MILE KAMBER I ZADARSKA SUDSKO-ODVJETNIČKA PRAKSA  

Razgovarao: Nikola Šimić Tonin

Foto: Panopticum

Povratničke priče su ljudske priče boli. Priče koje bole i kazuju koliko je kratak put od ushita do totalnoga razočarenja. I pitanja: Je li to ta Hrvatska za koju se ginulo? Za koju su podnijeli žrtvu najveći među nama. Kad su iseljena i RH bili jedno. I dočekala nakon stoljeća Lijepa naša. Kad su naši prebjezi ustreptala srca krenuli se vratiti rodnoj grudi. Krenuli Domaji. Kad ono… Jedan od tih je i Mile, Milan Kamber.

Recite nam nešto o sebi za one koji Vas ne znaju?

Ja sam Mile Kamber, zvani Milan, rođen 9. travnja 1945., Rodaljice, Općina Benkovac. Mašinski tehničar. Emigrirao 1965., ekonomski emigrant. 6. mjeseci bio sam u Trstu, dobio pismo od pokojnoga oca da sam dobio poziv za vojsku. Odgovorih ocu da ga vrati nazad. Proglasiše me vojnim dezerterom. Iz Trsta idem za Francusku. Tamo sam radio kao mašinski tehničar. 1984. postajem šef. Jako cijenjen od strane poslodavca. Proglašavan radnikom godine. Radnik pa šef koji se ističe. Zapadne zemlje drže kao kap vode na dlanu dobre i sposobne radnike. Uz to, uz te moje nagrade išle su i novčane potpore. Čak sam na raspolaganju imao i mali zrakoplov s pilotom. Moj poslodavac bio je drugi po snazi poslodavac u Francuskoj. Super Nache Casino. Preko dvadeset godina na radu kod njega. Onda uzimam restoran poslije smrti moje supruge Francuskinje Michel, s njom imam petero djece, tri sina i dvije kćeri: Grogory Noel Kamber, Nadeže – Angeliaane Kamber, Valerie – Sylvie Kamber, Boris Kamber, Nikola Kamber. Kako je samo voljela doći u Bibinje moja pokojna supruga.

U svom restoranu služio sam samo dalmatinske specijalitete. Reklamirao Zadar. Rue Victor Basche Roanne, Bar le Zadar, Restaurant LE COQ EN PAILLE. Bez lažne skromnosti mogu reći da su mnogi Francuzi i zbog mene dolazili u Zadar.

Kada po Vas počinje ova pravna agonija?

Moja supruga voljela je ove krajeve i uvijek je voljela doći u Dalmaciju, iznad sveg u Zadar i njegovo okružje. Kako sam kao turista došao sa suprugom u Bibinje, naselje Kandići kod Jose Mirkovog. Došla mi je ideja ovdje kupiti nešto. Jer i ona nije imala ništa protiv, dapače, vratiti se sa mnom u ovaj kutak Dalmacije i živjeti tu ostatak života. Dolazili smo svake godine ovdje zaljubljeni u Bibinje, zaljubljeni i dalje jedno u drugo. Isti Joso taj gdje sam spavao, kad sam ga pitao zna li koga da prodaje zemlju, on mi je rekao za Dinka Karabana. Pogodio sam se sa njime i on je došao sa sinom sekretara Mjesne zajednice Bibinje, Mladenom Karabanom i prodali mi neupisanu zemlju. Svi moji problemi kreću i jesu i danas su s Karabanima, posebno s jednim od njih.

Kako su išla ta „pravna iživljavanja nad vama“ i blago rećeno iznuđivanje novca?

