JEDNOSMJERNA NASTAVA: MOMIR KARIN VJERNO DRŽI LJESTVE MINISTRU FUCHSU – PISMO PROF. ŽELIMIRA ČEČURE
Tekst: Želimir Čečura, prof.
Foto: Radio KAJ
Godinu dana već sam izvan ŠKOLSKOG sustava, no kad god ugledam face iz Ministarstva, mrak mi padne na oči i odmah se zapitam: „Je li hrvatsko školstvo dotaknulo dno ili može pasti još niže?“
Nažalost, događaji kojima svakodnevno svjedočimo u školama, kao i priče koje nam serviraju iz Ministarstva, pokazuju da smo još uvijek u slobodnom padu. Ostaje mi samo nadati se da će što prije uslijediti veliki tresak nakon kojega će napokon početi toliko potrebno resetiranje sustava na tvorničke postavke.
Prije njegova dolaska na visoke dužnosti u resornom ministarstvu poznavao sam Momira Karina sa skupova Udruge ravnatelja. Bio je dugogodišnji ravnatelj Obrtničko-industrijske škole u Imotskom. Kada je u ožujku 2016. imenovan pomoćnikom ministra u resoru obrazovanja, pomislio sam: „Hvala Bogu, konačno netko iz struke!“
Vjerovao sam da će čovjek koji je godinama vodio školu razumjeti ravnatelje, profesore i probleme s kojima se svakodnevno susreću. Vjerovao sam da će prijedlozi i iskustva kolega ravnatelja napokon padati na plodno tlo. Kako sam se samo prevario.
Godine su prolazile, vlade i ministri mijenjali su se, a Karin je ostajao u sustavu Ministarstva. Danas obnaša dužnost ravnatelja Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja te sudjeluje u provedbi nacionalnih projekata, unaprjeđenju školskih protokola i projektu prelaska na jednosmjensku nastavu.
Godinama su kružile različite političke priče o njegovu usponu i opstanku. Jedno je, međutim, neupitno: na visokim pozicijama u Ministarstvu nalazi se još od ožujka 2016., dok su se ministri u međuvremenu uredno izmjenjivali i odlazili.
Često istupa u javnosti kao predstavnik Ministarstva, osobito kada je riječ o sigurnosnim protokolima u školama te ulaganjima u vrtićku i školsku infrastrukturu diljem Hrvatske. Meni je, međutim, posebno ostala u sjećanju njegova izjava na jednom skupu Udruge ravnatelja, pred otprilike 350 ravnatelja, kada je, koliko pamtim, rekao da se ne bi vratio na mjesto ravnatelja i profesora te da bi radije radio na baušteli.
Ta mi je rečenica ostala urezana u pamćenje.
Jer ako čovjek koji je godinama bio ravnatelj, a potom postao jedan od visokih dužnosnika Ministarstva obrazovanja, javno poručuje da bi radije radio na baušteli nego se vratio u školu, nameće se vrlo jednostavno pitanje: Što to govori o sustavu kojim danas upravlja?
I što govori o odnosu prema ljudima koji se, za razliku od njega, svakoga jutra moraju vratiti upravo tamo – u školu, učionicu i zbornicu?
Danas ponovno slušamo iste priče o jednosmjenskoj nastavi, zapošljavanju, reformama, sigurnosti, ulaganjima i velikom napretku hrvatskog školstva. Godine prolaze, obećanja ostaju, a stvarnost u školama sve ih brutalnije demantira.
Dok se Ministarstvo hvali projektima i milijunima, hrvatska škola gubi ono najvažnije: autoritet, učitelje i profesore, ravnatelje spremne preuzeti odgovornost, povjerenje roditelja i, konačno, zdrav razum.
A Karin pritom vjerno drži ljestve ministru koji u svojim javnim nastupima nerijetko ostavlja dojam čovjeka koji ne zna je li upravo došao na posao ili je s njega krenuo kući. Da ga ne voze i ne vode od događaja do događaja, čovjek se ponekad doista zapita bi li znao gdje treba doći i što ondje treba raditi.
Moj nekadašnji optimizam odavno je nestao.
Čovjek za kojega sam 2016. pomislio da će kao netko „iz struke“ razumjeti probleme škole danas je, u mojim očima, postao simbol upravo onoga protiv čega sam se godinama borio – birokratskog sustava u kojem se ministri mijenjaju, parole mijenjaju, reforme dobivaju nova imena, a isti ljudi ostaju na svojim pozicijama.
