DJETINJSTVO U ODRASLOJ DOBI

Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: The Moscow Times

Otvorite li radio ili televiziju, posebice ako vas zanima sport ili se (nedajbože) govori o nekakvoj nesreći, neću pogriješiti ako kažem da ćete u tom prilogu barem jednom čuti riječ „adrenalin“. Netko je pun adrenalina, nekome bi bilo bolje da ga ima više, drugom pak da ga ima manje. Adrenalin, adrenalin, adrenalin, pa opet adrenalin. Nekoć se govorilo da je nekome srce jače zakucalo, da mu je krv potekla žilama ili udarila u glavu, da se uzbudio, ražestio, razjario, da je dobio vjetar u leđa, da ga je ponio zanos, vihor, elan… Ništa od sveg tog bogatstva hrvatskog jezika više ne možemo čuti. Umjesto toga adrenalin, pa adrenalin.

PRIČA O ADRENALINU

Zapitah neku gospođu kojoj je adrenalin bio stalno na jeziku, zna li što je adrenalin? „To je bijeli prah“, reče. Bijeli prah? Pa to se može valjda reći za 99 % organskih spojeva, jer i oni koji se pojavljuju u obliku ulja, pretvaraju se u bijeli prah kada se smrznu (stavite maslinovo ulje u ledenicu – lijepa li pokusa!). Da organski spoj ima boju zapravo je iznimka. Najbolji dokaz za to je što su prirodna bojila (posebice ona za tekstil) vrlo rijetka, a sintetske, anlilinske boje bile su senzacija 19. stoljeća. Na njima je, između ostalog, izgrađena njemačka kemijska industrija.

Za kemičara izgled, a pogotovo boja tvari s kojom radi nije važna, bolje reći ona je tek sekundarno svojstvo tvari. Zašto sekundarno? Zato što boja ne govori ništa o kemijskoj strukturi, bolje reći ona može dati tek površnu informaciju o građi molekule ili kemijskom procesu. Iz boje mrkve mogu zaključiti da se u molekuli karotena nalazi dugi niz uzastopnih jednostrukih i dvostrukih veza, ništa više od toga. Koliko tih veza ima i kako su povezane (u lance, u prstene ili u lance i prstene) iz same boje ne mogu znati. Još manje mogu znati ako je boja bijela, kao što za adrenalin reče spomenuta gospođa. Moguće je da i ta molekula ima uzastopne (konjugirane) jednostruke i dvostruke veze, no nema ih mnogo, pa apsorbira u ultraljubičastom području – a oči osjetljive na UV zračenje ima samo Superman.

Adrenalin je dakako bijeli prah, ali to nije važno. Važno je znati da je adrenalin hormon nadbubrežne žlijezda, što mu i samo ime govori (lat. ad – pri, renum – bubreg). To bi mu bilo ime po funkciji. A po strukturi? Ovako napamet znam da je adrenalin aminski derivat neke aminokiseline, no onda konzultiram Google pa dolazim do njegove formule i sustavnog imena 4-[(1R)-1-hidroksi-2-(metilamino)etil]benzen-1,2-diol, iz čega vidim njegovu sličnost s tirozinom, iz kojeg vjerojatno nastaje.

INSTINKTIVNO RAZVRSTAVANJE STVARI

Ovaj nas primjer uči razlici između stručnjaka i nestručnjaka ili – bolje rečeno – između učenog i neukog. Učeni vidi ono što neuk ne vidi ili, bolje reći, neuk vidi samo ono što prvo vidi. Ono što prvo vidimo je boja, pa instinktivno razvrstavamo stvari (cvijeće, kamenje, kuće, knjige) po boji, dok je za stručnjaka (botaničara, mineraloga, arhitekta ili knjižničara) boja nevažna. Tako su alkemičari su zlato simbolički vezali sa suncem iako taj metal i to nebesko tijelo ne povezuje ništa osim boje.

Ovi nas primjeri uče da čovjek treba naučiti misliti da ne bi shvaćao svijet oko sebe poput djeteta. Tko nije naučio kemiju imat će naivnu, djetinju predodžbu o tvarima, poput alkemičara. Tko nije naučio crtati, crtat će poput djeteta – pa imao i 99 godina. Ali što ćemo s onima koji nisu naučili politički misliti, koji iznose svoje mišljenje o politici, a ne znaju ništa o političkim odnosima?

Bio jednom jedan kralj, pa ga je neki drugi kralj toliko naljutio da je protiv njega krenuo u rat. Ili da se prisjetimo Gulliverovog putovanja u Liliput. Dva su se sićušna kraljevstva zaratila jer se nisu mogla složiti oko toga s koje strane treba tuknuti kuhano jaje. I dok ovakvim pričama odričemo svaku veznu sa stvarnošću, ništa nam ne smeta kad na takav način gledamo politička zbivanja.

