KVK: RAZLIKE SLUČAJA GABRIJELE ŽALAC I SLUČAJA ZDRAVKA MARIĆA

Tekst: Karolina Vidović Krišto

Foto: Paraf

Vanja Marušić, ravnateljica USKOK-a, uvrijeđeno je izjavila kako je USKOK istraživao slučaj Gabrijele Žalac, ali je predmet predala europskim istražiteljima, tako da je razotkrivanje ove afere i njezina zasluga.

Na to se javila njezina prethodnica u USKOK-u Tamara Laptoš, a sada lokalna dužnosnica europskih istražitelja, koja je hladnokrvno izjavila da su dobili prijavu od OLAF-a, i kako je slučaj, kad su ga preuzimali, bio „mrtav“, to jest, da se na njemu nije radilo.

USKOK je ponovno uhvaćen u laži.

Međutim, USKOK ne laže i ne sakriva kriminal samostalno, već USKOK to radi po nalogu vladajuće strukture. A cijelu tu operaciju potkradanja hrvatskih građana aktivno prate i skrivaju mediji, jer u protivnome ovolika razina korupcije ne bi bila moguća.

Ovdje treba jasno objasniti o čemu je u slučaju Gabrijele Žalac riječ. Naime, ministarstvo je kupilo software za 1,8 milijuna eura, kojeg uopće nije koristilo. U prijevodu, možemo reći kako ovdje nije riječ o klasičnoj korupciji da se za uslugu koja je Vladi potrebna isplati veći iznos. Ovdje je riječ o tomu da je cijeli posao bio nepotreban i da je tih 1,8 milijuna eura, odnosno, 13 i pol milijuna kuna, moglo biti upotrjebljeno za gradnju nekakvog vrtića, škole ili slično. I ono što ovaj slučaj dokazuje, cijela ta korupcijske priča završila bi bez ikakvih konzekvenci da nije bilo europskih istražitelja.

Upravo je to izvorište svih zala u Hrvatskoj. Institucije koje mi plaćamo ne rade svoj posao, a ova vrsta krađe naših novaca nije iznimka, već pravilo u javnoj nabavi u Hrvatskoj.

Hrvatski učitelj zarađuje 5 tisuća kuna umjesto 9, medicinska sestra zarađuje 6 umjesto 10 – a koliko bi mogli zarađivati da nema ovoliko korupcije.

Ova korupcija moguća je zbog zdušnog sudjelovanja medija u ovim prljavim rabotama. Kada, primjerice, portal Index o zaposlenicima državnih tvrtki ili državne uprave piše „uhljebi“, onda treba jasno definirati tko su u Hrvatskoj uhljebi. Jer, u potpunosti je jasno da uhljebi nisu ni medicinske sestre, ni liječnici, da uhljebi nisu ni policajci, ni vatrogasci, da uhljebi nisu ni zaposlenici Hrvatskih cesta, ni Hrvatskih šuma – ali oni koji jesu štetočine na račun ovih vrijednih, poštenih i radišnih ljudi, to su hrvatski mediji.

Poznato je da je taj Index dobivao dotacije od Milana Bandića, a svakomu je jasno da je Milan Bandić prilikom davanja nekakve usluge tražio i protuusluge. Opće poznato je da mediji u Hrvatskoj kroz različite izvore i naslove dobivaju ogromna sredstva poreznih obveznika, kao i kroz reklamiranje tvrtki koje su u vlasništvu države ili lokalne samouprave. Posebni je problem u tomu što ti mediji žive od tih dotacija, a ne od svoga rada.

Treba dodati jednu vrlo bitnu činjenicu, a ta je da stvarnu korist od te korupcije nemaju novinari i ostali zaposlenici medijskih kuća, već njihovi vlasnici i nekolicina odabranih urednika u tim redakcijama.

Plaće običnih novinara, na primjer, na hrvatskim portalima, sramotno su niske. Ti su ljudi primorani izvršavati nemoralne i neprofesionalne naloge, jer je hrvatski sustav takav da bi u trenutku kada bi se tim nalozima suprotstavili, dobili otkaz – i tko bi ih tada zaštitio? Nezaštićeni pojedinac pred hrvatskim pravosuđem nema nikakve šanse.

Ovdje vidimo kako je krug zatvoren. Mediji štite politiku, politika uzima građanima novac te ga distribuira korumpiranim kanalima, među inim, i medijima, a pravosuđe sve to štiti.

