BUNJEVAČKA PATNJA

Tekst: Tumbas Ivan

Foto: Žackalo

Bunjevcima se obično nazivaju Hrvati koji žive u zaleđini Zadra, Hrvatskom primorju, Velebitu i Lici te druga skupina koja živi u Bačkoj, i to na mađarskoj i vojvođanskoj strani. Zajedničko im je to da i jedni i drugi govore ikavicom, štokavicom s novom akcentuacijom. Dakle, istim onim jezikom kojim već barem četiri stotine godina pričaju i Imoćani.

DOŠLI IZ HERCEGOVINE

Bunjevački Hrvati sami imaju predaju da su došli negdje iz Hercegovine, obično s rijeke Bune jer im naziv te rijeke nalikuje na ime. No većina povjesničara sumnja u tu tezu jer je Buna premali teritorij za takvu seobu, a i u doba seljenja, početkom 17. stoljeća, tu se već govorilo ikavicom. U to doba pojam Hercegovine bio je puno širi jer je većina današnje Dalmacije i jugozapadne Bosne pripadala Hercegovačkom sandžaku.

Bunjevci su dolazili u više skupina na ove prostore pod vodstvom braće franjevaca koji su vodili velike skupine Bunjevaca, kršnih ljudi iz takvih krajeva, na ove ravne i pasivne prostore trbuhom za kruhom. Došavši na ove prostore, učinili su djelo za pamćenje, nama na uzor, kao dobri borci zapisani u tim vremenima kada su protjerali turske begove iz ovih krajeva preko Tise, gdje su bježali od naših pradjedova. Povijest se uvijek piše onako kako jezikoslovci pišu, a čitatelj uvijek vjeruje napisanim djelima, a ne istini.

Dok su tu zabrazdali prvu njivu i kao graničari čuvali kršćanstvo od tadašnjih osvajača, tada su vjerojatno divanili našom lipom ikavicom, starohrvatskim jezikom, i dičili se svojom pripadnošću hrvatskom bunjevačkom narodu. Proteklo vrijeme za Hrvate Bunjevce donijelo je od velikog uspona i velike padove. Jedan od zabilježenih padova bio je sporazum trijanonskog dijeljenja granica. Tada Hrvati Bunjevci bivaju izdijeljeni na više granica i od jedne velike skupine postaju manjina između većih naroda koji su svi priželjkivali područje Subotica, Baja i Sombor.

TRIJANONSKI SPORAZUM

Podjelom prema Trijanonskom sporazumu razdvojena je skupina Bunjevaca koja je ostala u Mađarskoj, gdje se koristilo masovno ugnjetavanje Bunjevaca i ismijavanje govora ikavicom kojim su se služili Hrvati Bunjevci. Dok drugoj skupini, koja je potpala pod srpsku čizmu, nije manjkalo satiranja Hrvata Bunjevaca kroz smišljenu asimilaciju hrvatskog bunjevačkog naroda i samog govora na ikavici. Ismijavanje Hrvata Bunjevaca s obje strane granice i govora na ikavici oslabilo je i dovelo do odumiranja nekada kršnih ljudi. Njihova borilačka energija vremenom je postajala sve pasivnija jer su uporabom perfidnih metoda slabili hrvatsko bunjevački govor do te mjere da, primjerice, čak ni u sakralnim objektima nije bila dozvoljena uporaba ikavice. Do te mjere da se na grobljima nije moglo na spomenike pokojnika pisati na svom materinskom jeziku niti igdje naglašavati hrvatsko bunjevačka pripadnost u svojim udrugama. Tako su i rodbinske veze između braće s jedne i druge strane granice satirane u zaborav i čitav korpus bio je desetkovan. Dotadašnjim posjednicima zemljišta, koja su nesebičnim radom stekli, imovina je otuđivana i poklanjana novim dođošima i kolonistima s obje strane granice, provodeći veliku asimilaciju našeg življa u tim vremenima.

Naši salaši bili su čuvari naše ikavice gdje nitko nije mogao kontrolirati govor u svojoj avliji, ma s koje strane granice se nalazili. Tako se čuvala ikavica i identitet Hrvata Bunjevaca. Salaši su bili pravljeni u ušorenim mjestima kako bi se čuvao identitet Bunjevaca. Bunjevci su se organizirali i otvarali svoje škole jer su mislili da će tako očuvati svoju ikavicu i školovati djecu na ikavici. Kratko je to trajalo dok nisu vidjeli da Hrvati Bunjevci sami sebi zidaju škole i organiziraju se. To je bio trn obama većinskim narodima te su zabranjivane hrvatsko bunjevačke škole. Da bi se pokazali dušobrižni prema našem narodu, dopuštali su, ali prisilom, svoje učitelje iz ruralnih krajeva koji su dolazili učiti, a svakako i ismijavati bunjevačku djecu pogrdnim ruganjem ikavici kao salašarskom govoru te nametati svoj govor u obrazovanju djece.

