SVETOST LAŽI
Tekst: dr. Sead Alić
Foto: Epoha
Cionisti su u Svetoj zemlji objavili svetost laži. Ona se svijetu udjeljuje s oltara globalnih medija. Njeni su svećenici političari zapadnih zemalja izabrani mediokratskom većinom i zadatak im je održavati tu svetost laži na životu. Iza svega stoje globalni financijski igrači jer su utjecaji globalnih medija i kapitala odavno poništili i ono malo prihvatljivoga demokracije kao najmanje lošeg rješenja političkog organiziranja društava. Interes tih igrača za kupnju Palestine otkriva njihove religijske korijene, mitologiju, metode, bešćutnost i spremnost da se uvijek igra dvostruka igra.
Stogodišnji rat u Palestini samo je privikavanje svijeta na nove vlasnike zemlje za koju su se odlučili najbogatiji ljudi svijeta. Osvajanja sve većeg postotka teritorija Palestine nakon svakog novog rata ili pobune, činjenica je koja svjedoči o dobro i lukavo pripremljenim stupicama zapadnih imperijalnih jamaca.
Što je viši rang političara-svećenika, to je veća i utjecajnija laž koju izgovara. Što je ta laž besmislenija tim veći napor moraju ulagati slovoslagari u medijima da bi od gluposti napravili nešto naizgled probavljivo.
Pojmovi se u hodu presvlače, a hipnotizirani bespomoćni konzumenti medija u hodu se prilagođavaju. Laž se danas uglavnom opravdava ‘političkim interesom’. Politički interes je nešto zaogrnuto svetošću laži u koju se ne smije dirati.
Riječ politika, iza koje se kriju svećenici laži kao nove svetosti, postala je izgovor za prevaru, nedržanje riječi, nepridržavanje prihvaćenih obveza, međunarodnih ugovora. Politika je postala kult svete laži koja svojim svećenicima obećava udio u svetoj svemoći kapitala i potpori u teškim ekonomskim, političkim i sličnim problemima s vlastitom pastvom.
Laž je izravnom objavom ubijanja jednog naroda, upravo u Svetoj zemlji, postala konstanta doline licemjerja. Laž je postala oslonac lažnog sustava vrijednosti u koji više gotovo nitko ne sumnja. Laž je dovoljno snažna da ubije svaki pokušaj istine. Laž je istina našega doba i tu istinu treba vratiti negativnim utopijama kojima pripada. Zamjatin, Orwel, Huxley nisu nažalost mogli predvidjeti snagu Zla koje umreži istovremeno globalni kapital, mitove Objave, globalne medijske oltare, birokratstvo i jedinstvo svećenika i osjećaj nemoći novih vjernika novih bogova.
Istina je trkač na duge staze. Ona raspoređuje snage. Istina je maratonac koji možda nostalgično gleda trkače stometraše, trkače na jedan ili nekoliko političkih mandata. No i laž se priviknula tehnici maratona. Dugoročni planovi, velike ‘istine’ i stometarske laži…
Laž koju svakodnevno plasira politička administracija cionističkih doseljenika (koji se nisu udostojili niti odrediti svoje granice, niti dati Palestincima pravo glasa u tom prividu zajedničke države, niti mogućnost da sudjeluju u oblikovanju vlasti) – ta je laž nadišla manje-više sve što je do sada iz politike plasirano u društveni život bilo koje zemlje svijeta u bilo kojem vremenu.
Izgleda pretjerano, ali nikada se nijedna politička vlast ne bi usudila pored toliko sredstava komuniciranja, uz takvu brzinu komunikacije, toliko satelita, globalnih medijskih kuća, mobilnog komuniciranja, nikada se dakle ne bi usudila činiti ono što čini cionistička vlast u okupiranoj Palestini, osim ako većina tih ‘produžetaka’ ne pripada njima ili njihovim vlasnicima, ili medijskim asistentima u svijetu globalnih masmedijskih laži.