Svijet je pun dobrih i loših političara. S time bih se složio ako pod tim mislimo na njihove sposobnosti. Kao i u svakom poslu, i u politici ima ljudi koji su bolji i lošiji. To stoji, ali ne stoji ono što možemo čitati o uzrocima i povodima oružanih sukoba, da ne kažem ratova.

Bio je nekakav luđak, manijak, čovjek bez pameti i jednog testisa koji je iz patološke mržnje prema Židovima pokrenuo Drugi svjetski rat. Jedan drugi luđak poput njega je bez ikakva razloga i povoda napao susjednu zemlju. I svi trpe zbog njegovih zločinstava, zbog njegove nezajažljive želje za krvi.

DJEČJA POSLA U SVJETSKOJ POLITICI

Ovakvi narativi dobro dođu u propagandne svrhe, za podizanje emocija (kako bi se otklonila potreba za mišljenjem), no oni su jako udaljeni od stvarnosti. Nije se Drugi svjetski rat vodio radi istrebljenja Židova nego radi preraspodjele kolonijalnog carstva (jačanje Italije, Njemačke i Japana, a slabljenje Ujedinjenog kraljevstva). Kako se takva politika mogla voditi samo jačanjem nacionalne države, jasno je da se najprije trebalo obračunati s “unutrašnjim neprijateljem”, a to su na svoju nesreću bili Židovi. Sličnu bi sudbinu doživjeli i Rusi da je pobijedila Njemačka sa svojim saveznicima iz “Nove Europe”, pa je stoga shvatljivo da oni malo drugačije doživljavaju Europu od nas. Svaka nacionalitička politika vodi do istoga, u Ukrajini (zabrana nastave na manjinskih jezicima), u Europskoj uniji (protesti protiv migranata), a – stavimo ruku na srce – takva se politka vodila i prema Srbima u Domovinskom ratu. Što je nacionalistička politika poprimila monstruozne razmjere u Trećem rajhu, što je dovela do nezapamćenih i normalnom čovjeku nepojmljivih zločina, ništa ne mijenja na stvari. Svjedočimo istoj pojavi, istom političkom procesu, razlika je samo u intenzitetu, u kvantiteti.

Na isti način trebamo promatrati najnovija svjetska zbivanja. Ni Trump ni Putin nisu luđaci željni ljudske krvi, nego ljudi koji znaju što rade i to što rade rade u najboljem interesu svoje zemlje i naroda. Putin želi sigurnost na zapadnim granicama Rusije, a ne da mu se iz susjedne zemlje, koja je bila saveznica Hitlerove Njemačke prijeti ratom. Istodobno, Rusija želi proširiti svoj politički utjecaj kako u svijetu tako i u Europi.

Ukratko, Putin hoće jaku, a EU slabu Rusiju, tako slabu da bi najbolje bilo da je nema, da se raspadne na mnoštvo državica u polukolonijalnom statusu kojima bi onda Europska unija (ili, bolje reći, bivše kolonijalne sile) upravljale kao što SAD upravljaju s “banana-republikama” na susjednom kontinentu.

A što da kažemo o Trumpu? Njega se ne može uhvatati ni za glavu ni za rep. Jednom radi u interesu Ukrajine, drugi put u interesu Rusije. O njegovoj najnovijoj politici čujemo vrlo grde riječi s europske, a posebice s britanske strane. Kažu za njega da je izdao Ukrajinu, da pomaže agresoru (Rusiji), da ga je Putin namamio na tanak led obećanjima o velikim poslovima nakon završetka rata. Sve je to nerazumljivo, mutno, a prije svega neprincipijelno da ne kažem nemoralno.

AMERIČKI MAKJAVELIZAM

Stvari postaju međutim mnogo jasnije ako se pođe od Trumpova izbornog programa (“America first”) i činjenice, na koju je (koliko je meni poznato) prvi ukazao Machiavelli, da je prva ako ne i prava svrha vladanja ostajanje na vlasti. Trump ne radi, ukratko, ni u ineresu Rusije ni u interesu Ukrajine, nego u interesu Amerike i njezinog biračkog tijela koje ga održava na vlasti. Rat Rusije i Ukrajine nije u Američkom interesu, pogotovo nakon što su se SAD zaratile s Iranom. Trump se u početku nadao da će problem riješiti pregovorima, a kada u tome nije uspio, odlučio se za ratnu opciju. Pobjeda Rusije tako je postala najbrži (i najjeftiniji) put ka miru. A što ćemo s Ukrajincima i njihovim državnim suverenitetom?

Oni sada plaćaju cijenu svoje naivnosti, uvjerenja da se rat na području njihove države vodi radi njih. Izabrali su za predsjednika čovjeka koji se nikada nije bavio politikom samo zato što je dobro glumio političara. Dječja posla! Ali, što ćemo, nije lako odrasti, kako ljudima tako i narodima.