. U tim sustavima, učenik strukovne škole ima jednako pravo i priliku razumjeti kako funkcionira društvo kao i onaj u elitnoj gimnaziji. Time se uspješno reže sam korijen šovinističkih i mizoginih stavova – jer obrazovan, uključen, empatičan i društveno integriran mladi čovjek rijetko osjeća potrebu da svoje frustracije ispisuje u obliku svastike na obližnjem zidu ili pak prijetnje likvidacijom nekom piscu i novinaru kojeg doduše nikad nije čitao, ali je čuo u haustoru od starijih da nije dovoljno hrvatski nastrojen, da je možda rođen u nekoj drugoj sredini ili da je prekritičan prema fašističkim ili mizoginim pojavama u društvu.
CRNA STATISTIKA OBRAZOVNOG REZANJA
Inače, poznato je da 70% učenika u Hrvatskoj pohađa strukovne škole (tehničke, industrijske i obrtničke), što znači da prošlogodišnja reforma izravno pogađa veliku većinu srednjoškolske populacije, ostavljajući gimnazijski program u manjini.
Do 50% manje općeobrazovnih sadržaja
Uvođenjem novog modela modularne nastave u strukovnim školama, satnica humanističkih predmeta (povijest, geografija, politika i gospodarstvo, sociologija) u nekim je četverogodišnjim usmjerenjima prepolovljena, dok je u trogodišnjim programima gotovo potpuno marginalizirana ili integrirana u opće “module”.
Točno 0 obveznih sati Građanskog odgoja i obrazovanja (GOO):
Na nacionalnoj razini GOO i dalje ne postoji kao samostalan obvezni predmet u većini srednjih škola, već se provodi isključivo kao međupredmetna tema (ovisna o volji profesora) ili kao izborni program u rijetkim jedinicama lokalne samouprave (poput Rijeke, Zagreba ili Krapinsko-zagorske županije).
Četvrtina učenika negativno raspoloženo prema manjinama
1 od 4 učenika (oko 25%) u istraživanjima instituta za društvena istraživanja iskazuje izrazitu društvenu distancu prema manjinskim skupinama, dok značajan postotak adolescenata ne prepoznaje osnovne povijesne činjenice o totalitarnim režimima 20. stoljeća.
Većina “strukovnjaka” ne prepoznaje fake news
Preko 60 posto maturanata strukovnih škola u anketama o medijskoj pismenosti priznaje da teško razlikuje lažnu vijest (fake news) od vjerodostojne informacije na društvenim mrežama, što izravno korelira s ukidanjem predmeta koji potiču kritičko mišljenje.
Ukidanjem humanističkih sadržaja i marginalizacijom građanske pismenosti, hrvatski obrazovni sustav svjesno odustaje od odgoja kritičkih i empatičnih pojedinaca, prepuštajući mlade radikalizaciji s ulice i ekrana. Bez čvrstog humanističkog kompasa u školama, porast desnog ekstremizma i povijesnog revizionizma među novim generacijama postaje, nažalost, logična i predvidljiva društvena dijagnoza, a ne slučajni incident. Ako želimo manje agresije u našim školama, a više razumijevanja i empatije među našim školarcima morat ćemo, između ostalog, itekako preispitati odluku naših obrazovnih vlasti da ukinu mladima mogućnost analize razniih društveno-povijesnih koncepata, međuljudskih odnosa i stvaranja kritičkog mišljenja prema sadržajima koji ih okružuju.
Napomena: Članak je prvi dio autorske teme “Kurikulum bez kompasa”. Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
