HRVATSKI GRANIČARI

Tekst: ACTIO POPULARIS

Foto: HKZ/Miroslav Lelas/Pixsell

„Stalna na tom svijetu samo mijena jest“

Petar Preradović

„Kolo sreće uokoli vrteći se ne pristaje,

Tko bi doli eto je gori, a tko doli gori ustaje

Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada

Sad nad carstvo rob se uzvisi, a tko car bi rob je sada“

Ivan Gundulić

Kako bi u stalnoj mijeni hrvatska državna granica – poslije dugo, dugo pada doli, uhvatila zamašnjak za eto je gori valja nam učvrstiti četiri slabe točke, popraviti četiri duboke pukotine, obnoviti oslabljene ovojnice na četiri mjesta gdje ju agresori s jedne strane – izvana, a izdajice s druge strane – iznutra, glođu 30 godina.

Bila bi velika pogreška i pomisliti, a kamoli zamjeriti da je pred vama veliki, dugi tekst – puno stranica, pozornog čitanja, možda i sat vremena. Ako se usporede veličine onda je to kao kap mora prema, na primjer 27 tisuća kilometara kvadratnih mora, koje je Hrvatska dobila kada je, nedavno, kao posljednja obalna zemlja na Planetu ipak prihvatila Isključivi gospodarski pojas, poklon Međunarodnog prava…

1 sat prema 30 godina pregovaranja o ničemu.

1 dan = 24 sata, 1 mjesec = 720 sati, 1 godina = 8640 sati,  30 godina = 262.800 sati

UVOD

„Ljudi moji je li to moguće“ nakon spektakularnog odlučnog zgoditka, uskliknuo je novinar Mladen Delić – i ušao u legendu.

„Ljudi naši, ima li još jedne države poput Hrvatske“ krajnje je vrijeme, urliknuti „koja samu sebe  uništava, unizuje, umanjuje“

Izborili smo Međunarodno priznanje suverene, slobodne, nezavisne države, ravnopravne članice UN-a

Ostvarili smo u nemogućim uvjetima briljantu vojnu pobjedu „Oluju“ koja je zadivila svijet.

Dobili smo presudu Međunarodnog suda pravde UN-a, koji sudi državama, da je Hrvatska žrtva agresije u kojoj je počinjen ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i elementi genocida…

A kao da nismo.

Imamo svu zaštitu Međunarodnog prava za vlasništvo našeg kopna i Međunarodnog prava mora za vlast nad našim morem.

A pregovaramo kako izgubiti.

Ljudi naši, zašto je to moguće? da dozvoljavamo! pristajemo! surađujemo! na četiri takozvana sporna, otvorena pitanja naših granica – a za što nema razloga ni povoda, nema argumenata ni dokumenata, nema uporišta ni potvrde ni u jednom hrvatskom i međunarodnom pravnom sustavu. Punih 30 godina. Cijela tri desetljeća.

Radi se o paklenom planu, podloj zavjeri, prokletom recidivu AVNOJ-evskih zlodjela i perverzija – gdje su, i kada su, hrvatski komunisti smireno, sa blagonaklonim odobravanjem i smjernim pristajanjem promatrali kako susjedne, „bratske“ Republike uzimaju, odvajaju, trgaju, odgrizaju, pa gutaju velike komade vjekovnog hrvatskog prostora, a s njim proždiru našu dugu, slavnu povijest, svjedočanstvo snage preživljavanja nemogućeg, naše običaje i tradiciju, mnogobrojne znakove kulture i simbole svetinja, pejzaže i mjesta koje smo voljeli… „što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…“, a što je tek u ljudima sramno da im pri tome drže svijeću?

I sada, u zori dosanjanog sna o slobodi – u Hrvatskoj noćnom morom odjekuje: JOŠ! JOŠ! JOŠ! JOŠ!

Otrovna djetelina četiri crna lista: Srbija, Crna Gora, BiH i Slovenija – tužakaju nas svijetom (zajedno su jači), kako je Hrvatska sa svima u sporu.

Na AVNOJ-u smo izgubili puno, svi uokolo dobili puno, a dodano im je još – tek odgođeno za neka druga vremena. Za projekt „manja Hrvatska, veći mi“ nema nikakve prepreke što se Jugoslavija u međuvremenu raspala, a sastavni dijelovi dobili status Država u granicama nekadašnjih Republika. Onda smo se u tim granicama svi međusobno priznali. Od kuda naknadno granični sporovi?

Kada su uvijek revni i aktivni hrvatski jugonacionalisti pokupili svo oružje teritorijalne obrane u Hrvatskoj, a Hrvat u UN-u ishodio zabranu, embargo nabave oružja u inozemstvu za obranu – JNA s „kratkim kursom“ usmjeravana Memorandumom 1 srpskih intelektualaca i pravoslavaca, krenula iz Srbije posipana cvijećem, ispraćena aplauzom.

U kaosu velikog rata procijenjeno je pravo vrijeme za lokalne akcije. „Naši dobri susjedi“ (kako im tepaju zalutale skitnice u hrvatsku državnu politiku) grizu nam granicu izvana, a protiv doma spremni pomažu im „suradnici“ iznutra.

Zagrizli, ne puštaju!

Nakon što 30 godina mlate praznu slamu i glavom udaraju o zid moglo bi se dogoditi da pokušaju reprizu onog pravog škandala i velike pogreške EU kad su dozvolili da Slovenija problematizira ulazak Hrvatske u stalno članstvo „jer nema riješeno granično pitanje sa Slovenijom“, a nisu se sjetili (ili jesu, pa zanemarili) da onda ni Sloveniji, koja je  tada također u graničnom sporu, nema mjesta u Europi… Možda se ovaj puta dosjete, četvorka zajedno, da isto ponove pred ulazak Hrvatske u Schengenski prostor.

Što se na vrijeme spozna, može se i spriječiti! A ako je spoznaja kakvo jest, onda se mora spriječiti!

Kroz cijelu povijest narod osjeća da je vlasnik svoje države, ali nismo imali svjetsku i europsku pravnu zaštitu po kojoj je suverenitet naroda u svojoj državi neprikosnoven. Sada imamo, pa ovim putem narod poručuje svojim legalno izabranim predstavnicima da izvole zatvoriti propuh na četiri mjesta svetinje svake države, pa tako i naše: hrvatske državne granice.