Naime, nekada se moglo, uvjetno rečeno, skriveno lagati. Bilo je to u vremenima komuniciranja pismima, telefonom, te informiranja građanstva novinama koje su uvijek bile cenzurirane i sporo su dolazile do svojih čitatelja. Danas smo međutim u situaciji da na svojim malim mobitelima (unatoč svim oblicima cenzure), gledamo uživo dokaze o laži Netanyahua i njegove političke svite. Cionisti ubijaju novinare. Djeca postaju građani-novinari. Conisti poput nacista biraju koje se televizijske postaje mogu gledati u njihovoj crkvi. Nacisti su ubijali one koji su slušali ‘krive’ radijske postaje. Nacicionisti ubijaju, izgladnjuju, protjeruju…sve redom.
Al Jazeera je novi primjer. Ona je dirala u ‘svetost’ svetoga cilja i prikazivala kadrove istine, tog najvećeg konkurenta cionističke crkve laži. Drugo mišljenje nije poželjno. Protivnika treba izbaciti s terena. Pobjeda bi onda valjda trebala biti osigurana.
No ne pomaže niti cenzura. Ne pomažu ni očigledne laži. Bog kojemu se klanja Netanjahu osuđen je na novo prognanstvo. Onaj tko drugog i drugačijeg ne doživljava kao svog brata, on je osuđen na vječno traženje onoga što se ne može pronaći jer ne postoji. Zemlja u kojoj bi živjela samo cionistička braća bila bi kamenčić u svemiru i zvala bi se Sparta. Zemlja bez drugih laž je koja se posredstvom mita, kapitala i medija ustoličila kao moguća, oružjem uspostavljiva istina. Bahatost ubijanja toj će laži presuditi.
Ubijanje palestinskog naroda prenosi se uživo. Djeca umiru od gladi u logoru u koji nitko ne smije unositi hranu. Povremeno puštanje ponekog kamiona cinično je ismijavanje ideje humanitarne pomoći.
Bestijalnost cionacizma (nacicionizma) odavno je prevršila sve granice. Mnogo puta gađani su medicinski konvoji koji su se kretali odobrenim rutama. No ono što se dogodilo s humanitarcima organizacije World Central Kichen pokazuje količinu bahatosti koja razgolićuje sve dobro skrojene laži, sve cenzure, sva opravdanja kupljenih novinara i laži svih medija čije je izvješćivanje financijski koordinirano.
Poznato je, ali ukratko: Nakon što su istovarili oko 100 tona pomoći, tri vozila (uredno označena) krenuli su trasom (koordinirano s uputama IDF-a). Usprkos činjenici da je sve bilo dogovoreno, da je trasa bila označena, da su vozila bila uredno oblijepljena znakovima te humanitarne organizacije – na sva tri vozila su ispaljene granate i to ne odjednom i na jednom mjestu. Granate su pale na tri vozila na tri mjesta, a u jednom slučaju i na vozilo koje je pokušalo pomoći ranjenim ljudima tog humanitarnog tima.
Cinik nad cinicima, ratni zločinac i Hitler nakon Hitlera izgovara rečenicu ponižavajuću za čovjeka kao ljudsko biće, za svoju vjeru, svoj narod, za Istinu, za Boga na kojega se poziva: „Takve se stvari događaju u ratu“.
Bešćutnost SADističkog cionizma nadvila se nad Europom i ostatkom svijeta. Na djelu je gotovo izravan prijenos (na društvenim mrežama) dizanja u zrak čitavih sela, bombardiranja gradskih četvrti, bolnica, škola, vjerskih ustanova, pa ipak to ne proizvodi reakciju svijeta. Točnije, u mnogim državama svijeta masovni su protesti građana, no ugovori između birokratskih struktura onemogućuju adekvatnu akciju. Birokrate svih zemalja ujedinile su se u onemogućavanju istine o zločinima u Palestini.
No ubijanje njihovih humanitaraca kao da mijenja stavove čak i politički korumpirane birokracije. Počinje se razmišljati o prestajanju izvoza oružja cionistima u zauzetu Palestinu. Za taj prestanak Australiji će vjerojatno biti ‘dovoljno’ ubojstvo jednog humanitarca. Dok ovaj tekst bude objavljen vjerojatno će gotovo četrdesetak tisuća Palestinaca već biti mrtvo (od toga se neki i dalje vode kao ‘nestali’). Četrdeset tisuća mrtvih i možda u ovom trenutku 70 – 80.000 ranjenih, nije bilo dovoljno za malo razuma kod političkih lidera Zapada. Netanyahuova odluka da kazni one koji su se odvažili dovesti pomoć i tako spriječi sve ostale, proizvela je na njegovu nesreću prvu snažnu osudu političke birokracije. Istina, žalosne su i smiješne formulacije o tome kako se to ne smije. To bi valjda značilo da se ono prije – smije.