Kada sam krenuo raditi legalizaciju kuće nisu mi dali. Krenuli su svaki oblici maltretiranja i podmetanja, od toga da sam Francuz, pa Srbin, da nisam Hrvat. Prijetnje. Sačekuše, Fizički napadi. Ostavljanje poruka u sandučić sa metkom u kuverti. Nasrtanjem autom na mene. Taj, jedan, Karaban pred policijom me je udario i izbio mi zub. Policija je sve uredno zabilježila, njega privela, dobio sam ga na sudu, ali ni kune odštete. On je se još više bahatio, prijetio. Upoznao sam Hrvatsku kakvu nisam želio nikada upoznati. Ta silna umreženost, ta tamna strana Lijepe naše, kad ovakvi kolo vode i stoje iznad zakona nedohvatljivi. Pravno vrzino kolo. Taj Ivan Karaban imao je sukobe i sa drugima ne samo sa mnom. Njegovoj bahatosti nije bilo rijeći koja bi ga opisala. Osjetio je to dobro na svojoj koži i Nikola Prtenjača i mnogi drugi. Nema što mi nije dovlačio pred kuću, radio… a što sve ne… Tad na scenu stupaju odvjetnici i sudci: Mario Pešić, Marko Baraka, Jasna Baričević, Katarina Dragičević. Svi su me sudili za zemlju u Bibinjama. Pa moji vrli odvjetnici: Marko Marinović, Helena Zudenigo, Lovre Vidov, za zemlju u Bibinjama. A ja davao novac ne dobivši račun, uz povišen glas: To ti sumnjaš! A kako su me branili, da sam na istom mjestu s istim problemima, uz sve ugovore, potpise, potvrde, ali bez toliko u vjetar bačenoga novca. Neki su mi rekli, a Mile ne znaš u što si upao. Vrtili su me u krug i muzli novac. Razvlačili parnice. Slali jedni drugima. A ja plaćao. Isti obrazac bio je i oko razvrgnuća očevine: Elma Predov, Lovre Vidov, M. Marinović…, njihov šef.

Nasilje od Ivana Karabana (tučnjava). Odvjetnik: gos. Matek (Zadar), Brkić Ive (Biograd na Moru)…, tu je presuđeno uz odštetu koju nikada nisam vidio.

Suci u Benkovcu za razvrgnuće očevine: Zoran Vranković, Ivan Marković, Nikola Marinović i… Dolazim iz uređene zemlje, gdje se ovakvo nešto kosi sa zdravom pameti. Nepojmljivo.

Koje odvjetnike posebno nosite u lošem sjećanju i koji su Vas koštali…?

Marko Marinović koji mi je uzimao novac i nije davao račun. Ive Ivanić, Ante Krajina… Uzimali novac a nisu davali račun. Jedan piše, drugi uzima novac, treći udara pečat… „Zadarska odvjetnička praksa.“

Kako su Vas šetali i obmanjivali uzimajući novac?

Stalno su mi unosili krive čestice. Čudna spajanja čestica. Obnavljanje procesa, čudnih procedura, obećanja… zamajavanje i zavlačenje… i za sve uzimali novac… dakako bez računa i pisanoga traga.

Tko Vam je sve uzimao novac za pravne usluge a da Vam nije izdao račun?

Sve i jedan odvjetnik na kojega sam bio upučen da mi se to učinilo kao način poslovanja, za mene koji sam, ponavljam, došao iz Francuske, nezamislivo.

Jedna gospođa je tu moju parcelu za koju se sporim, rekla kako će sve srediti u Osijeku, i uknjižila se na moju parcelu. Našla svjedoke koji su potvrdili kako je to njeno.

U jednom ste trenutku rekli da su Vas doveli do ruba, i da Vam je došlo da štrajkate glađu pred zadarskim sudom.

Sve me je ovo ekonomski iscrpilo, dovelo do moždanoga sloma, proklinjanja dana kad sam došao u ovu sredinu i krenuo uzeti ovaj plac, da mi je došlo da s pločom oko vrata i s natpisom moga slučaja, sudski oznaka predmeta, sjesti ispred suda i štrajkati glađu.

Kako vidite izlaz iz ove situacije u koju su Vas zapetljali? Novaca je nestalo, a oni su očito je kako kažete, igrali na tu kartu. Oguli Francuza!?

Za sada ne vidim izlaza. Jedini mi je izlaz javno mnijenje. Pa i mještani Bibinja koji su izuzetni i pošteni ljudi. Kukolja na žalost ima svugdje. Odustati neću. Obratio sam se Saborskom odboru za pravosuđe. Ići ću na sud u Strasbourg. Izlaziti s imenima. Nemam što kriti. Nemam straha. Ne bojim se. A tko zna, možda se napokon i hrvatske institucije pokrenu. Rak rana hrvatskoga društva.

Koja je Vaša poruka svim povratnicima koji odgovore na zov Domaje i odluče se vratiti?

Neka se upoznaju s mojim slučajem i prime ga k znanju i sve će im biti jasno. Otvoriti sve četvere oči. U ovakvim slučajevima kao što je moj leži odgovor zašto se tako malo ulaže u Hrvatsku. Zašto je nepovjerenje u sudstvo toliko. Zašto smo na ljestvici korupcije tu gdje jesmo. I zašto caruje ona narodna izreka: „Vrana vrani oči ne vadi“.