Taj protuprirodni, dekadentni medijski pristup vidjeli smo ovih dana na slučajevima ministra financija Zdravka Marića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Očekivano, Marić je u Saboru dobio potporu, a kontrolirani i korumpirani mediji su to prikazali čak uspjehom. Da su nekim slučajem zastupnici koji su podržali Marića glasovali o Gabrijeli Žalac, ona bi isto tako dobila njihovu potporu. Jer, razlika između Gabrijele Žalac, koja je u zatvoru, i Zdravka Marića koji je ostao u Vladi, leži isključivo u tomu što je nad Gabrijelom Žalac proveden objektivni pravni postupak neovisnih istražitelja, a nad Marićem još uvijek bdiju USKOK i DORH, koji ga štite.

Identično izvrtanje činjenica i slavljenje nepostojećeg uspjeha imao je i premijer Plenković prikazujući podizanje kreditnog rejtinga naše države za jedan stupanj (i to samo od strane jedne od triju međunarodnih kreditnih agencija) kao povijesni uspjeh, što je čista laž.

Jer taj status imali smo već 1997. godine, ni dvije godine od Oluje. Valja napomenuti da je vjerodostojnost tih agencija nakon slučaja propusta „Lehman Brothers“ značajno narušen.

Ipak, kreditni rejting jest jedno od mjerila, i naravno da je dobro što smo se popeli za taj jedan stupanj. Ali treba naglasiti da smo sada na razini Bugarske, a Sloveniju gledamo daleko u leđa, koja ima za nekoliko stupnjeva bolji rejting.

Osim rejtinga, ključno za međunarodne investitore, koji procjenjuju jednu državu, takozvani je „country-risk“. Taj, pak, „country-risk“ rade različite međunarodne službe i agencije, koje procjenjuju efikasnost javne uprave i pravosuđa te razinu korupcije. U tim analizama smo na jako lošem mjestu kao investicijska destinacija.

Kada bi hrvatski mediji radili svoj posao onda bi državna odvjetnica Hrvoj-Šipek bila izvrgnuta takvoj medijskoj analizi da bi već odavno bila bivša.

Kada bi hrvatski mediji radili svoj posao onda bi zbog slučaja Žalac cijela Vlada morala odstupiti, a Zdravko Marić bi već odavno bio pod istragama zbog svih do sada dokazanih prijestupa.

Vladajuće strukture u Hrvatskoj slijepo i uporno provode dosadašnju štetnu politiku i nemaju namjeru odustati od nje. Štetnost te politike prisutna je i za vrijeme HDZ-a, i za vrijeme SDP-a, i tu razlike nema.

No, vidjeli smo da se može i drugačije. Jer, u samo nekoliko mjeseci vođenja Vlade od strane Tihomira Oreškovića, koji nije pripadao komunističkoj djeci koja vladaju Hrvatskom, i koji je marljivo radio svoj posao i štitio državu koja ga je plaćala, Hrvatska je iz deficita ušla u suficit.

Neukusno manipuliranje javnošću u maniri komunističkih, totalitarnih televizija vidjeli smo i u prošlu subotu, kada je u Dnevniku nastupio izvjesni Zvonimir Savić, posebni savjetnik premijera za financije koji je Hrvatima tumačio kako dobro žive – samo što ti „neuki“ Hrvati tog dobrog života nisu svjesni, pa na stotine tisuće odlaze u Njemačku, Irsku, Austriju i u druge države.

Taj, pak, Zvonimir Savić ima zanimljivu karijeru. Vladin dužnosnik postaje 2008. za vrijeme Ive Sanadera, a 2012. Nadan Vidošević mu daje visoku poziciju u HGK. U HGK je još uvijek, a osim što je posebni savjetnik kod Plenkovića, posebni je savjetnik bio i kod Gabrijele Žalac. On je, inače, jedina osoba koja nosi titulu posebnog savjetnika čak dvaju Vladinih dužnosnika.

Znači, osoba koju možemo vezati uz Sanadera, Vidoševića i Gabrijelu Žalac posebni je savjetnik Andreja Plenkovića. Očigledno dijele jednu važnu karakteristiku – a ona se zove proizvodnja iluzija i skrivanje istine.

Dobra stvar u Hrvatskoj je ta što je sve u potpunosti transparentno i jasno. Hrvatskom vladaju iste strukture, ili njihova djeca, već desetljećima. Rezultati njihovoga rada su pola milijuna raseljenih u pet godina.

I baš zato Hrvatskoj je potrebna stvarna promjena. U Hrvatskoj priliku za upravljanje mora dobiti ona šutljiva većina koja jest kralježnica hrvatske države, a sadašnje privilegirane strukture moraju položiti račune za svoja djela, te ih trebamo poslati dijelom u povijest, a dijelom u zatvorene institucije.