Dugo pripremano žrtvovanje Palestine i Palestinaca dio je globalnog plana najnovijeg križarskog rata u Palestini. Cilj je istrijebiti, neutralizirati, iseliti, svesti na minornu manjinu predstavnike islama u ‘svetoj zemlji’. Rat pomoću ‘mira’ – križarski rat u odori neokolonijalističkog rata za svaki pedalj Palestine, sve je to dio strategije koja je rasla zajedno s kapitalom najbogatijih zagovornika cionizma.
Ideja je bila jednostavna. Ako se ne može kupiti dovoljno parcela od Palestinaca, onda se može kupiti naklonost politika, medija, ekonomija i religijskih hijerarhija manje-više svih zemalja svijeta. Nakon tako obavljenog posla trebao je samo povod da se krene u najstrašniji ubilački pohod u Gazi, a dijelom i na Zapadnoj obali. Može se kupiti jedna država.
Rashid Khalidi je u knjizi Stogodišnji rat protiv Palestine podsjetio koliko se rano obitelj Rotschild uključila u rad organizacije indikativnog imena ‘Židovsko kolonizatorsko udruženje’. Akumulirano bogatstvo omogućilo je takve utjecaje da se mogla kupiti – država. Naravno uz sve političke, medijske, ucjenjivačke i druge igre na svjetskoj pozornici lažne politike, odnosno politike kao trgovine.
Onako kako su svojevremeno židovske svjetske organizacije ucjenjivale Švicarske i njemačke banke te na holokaustu zaradile milijarde, na sličan način, pozivajući se na holokaust još jednom je učinjena ista prevara. Žrtve holokausta po treći put su ubijene. Ovaj put su ubijene jer je njihova žrtva iskorištena kao opravdanje za ubijanje naroda Palestine.
Norman Finkelstein u knjizi Industrija holokausta pojašnjava: „Doista, holokaust se pokazao kao nezamjenjivo ideološko oružje. Njegovom uporabom jedna od najvećih vojnih sila, sa zastrašujućom bilancom kršenja ljudskih prava, pretvorila se u državu ‘žrtvu’, a najuspješnija etnička skupina u SAD-u na sličan je način postigla položaj žrtve“.
Interesantno je da prvih godina nakon II svjetskog rata među američkim Židovima nije bilo ni inicijativa niti interesa da se govori o Palestini. Tek rijetki su otputovali u tu daleku mitsku zemlju. Razlog Finkelstein vidi u američkoj ideji uvlačenja Njemačke a onda i cijele Europe u savez protiv Sovjetskog saveza odnosno Rusije. Kada je taj savez uspostavljen i kada su Njemačka pa i ostatak Europe pali pod snažan utjecaj Amerike, proradio je poslovni živac američkih židovskih biznismena. Vidjeli su svoju šansu da unovče strahote kroz koje je prošao židovski narod.
O ovome ne bi imalo smisla pisati da se toga nije prihvatio židovski povjesničar Norman Finkelstein. Riječ je o povjesničaru čiji su roditelji bili u logorima i koji je cjelokupni proces ‘naplate holokausta’ mogao pratiti uz komentare svojih roditelja koji su nerijetko i sami bili zgranuti beskrupuloznošću židovskih institucija.
