PRIKAZ KNJIGE: MALA ŠKOLA PISANJA

Tekst: dr. Tihomir Marjanac

Foto: HDKI / IRB

Da predstavim ovu knjigu, posudit ću prve tri rečenice iz autorovog predgovora: “Što treba činiti da bi se dobro pisalo? Treba izbjegavati fraze i suvišne riječi, pisati kratke rečenice, trošiti što manje pridjeva, a što više glagola. I još nešto: nemojte pisati, ako vam u glavi nije sve čisto“. Pita autor “Jeli to dovoljno?” i odmah odgovara “Bojim se da nije“. Složit ćemo se da je to stvarno tako! Ne može se o nečem pisati ako neznamo, ili nismo sigurni što hoćemo reći, pa se niti ne smijemo čuditi što čitatelji ne razumiju naše poruke, a kamo li naše misli.

VJEŠTINA JASNOG PISANJA

Ljudi pišu od davnina, a papir nikad nije bio jeftiniji. Stari Egipćani su na poleđini starog papirusa pisali nove dokumente, jer je papirus bio skup. Nisu ga uzalud trošili, nego su ga, današnjim riječima – reciklirali. Znali su da prvo treba misao oblikovati, a potom zapisati. Tako je to ostalo i do današnjeg dana. Međutim, današnja računalna tehnologija nam je omogućila da svoje misli zapišemo bez trošenja papirusa, odnosno papira, pa čak i da te nedovršene misli prepustimo strojnoj inteligenciji da ih dovrši! Došli smo, eto, do mjesta na kojem se naizgled završava put vještog pripovjedača, pisca, a počinje put kojeg će utabati umjetna inteligencija. Kamo on vodi? Nemamo pojma! No, vještina jasnog govora i pisanja bit će i dalje nužna za uspješno sporazumijevanje. Danas je više no ikada u povijesti čovjek ovisan o uspješno prenesenim porukama. Loše sročene poruke mogu biti krivo protumačene/percipirane, i nažalost u nekim su situacijama bile uzrok stradavanja i patnje nevinih, kao na primjer za potresa u Italiji 2009. godine.

RUBRIKA IZ ČASOPISA PRIRODA

U ovoj je knjizi sabran velik broj primjera s kojima se autor susreo prilikom uređivanja Prirode, časopisa za popularizaciju znanosti. Često su autori tekstova bili uspješni znanstvenici, pa bismo mogli pretpostaviti da s njima urednik nije imao puno posla. Nema sumnje, da su autori bili vrsni znanstvenici, ali su nažalost bili slabi pisci, tj. komunikatori znanosti. Urednik bi, po svojoj uredničkoj dužnosti članak obradio, skratio, preformulirao loše rečenice, pritom još uobličio stil, da bi na posljetku bio objavljen članak kojega su čitatelji mogli razumjeti. Čitatelji nisu bili svjesni razlike teksta kojeg je autor napisao, i teksta koji je konačno objavljen. No, da čitatelji ne bi bili zakinuti za poduku kako bi trebalo pisati dobro, urednik Nenad Raos je u svakom broju Prirode vodio rubriku Mala škola pisanja od koje je nastala i ova knjiga.

PIŠEMO ZA ČITATELJE

Mala škola pisanja je po svojem karakteru – škola; s 30 lekcija i mnoštvom primjera, te dodatkom od 9 opsežno razrađenih primjera. Baš kao i u svakoj dobroj školi, čitatelj dobiva jasne smjernice što je u Hrvatskom jeziku dobar izričaj, a što loš. Što treba izbjegavati, i kako napraviti bolju rečenicu, oblikovati jasniju misao. I poput prave škole, to se postiže analizom stvarnih tekstova, sagledavanjem pogrešaka u njima i odabirom mogućih ispravaka. Analizirane primjere Nenad Raos je pribavio tijekom uređivanja časopisa Priroda a potječu iz različitih grana znanosti i pera vrsnih znanstvenika. Ti primjeri dokazuju da nam je svima potrebna škola lijepog pisanja, i da se moramo odreći samodopadnosti i prihvatiti činjenicu da pišemo za čitatelje, a ne za sebe same. Zato se moramo prizemljiti iz naših akademskih visina i sami sebi priznati da se moramo potruditi biti bolji, ako stvarno želimo da nas čitatelji razumiju i prepoznaju kao dobre autore. Jasno, to nije jednostavno, i na tom putu moramo se osloniti na iskusne učitelje.

VJEŠTINA KOMUNICIRANJA S PUBLIKOM

U Maloj školi pisanja autor na mnogo mjesta upućuje čitatelje, buduće autore znanstveno-popularnih članaka, da čitaju beletristiku, da uče o lijepom izričaju iz klasičnih književnih djela. Da bi netko bio dobar popularizator znanosti, mora osim svoje struke poznavati i vještine komuniciranja s publikom, mora biti sposoban da svoje misli prikaže na svima jasan način, jer će dosadno prenošenje mnoštva podataka čitatelja umoriti i u konačnici odbiti od čitanja. Takvog pustog nabrajanja podataka ima napretek, pa se ponekad čini da smo otvorili stranice neke enciklopedije, a ne popularnog članka. To svakako nije dobro, ali je mana mnogih rukopisa. Nenad Raos neštedimice analizira rečenice, prekraja ih na svoj način kako bi postigao bolji izričaj, trudi se da čitateljima pokaže zašto je nešto u odabranom primjeru loše i kako bi to trebalo napisati bolje.

PRIRUČNIK ZA DOBRO PISANJE

Mala škola pisanja sadrži i poglavlje o izbjegavanju nepotrebnog korištenja tuđica u svim situacijama gdje postoji odgovarajuća hrvatska riječ, a takvih je puno. Također, sadrži i upute za poštivanje hrvatskog načina pisanja koje danas trpi zbog poplave anglizama, i još mnogo praktičnih primjera.

Naposljetku, ova je knjiga jedinstven priručnik za dobro pisanje. Premda se u naslovu vidi da je namijenjena znanstvenicima i popularizatorima znanosti, može biti izuzetno korisna i svim ostalim autorima koji pišu za medije, jer zakonitosti jasnog i jezgrovitog pisanja nisu primjenjive samo nekim strukama, već imaju univerzalni značaj.

Knjiga Mala škola pisanja se može nabaviti kod izdavača: www.hdki.hr/hdki/knjige