Pripremili smo opsežan dokument sa velikim prilogom svjedočanstava o grijesima mišlju, riječju, djelom i propustom…

Uvodno u traženju odgovora na pitanja zašto se to događa, evo dvije epizode, sa dva Vladimira u glavnim ulogama:

Godine su poslije II. Svjetskog rata.

U Zagreb iz Istre stiglo je pismo Vladimiru Bakariću od lokalnih komunista, partizana, zabrinutih što Slovenci uzimaju puno hrvatskog teritorija u Piranskom zaljevu u pravcu Savudrije. Odgovor je bio kratak i jasan (upozoravajući kako vjetar puše, odnosno treba puhati) „nama nije važna nacionalnost, glavno je da su naši“.

Godine su početka Domovinskog rata.

U Zagreb je iz Ljubljane stigao poziv na dogovor (!) oko neriješenih pitanja granice. Zamoljen da provjeri i prosudi o čemu se radi, otputovao je jedan od najuglednijih i najutjecajnijih svjetskih stručnjaka za Međunarodno pravo mora, Vladimir Ibler… (originalni citat) „gotovo dva sata slušao sam svašta i gledao nacrtane razne ideje, prijedloge, projekte, nacrte, tabele – pažljivo i strpljivo, pa rekao svoje: ovo o čemu govorite ne bi prošlo na najmanjem provincijskom sudu. Odgovor je glasio: Jasno, mi znamo da ne bi, ali mi ćemo vas dobiti na upornost.“

Ibler je predsjedniku države iznio svoje mišljenje da Hrvatska nema niti jedan razlog za zabrinutost, granice su legalne i stabilne, sigurne i nepromjenjive, ali predlaže potpuni prekid  svih kontakata, razgovora i dopisivanja o toj temi, jer je pregovaranje nepotrebno, a ipak upućuje na dojam kako neki problemi možda postoje, iako ne postoje. Međunarodno pravo kaže: O apsolutu se ne pregovara!

EPILOG

Hrvatski svjedoci što se događa sa Slovencima u Istri više se nisu javljali, a Ibler više nikada nije konzultiran o ničemu. Stajalište prvog Vladimira traje do danas, a drugog Vladimira nestalo je negdje, tamo daleko…

Slovenski stručnjaci, koji za sebe i četvorku znaju da nisu u pravu, ali imaju vjeru u uspjeh i hrvatski stručnjaci koji slijede misao da se „ne treba držati zakona kao pijan plota“ redovito se druže, ćaskaju i dogovaraju uživajući u medijskoj pažnji i podršci punih 30 godina!

GRANIČARI

Nemoguće je i ne treba sve znati, ali potrebno je, i često dovoljno, imati uzor vrijedan učenja i slijeđenja. Besmrtnost, u smislu trajanja kroz vrijeme koje okreće listove kalendara u slijedu generacija, zaslužili su tek rijetki genijalci davno minulih stoljeća, ijoš nisu nadmašeni. Kada ustreba koja pametna njih se citira, kad se odlučuje nešto ozbiljno, u njih se uzda.

Grci su se prvi odlučili na početne korake duhovne povijesti Europske kulture –prema slobodi čovjeka! Njihov prastari zakon (koji nikada nije ukinut pa vrijedi i danas) actio popularis – narodna akcija po kojemu je svakome dozvoljeno slobodno i javno govoriti, koristili smo kao vrijedno, poticajno naslijeđe i hrvatskom narodu, više puta i u svojim naumima uspijevali.

Antički Polis propisivao je smisao za zajedništvo kao dobar put, tumačeći njegovu veličinu – da „jedan glas naroda mora istodobno dosegnuti sve građane“.

Od polovine 16. stoljeća kada nastaju počeci Međunarodnog prava, gotovo sve se stubokom promijenilo, a ostalo je netaknuto neprikosnoveno samo jedno SUVERENITET, apsolutna vlast, nad kojom nema više vlasti! Okrunjene glave, despoti, tirani, diktatori zamijenjeni su NARODOM. Kako imamo pravo slobodno govoriti, a nemamo puta i načina da naš glas stigne do svih građana, onda stiže – poštom. U antici su „političare koji su se uzoholili“ jednostavno izbacili iz države, mi danas smireni, umiveni, uređeni, uljuđeni demokratskim standardima strpljivog i suzdržanog dijaloga šaljemo poruku, ovaj tekst na adrese najvažnijih hrvatskih institucija sa dubokim poštovanjem i s velikim očekivanjima:

  • Predsjednik Republike
  • Predsjednik Sabora, pet potpredsjednika, saborski zastupnici
  • Predsjednik Vlade, četiri potpredsjednika, ministri vlade
  • Predsjednik Vrhovnog suda i Ustavnog sud
  • Glavni stožer OS, HRM
  • DORH
  • HAZU, Ravnateljstvo, i devet Razreda
  • Rektorat Sveučilišta u Zagrebu
  • Hrvatska biskupska konferencija
  • Hrvatski svjetski kongres

O GRANICI JE RIJEČ!

Granica je tajna nastala u davninama beskonačnog vremena, u daljinama beskrajnog prostora začeta u modro plavom dragulju – čvrstom klupku svilenih niti snažnijih od čeličnih zatega što drže Pelješki most.

Možemo zamisliti kako su zvijezde rasute hladnom tamom koja u tami nestaje, odletjele jatima nade u svjetlost koja se na svjetlost naslanja. Jedna do druge nižu se granične linije po zadanom pravilu i preciznom redoslijedu, jer svaki dio te niti određen je za jedinstvena bića i pojave.

Hrvat Ruđer Bošković, najsvestraniji znanstvenih svih vremena, „genij najvećeg trijumfa nad osjetilima ikada postignut“ kako su ga svijetom znanosti opisivali, u svom kapitalnom djelu „Filozofija prirode“ otkriva: „Tijela se sastoje od konačnog broja nevidljivih i neprotežnih točaka, čije je svojstvo sila koja je na malim udaljenostima odbojna, dok u većim prelazi u privlačnu!“ I tako se mogu zamišljati svojstva granice.

Najtajanstvenija je granica između svjetla i tame

Najduža je granica između neba i zemlje

Najuzbudljivija je granica – obala na kojoj voda i kamen, more i kopno vječno voljuju i ljubuju od kada je svijeta i vijeka.

Najoriginalnija je granica oko božjeg mezimca – čovjeka, u više slojeva: oko prirodne polovice, oko kulturne polovice, te oko cjeline ljudskog bića jedinstvenog oblika života na Zemlji u kojeg Bog ima potpuno povjerenje!

