MUDROVANJE OKO OTPADA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Reoma Grupa
Dvoumio sam se bih li ili ne bih otišao slušati i po mogućnosti sudjelovati na tribini Matice hrvatske „Ekološka budućnost Zagreba“ najavljenoj i održanoj 25. siječnja ove godine. Odluka ne bi trebala biti teška budući da sam se po drugom poslu našao u vrijeme održavanja tribine u matičinoj zgradi – pa ipak jedva sam ugrabio priliku da ne sudjelujem. Zašto? Zato što sam znao, kao prvo, što ću na toj tribini čuti i, drugo, da ništa pametno neću čuti. Tako je i bilo.
SKOLASTIČKO RAZGLABANJE
O zbrinjavanju komunalnog otpada u gradu Zagrebu već se godinama raspravlja s onim žarom s kojim su skolastici razglabali o tome koliko anđela može stajati na vrhu igle i je li Adam imao pupak. Znao sam da će doći sada već umirovljeni profesor Stanko Uršić, koga poznajem još od studentskih dana, i tvrditi da je „miješani komunalni otpad“ isto što i „drveno željezo“. Usto je, to je nešto novo, rekao da bi „sve procese oko zbrinjavanja otpada trebali nadzirati građani“. Koji građani i kakvi građani? Što znaju građani, kad ni oni koji su pozvani da o tome misle i odlučuju ne znaju što da čine?
No čujmo i druga mišljenja, onako kako ih je prenio matičin Vijenac prvog dana veljače 2024. godine na 11. stranici. „Zagrebački sustav gospodarenja otpadom traži kompletiranje na način da se izgradi jedna ili više sortirnica za obradu prikupljenog reciklažnog otpada na kojem bi se biorazgradivi otpad pretvarao u kompost“, kaže Slaven Dobrović, te nastavlja: „Iz 10 tisuća tona takva otpada dobije se oko 4,5 tisuća tona ekološkoga komposta“ navodeći potom da izgradnja takvog sustava stoji sedam do deset puta manje od izgradnje centra za gospodarenje otpadom. (Po čemu se „ekološki kompost“ razlikuje od običnog komposta?)
TRIBINA STUČNJAKA
Pa sad, tko je tu pametan, da li profesor Uršić „koji je čitav radni vijek posvetio problematici gospodarenja otpadom“ i koji tvrdi, što sam već rekao, da je odvajanje otpada nemoguće? Još nam je samo nedostajao Viktor Simončić da kaže kako je sortiranje otpada na kućnom pragu nerentabilno, jer treba organizirati više ciklusa odvoza (pa stoga, logično, komunalni otpad treba odvajati u sortirnicama) da bismo imali još veći galimatijas. Na tribini su govorili, piše, „stručnjaci“ (Slaven Dobrović, Maris Špero i Ivan Perkov) no kakvi su to stručnjaci i za što su stručni to nismo uspjeli saznati. Maris Špero je aktivistica, no čime se inače u životu bavi ne zna se. Ivan Perkov je sociolog. Slaven Dobrović je, istina, doktor znanosti i specijalist za otpadne vode (posebice za balastne vode u brodovima), no ne bih znao reći koliko se razumije u složenu problematiku zbrinjavanja gradskog otpada. Iako za Stanka Uršića piše da je „čitav radni vijek posvetio problematici gospodarenja otpadom“, u njegovom popisu znanstvenih radova nisam našao nijedan koji bi se time bavio. Pa čime se bavio profesor Uršić? Pretežno kinetikom kemijskih reakcija i ponešto analizom maslinova ulja. I eto ti stručnjakâ za gospodarenje otpadom!