HRVATSKO ŠKOLSTVO U SUBOTICI

Početkom prošlog stoljeća bunjevački Hrvati s radošću su dočekali raspad Austro Ugarske Monarhije i mirnim putem preuzeli vlast u Subotici još prije ulaska srpske vojske te postavili na gradsku kuću veliki hrvatski barjak. U novu zajednicu slavenskih naroda ušli su s puno velikih nada da će bunjevačka djeca napokon moći učiti materinji hrvatski jezik. No vrlo brzo uslijedilo je razočaranje. Tako se odlukom od 30. rujna 1920. godine ministar prosvjete oglašava prema rješenju Glavnog prosvjetnog savjeta za nastavu i učenje materinjeg jezika i udžbenike za prvi i drugi razred da će se učiti ćirilica kao i u višim razredima, izuzev mjesta gdje živi većinsko slavensko stanovništvo katoličke vjere, te će se izučavati oba pisma. Iz ove odluke jasno se vidi da o hrvatskom školstvu u Subotici i uopće u Bačkoj nije moglo biti ni govora.

U našim većinskim hrvatskim sredinama nastojalo se postaviti učitelje ili nastavnike naše narodnosti koji bi našoj djeci prenijeli nešto duha naše narodne kulture. Kad je ministarstvo počelo donositi odluke o imenovanju učitelja i nastavnika u čiste hrvatske sredine, imenovani su učitelji srpske nacionalnosti, i to iz centralne Srbije. U samom gradu Subotici bila je nešto povoljnija situacija. U Subotičkoj ženskoj gimnaziji za ravnatelja je bio postavljen dr. Matija Evetović, koji se nije mogao zaobići jer je bio čovjek iznimno visoke kulture i veoma istaknuti intelektualac. Uz njega se našao i stanovit broj hrvatskih prosvjetnih radnika po srednjim školama u gradu.

SMIŠLJENA LIKVIDACIJA SELJAŠTVA

Pri koncu rata partizanski pokret veoma je silno podržavao hrvatski živalj na ovim prostorima jer je on bio jamstvo da će ovi krajevi ostati u sastavu jugoslavenske zajednice. Prvi Narodnooslobodilački odbor grada za prvog predsjednika izabrao je vođu bačkih Hrvata mons. Blaška Rajića. U odboru za kulturu izabran je Ivan Prćić Gospodar te je vješto iskoristio položaj pa okupio intelektualce koji su imali fakultetsku naobrazbu, učiteljsku školu, pa čak i one koji nisu imali tu naobrazbu. Njima je omogućeno doškolovanje te ih je postavio po hrvatskim mjesnim i salašarskim školama. Tako je u tom razdoblju, možda po prvi put u povijesti, u velikoj većini naših škola bilo naših učitelja.

No to nije dugo trajalo. Čim se vlast konsolidirala, počeli su procesi protiv neprijateljskih elemenata u našoj sredini. Nadaleko su poznati procesi protiv križara u koje je bio uključen veliki broj naših učitelja nastavnika. Ta akcija bila je usmjerena protiv hrvatske inteligencije i protiv predratnog vrlo jakog križarskog pokreta koji je osvijestio našu inteligenciju. Većina tih naših učitelja bila je katoličkog vjerskog odgoja pa su pokrenuli bilten „Mladi učitelj“. Od tog biltena, na svega desetak stranica s isključivo stručnim i pedagoškim sadržajem, koji je umnožavan šapirografski u dvadeset primjeraka i dijeljen isključivo među učiteljima, napravljen je slučaj. Dvadeset mladih ljudi, intelektualaca, najvećim dijelom učitelja, bili su osuđeni i sklonjeni s učiteljskih položaja, a na njihova mjesta, razumije se, došli su ljudi iz drugih krajeva, najviše iz Srbije.

TAKOZVANI SRPSKO HRVATSKI JEZIK

Propadanjem i smišljenom likvidacijom seljaštva, najprije agrarnom reformom, formiranjem zadruga pa drugom agrarnom reformom, velika većina područnih, osobito salašarskih škola, nestala je. U to vrijeme odvijala se nastava na takozvanom srpsko hrvatskom jeziku. Te perfidne metode koriste se i danas, ali su uspjeli rasturiti hrvatsko bunjevački korpus te se u školama nameće takozvani „bunjevački govor“ koji koristi većinski narod, dok su njegovi tvorci Bunjevci koji nisu Hrvati, a koji su postali Bunjevcima dolaskom Miloševića na vlast. Njihova zadaća je razbijanje već razbijenog i desetkovanog našeg obrazovanja gdje naš obrazovni kadar, koji zna komu pripada, nema mogućnost zaposlenja. Djeca uče u hrvatskim odjelima, ali na ćiriličnom pismu i iz kopiranih bilježnica gdje se sama snalaze i sa srpskog lektoriraju na hrvatski. Pa zar to nije kršenje ljudskih prava koja su svakoj nacionalnoj manjini zagarantirana zakonom, samo Hrvati nisu u tu skupinu uvršteni.