Dopušteno nam je znatiželjom, maštom, inteligencijom, ambicijom i trudom stvarati novo u stvorenom svijetu.

Darovano nam je širom otvarati vrata kulture u divljinu prirode. Pri tome naša potpuna sloboda, ipak ima, ali samo jednu granicu: ne ugroziti ravnotežu života!

Mudrost upozorava „da bi dostigli svoje pune božanske moći, one bi morale biti oslobođene gramzivosti, nepravde i zlostavljanja“

Glupost srlja – čini upravo suprotno zarobljavanjem, uništavanjem, odbacivanjem tih moći poklonjenih u poticajnoj namjeri i potpunom povjerenju.

I, dogodilo se – čovjek je pretjerao! Pa, priroda kreće zaustaviti, braniti ugroženu ravnotežu života – upalila je crveni alarm i divlja planetom uništavajući sve pred sobom, time i šanse opstanka čovjeka, ali ne i svoje, jer ona će se sama od sebe uvijek obnoviti.

Dugo je trebalo, prošlo je više od šest stoljeća da šekspirijansko pitanje, Biti ili ne Biti? dosegne potpuni smisao.

Čovjek, čija su kreativna čudesa zadivila nebo, istovremeno bijesno i razorno slijedi zov ratnika u sebi,  krvlju ispisuje dionicu, po dionicupovijesne tragedije naše vrste. Danas je to  stiglo do vrhunca prsta usmjerenog nad detonatorom nuklearnog epiloga, koji će svijet vratiti u zvjezdanu prašinu. Ista opasnost prijeti od snažnih prirodnih sila koje mogu aktivirati mnogobrojne radioaktivne koncentracije rasute planetom.

Bitna je razlika da čovjek ima razum, pa time i šansu zaustaviti se! dok priroda ima samo nagon zaustavljati štetočinu dok ga ne istrijebi.

Dakle, granica koja čuva granicu planeta je probijena, ali ipak još nema vijesti da je Bog odustao od potpunog povjerenja u čovjeka. Ako je jedan – tko je to? Ako je grupa – o kojoj se radi? Za sada postoji samo oporuka Sv. Ivana Pavla II – pape: „Hrvati, budite narod nade!“

Narodna akcija postavlja retoričko, ali i promišljeno pitanje: Zašto ne? Ali da bi pomogli učvrstiti granicu prema opasnosti nestanka života i planeta, mora se učvrstiti granica vlastite države, jer ona i postoji zato da narodima u sigurnosti mira čuva dar slobode, domisliti što napraviti. Za početak – na papiru.

O GRANICI NA MORU JE RIJEČ!

Nebo i Zemlja dogovorili su se, na daljinu, da dvije trećine Planeta života prekrije more (kojemu hrle sve rijeke kroz korita i sva krv u žilama živih bića, jer more je sastava plodne vode – pa se naš planet još zove Majčica Zemlja). I tako zauvijek visinama i dubinama prožimaju se u svim nijansama plavetnila, igrajući se nježnom bjelinom oblaka i krijesti valova s okusom soli.

Od ukupne površine planeta 510 milijuna km2:

kopno iznosi 148,9 milijuna km2, odnosno 29,2%, razlomljeno na 7 kontinenata i mnogo otočja

more između razliveno je površinom 361,1 milijuna km2 – odnosno 70,8%.

Države uz more, narodi vlasnici obala, dobitnici su glavnog zgoditka svemirske lutrije, najvećeg blaga, nemjerljivih i ničim usporedivih vrijednosti. Od prvog lahora maestrala, na žalu nađenog pera galeba, morske zvijezde koju je more izbacilo na stijenu, ljudska pažnja posvećena je otkrivanju načina, sakupljanju iskustava, razvijanju sposobnosti korištenja mora. Najveći iskorak napravili su graditelji brodova, koji drveća pretvaraju u plovila, trave u jedra, a ljude u pomorce, sa visokim hrvatskim učešćem.

Grčka, izuzetna, u mnogočemu prva, ima najstariji sačuvani zapis o prvim legaliziranom pravu ribolova na najboljim poštama… Rimska država oko 8. st. pr. Kr. uvodi imperium i dominium na more blizu svojih obala pa se širi na cijelo Sredozemlje: Mare Nostrum. Ali zapravo tijekom Srednjega vijeka more nije ničije nego svačije; na moru ratuju svi protiv sviju… Tek oko 1500. počeli su se nazirati počeci Prava mora… 17. stoljeće bilježi izvjestan napredak… na što 18. stoljeće odgovara beskompromisnim sukobom koji traje do danas: egoizam – altruizam, vlasništvo nad morem – sloboda otvorenog mora. Proces širenja sa obale prema pučini ide od državnih granica na moru prema Otvorenom moru, a obrnuto nije ni zamislivo.

More i oceani utječu baš na sve, od  zapetljane klime planeta, do zamršenih odnosa među državama – zato se kao važan dio Međunarodnog javnog prava postalo Pravo mora koje se odnosi na vlast država na morima i oceanima. Veliko je to postignuće civilizacije, o kojem 4 osporitelja naših granica ništa ne znaju; iako je realnije pretpostaviti da itekako znaju, ali računaju da pomagači sa hrvatske strane ne znaju; a najrealnija pretpostavka da i jedni (oni) i drugi (naši) sve znaju, ali su to bacili preko plota i zajedno kroče stazama bezakonja.

Važno je znati glavno pravilo, definiciju i sadržaj državnog teritorija: na kopnenom dijelu radi se o vlasništvu zemlje; na morskom dijelu o vlasti nad morem.

More je svjetsko, planetarno ogromno područje nad kojim ne može biti vlasništvo u imovinsko-pravnom smislu. Nad morem nitko nije vlasnik! No, obalna država ima IMPERIJ – vrhovničku vlast i SUVERENITET – vrši jurisdikciju.

Od 29. svibnja 1992. Međunarodnim priznanjem suverene države i članice UN-a i Hrvatskoj pripada to „zlatno pravilo“ blagoslovljeno našim morem.

Pravo mora čini skup normi koje određuju odnose među državama na morima, razgraničuje vlast država na morskim prostorima te time uspostavlja, ustanovljuje međunarodno-pravni poredak na moru. Obaveza je provoditi sve dogovorene zakone i norme, jednake za sve pomorske države, u njihovim granicama, određenim po jednakom kriteriju.

