DRAGAN GOVORČIN: TKO ČUVA HRVATSKO MORE AKO S OTOKA NESTANU RIBARI?
Tekst: Dragan Govorčin
Foto: L. Hoffmann
Od pradjedove gajete i Palagruže do današnje kvote tune: pitanje nije samo tko smije loviti, nego kome hrvatsko more služi i tko na njemu ostaje živjeti U selu u kojem sam rođen danas živi samo jedna mlada obitelj s dvoje male djece. Otac živi od ribarstva. Njegov vez u portu nije siguran kada dođe nevera. Istodobno, unutar žala, na znatno sigurnijim mjestima, plutaju gliseri vlasnika koji mirno spavaju negdje u Njemačkoj, Sloveniji, Italiji ili drugdje. Nitko nema ništa protiv njihovih brodica. Ali ako jedini mladi ribar koji još živi u selu nema siguran vez, dok sigurnija mjesta zauzimaju plovila koja većinu godine miruju, onda se treba pitati kakvu politiku prema otocima zapravo vodimo.
„Otok se ne čuva time što je upisan u zemljišne knjige i nacrtan na karti. Otok se čuva kada na njemu žive ljudi, kada djeca odrastaju, kada ribar može vezati brod i kada obitelj ima razlog ostati.”
Od gajete na vesla do kuće u Porovcu moj pradjed je 1905. godine, još za vrijeme Austro-Ugarske, nakon uspješne sezone tunolova sagradio kuću u Porovcu. Kuća je 1942. godine bila zapaljena, ali je obiteljska priča ostala. Tuna se tada lovila gajetom na vesla, uglavnom krajem ljeta, u skladu sa sezonom i kretanjem ribe. Taj ribolov nije bio apstraktna kvota na papiru. Bio je hrana, prihod i život otočne zajednice. Dio ulova ostajao je u Hrvatskoj, dio se mogao izvesti, a radile su i tvornice konzervi. Stari ribari lovili su različitu ribu prema sezoni i zrelosti. Nisu imali današnju tehnologiju, ali su vrlo dobro razumjeli da se od mora može živjeti samo ako se s morem živi.
Tristo vesala, simfonija od vesal u Malom Ižu pamti se da je 1927. godine izrađena plivarica u današnjem smislu riječi. Prije toga koristile su se lampare i različiti prijelazni oblici mreža, ali one se tehnički ne mogu uspoređivati s modernom plivaricom. Također bilo je i više od četrdeset mreža potegača. Hrvatski ribari pritom nisu bili samo korisnici novih alata nego i sudionici njihova razvoja, na Jadranu i na Pacifiku. Važno je podsjetiti: u Hrvatskoj tada nisu vladali Hrvati. Ribari su znanjem, iskustvom i radom održavali život na otocima, ali nisu odlučivali o široj politici prema vlastitome moru. Iz vlastitog iskustva u Britanskoj Kolumbiji pamtim kako se govorilo da su Hrvati donijeli mrežu, a Norvežani udice. Takva se sjećanja ne trebaju koristiti za umanjivanje doprinosa drugih ribara, nego za priznanje stvarnoga mjesta koje su hrvatski ribari imali u razvoju modernoga ribarstva na Pacifiku.
Kako danas predočiti jutro kada bi gajete izlazile na more pokretane s tristo vesala? Slavko Govorčin zapisao je: „Tristo vesala, simfonija od vesal.” To nije bila samo lijepa slika. Bio je to ritam života otoka: rad, hrana, pomorsko znanje i stvarna prisutnost ljudi na vlastitome prostoru. Danas imamo vlastitu državu, ali još uvijek nedostaje razumijevanje šire geopolitičke i geostrateške vrijednosti ribarstva i života na otocima. More se ne čuva samo zakonima, patrolnim brodovima i kartama. Čuva se ljudima koji na njemu svakodnevno rade, obiteljima koje ostaju živjeti na otocima i ribarima koji svojim iskustvom poznaju svaki zaljev, svaku neveru i svaku promjenu mora.
