INTERVJU: DRAGAN VESELIĆ

Razgovarao: N. Šimić Tonin
Foto: RTL

Dragan Veselić, za nas prijatelje, Dragi Veseli? – Dragan Veselić rođen u Zadru, nedavno, (Zadar, 1965.)., kazališni, filmski i televizijski glumac te član ansambla Kazališta lutaka Zadar.

Televizijske uloge: „Nestali” kao konobar (2021.)., „Blago nama” (2021.)., „Drugo ime ljubavi” kao Miro Milas (2019. – 2020.)., „Pogrešan čovjek” kao ribar (2018.)., “Larin izbor” kao policajac Boško (2011. – 2012.)., „Zabranjena ljubav” kao Krešo Krpan (2006.).
Filmske uloge: „Milijun”, (kratki film) kao chef (2016.)., „Mali div” kao trener ( 2013.)., „Larin izbor: Izgubljeni princ” kao lokalni žandar (2012.). Ostalo: “Međunarodni dječji festival u Šibeniku”: “Čarobnjak iz Oza” kao ujak Henry i čuvar vrata (2016.).

Tih, nenametljiv i skroman, ali glumački iznimno snažan – tako mnogi opisuju zadarskog glumca Dragana Veselića, koji već desetljećima gradi karijeru daleko od glamura, ali blizu publike koja njegove uloge pamti. Dugogodišnji član Kazališta lutaka Zadar osvojio je gledatelje i na malim ekranima, osobito ulogom Ivice Vukasa u seriji Divlje pčele. Upravo taj suzdržani, emotivni lik mnogi doživljavaju kao moralnu okosnicu priče. Veselić priznaje da mu takav pristup glumi dolazi gotovo prirodno jer je i privatno osoba koja više sluša nego govori. “Inače sam i privatno tih, nisam čovjek od velikih riječi. Više volim slušati nego govoriti”, kaže glumac, dodajući da emocije u njemu često sazrijevaju tiho, a onda naglo izbiju.

Jedan ste od zaslužnih što je KL Zadar, to što je, na kazališnoj karti HR i šire, što se nastanio u mnogim srcima pa i mom, i čije se predstave ne propuštaju. Impozantna ste kazališna družina: Vi, Gabrijela Meštrović Maštruko, Tamara Šoletić, Sanja Grgina, Juraj Aras, Anđela Ćurković – Petković, Josip Mihatov, Vjera Vidov, Irena Bausović Tomljanović, Roko Nakić, Lucija Matković, Ursula Dolički, Bojan Ban, za ustati i nakloniti se.

– Mogu reći, da gajimo tradiciju glumaca prije nas, koji su stvorili dobre temelje i mi nastavljamo na tim temeljima i trudimo se nastaviti na tom tragu.

Jedan vas je redatelj nazvao: Hrvatski Pavle Vujsić?

– Da, doživio sam to kao kompliment.

A tu je i kazališna družina ”Tokar”, zadarska kazališna baština, bila je alternativna zadarska kazališna skupina aktivna tijekom ratnih devedesetih godina.

– Da, drage kolegice Barbara Vicković, Linda Begonja, Matilda Sorić, Valter Šarović, Igor Maštruko, Gabrijela Meštrović – Maštruko.
„Divlje pčele“

Nisu vas zaobilazile niti nagrade, uloženi trud, talent… kad se radi sa srcem, vrati se s ljubavlju publike.

– Nagrada je bilo, ne puno, ali dovoljno, tek toliko da znam da sam odabrao pravo zanimanje, i one su potvrde da si na pravome putu. „ Noga u guzicu” korak naprijed, poguranac, a posebno me vesele nagrade dječje publike, u predstavama za djecu koje sam igrao. Jer djeca gledaju srcem.

I ono nezaobilazno životno, može li se od glume dostojno glumca kakav ste vi, dostojno živjeti? Koji je po vama položaj umjetnika u Hrvatskoj?

– Ne svi, samo bolji mogu dobro živjeti. „Mala bara, puna krokodila.” A isto tako, svatko sebi može naći komad kruha. To su rad 24 sata i proizvod koji ide na tržište, ideš gdje te traže, posebno kad si član ansambla. Nitko svom djetetu ne kaže idi u glumce ili u lutkare. To voliš ili ne. Ovako je kako je, Uvijek može biti bolje. Bude i tantijema. Do tada, do „bolje”, šuti i radi.

Nezaobilazno gdje ste zablistali, „Divlje pčele”, kako ste se vi zatekli u toj izuzetnoj priči? Po meni jednoj od najbolji u HR u njenoj povijesti, rame uz rame s: „Velim Mistom”, „Prosjacima i sinovima”, „Gruntovčanima”, „U registraturi”.