Dijelovi  mora u jurisdikciji države su: unutrašnje vode, teritorijalno more, Isključivi gospodarski pojas i epikontinentalni pojas (kora po morskom dnu).

Na tom području državi pripada: površina mora, zračni stup iznad površine i vodeni stup ispod površine, dno ispod vodenog stupa i stup ispod dna do podmorja.

Ovaj slijed prava i pravila u suprotnosti je, i ničim ne objašnjava, a još manje opravdava zahtjeve! susjednih država da im Hrvatska pokloni dio svog kopnenog i u nastavku morskog teritorija.

Pravo mora konkretno je i detaljno. Polazi od toga da je itekako potrebno očuvati more i uzmorske države. Izdvojiti ih od najvećih zabluda nacionalnih pravnih poredaka totalitarnih država i njihovih režima. Pravo mora nema cilj „usrećiti narode“, s kojom parolom ih svi totalitarni režimi vode u pakao; nego uspostaviti praktična pravna pravila i pravedno iskorištavanje mora svima. Kako jedino Hrvatska nije provela lustraciju, proces koji ne znači osuđivanje, kažnjavanje, uopće ocjenjivanje prošlosti, nego izdvajanje iz sustava odlučivanja jednoumlja kao onog Vladimira kojega ne brine da netko krade, uzurpira, osvaja tuđe vlasništvo – „ako su naši“.

Valja posebno istaknuti (jer o granicama na moru je riječ) da su Pravila određivanja granica na kopnu i moru – standard: od točke na kojoj se kopnena granica države dodiruje sa morem ide ravna crta.Granice između kopna dvije države uvijek idu sredinom mora – ako je kopno razvedeno, onda do svake točke jedne i druge obale mora biti jednaka udaljenost.

Namjerno valja ponavljati pravila u svim varijantama njegova opisivanja, jer to očito ne dopire lako do onih, u našem susjedstvu, koji se pravila u principu i po navici ne drže.

Dakle, još jednom, sustav pravnih normi o razgraničenju na moru određen je, dogovoren i ucrtan po istom kriteriju za sve obalne države svijeta – i uvijek se odnosi na dijelove mora koji pripadaju državi i uvijek vezano za vlasništvom nad kopnom.

Nije naša briga što susjedne zemlje znaju ili ne znaju o propisanim pravilima Prava mora – jasno je da znaju, ta Ibleru je rečeno kako po pravu njihovi zahtjevi ne mogu proći, ali računaju na upornost. A kako ta upornost niže sve više godina, razgoropadili su se, pa ih treba osvijestiti – šok terapijom – iznenađenjem koje imamo u prijedlogu na završetku dokumenta.

Ono što se sigurno moramo zapitati, ono što će naše pregovarače sigurno jednom netko pitati: o čemu oni zapravo razgovaraju, jer manevarskog prostora za to u pravnoj doktrini nema. Ima samo prljave rabote i povreda zakona naše države.

S jedne i druge strane pregovaračkog stola su: naši!

Gdje su njihovi – kod sebe!

Gdje su naši – kod njih!

Što rade zajedno – slažu vrijeme u upornost.

Ne znaju da narod zna i znanje je odlučio upotrijebiti.

Ni Hrvatska, ni bilo koja druga država na moru ne može dati ono što nije njezino, niti promijeniti ono što je u zakonima propisano.

Teritorijalno more države je pripadnost državnom području u smislu da se ono ne može samostalno steći, niti ustupiti drugoj državi. Zapravo uz zakonsku vlast nad morem, to ujedno znači i vlasništvo nad morem, po kriteriju vezanosti kopna koje ima vlasništvo pripadajućeg mora.

Obalna država ne može se uzdržati od vršenja vlasti u svom teritorijalnom državnom moru, jer osim prava ima i visoko standardizirane obveze. Ne može pokloniti pravo, a sebi ostaviti obveze, jer su to sijamski blizanci bez šanse operacije razdvajanja.

Eto još jedne varijante: pravo i dužnost vlasnika s obzirom na teritorijalno more ima obalna država za vršenje vlasti i izvršavanje ovlasti u svom teritorijalnom moru koje ima svoju površinu i granicu određenu kopnom…

Ima još varijanti na istu temu, ali dosta je i ovo kako bi agresori znali da mi znamo što i oni znaju – tu smo isti, a razlika jest u tome da se mi trijezni držimo čvrsto zakona kao velikog civilizacijskog dometa kojemu su Hrvati, jedan od najstarijih europskih naroda, itekako pridonijeli.

Gdje tu upornost može pronaći pukotinu i provući se u novu rundu pregovora, mi ne trebamo razbijati glavu, a oni će saznati da se ne može dobiti ono što ne postoji. To je pouka i poruka neprijateljima hrvatske granice, s jedne i druge strane.

Međunarodne granice ne čuvaju brodovi nego Međunarodno pravo.

Osim svih sastavnica Međunarodnog prava mora, naše granice čuva i Ustav Republike Hrvatske, zato što je Hrvatska država potpisnica Međunarodnog prava mora, a po našem Ustavu prihvaćeni i potpisani međunarodni sporovi su iznad državnih zakona. To znači, kada bi hrvatski državni vrh odlučio dati našim susjedima sve što žele, ne može zato jer je Međunarodni zakon jači od Ustava. Hvala Bogu mora.

O HRVATSKOJ GRANICI JE RIJEČ!

Dakle, o liniji koja omeđuje hrvatski kopneni teritorij koji je vlasništvo samo hrvatskog naroda, i hrvatsko more nad kojim vlast ima samo hrvatski narod.

Po legendi, u narodu zapamćenoj tisućgodišnjom predajom Bog je za sebe izabrao najljepšu parcelu pa prepustio Hrvatima, a Sv. Ivan Pavao II – papa je dodao, pred svoj odlazak tamo odakle smo svi došli; „Hrvati, budite narod nade!“. Dakle, naše življenje na Jadranu, ispisujemo božanskom blizinom, perom iz krila Oliverovog galeba umočeno u tintu Modre špilje na Biševu.

