PRESUDA ESLJP KOJA BI TREBALA ZABRINUTI HRVATSKO PRAVOSUĐE

Tekst: H. Bajlo

Foto: MPUDT

Ugledna i uspješna zadarska odvjetnica Ivana Raspović ostvarila je važnu pravnu pobjedu protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. U presudi Raspović protiv Hrvatske, broj zahtjeva 51775/21, od 4. lipnja 2026. godine, Europski sud jednoglasno je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila njezino pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima.

Riječ je o slučaju koji daleko nadilazi pojedinačni spor jedne odvjetnice i jednog suda. Presuda otvara ozbiljno pitanje odnosa hrvatskog pravosuđa prema kritici, osobito kada kritiku iznosi odvjetnik u okviru sudskog postupka, zastupajući interese svoje stranke.

Sve je počelo pred Općinskim sudom u Zadru

Prema presudi Europskog suda, Ivana Raspović zastupala je stranku u građanskom postupku pred Općinskim sudom u Zadru. Postupak je vodio sudac M.P., koji je donio presudu kojom je odbijen zahtjev njezine stranke.

Dana 27. lipnja 2019. odvjetnica Raspović podnijela je žalbu protiv presude Općinskog suda u Zadru. U toj žalbi oštro je kritizirala rad suca, navodeći, među ostalim, da sudac “očito ne osjeća da radi svoj posao”, da nije pravilno primijetio bitne navode tuženika i da problem nije u tužitelju, nego u sudu.

Zbog tih navoda sudac M.P. ju je 9. srpnja 2019. kaznio s 3.000 kuna, odnosno približno 400 eura, zbog navodnog vrijeđanja suda. Sud se pritom pozvao na članak 110. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je komunikacija odvjetnice prema sudu bila neprimjerena.

Već tu se pojavljuje jedan od ključnih problema ovog slučaja: odvjetnicu je zbog kritike rada suca kaznio upravo sudac čiji je rad bio predmet te kritike.

Druga kazna bila je još veća

Odvjetnica Raspović se nije zaustavila. Dana 25. srpnja 2019. podnijela je žalbu protiv odluke kojom je kažnjena. U toj žalbi naglasila je da je kritizirala rad suca, a ne vrijeđala sud kao instituciju.

U presudi Europskog suda citira se i dio njezinih navoda u kojima je napisala da bi, ako sudac radi svoj posao, bila spremna donirati 3.000 kuna u državni proračun kako bi se sredstva rasporedila onima koji uspješno rade svoj posao, ali da stvarnost pokazuje kako sudac u tom predmetu ne radi ništa. Navela je i da je sudac zloupotrijebio svoju ovlast dok je obavljao sudačku dužnost te da ne radi na predmetima koji su mu dodijeljeni.

Nakon toga, 26. srpnja 2019., Općinski sud u Zadru ponovno ju je kaznio, ovaj put iznosom od 10.000 kuna, odnosno oko 1.330 eura. Sud je ocijenio da je nastavila vrijeđati sud i da ne namjerava prestati čak ni ako joj se izrekne maksimalna kazna.

Hrvatsko pravosuđe zakazalo je na više instanci

Ovaj predmet posebno je važan zato što Europski sud nije ispravljao samo jednu odluku jednog suda, nego je presudom pokazao da je hrvatski sustav propustio zaštititi slobodu izražavanja kroz više pravosudnih razina.

Prvo je zakazao Općinski sud u Zadru, koji je odvjetničku kritiku rada suca tretirao kao vrijeđanje suda. Umjesto da se razmotri kontekst žalbe, dugotrajnost postupka, uloga odvjetnika i pravo na zaštitu interesa stranke, domaći sud posegnuo je za novčanim kažnjavanjem.

Zatim je zakazao Županijski sud u Osijeku. Dana 30. siječnja 2020. odbio je žalbu odvjetnice na prvu kaznu od 3.000 kuna, a drugu kaznu od 10.000 kuna smanjio je na 4.000 kuna, odnosno oko 530 eura. Time je drugostupanjski sud u bitnome potvrdio logiku sankcioniranja odvjetnice zbog oštre kritike rada suca.
Potom je zakazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je 28. srpnja 2020. odbacio prijedlog za dopuštenje revizije. Time najviša sudska instanca nije otvorila prostor za ispitivanje pitanja koje se izravno tiče granica slobode izražavanja odvjetnika u sudskom postupku.