BANALNE KONSTATACIJE
Zbilja smo primitivna sredina. Kažem to zato što neuk, primitivan čovjek ne zna što znači znati. Ne zna procijeniti ni svoje ni tuđe znanje. Ili ga precjenjuje ili ga podcjenjuje. Takav će čovjek sustavan i ozbiljan pristup poslu smatrati za mudrovanje (filozofiranje, prenemaganje i sl.) ili će se pak diviti kao vrhunskoj mudrosti kad čuje banalne konstatacije. Ljudi ne znaju i ne mogu znati dok ne nauče. Samo to treba htjeti i znati priznati.
Pa sad, da se vratim u svoje studentske dane. Ne znam jesam li imao ijednog profesora koji ako već nije doktorirao u inozemstvu, onda je tamo bio više godina na stručnom (postdoktorskom) usavršavanju. I to ne bilo gdje! Usavršavalo se u najboljim sveučilištima i institutima, kod tadašnjih ili budućih nobelovaca. Jugoslavija je bila zaostala poljoprivredna zemlja koju je trebalo industrijalizirati, a industrije nema bez tehnike ni tehnike bez znanosti. Stoga je prije svega trebalo odgojiti dobar znanstveni kadar, dobiti znanstvenike i profesore koji su učili kod najboljih. Kod našeg nobelovca Vladimira Preloga u Švicarskoj usavršavalo se toliko hrvatskih kemičara da se poslije govorilo o „Prelogovoj školi organske kemije“. Učili smo iz engleskih i američkih udžbenika, i to najboljih. Tako smo s jedne strane svladali kemiju na hrvatskom (slušajući predavanja), a s druge stane na engleskom jeziku (učeći za ispite). I sve to u doba „jednoumlja“, neslobode, represije i svega najgoreg.
RJEŠENJE NADOHVAT RUKE
No danas živimo u doba demokracije, u doba sveumlja da ne kažem bezumlja. Lovi se u mutnom. Nitko nikoga ne cijeni, ne poštuje, nitko nikome ne vjeruje niti itko za ikoga mari. To se vidi i po tome što na rečenu tribinu nije došao nitko iz Ureda gradonačelnika Tomislava Tomaševića, iako su bili uredno pozvani. Vjerojatno su misliti, kao i ja, da su već čuli sve što je trebalo čuti i da ih, vrlo vjerojatno, nitko ne želi čuti.
Pa si sad mislim: zar je tako teško riješiti problem zbrinjavanja otpada u gradu Zagrebu (i u drugim hrvatskim gradovima)? Zar je to samo naš problem, problem s kojim se samo Hrvatska suočava? Zar ne postoji spalionica otpada u Beču, zar se otpad ne zbrinjavau svim gradovima Europske unije? Za sve se to ne zna ili se ne želi znati nego se mudruje pa mudruje. Kao u seoskoj birtiji.
A rješenje je nadohvat ruke. Treba izabrati nekoliko mladih ljudi, najbolje kemičara ili kemijskih tehnologa, te ih uputiti na specijalizaciju u inozemstvo. Tamo bi napravili doktorat o zbrinjavanju i recikliranju otpada, objavili o tome nekoliko znanstvenih radova. Potom bi sa svojim rezultatima sudjelovali na znanstvenim skupovima gdje bi imali priliku čuti što o tome misle najbolji svjetski stručnjaci.Zatim bi obišli pogone za zbrinjavanje otpada diljem Europe i svijeta. Potom bi se vratili u Hrvatsku gdje bi osnovali institut ili odjel u već postojećem institutu, koji bi se bavio problemom zbrinjavanja i recikliranja otpada. Odjel ili institut bi radio stručne ekspertize za gradove i druga mjesta dajući im savjete kako da na najsvrsishodniji način zbrinu svoj otpad, vodeći pritom računa o njegovoj količini i vrsti.
Sve bi to iziskivalo i vremena i novca, no sigurno manje i jednog i drugog nego što nas stoji ovo tko zna koliko desetljeća dugo petljanje. Zašto se to ne napravi kad se već nije napravilo? Teško mi je odgovoriti na to pitanje, jer u igri je čini se svašta: interesni lobiji, demagogija, korupcija, indolencija, a iznad svega neukost.