Iz narodnog gena, po niti ispletenoj u pleter, nižu se generacije i tako ostaje stalna veza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u slobodnoj šetnji jednih drugima. Tako se u 20. stoljeću Celestin Medović uputio zabilježiti jedinstveni trenutak – uzeo je štafelaj, paletu boja i kistove i uputio se na početak 7. stoljeća ovjekovječiti „Dolazak Hrvata“! Veličanstveni događaj! Dirljiv susret naroda i domovine! Prizorom jednog od najljepših portreta naše povijesti dominira hrvatski barjak. Vijore visoko na stijegu bijeli i crveni kvadratići naše duge povijesti, slavnih epizoda državno i vojnički organiziranog naroda, njegovog velikog kraljevstva – bojama koje su tada simbolizirale strane svijeta: Na sjeveru (bijelo) od Poljske, do Albanije na jugu (crveno). A ispod barjaka, na stijenama stoji prva grupa došljaka, naših predaka, gledaju u plavetnilo i s Pupačićem pozdravljaju „dobro jutro more“.

Nisu mogli znati, a možda baš jesu, onom tajnom vezom sa budućnosti, kojom je Medulić iz obrnutog pravca stigao u prošlost,  da brod sa pučine nosi i dobrodošlicu i opomenu: čaša meda, čaša žući. Sa sladorom ćemo izgraditi svoju domovinu, a žuč će nas prisiliti izgraditi svoju snagu. Dugo će stoljeća proći dok se u Međunarodnom pravu mora zapisalo: „Zemlje na obalama moraju biti vrlo oprezne, jer stalni su pokušaji kontinentalnih zemalja otimati se za najvrjedniji dio zemaljske kugle – obalu“. Hrvatima na njoj je pripao najbolji dio.

Skladnom ljepotom, samosvjesnom ponosnicom jednog od najstarijih, najkulturnijih, najtalentiranijih, najzaslužnijih europskih naroda u čudu stvaranja zapadne civilizacije – tome svjedoči hrvatski grb na krovu crkve Svetog Marka na zagrebačkom Gornjem Gradu.

Svako zatiranje, omalovažavanje, propitkivanje, etiketiranje, osuđivanje, psovanje….simbola hrvatske državotvornosti je nepristojno, nedostojno, neprihvatljivo – ili jednom riječju neprijateljsko. Nezamislivo u bilo kojoj suverenoj državi.A u nas tek trpka patnja i zbunjena nelagoda dokazuje da su u Hrvatskoj itekako prisutne posljedice stoljeća okupacije koja su zatrla u Hrvatima osjećaj vrijednosti i važnosti države.

Imali smo veličanstveni start i tragičan pad. Rano su Hrvati od Sv. Benedikta, osnivača Europe primili kršćanstvo i ispravnim putem počeli graditi svoj dom sa „vladarima narodne krvi“. Napajala nas je čaša meda, a netko u nju stalno nadolijevao. Širili smo se u našu kontinentalnu domovinu Europu koju je oplemenjivala i unaprjeđivala: antička mudrost, grčka misao, helenistički razbor, rimsko pravo, a mnogo pridonio hrvatski svestrani genij koji je najboljim brodovima i najvještijim posadama plovio svijetom.A čuvenim, priznatim i citiranim hrvatskim latinizmom ono najbolje sa svih kopna i od svih naroda prevodio na latinski, službeni jezik Europe (po prijevodima se vidikoliko smo lako i kako smo brzo učili strane jezike).

Nije se moglo izbjeći, došao je red i na čašu žući, usud je htio da se hrvatski narod dijeli na narodski i odnarođeni. A kakve su posljedice toga, tko je bio jači a tko slabiji, koji su gubili a koji dominirali, zapisala je naša sadašnja državna granica.Svjedoči pad doli od kada smo narodne vladare zamijenili tuđincima, ulazili u sve moguće saveze, kao „dobri sluge i loši gospodari“ i kao očajno finale, vrhunac mazohizma, ludosti i gluposti odbacili smo, kao nepotreban teret suverenitet velike hrvatske Banovine i bacili se kroz sito i rešeto, na milost i nemilost karađorđeve i titove srboslavije (s „nasljednicima“ koji bi JOŠ!!!!). Od 90-te mi jesmo u suverenoj hrvatskoj državi, ali sa drakonskim posljedicama.

Državna granica je najuzorniji i najtočniji zapisnik povijesti. Romantično rodoljublje opisuje ju „uzletjelom pticom“ a realnost pokazuje tragediju. Realnost pokazuje tragediju mizernih ostataka ostataka, i još ih neki planiraju smanjivati.

Hrvati su suverenu, samostalnu državu imali dva puta. 21. svibanj 1879. i s dugotrajnim razmakom između, 22. svibanj 1992.

Državna granica RH određena je kako propisuje Međunarodno pravo: kada se neki savez raspada onda unutrašnje granice postaju vanjske, dijelovi saveza – države, to znači da drugačije, za sada, ne može biti, pa su veliki prostori našeg vjekovnog teritorija ostali uokolo, izvan, s onu stranu. U tuđini je duhovno i materijalno blago naše kulture, radišnosti i uspjeha, utabane staze procesija, tragovi uspomena, prirodna raskoš u spomenaru narodne duše, sjećanja. Amputirani dio Hrvata i Hrvatske.

Današnja AVNOJ-evska, Đilasova, Badinterova, UN-ova granica svjedoči, ali je znak i poruka silne snage preživljavanja i opstanka onih koji borbu za svoje nisu napustili.

TERITORIJ UNUTAR HRVATSKE DRŽAVNE GRANICE

Vlasništvo države:

Kopnena granica RH duga je 2.028 km

Površina kopna RH je 56.594 km2

Vlast države:

Morska granica RH duga je 40.058 km

Površina mora RH je 55.349 km2 (čemu se pribraja površina mora Isključivog gospodarskog pojasa RH 27.000 km2)

Cijelo Jadransko more je maleni uski zaljev Sredozemnog mora. Vode se kroz Otrant uz hrvatsku obalu, a niz talijansku obalu izmijene sa sredozemnom u 10 godina (Sredozemlje sa Atlantikom 100 godina), što ukazuje silnu, ekološku osjetljivost, u koju se ulijevaju pošasti masovnog turizma, gustog morskog prometa, prenaseljenih gradova i otpada svih vrsta.

Biološki je Jadran siromašno more zbog oskudne količine planktona, raznovrsnost je nešto bolja.

Stalna je strateška napetost zbog više država na obalama, od kojih većina pokazuje aspiracije na širenje, i stalnih ataka kopnenih država.

No, to je sitniš problemčića u odnosu na raskoš božanske ljepote naše parcele.

