KONVOJ LIBERTAS – 30 GODINA KASNIJE
Tekst: Marica Njegovan
Foto: Jadrolinija
Spomen na Konvoj Libertas uvijek me podsjeti na stihove Grandea na početku knjige „Nepokoreni Jadran – kronika jednog bezumlja 1991./92.“
Pomorci Jadrolinije – zauvijek čuvari Jadrana
Ratno stanje na Jadranu započelo je već 27. 6. 1991. godine sukobom JNA sa Slovenskom teritorijalnom obranom. Tada su brodovi Jadrolinije evakuirali oko 10.000 putnika, uglavnom stranaca s Jadrana. Tadašnja Uprava brodara 2. srpnja 1991. uvela je i radnu obvezu vezanu za ratno stanje.
Početkom kolovoza (4. 8. 1991.) trajekt Klimno otplovio je za Novigrad gdje je služio za potrebe Hrvatske vojske. Dana 11. rujna taj je brod pogođen i napušten, a ratno stanje širilo se Jadranom. Dana 1. listopada 1991. godine, drevni grad Dubrovnik napadnut je s kopna, mora i iz zraka, a već 17. rujna Jugoslavenska ratna mornarica uvodi potpunu pomorsku blokadu grada. Nakon 4. listopada okupirano je mjesto Slano te je presječena Jadranska magistrala, jedina veza Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Dubrovnik je bio bez vode, struje, hrane i lijekova, a u gradu se nalazilo oko 50.000 stanovnika i izbjeglica iz susjednih mjesta. Krajem rujna iste godine, Jadrolinija uvodi svakodnevnu vezu Rijeka, Zadar, Split, Korčula i Dubrovnik koju održavaju četiri trajekta – Liburnija, Ilirija, Slavija i Istra. Ovi trajekti prije uplovljavanja u Dubrovnik svakodnevno prolaze detaljne preglede od strane JRM-e ili skreću na pregled u crnogorske luke Zeleniku ili Bar.
Nadaleko poznati konvoj Libertas se, kao i mnogo pozitivnog što se dogodilo u ono vrijeme „bezumlja“, odvio spontano. Inicirala ga je Branka Šeparović, novinarka HRT-a. Službeno ga je vodio zagrebački Odbor za povrat Dubrovčana u Dubrovnik, a podržala su ga ministarstva i tijela Vlade osiguravajući prijevoz zagrebačkih sudionika autobusima do Rijeke i broda „Slavija I“, koja je predvodila konvoj.
27. listopad 1991.
U nedjelju navečer, u Dnevniku HRT–a, pojavio se Nedeljko Fabrio, predsjednik Hrvatskog društva književnika i vidno uzbuđen pročitao Proglas. Veći dio Proglasa sadrži popis naziva tijela, udruga i pojedinaca koji namjeravaju otići u zarobljeni Dubrovnik. Proglasom su građani pozvani da se odazovu i priključe konvoju koji kreće prema Dubrovniku. Nakon čitanja Proglasa slijedile su upute oko polaska. Već idućeg dana, 28. listopada u 12:00 sati, brojni dobrovoljci, političari, akteri s javne scene, iz Bogovićeve ulice u Zagrebu kreću prema Rijeci, gdje će se ukrcati na brod za Dubrovnik.
Među njima je bio Zvonko Špišić, skladatelj, pjesnik, interpretator šansona, koji je svoje putovanje opisao u knjizi pod nazivom „Konvoj Libertas“ objavljenoj 2001. godine.
28. listopad 1991.
Iz Zagreba je krenuo 141 sudionik. Među njima je bio ministar Uprave i pravosuđa te 4 saborska zastupnika. Dovezli su se ravno na Tršćansku obalu, sadašnju Rivu Boduli, gdje ih je čekao brod „Slavija I“. Na njihovo putovanje s rive ih je ispratilo mnoštvo ljudi.
Sam zapovjednik broda Slavija, nedavno preminuli kap. Damir Jovičević, bio je skeptičan o mogućnosti ulaska u Dubrovnik, a posebno se brinuo zbog sigurnosti plovidbe. Međutim, u jednom su se svi složili – valja pokušati doći do Dubrovnika i uputiti jasnu poruku zajedništva cijelom svijetu. Brod je 28. listopada isplovio iz Rijeke, u okrilju noći, praćen prvim manjim brodicama koje su formirale konvoj. Pristali su kratko u Zadru koji je izgledao kao mrtav grad, budući da je bio bez struje, s policijskim satom i objavljenom općom opasnosti. I ispred Zadra i ispred Šibenika konvoju se pridružilo mnoštvo manjih brodova/ribara.
29. listopad 1991.