Na kraju je zakazao i Ustavni sud Republike Hrvatske. Dana 2. lipnja 2021. odbio je ustavnu tužbu Ivane Raspović. Ustavni sud je smatrao da miješanje u njezinu slobodu izražavanja nije bilo nerazmjerno legitimnom cilju, odnosno očuvanju autoriteta sudbene vlasti i poštovanja prema sudu. Europski sud za ljudska prava sada je zaključio suprotno.

Strasbourg: sudovi nisu imuni na kritiku

Europski sud jasno je naglasio da sudovi, kao i sve druge javne institucije, nisu imuni na kritiku i nadzor. Sud je prihvatio da postoji legitimni cilj zaštite autoriteta sudbene vlasti, ali je ocijenio da domaći sudovi nisu pravilno odgovorili na ključno pitanje: je li kažnjavanje odvjetnice bilo nužno u demokratskom društvu? Odgovor Strasbourga bio je jasan — nije bilo nužno.

Sud je utvrdio da je slučaj sličan predmetu Radobuljac protiv Hrvatske, u kojem je također utvrđena povreda članka 10. jer domaći sudovi nisu dovoljno analizirali sadržaj i kontekst odvjetnikovih izjava.

U slučaju Ivane Raspović, Europski sud posebno je istaknuo da su njezine izjave dane u okviru sudskog postupka, u žalbi protiv odluke kojom je odbijen zahtjev njezine stranke. Dakle, nije se radilo o javnom istupu, medijskoj kampanji ili vrijeđanju suca pred širom javnošću, nego o komunikaciji unutar pravnog postupka.

Sud je naglasio da su izjave bile dio interne komunikacije između odvjetnice i žalbenog suda. Javnost u pravilu nije bila upoznata s tim navodima, a odvjetnica je nastupala u cilju zaštite prava svoje stranke.

Kritika je bila oštra, ali dopuštena

Europski sud nije negirao da su riječi koje je odvjetnica koristila bile oštre. U presudi se navodi da su sporni izrazi bili “caustic in tone”, odnosno zajedljivi ili vrlo oštri po tonu. Međutim, Sud je zaključio da takav jezik, u kontekstu sudskog postupka i kritike funkcioniranja pravosuđa, može biti zaštićen člankom 10. Konvencije.

Ključna razlika koju Strasbourg povlači jest razlika između uvrede i kritike. U ovom slučaju Sud nije prihvatio zaključak domaćih sudova da su izjave odvjetnice bile isključivo usmjerene na vrijeđanje suda. Naprotiv, zaključio je da su se odnosile na prigovor o dugotrajnosti postupka i načinu na koji je sudac postupao u predmetu.

Drugim riječima, odvjetnica je imala pravo, čak i vrlo oštro, upozoriti na ono što je smatrala neradom, neučinkovitošću i problematičnim vođenjem postupka.

Kazne nisu bile beznačajne

Republika Hrvatska pred Europskim sudom pokušala je osporiti status žrtve, tvrdeći da odvjetnica nije pretrpjela značajnu štetu jer kazne još nije platila.
Europski sud je taj argument odbio.

Sud je naveo da se ne može zanemariti činjenica da su odvjetnici izrečene dvije kazne: prva od 3.000 kuna i druga, nakon smanjenja, od 4.000 kuna. Ukupno se radilo o kaznama od približno 930 eura. Sud je ocijenio da se takve kazne ne mogu smatrati beznačajnima, osobito jer su formalno izrečene i ostale pravno ovršive.
Time je Strasbourg poručio da povreda slobode izražavanja ne nestaje samo zato što kazna još nije naplaćena. Sama činjenica da je odvjetnica sankcionirana zbog kritike suda bila je dovoljna za utvrđenje povrede.

Hrvatska odvjetnička komora pokrenula disciplinski postupak

Dodatnu ozbiljnost cijelom slučaju daje i činjenica da je Hrvatska odvjetnička komora 17. rujna 2020. pokrenula disciplinski postupak protiv Ivane Raspović zbog navodne teške povrede odvjetničke dužnosti. Prema informacijama navedenima u presudi, taj postupak je, prema posljednjim informacijama dostavljenima Sudu, i dalje bio u tijeku.

To pokazuje da posljedice za odvjetnicu nisu bile samo novčane kazne izrečene u sudskom postupku. Nad njom je visio i disciplinski postupak profesionalne organizacije, što dodatno otvara pitanje zastrašujućeg učinka na odvjetnike koji u budućnosti žele kritizirati rad sudova ili sudaca u interesu svojih stranaka.

Pobjeda je pravno iznimno važna

Važno je precizno naglasiti: prema presudi koju je donio Europski sud, Ivani Raspović nije dosuđena novčana odšteta.