Obalna područja istočnog Jadrana:

Hrvatska 74%, Albanija 5%, Crna Gora 3,3%, Grčka 0,9%, Slovenija 0,5%

Točno je Međunarodno pravo mora upozorilo na latentnu opasnost obalnih država od agresora, a ne samo hrvatska povijest nego tek hrvatska sadašnjost to potvrđuje. Međutim, eto kako je dobro imati svoju državu, usvojiti sve relevantne međunarodne dokumente i dobiti sigurnost u Međunarodnom pravu mora.

Dakle, vanjske državne granice sa susjednim državama ostaju iste.

Granice na kopunu su neosporive, a to znači i za one na moru, jer se prije ili poslije, na vrijeme ili naknadno, ucrtavaju po međunarodnim pravilima, a to znači da slijede granicu sa kopna. To znači da su i neucrtane granice u „jugoslavenskom moru“ potpuno jasne u sadašnjosti samostalnih Država bivših Republika.

GLAS NARODA

Postoji situacija, odnosno činjenice koje upozoravaju na velike mutne rabote oko granice. Posljednjih se godina događaju vrlo čudne, valja optužiti – sumnjive promjene sa temeljnim pregledom: hrvatskim državnim kartama.Od prigodnih časopisa do stručnih knjiga, dokumenata koji kruže, internetskih stranica karte nisu iste, karte su promijenjene – na razne načine. U nekima nestaju dijelovi teritorija, baš oni o kojima se „pregovara“.Na drugima se ucrtavaju mjesta graničnih sporova. Brišu se dva otoka sa popisa od 1.246 otoka, izdaje se novi popis: 600 naseljenih otoka i ostalo…na 7 logičnih adresa jednostavno se ne mogu dobiti službene karte Hrvatske države, teritorija granica. U jednoj od institucija nude na otkup točke po kojima se granica mjeri uz uputu da onda te točke može privatno povezati bilo koja tvrtka koja se bavi grafikom.

Izabrali smo točan i pouzdan Dokument: „Razvedenost obale i otoka Jugoslavije“ koji je izradio „Hidrografski Institut Jugoslovenske Ratne mornarice“, Split 1955.

Navode se tri glavna izvora:

  • Admiralitet Austro-Ugarske Ratne Mornarice – Pula, 1911.
  • Geografski Vestnik, Ljubljana, 1925.
  • Srpsko geografsko društvo, 1948.

Dužina obalne crte čitavog Jadranskog mora iznosi 3.737 km, a sa otocima 7.867 km.

Od toga pripada:

  • Jugoslaviji 78%
  • Italiji 16%
  • Albaniji 5%
  • Grčkoj 1%

U Jugoslaviji jugoslavenska obala na Jadranu pripada hrvatskoj 95% čitave obalne crte Jugoslavije 6.920 km, a polaze od ušća rijeke Dragonje do unutrašnje strane Prevlake kod rta Oštrog u Boki Kotorskoj

Narodnoj Republici Sloveniji pripada područje od sjeverozapadne državne granice na moru (uvala Sveti Jernej do ušća rijeke Dragonje)

BiH pripada obala Neuma od 21,2 km.

Crnoj Gori pripada dio obale i otoci s unutrašnje strane Prevlaka u Boki Kotorskoj do ušća rijeke Bojane

APSOLUT: tako je bilo, tako je danas, tako će biti. Granični sporovi ne postoje pa nisu upisani i neće biti upisani.

Međunarodno pravo mora: Lateralna granica na moru između dviju susjednih država čije se obale dodiruju nužno mora započeti od određene točke na obali kojom završava granična crta između tih dviju država na kopnu. Drugačije nije moguće ni zamisliti.

Hrvatska – Italija

Istočna obala Jadranskog mora počinje sa Italijom, s kojom Hrvatska nema kopnenu granicu, već razgraničenje na moru. Vanjska crta našeg teritorijalnog mora je crta državne granice na moru između dviju država, a od nedavno se dodiruju hrvatski i talijanski Isključivi gospodarski pojasevi pa tako između nas i na cijelom Jadranu više nema Otvorenog mora. Ali, kako je Međunarodno pravo mora itekako utemeljeno i sa razlogom upozorilo na oprez od latentnog posezanja za tuđim morskim blagom, tako to Hrvatska potvrđuje iskustvom sa Talijanima. U nacionalnoj memoriji sačuvana prošlost za budućnost znači da Talijani pamte vrijeme Rimskog carstva kada su cijelo Sredozemno more proglasili svojim (Mare Norstrum). Danas velike susjedne države vrlo su jasno postavili granice prema talijanskoj, dok su u našem Jadranu stalno prisutni, na sve moguće načine (od velikim mreža do velikih riječi), bez ikakvog otpora ili otklona! Utjecajni časopis „Linea“ (Granica) redovito piše o Jadranu kao talijanskom jezeru kojemu je Hrvatska okupirala istočnu obalu, a u Milanu se u redovitom roku obavlja i objavljuje reizbor gradonačelnika Zadra (Zara). Nikako slučajno, nego opako promišljeno u poziciji Predsjednika europskog Parlamenta Antonio Tajani na javnom skupu pozdravlja, „Talijansku Istru“ i „Talijansku Dalmaciju“. Međunarodno pravo mora je izvrstan dokument, ali međunarodna pravda na moru je vrlo rigidna i spora. Da bi u slučaju ovog škandala i smišljene provokacije reagirao Parlament EU ili talijanska Vlada, čekala se hrvatska reakcija, a ona se svela na dogovorenu – obranu naše euro zastupnice (…ma on je to nespretno rekao, nije tako mislio, ispričao se… bolje nam je graditi vrtiće…), usluga je, naravno, vraćena visokom pozicijom u Europskoj Uniji.

Razne „hrvatske medijske kuće“ kojima je zajednički nazivnik ne otkivati vlasnika i financijere, i – ne „na stražnje noge“, nego „na sve četiri“ upirati antihrvatsko. Bilo je jasno da će preskočiti izvrstan inauguracijski nastup nove talijanske premijerke: ja sam žena, majka, Talijanka, ali se zato izvlači iz prethodnih nastupa posezanje za hrvatskom obalom, što je signal našim izdajicama da se i tu možda mogu priključiti – mediji će ih maziti, neće biti besplatno.

Na hrvatskoj obali, domaći ljudi i dalje Rijeku zovu Fiume, Zadrani Dugačku ulicu Kalelarga, a Dubrovnik ima Stradun (prevedeno sa talijanskom „uličetina“).