U jutarnjim satima konvoj je uplovio u Split. Predstavnici organizatora Odbora za povratak u Dubrovnik i zapovjednik broda otišli su kod Sveta Letice, admirala Hrvatske ratne mornarice. Namjera im je bila razgovarati o napredovanju prema Dubrovniku. I admiral je iskazao zabrinutost za sigurnost konvoja zbog izazova koji ih čekaju na putu prema Dubrovniku. Unatoč tome, odlučeno je da se putovanje nastavi. U 16 sati svi su prostori na brodu bili dupkom ispunjeni. Također, s rive ih je ispratilo mnoštvo ljudi. Na improviziranoj pozornici izmjenjivali su se sudionici prigodnog programa. Mnoštvo je s oduševljenjem i ovacijama pratilo dolazak tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ Stipe Mesića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske Franje Gregurića, potpredsjednika vlade Milana Ramljaka, predsjednika sabora Stjepana Sulimanca, ministara vanjskih poslova Zvonimira Šeparovića, Nevena Jurice i drugih. Njihovim dolaskom i zbog energije okupljenih više nije bilo sumnje u nastavak putovanja. Na brodu je bio organiziran „radio“ koji je preko razglasa objavljivao novosti. Također, u ostatku zemlje na radio postajama i TV programima objavljivane su vijesti o kretanju broda. Posebnu je pažnju privlačila „tajna depeša“ koju su ulovili radio amateri iz Dubrovnika, u kojoj je navedeno da je iz Rijeke krenuo konvoj naoružanih brodova prema Dubrovniku. Naravno, na brodovima nije bilo oružja. O razlozima putovanja obaviješteni su, između ostalih, Savezni tajnik za narodnu obranu Veljko Kadijević, predsjednik Mirovne konferencije o Jugoslaviji lord Carrington, predsjedavajuće Ministarsko vijeće EZ, šef promatračke misije EZ i drugi. Situacija je bila posebno napeta jer je Stipe Mesić formalno bio predsjednik predsjedništva SFRJ i komandant oružanih snaga tada još postojeće države. Pridružio se konvoju protestirajući protiv svoje vlade i svoje vojske.
Na jarbolu se vijorila nova, državna zastava. Slavija je time postala „komandni brod“. Brod je iz Splita isplovio uz zvuk brodske sirene. Uz njega, po svjetlima, moglo se izbrojiti oko 30 manjih brodova koji su činili konvoj.
30. listopad 1991.
Konvoj je u 1:30 uplovio u Korčulu. Mnogi su spavali, ali ih je probudilo jutarnje iznenađenje – miris kroštula, fritula, suhih smokava i rogača, slastica koje su mještani Korčule donijeli na brod. Brod je nastavio putovanje već u 4 sata. Konvoj su u tom trenutku činila 43 plovila. Među njima je bio i potpuno novi brod Ivana Tomića (Kapetan Luka – Krilo) na kojem je, osim njega, bila gotovo cijela njegova obitelj. Već u 6 sati, nadomak svjetionika Lirica, s patrolnog broda je naređeno da Slavija nastavi sama prema Zelenici na rutinsku kontrolu, a da se svi ostali vrate u Korčulu. Brod je stao. Putem razglasa obaviješteni su putnici da se mogu iskrcati ako ne žele nastaviti putovanje. Stipe Mesić je nazvao admirala Broveta, tadašnjeg zamjenika Saveznog sekretara NO i opomenuo ga da general Pavle Strugar nema ovlasti za bilo kakvu naredbu takve vrste i da razdvajanje konvoja ne dolazi u obzir, a da rutinski pregled brodova u konvoju može biti izvršen na moru.
Zaredali su se pregovori, no nakon 4 sata pregovaranja, uspješno je dogovoreno da se cijeli konvoj pregleda u Mljetskom kanalu. Telegrafist Jakov Pivčević imao je pune ruke posla. Sa Slavije je spušten “lajbot” u kojemu su bili, kao i nebrojeno puta prije, „taoci“ – I časnik palube Zlatko Lacković i II časnik palube Raoul Potočnik, koji su prešli na patrolni brod JRM 178, dok je trajao pregled konvoja. Svi su na brodu čekali hoće li časnik pregledati Stipu Mesića, njegovog komandanta. Ipak, to se nije dogodilo. Pregledali su samo teret u garaži, rasparali par paketa i napustili brod. Pregled ostalih brodica u konvoju nije prošao tako mirno. Pregled je trajao punih 14 sati. U isto vrijeme, u Gružu je trajala mitraljeska paljba. Osim toga, znalo se da u 21 sat u Dubrovniku započinje policijski sat. Stoga je odlučeno da se putovanje prema Dubrovniku nastavi idućeg jutra. Mnogi putnici na brodu nisu više imali novaca za kupnju brodske hrane. Kad je Mesić doznao za to, odlučeno je da se hrana ne naplaćuje.
31. listopad 1991.
S prvim zrakama svitanja krenuli su prema Dubrovniku. Tako je Konvoj Libertas predvođen brodom „Slavija I” uplovio u Gruž. Na prozorima hotela „Babin kuk“ bile su upaljene svijeće kao pozdrav brodovima. Upravo su ti brodovi donijeli „svjetlo slobode“ zarobljenom Dubrovniku.
1. studeni 1991.
Konvoj, specifičan po mnogo čemu, isplovio je iz Dubrovnika za Rijeku, gdje je stigao 2. studenoga 1991. godine. Nažalost, time rat u Dubrovniku nije završio. Najteže je bilo na dan sv. Nikole 6. prosinca 1991., no to je priča za drugu prigodu.
Danas, nakon 30 godina, još uvijek protrnem kad se sjetim što su prošli sudionici Konvoja, a posebno zapovjednik broda Damir Jovičević, časnici Zlatko i Raoul te cijela posada „Slavije I“. Nedavno sam pregledavala popis posade Slavije. Nažalost, sve manje ih je među nama, a nitko od njih niti ne želi ispričati svoju priču jer se ne žele podsjetiti na to vrijeme i na nepravdu, budući da nikada nisu stekli zasluženi status.