Ona je tražila 2.000 eura na ime nematerijalne štete i 275 eura troškova. Vlada je osporila te zahtjeve. Europski sud je odlučio da samo utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu. Zahtjev za troškove je odbijen jer, prema presudi, nisu dostavljeni dokumenti koji bi potkrijepili taj zahtjev. U izreci presude Sud je jednoglasno odlučio da je zahtjev dopušten, da je došlo do povrede članka 10. Konvencije, da samo utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu satisfakciju i da se zahtjev za pravičnu naknadu odbija.

To, međutim, ne umanjuje pravnu težinu pobjede Ivane Raspović. Naprotiv, sama činjenica da je Europski sud utvrdio povredu članka 10. predstavlja ozbiljan poraz Republike Hrvatske i jasnu poruku hrvatskim sudovima.

Presuda koja bi trebala zabrinuti hrvatsko pravosuđe

Presuda Raspović protiv Hrvatske pokazuje da hrvatsko pravosuđe često vrlo osjetljivo reagira na kritiku, ali nedovoljno osjetljivo na slobodu izražavanja, osobito kada kritiku iznose odvjetnici unutar sudskih postupaka.

Odvjetnik nije dekor u sudnici. Njegova je dužnost štititi prava stranke. Ako u okviru te zaštite upozorava na dugotrajnost postupka, nerad, propuste ili nepravilnosti, sudovi moraju pokazati znatno viši prag tolerancije, čak i kada su riječi neugodne, oštre ili neuglađene.

Ovaj predmet zato nije samo pobjeda jedne zadarske odvjetnice. To je presuda koja razotkriva lančani institucionalni neuspjeh: od Općinskog suda u Zadru, preko Županijskog suda u Osijeku, Vrhovnog suda i Ustavnog suda, sve do Vlade Republike Hrvatske koja je pred Strasbourgom branila odluke za koje je Europski sud utvrdio da su dovele do povrede temeljne slobode.

Raspović: “Sedam godina dokazivali su da sam ja problem”

Ivana Raspović pobijedila je Republiku Hrvatsku jer je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je njezino kažnjavanje zbog kritike rada suca predstavljalo povredu prava na slobodu izražavanja. Presuda šalje jasnu poruku: autoritet suda ne štiti sudove od kritike. Sudovi moraju trpjeti javni i profesionalni nadzor. Odvjetnici moraju imati prostor da, u interesu svojih stranaka, upozoravaju na propuste u radu pravosuđa. Granica između kritike i uvrede postoji, ali hrvatski sudovi u ovom slučaju tu granicu nisu pravilno prepoznali.

Zato je ova presuda važna ne samo za Ivanu Raspović, nego i za sve odvjetnike, građane i novinare koji upozoravaju na probleme u pravosuđu. Strasbourg je još jednom poručio Hrvatskoj: kritika pravosuđa nije napad na državu, nego nužan dio demokratskog društva.

– Sedam godina dokazivali su da sam ja problem. Strasbourg je pokazao da problem nije bio u meni. Presuda Europskog suda za ljudska prava nije samo moja osobna satisfakcija. Ona je ogledalo hrvatskog pravosuđa. Godinama su me uvjeravali da je problem u mojim riječima. Strasbourg je sada jasno rekao da je problem bio u kažnjavanju odvjetnice koja je upozoravala na probleme u radu suda.

Posebno zabrinjava činjenica da su moje kažnjavanje potvrdile gotovo sve domaće institucije, Županijski sud, Vrhovni sud, Ustavni sud, moja krovna organizacija Hrvatska odvjetnička komora, dok je međunarodni sud zaključio da je time povrijeđeno temeljno ljudsko pravo. To dovoljno govori samo za sebe – govori ekskluzivno za ZADAR News Raspović.

Na komentar o zadarskom pravosuđu također ima svoj britak stav

– Što se tiče zadarskog pravosuđa, građanima se godinama predstavljaju nova imena na rukovodećim funkcijama, nove reorganizacije i nova obećanja. Međutim, legitimno je postaviti pitanje donose li te promjene stvarni napredak ili samo nova lica za stare obrasce ponašanja. Moje iskustvo nije bilo iskustvo pravosuđa koje prihvaća kritiku i ispravlja pogreške. Bilo je to iskustvo pravosuđa koje kritiku kažnjava. Ako je odgovor sustava na upozorenje o problemu – novčana kazna, disciplinski postupak i višegodišnji progon odvjetnika, onda se ne postavlja pitanje tko je kritizirao sustav. Postavlja se pitanje zašto se sustav toliko boji kritike.

Nadam se da će ova presuda biti poticaj za promjene. No,nakon svega što sam prošla, više vjerujem djelima nego obećanjima – za kraj će Raspović.