Hrvatska – Slovenija

Slovenija unutar granica „stvorenim“ na AVNOJ-u ima 0,5% istočne granice Jadranskog mora – od sjeverozapadne državne granice na moru koja na kopnu ide polovicom korita rijeke Dragonje i od ušća ravnom crtom po moru. Ukupna površina je 44,4 km2 i 24,0 nm. Vrlo je nepovoljan geografski položaj, odnosno oblik – na granici prema Italiji, plovnost onemogućuju velike obalne stijene, a uz hrvatsko teritorijalnom more ostaje joj preuski prostor pa ne može imati izravan dodir sa otvorenim morem (jasno, kao sve države ima pravo slobodnog prolaza koji redovito koristi, čemu svjedoči izvrsna Koparska luka). Sve kopnene države svijeta dale bi toliko toga da imaju što ima Slovenija, ali taj argument ne smanjuje „apetit“, posebno prema svemu hrvatskom. Grabe šljunak s hrvatskih obala pograničnih rijeka i time dobivaju besplatnu građevinsku sirovinu, a udaljavanjem hrvatske obale približavaju svoju. Prokopavaju tunele do naših termalnih izvora. Na zajedničkim kupalištima svoje objekte grade na hrvatskoj strani. Duž naše obale prostore kampiranja su pretvorili u naselja i u stotinama tisuća vikendica vode ilegalni turizam. U Parlamentu su donosili odluke o krađi hrvatske struje iz Krškoga i hrvatske štednje iz Ljubljanske banke. U četiri izmišljena granična spora kojima se želi dobiti hrvatski teritorij, Slovenija je vrlo aktivna u dogovaranjima strategija, taktike, pritisaka, posebno ogovaranja Hrvatske u svijetu s „kolegama“ iz ostale tri Republike.

Kopnena granica Slovenije bila je stabilna još iz doba Austro-Ugarske, ali 1943. slovenski partizani od hrvatskih! dobivaju privolu da za 10 kilometara kopna i do polovice korita rijeke Dragonje pomaknu svoju državnu granicu u hrvatski teritorij (to je poslije potvrđena granica AVNOJ-a dakle suverena granica Republike Hrvatske). U svibnju 1943. to utvrđuje slovenska Oslobodilna fronta, a sporazum potvrđuju 10. veljače 1944. predstavnici hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta. Iako se godinama na mostu preko rijeke Dragonje izmjenjuju Titove štafete slovenskih i hrvatskih omladinaca, ali već tada starija generacija kreće u okupaciju hrvatskog teritorija i etničko čišćenje Hrvata iz Hrvatske. U malim mjestima ukidaju škole i župe, pa se ljudi raseljavaju. Nelegalno zaposjedaju 390 hektara nenaseljenog prostora između rijeke Dragonje i prokopanog melioracijskog kanala – Sv. Odorik, kojega su preimenovali u Novu Dragonju, a prostor okolo u Piranski zaljev. Hrvatsko novinarstvo vrlo često kaže Piranski ili Savudrijski, nije važno, kako tko zove…

Godine 1990. kad nakon nekoliko dana JNA paradno izlazi iz Slovenije i ozbiljno ulazi u rat protiv Hrvatske, Janša predlaže: vojnu okupaciju Savudrije! A Erjavec zaziva „preseljenje“ Slovenaca iz te „nesrečne“ zemlje. 1994. tajni dokument Državnog zbora Slovenije prisvaja hrvatski teritorij: granica rijeke Mirne, južna granica katastarskih općina Kaštel i Savudrija postaju sastavni dijelovi općine Piran – kako je to nacrtala izvrsna suradnja Slovenaca iz Slovenije i Slovenaca iz hrvatskih institucija. Hrvatski premijer 2001. slovenskom premijeru prepušta 80% Savudrijske vale, a nešto kasnije hrvatski predsjednik će reći da „dvije lignje“ nisu vrijedne narušavanja dobrosusjedskih odnosa. Kako bi tema stalno bila na dnevnom redu – eto strašnih „ribarskih sukoba“ – red kazne za hrvatske ribare što love u hrvatskom moru, koje Slovenci zovu svojim; pa red izjava o prijateljstvu i potrebnoj suradnji da se čuva riblji fond. Upornost se isplati, godine idu. Na stolu su dva slovenska plana kako slovensko može postati hrvatsko:

  1. Uzeti, prisvojiti, upisati toliko kopna od Hrvatske da od ušća „Nove Dragonje“ u „Novom Piranskom zaljevu“ postoji točka od koje će ravna crta slovenskog teritorijalnog mora biti itekako promijenjena na hrvatsku stranu.
  2. Kod pravog ušća prave Dragonje od točke koja dodiruje more crta ne ide ravno nego skrene pod pravim kutom uz obalu do mjesta gdje su predvidjeli ono novo ušće Dragonje, pa od te točke pod pravim kutom krenu u već opisanu pljačku hrvatskog teritorijalnog mora: 166 tisuća km2.

Kako može postojati more bez kopna i kopno bez mora, nisu objasnili. Ono što traže suprotno je međunarodnom pravu i do sada u odnosima među državama nikad zabilježeno. Slovenija traži da Zaljev koji granica dijeli na pola bude „cjelovit“, „nedjeljiva cjelina pod njenim suverenitetom i jurisdikcijom“ – znači da hrvatsku polovicu zaljeva jednostavno pripisuju sebi. Već student prava zna da Opće Međunarodno javno pravo i običajno i ugovorno kaže: suverenost države proteže se izvan njezinog kopnenog područja i njezinih unutarnjih voda i na pojas mora uz njezine obale, a to je teritorijalno more. Slovenija to jasno priznaje za svoje teritorijalno more, ali ne priznaje hrvatskom…Upornost ne posustaje, ali ne može dovijeka, osjeća se napetost u narodu – valja podvaliti kukavičje jaje da presudu donese neka viša instanca, sud ne dolazi u obzir, jer sve što traže Sud će odbaciti, pa neka bude: Arbitraža – nema gnjavaže sa zakonima i procedurama,stvar je u lobiranju, pa tko je spretniji i galantniji.

Od suda se sigurno ne može dobiti ništa! Od arbitraže se sigurno isplati pokušati!