Situaciji u Americi podsjećala je na stanje u Europi u XIX stoljeću. Položaj Židova Finkelkraut opisuje na sljedeći način: „Zapravo, politika identiteta i holokaust nisu uhvatili korijena među Židovima zbog položaja žrtve, nego zato jer nisu žtrve… židovski per capita prihod je gotovo dvostruko veći od nežidovskog; šesnaestero od četrdeset najbogatijih Amerikanaca su Židovi; četrdeset posto američkih dobitnika Nobelove nagrade u području znanosti i ekonomije su Židovi, kao i dvadeset posto profesora na vodećim sveučilištima, i četrdeset posto partnera u vodećim pravnim tvrtkama u New Yorku i Washingtonu… židovski je identitet postao kruna tog uspjeha…to su postali ponovno rođeni cionisti kada je to postalo prednost, tako su prikrivali svoj etnički identitet dok je to bilo neprilično da bi postali ponovno rođeni Židovi kada je to postalo prednost.“
Dva navoda koja slijede jasno pokazuju stav ovog autora: „Židovski establishment u Americi treba Izrael jedino kao žrtvu okrutnog arapskog napada. Za takav Izrael može se dobiti potpora, donatori, novac…otprilike polovica novca ne ide Izraelu, nego židovskim ustanovama u Americi. Ima li većeg cinizma?“
„Prizivanje holokausta bio je stoga manevar kojim bi se oduzela vjerodostojnost svakoj kritici Židova – takva kritika je jedino mogla proizaći iz patološke mržnje.“ … Kao što su Izraelci, do zuba naoružani američkim oružjem, hrabro pokazalo nemirnim Palestincima gdje im je mjesto, tako su američki Židovi hrabro pokazali Crncima isto.
Važno je bilo plasirati dovoljnu količinu laži o ‘sukobu civilizacija’, o neciviliziranom palestinskom narodu, o mržnji Palestinaca prema Židovima. Pappe je zabilježio: „Na samom početku palestinski otpor prikazan je kao motivirtan mržnjom prema Jevrejima…. Dnevnici ranih cionista kazuju drugu priču. Puni su anegdota koje otkrivaju kako su Palestinci dobro prihvatili doseljenike, ponudili im utočište i u mnogim slučajevima naučili ih kako obrađivati zemlju.“
No premda je među prispjelim doseljenicima bilo i onih koji su doista željeli i ostvarivali suživot s domaćim stanovništvom, cionisti su imali svoju skrivenu agendu. Neokolonijalizam se naime ne temelji na radu kolonijalne sile. Sparta koja je mogla odrađivati poslove za Sjedinjene američke države trebala je zemljište i jeftinu radnu snagu. Otuda je na scenu stupila igra medijskih, političkih, pravnih, povijesnih, mitskih laži – skrojenih i skrajanih u cilju polaganog sistematskog osvajanja teritorija i smanjenja broja Palestinaca.
Sva su ubijanja Palestinaca bili ‘odgovori na teror Palestinaca’. Rušenja palestinskih kuća bila je borba protiv terorizma. Izgradnja doseljeničkih naselja na mjestima palestinskih srušenih naselja bilo je mitsko pravo doseljenika koju im je sam Bog obećao. U ime tog Boga ubijali su, zatvarali, otimali, protjerivali, rušili… Istovremeno naravno posredstvom kupljenih globalnih medija stvarali su o sebi sliku kao o civiliziranoj zemlji, zapadnoj demokraciji i slično.
Birokratske strukture jako dobro znaju kako zaobići zakon. Tako se primjerice slanje oružja cionističkim snagama u Palestini nastavlja i onda kada isporuka oružja nije odobrena u najvišim institucijama SAD-a. Kako se tada radi. Guardian nas informira da se tada oružje šalje u pošiljkama koje su ispod iznosa za koji je potrebno odobrenje predstavničkih tijela. Na taj je način uniformiranom terorizmu u Palestini ispostavljeno više od 100 pošiljaka oružja. Interesantno je da je na taj način nastavljena praksa koju je koristio i bivši predsjednik. Trump je naime, kako navodi Guardian Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima između 2017 i 2019 godine isporučio (ispod radara kongresnih odluka) 4221 isporuku oružja u vrijednosti većoj od 11 milijardi dolara. Što je dakle zakon, što mogu demokratski izabrani predstavnici Kongresa i što može javno mnijenje učiniti ukoliko je zaobilaženje svih demokratski usvojenih načela zgaženo?
Nije onda nimalo čudno što se u Gazi događa to što se događa.