– Vidim po sebi, po pozornosti, da je serija dotakla srca ljudi. Ljudi me prepoznaju i izvan mog Zadra, zaustavljaju, hoće se slikati sa mnom. To je znak da sam dobro odradio posao, odigrao ulogu. Mnogi kažu pa i vi, životnu ulogu. Ja sam od onih, svaku ulogu odigrati bolje od one prije. Jedan dan, jedna epizoda. Posebno me se dojmila uloga koju sam igrao s legendarnim Špirom Guberinom. „Golrija”. Mislim kako je to bila zadnja Špirina kazališna izvedba. Meni se urezao u sjećanje i u srce i kao glumac i kao čovjek. Po prirodi sam znatiželjan, zanima me kamera, sve osim opere, ljubića i porno filmova. Želim biti polivalentan. Da nisam uvijek u lutkama. Lutkarstvo je moja prva ljubav. Kasnije idu druge uloge.

Meni ste dragi i kao čovjek, prijatelj, glumac, ali ulogu ste donijeli toliko životno, i to je vaša uloga života.

– Ulazimo u drugu sezonu, tri su mi audicije trebale, trebao sam ih proći do uloge, dok su me odabrali. Prava smo klapa. Uzeli su nas po „kompaktibilnim horoskopskim znakovima” k’o da smo izabrani.

Trebat će se i nositi s tom ulogom, sada će ma što god drugo radili u kazalištu i na malim i velikim ekranima ići za vama: Ivica iz „Divljih pčela”.

– Ova je uloga našla mene, a ja sam se dobro snašao u njoj. Bliski su mi ti ljudi, govor, mentalitet, vratila me nekim ljudima koje pamtim.

Kako je bilo raditi tako veliki i uspješni projekt?

– Kad se nešto radi s guštom, radi se od gušta. Izuzetna organizacija. Stručna ekipa koja zna što želi. Ništa nije prepušteno slučaju, i nije slučajno da se toliko dojmila publike.

Svaka je predstava, serija, kao i knjiga velika koliko je velika i najslabija stranica u njoj, ali ovdje, u njoj uistinu nema slabe stranice, slaboga pojedinca. Mnogi su uz vas odigrali životne uloge. Mnoge smo zavoljeli, neke zamrzili zbog uloga koje su tako zorno uprizorili. Sve u svemu, serija, jedna od pet, za pet.

– Drago mi je da tako mislite. Uživao sam i uživam igrajući. Sve se posložilo.

Znam da se zna posebno skompati u tako velikim projektima, s kim ste se vi skompali, s kim vam je bilo poseban gušt raditi?

– Svi su mi ok, ali i za mene je bilo otkriće, glumac Alan Blažević, (Ante Vukas), Rođen u njemačkom Wiesbadenu. Glumac svjetske karijere i najprestižnijeg obrazovanja. Pa sestre u seriji, Katarina, Cvita i Zora, hrabre i slojevite žene koje se bore za opstanak u surovom okruženju Dalmatinske zagore 1950., koje su uprizorile: Ana Marija Veselčić, Lidija Penić-Grgaš i Lidija Kordić. Posebno Ana Marija Veselčić, dijete doma, igrala je i monodramu u Zadru: „Domaši”, dijete doma… dobila je i „Zlatnu arenu” za debitantsku ulogu u filmu „Božji grijeh”… što reći o njoj? Zadivljen sam.

Dosta je mladih glumaca, koji već sada pokazuju o kakvim se glumačkim klasama radi. Koga bi ste vi izdvojili na koga ukazali.

– Ne znam na koga ne bi ukazao. Izuzetna ekipa. Uz „sestre” tu je i „moj sin”, (Jakov), Luka Šegota, Milan Čavka kojeg igra talentirani splitski glumac Davor Pavić, glumačko otkriće, docent… Na umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje predaje kolegij Scenski govor, a posebno ga veseli činjenica da danas znanje prenosi studentima na istoj instituciji na kojoj je i sam stasao kao umjetnik.

Naš ste ponos, ponos grada Zadra, mislim da su sad javljanja češća, po gradu, na Kalelargi. Kako se nosite s popularnošću, a ide i nastavak serije.

– Nisam ja od veliki riči, ja sam čovjek radnik. Mi koji imamo pet i manje godina do mirovine, ja nas sve zajednički zovem Mladež treće dobi, Dok službeno ne završimo želim još se kojom ulogom predstaviti, ostaviti još koji filmski, kazališni, lutkarski trag.

Ima li nešto što vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

– Ima, ‘ajmo popiti još po jednu!