ODLAZAK ZLOČINCA: OD BAHATOSTI DO PONIŽENJA
UZ ODLAZAK PATOLOŠKOG ZLOČINCA
Drumski je razbojnik, moralno i tjelesno ponižen otišao Luciferu u pohode
Četnički general-kukavica, balkanski dželat i nitkov je nakon ovozemnih muka ispustio sotonsku dušu ravno u ruke Lucifera, koji ga je i začeo. Srbi i Srbija su zavijeni u korotu, posebice one tzv. srpske zemlje preko Drine i Ušća u Beogradu. To će se manifestirati ovih dana, a sam ukop na beogradskom groblju Topčider će biti vrhunac, još jednog, kolektivnog srpskog ludila. Drumski će razbojnik biti položen u zemlju do svoje kćerke Ane – ne sumljive žrtve rođenog joj oca manijaka.
Tekst: Zdenko Lozo
Foto: Pixsell
Ovaj autentični četnik rođen je u okolici Kalinovika (istočna Bosna – blizina izvora Neretve) u ranoj je mladosti ostao bez oca. Službena biografija uporno navodi kako je u ranoj dijetinjoj dobi ostao bez oca ubijenog od strane ustaša. Sličnom vjerodostojnošću, njegov idolopoklonik grobar Hulja (safari boy u lovu na glave Sarajlija) priča o ovozemnom koncu života svojega deda, po njemu ubijenog od ustaša na području Banja Luke. Danas je notorna činjenica da je taj zgubidan i skitnica zaklan u kockarskim svađama i varanjima.
Potpisnik je ovih redaka dijete građevinskog obrtnika i proveo je veliko vrijeme radeći po gradilištima Makarskog primorja i to u vremenu neviđenih migracija, napose građevinske radne snage iz Dalmacije na gradilištima zapadne Europe. Time se otvorilo veliko tržište radne snage diljem Hrvatske – zagrebački građevinski giganti, ekspanzija gradnje na hrvatskom prostoru, splitski i riječki stambeni kompleksi i sl., što je dovelo do dotoka radnika iz drugih yu republika, osobito svih krajeva BiH. Nekim spletom okolnosti početkom sedamdesetih u našu malu građevinsku firmu dospio je i Despot Panić iz sela Ražljeva – okolica Bijeljine. Potom je on dovodio mnoštvo radnika iz njegovih krajeva uglavnom Srba. Kroz gotovo dvadestak godina rada u našoj firmi Despot je postao i ostao gotovo članom naše obitelji. Kad je Despot imao jedva desetak godina upamtio je strašnu sliku rata koji se rasplamsavo po čitvoj Bosni i Hrvatskoj. U njegovo selo u jednom nedjeljnom jutru stigli su romanijski četnici i preko koljena počeli mobilizirati momke i mlađe ljude za njihove „tvornice smrti“. Njegov je otac bio mirni semberijski seljak s osrednjim imanjem i rezolutno se opirao odlasku u četnike. Jedan od vođa te rulje zapovijedio je dželatima klanje na licu mesta. Mali je Despot u trenutku vidio očev stomak na crnoj zemlji i doživotno nosio tu tramu. Pričao je još od nekoliko sličnih vojnih „vještina“ obavljenih, po četničkim pravilima, u njegovu užem i širem zavičaju.
Iz povijesti nisu ne poznati načini „regrutacija“ četničkih hordi, ubijanje civila od Romanije i uže Srbije te čitave BiH, potom Crne Gore, a ponaviše s Duceovim suportom u dalmatinskim selima, primjerice bacanjem male dječice u zrak i dočekivanje istih na bajonetama isukanih na puščanim vrhovima (nekako u tom vremenu biva ubijen Mladićev otac). Nije za vijerovati kako, u vremenu kad ustaška vojnica hita prema Drini u spas od potpunog pokolja muslimanskog i katoličkog življa i utvrđivanja istočne međe NDH, ustaše nisu imali nikakvog priječeg posla po uzavreloj istočnoj Bosni doli po planinskim gudurama i ubogim seocima tražiti Srbe „zrele za klanje“. U planinskim i šumovitim selima u slučaju bilo kakve prijetnje pogibijom, na terenima koje savšeno poznaješ, lako se sakriti u šumi i kamenu. Na drugoj strani četnička kukavelj i šumski ljudi (samozvani partizani) baš tada maksimalno koncentrirani u opisanim krajevima dolazili su kod svojih.