Palagruža nije samo točka na karti Komiški ribari stoljećima su odlazili na 42 nautičke milje udaljenu Palagružu u lov na srdele. Na žalu su ih solili u barile, a zatim svojim falkušama donosili u Komižu. Ta stvarna prisutnost ljudi na pučini nije bila folklor, nego rad, znanje, hrabrost i trajna veza s morskim prostorom. Ne tvrdim da se međunarodni suverenitet određuje samo ribarskom mrežom ili gajetom. Ali vrijedi postaviti pitanje: bi li danas Palagruža bila jednako neupitno hrvatska da stoljećima nije bilo komiških ribara koji su do nje plovili, lovili i boravili na tom prostoru? I čiji bi bili dalmatinski otoci da na njima nisu generacijama živjeli hrvatski stanovnici, ribari i pomorci?
„Hrvatsko pravo na more nije nastalo samo na papiru. Stvarali su ga ljudi koji su stoljećima živjeli od mora i s morem.”
Što danas znači hrvatska kvota tune? Prema pravilniku za 2026. godinu, ukupna hrvatska kvota plavoperajne tune iznosi 1.238,13 tona. Od toga je 1.000 tona namijenjeno plivaricama tunolovkama. Sama brojka zvuči impresivno, ali ona ne daje odgovor na najvažnije pitanje: tko od te kvote stvarno ima koristi?
Službena odluka Ministarstva za 2025. godinu pokazuje vrlo veliku koncentraciju plivaričarske kvote. Tada je od ukupno 880 tona plovilima NEPTUN II, RIBAR i NOA bilo dodijeljeno 750, 65 i 65 tona. Prva dva plovila bila su autorizirana za ribolov u Sredozemnom moru izvan Jadrana, u okviru zajedničke ribolovne radnje, dok je plovilo NOA bilo autorizirano za ribolov u Jadranskom moru. Drugim riječima, prema toj odluci 815 od 880 tona plivaričarske kvote bilo je vezano uz ribolov izvan Jadrana, a jednom plovilu pripalo je 750 tona. To može biti formalno dopušteno unutar međunarodnog sustava upravljanja tunom. Ali formalna dopuštenost nije isto što i javna razumljivost, transparentnost i odgovor na pitanje kome državna kvota u konačnici služi. Pitanja na koja javnost ima pravo dobiti odgovor.
Ako se najveći dio hrvatske kvote tune koristi izvan Jadrana i ako je pristup toj kvoti koncentriran na vrlo malen broj plovila, onda je opravdano pitati:
• koliko tune doista love hrvatska plovila, a koliko se hrvatska kvota koristi kao obračunski udio unutar
zajedničkih međunarodnih operacija;
• koliko dodane vrijednosti ostaje u Hrvatskoj, u preradi, opskrbi, zapošljavanju i otočnim zajednicama;
• što od nacionalne kvote imaju mali i srednji ribari koji svakodnevno žive od mora;
• kako država štiti stvarnu prisutnost ribara na otocima ako aktivni ribar nema ni siguran vez za brod;
• čuva li današnja ribarstvena politika pomorsko znanje i život na otocima ili samo administrativno raspoređuje ulovne mogućnosti.
Suverenitet se živi svaki dan. U vrijeme kada se sve češće govori o geopolitici, sigurnosti mora, hrani i nacionalnom suverenitetu, ne smijemo zaboraviti jednostavnu činjenicu: prazan otok i more bez domaćih ribara dugoročno su slabiji oblik prisutnosti države od živog otoka, ribarske flote i zajednice koja svakodnevno koristi, poznaje i čuva svoj morski prostor. Suverenitet nije samo zastava, karta ni ophodni brod. Suverenitet je i mlada obitelj s dvoje djece koja može ostati živjeti na otoku. To je ribar koji ima siguran vez kada dođe nevera. To je mogućnost da čovjek od mora pošteno živi, kao što su živjele generacije prije njega.
Pitanje sigurnih vezova, pomorskog dobra i odnosa prema plovilima koja većinu godine miruju zaslužuje zasebnu raspravu. Ali početno pitanje već sada je jasno: tko će čuvati hrvatsko more ako iz njega i s njegovih otoka nestanu hrvatski ribari?