Kad narednik cionističke vojne sile u Palestini objavi na Instagramu rušenje minareta džamije u Gazi kao oblik zabave za vojnike kojima je dosadno u tenku, onda je jasno ono što je razumnim ljudima i prije bilo jasno, da ulazak tenkova u Gazu ima za cilj samo uništavanje svega što podsjeća na Palestinu.
Kad se rovokopačima iskopaju grobišta i kada se mrtva tijela iskopana iz mezara ostavljaju pored razorenih ‘vječnih počivališta’, onda je to i onim malo manje razumnim znak da je nešto bolesno u namjeri cionističke vlasti da se uništi terorizma. Terorizam se naime ne uništava terorističkim akcijama terorista u uniformama države bez granica ali s logorima za nežidovsko stanovništvo.
Kad se nakon ciljanih i uglavnom namjernih ubojstava više od 100 novinara u Gazi, kao reporter iz Gaze svijetu obrati djevojčica od 11 godina, svima bi moralo biti jasno da se na sve moguće načine žele spriječiti informacije o zločinima prema palestinskom narodu u Gazi. Postaje međutim jasno i da će umjesto stranih novinara kojima se zabranjuje ulazak u Gazu, stvari u svoje ruke preuzeti djeca koja će izrasti u generaciju ratnih novinara prije nego odrastu do nekog doba kada bi se mogli baviti bilo kakvim poslom.
Ako je Joe Biden svjestan, a svjestan je, broja ubijenih civilnih žrtava u Gazi, a za svaku tisuću novih ubijenih Palestinaca šalje cionistima novu milijardu dolara vojne opreme, te ako istovremeno čuje Netanyahua koji govori o novim napadima na civilno stanovništvo stjerano u masovne grobnice gladnih i bolesnih još uvijek živih Palestinaca, onda je licemjerje postalo zakon.
U kratkoj izjavi nazvanoj ‘The Beginning of the End of the Zionist Project’ poznati židovski povjesničar Ilan Pappe najavio je kraj cionističkog projekta. Logika ove izjave je jasna: Upravo su bezdušnost, brutalnost, nemoralnost i odsutnost ljudske dimenzije u odnosu prema djeci, ženama, starcima, u pravilu civilima, kao i sadističko iživljavanje nad kućama, selima i gradovima Palestinaca – očigledno iskazivanje straha za taj projekt koji se približava svom neslavnom kraju.
Jedan od primjera (nemoguće ga je dokumentirati odnosno dokazati u uvjetima rada novinara u Gazi) ali postoji svjedočanstvo o posebno sadističkom postupku namijenjenom uglavnom gladnoj palestinskoj djeci. Naime cionisti ostavljaju konzerve koje podsjećaju na konzerve hrane. I dok će stariji biti oprezniji, gladna će djeca posegnuti za nekom od tih konzervi ‘hrane’. No unutra je eksploziv koji se aktivira pokušajem otvaranja ‘konzerve’. Ovakvim se prevarama ne koriste ratnici i ne služe za uništenje neprijatelja u ratu. Ovo je očigledan oblik ‘borbe’ protiv gladnih i izmučenih, uglavnom mladih, Palestinaca.
Delegacije cionističkih doseljenika uvijek su znale ‘pregovarati’. U pravilu je to bilo glumljenje pregovora. Za to vrijeme nastavljale su se akcije osvajanje preostalog palestinskog teritorija. Slično je i s pregovorima koji se vode u Kairu. Palestinski predstavnici su tražili obustavu vatre, otvaranje granica za pomoć koja bi došla preko granice s Egiptom. No jedino na što su cionistički pregovarači pristali bili su ‘pregovori’ bez pristanka na postavljene uvjete. Praktički takvi pregovori gotovo da bi dali legitimitet državnom terorizmu koji se provodi u Palestini.
No kao da palestinska krv nije dovoljna. Netanyahu puca na sve strane i ubija. Njegova bahatost plaćat će zavedeni, izmanipulirani cionisti, a i Židovi koji su željeli živjeti u miru u Palestini.
Objava svetosti laži ne može proći nekažnjeno. Ako je ne raskrinkaju Židovi, intelektualci svijeta, židovski povjesničari, slobodarski (rijetki) mediji, onda će to učiniti oružje onih na koje se danas ispaljuju rakete cionista iz Palestine.
