ZAŠTO TEKST I REAKCIJA NA RECENTNA DOGAĐANJA U ORGANIZACIJI IVE PIGLIĆ U OPATIJI I RIJECI?
Tekst: Sonja Švec Španjol
Foto: Perceive Art/Grad Opatija
U Hrvatskoj već duže vrijeme gotovo i da ne postoji likovna kritika. Nestala je zbog suženog prostora u medijima za predstavljanje i pisanje o kulturnim i umjetničkim projektima, umjetnicima i djelatnicima u kulturi, ali i zbog činjenice da svatko tko javno progovori i iznese konstruktivnu kritiku biva “kažnjen” od strane financijera, ravnatelja i voditelja ustanova te moćnih pojedinaca koji sjede u umjetničkim vijećima, savjetima i žirijima, kako mu ne bi ponovno pala na pamet takva misao i djelovanje. I upravo je opisana atmosfera i okruženje omogućilo da pojedinci poput Ive Piglić isplivaju na površinu te žare i pale područjem koje uopće ne poznaju, ali koje su prepoznali kao odličnu nišu za dobru promociju, a ako pritom uleti koja kinta od prodaje ulaznica i aukcija – tim bolje!
Kao diplomirana povjesničarka umjetnosti i muzeologinja, likovna kritičarka i nezavisna kustosica s preko više od 220 izložbi otvorenih diljem Hrvatske, smatram profesionalnom dužnošću progovoriti u obranu svoje struke, jer je situacija jednostavno izmakla kontroli.
Kako i zašto Grad Opatija, Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija, Turistička zajednica Grada Opatije, te svi navedeni sponzori godinama financijski i na sve druge načine podržavaju osobu javno nepoznatog profesionalnog obrazovanja i kompetencija, koja organizira izložbe upitne autentičnosti i kvalitete bez kustosa i bez navođenja izvora/kolekcionara, koja pokreće 1. biennale Opatija, a da pritom ne zna značenje riječi „biennale“, koja angažira akademskog umjetnika za kustosa koji potom po vlastitoj volji selekcionira sudionike i ubacuje sâm sebe u izbor, koja pritom uopće ne definira značenje, smisao i svrhu bijenala Opatija, koja nije raspisala javni natječaj za sudjelovanje kao što to rade svi ostali organizatori bijenalnih i trijenalnih izložbi u Hrvatskoj i koja se vrlo olako razbacuje terminologijom i valorizacijom vlastitih projekata pri čemu aktualni biennale opisuje kako ga „bez lažne skromnosti možemo definirati kao vrhunsko umjetničko događanje i to iz više razloga, a najrelevantniji je taj što smo okupili sam vrh slikarske i kiparske hrvatske suvremene umjetnosti bez premca!“ ? Kako i zašto?
Hoće li itko u ovoj državi snositi odgovornost za financijsku i inu podršku ovakvih pojedinaca i ovakvih projekata?
Otužna je hrvatska realnost da uz smanjenu satnicu likovnog odgoja u osnovnoškolskom obrazovanju te potpunu marginalizaciju umjetnosti i kulture čije je predstavljanje u mainstream medijima gurnuto na samu marginu, pojedinci poput Ive Piglić osmišljavaju i nude sadržaje široj javnosti uz svesrdnu podršku medija koji potom prenose kako je riječ o „vrhu hrvatske suvremene umjetnosti“ i na taj način sudjeluju u obmanjivanju javnosti umjesto da je obrazuju te da se bore za dostojnu poziciju i valorizaciju hrvatske umjetnosti, predani rad i trud školovanih kolega u struci koji brinu za hrvatsku umjetnost i kulturu te hrvatske umjetnike kao jedan od nezaobilaznih segmenata našeg identiteta.