Nesumljivo su jedni i drugi pljačkali kuće i stoku. Silovali žene i novačili mlade muškarce u nešto nalik Putinovim mlinovima za meso vojnika na istoku Ukrajine. Za vjerovati je pak kako je taj Mladićev otac zaklan od istog noža kao i mnoštvo drugih koji su odbili novačenje pod znakom kokarde ili petokrake – sve jedno! Isto je ovo znakovlje donilo svu veličinu genocida od Vukovra do Srebrenice devedesetih godina prošlog stoljeća. Drumski razbojnik s kvocjentom inteligencije kokoši, makar ga mnogi tzv. hrvatski mediji krste uzornim oficirem s elitnom vojnom izobrazmom, žari i pali po Srednjoj Dalmaciji. Već u lipnju 1991. postaje zapovjednikom teško naoružanog 9. (Kiniskog) korpusa, Brozove hajdučije. Naučio je ratovati oklopom, topništvom, avijacijom, petom kolonom etc. Pljačka i pali pitoma sela Ravnih kotara, kolje i uništava sve od Kruševa preko Škabrnje gotovo da Zadra, ruši most Maslenicu, pokušava rušiti Šibenski most i napravit još jedan rascjep hrvatskog kopna, minira branu Peruću s namjerom potopa sve do Omiša grada… Biser gradovi Zadar i Šibenik trpe nečuven kultrucid i razaranja.
Proglašenjem samozvane RS Mladić postaje zapovjednikom General štaba te trule tvorevine i vrlo brzo dolazi do čina general-pukovnika… U trajanju četničkog atara upamćenog po svirepim zločinima diljem Bosne ponosne, zahvaljujući prije svih tom zločincu. Zulum i genocid se prenio od Bijeljine i Prijedora preko junačkoga Bihaća, konc-logora grada Sarajeva sve do mrzle rijeke Drine te povjesne razdjelnice barbaro – genija i uljuđenog Zapada. Odvratno je bilo slušati njegova hvalisanja i nadmenost koju je prosipao u eter. Naši eklektronci i obavještajci snimil su te eskapade vrlo revno u audio vizualnom obliku (naravno Klošo nema nikakve veze s time).
A onda pobjedonosne operacije HV-a, prve pobjede na Južnom vojištu, Maslenica; Peruća, Medački plato i veliki pripreme za završne operacije. Strašna li je bila Zima 94, mnoge čeje u grob je odnila. Pa skokovi po svetoj gori Dinari, Ljeto 95., Oluja sručena na Knin. Pa maestralne pobjede i konačno Južni potez koji je obilato raširio kliješta nad Banjom Lukom. Gdje je tada završio nadmeni ego drumskog razbojnika i prijetnje kontra udarom. Bilo je časno, slasno i maestralno biti članom tog uštimanog orkestra gdje je i moja malenkost cijelo vrijeme sudjlovala u samom vrhu zapovjedništva kao pomoćnik za PD, kao glasnogovornik tih najznačajnijih Operativnih skupina i ne samo to.
Hrvatsko javno mnijenje i politički značajnici ovih dana, šturim i birokratskim leksikom ispraćaju sigurno najvećeg koljača i kasapa koji je ikada na Balaknu ugledao prvu zraku svijeltosti. Za nas je važno da je taj krvnik osuđen pravomoćnom presudom za ratni zločin i s njom povezanih njegovih činjena i to DOŽIVOTNO. Taj je lešena konačno nakon ne malih duševnih i tjelesnih muka to i dočekao. Temeljem presude Međunarodnog suda pravde u povjest zapisan kao takav. Naša Škabrnja i sva mjesta zadarskog i šibenskog zaleđa nisu nimalo manje sveta. Ništa manji nije njihov prinos na Oltaru domoine.
Krvnik je platio zasluženu kaznu, treba tražiti i procesuirati živuće zlotvore, poput puno krupnijeg Ace Vasiljevića – glavnog dirigenta velikočetničke filharmonije i njemu sličnih. Pravda bi time bila zadovoljnija. Ivanu Turudiću na znanje, a Baji sinu sličnih ovih opisanih na savjest!