Na scenu stupaju novi glumci i novi scenarij. U stilu trećerazrednih holivudskih sapunica: Ona i On, premijerka i premijer. Javnost pamti godine napetosti, prijepora, sukoba, a odjednom relax – šeću lagano, ponašaju se opušteno, razgovaraju smireno, ambijent je uvijek prijatan, a oni elegantno uređeni. Smjenjuju se godišnja doba, pa uz vatru kamina gledaju u daljini Triglav u snijegu, dok razmišljaju kako kao dobri susjedi riješiti problem. Nešto sigurno dogovaraju, nešto se događa – bruje hrvatski kafići – možda nečeg tu ima, bilo bi dobro, onda, možda Slovenac nam neće uzeti baš sve. Prate se sastanci, brine se kad su pauze velike… Odjednom bomba! Izvanredna vijest! Sve je riješeno! Dogovorili su se! Prema kameri ide Ona, u žarko crvenoj svilenoj koktel haljini i On sa crvenom svilenom kravatom duple širine od standarda. Povećanje pomoću elektronske grafike, pokazat će – ista tkanina. Lutke na koncu objavljuju: idemo na Arbitražu! Dan prije početka, 16. siječnja 2012. sa slovenske strane nevjerojatna prepotencija, umišljenost i drskost: Erjavec svekolikoj javnosti najavljuje konačan ishod, jer tumači da je „zadatak arbitraže osigurati Sloveniji more za dodir sa otvorenim morem“ (šifra za hrvatsko more).

Tema je u žiži interesa javnosti, pa je prilika da naši političari nešto mudro kažu. Hrvatski premijer: „Dogovor je postignut, a prethodile su izuzetne diplomatske konzultacije… ugledni međunarodni pravnici poznati po svojim karijerama u Međunarodnom pravu… činjenica da smo se o jednom ovako delikatnom pitanju brzo uspjeli dogovoriti sa Slovencima“. Ministrica inozemnih poslova: „Pokazalo se da je bilateralna suradnja i razgovor uvijek važan u ovoj regiji, a stručnjaci su izvan pitanja stručnosti“. A to što je Erjavec dan ranije rekao, a jasno da nije smio govoriti ništa, da je zadatak arbitraži dati hrvatsko kopno i more, ostaje bez komentara. 19. lipnja 2014. hrvatska i slovenska strana koje sudjeluju u arbitraži daju izjave.

Hrvatska: „zadovoljna sam raspravom, ali nisam ovlaštena dati izjavu“.

Slovenija: „zadovoljna sam raspravom, ali nisam ovlaštena dati izjavu“.

U zraku se osjeća očekivanje, ali naši su već spremni javnosti reći kako su, eto, pokušali sve, ali odluka je konačna i nema prava žalbe!

Onda! su Amerikanci konačno rekli: Stop!

Onda je Hrvatski sabor jednoglasno zaključio: Škandal! Arbitraža je kontaminirana i kompromitirana i mi, jasno, odustajemo. I u medijima se pokazao razlog takvog užasa, čitao se transkript, prijepis prisluškivanja…I? Stvarno? Ali? Naime, pitanje jest: što je zapravo sporno u snimci, kako Slovenac iz Arbitraže zove Slovenku iz Vlade i kaže: „Dobili smo more, hitno pošaljite dokumente za kopno, jer imamo šanse i to dobiti.“

Pitanje jest: zašto bi mi izgubili more ako za to nema niti jednoga razloga? Što je radio hrvatski predstavnik, sa uspješnom praksom na Međunarodnom sudu za more u Hamburgu kako su ga predstavljali, zašto je dozvolio da izgubimo more? I konačno, zašto on nije nazvao i to javio svojoj državi, koja ga je u dobroj vjeri poslala. A nije bilo ni besplatno.

Ej! Još se moglo sve spasiti. Jer ako bi sačuvali kopno, onda ništa nije izguljeno, jer će kopno zadržati more, jedno s drugim su vezani. Međutim, nije se razmišljalo. Naš predstavnik dao je ostavku, otišao je bez objašnjenja i obrazloženja a nitko ga ništa nije ni pitao. Sabor je već drugog dana imao druge teme na dnevnom redu.

Actio popularis – narodna akcija, godinama prati što se događa, prikuplja podatke, analizira i stvara sliku. Konzultiramo prave stručnjake, koji nisu nikada došli ni blizu mogućnosti da kažu koju pametnu. Organizirali smo jednu akciju na moru. Iz naše Savudrijske vale, u našu polovicu Piranskog zaljeva, sa 40-tak ribarskih brodova, prekrcanih ljudima, barjacima, decibelima, bengalkama i mikrofonima – jer na pramcima su bili svećenici koji su itekako imali što reći, ugledajući se na svoga prethodnika koji sam zalaganjem nakon II. Svjetskoga rata izborio Istru za Hrvatsku, a ne Talijansku stranu. Došli smo do ušća Dragonje, do one čarobne točke odakle se kopnena granica proteže po moru, a kako se ona ne vidi, onda smo po ravnoj crti povukli po moru dugi konop, da stotinama zastavica na signalne plovke, bilo ih je baš lijepo vidjeti, a raspoloženje je bilo izvrsno. Obavili smo posao, brodovi su otplovili na sve strane, samo su na jednom organizatori sakupljali utiske, negdje u moru Savudrijske vale. Odjednom približava se „Kekec“, tako naši zovu jedan poveći gliser, Slovenski ratni brod. Međutim, plovi brzo, zaustavlja se naglo, na palubi niz postrojenih ljudi u uniformama s naoružanjem. Preko parlafona javili su se prijeteći i naredili da napustimo slovensko more koje je u njihovoj nadležnosti patroliranja. Dobili su odgovor koji nisu čuli 30 godina! Zaprijetili su još nekoliko puta. Mi smo ponovili svoje.Okrenuli se i otišli. Kamera na našem brodu, snimila je cijeli događaj. Uzbuđeni što imamo snimku kako naoružani slovenski brod ulazi u hrvatsko more i naoružani slovenski vojnici prijete hrvatskim civilima…to je vijest koja će našoj Vladi pomoći da i međunarodnoj javnosti pokaže što se zapravo događa u našim vodama. Kazetu se hitni šalje u Zagreb, na HTV. Na Dnevniku, ništa! Nije objavljeno! Kazeta je nestala! Saznali smo da je tako odlučila visoka politika, a naređenje proveo ministar unutarnjih poslova. O cijeloj povijesnoj istini i dokumentima postoji izvanredna knjiga „Granica na rijeci Dragonji“. Stručnjaci su ju pisali, pa ju ne trebaju čitati, a nestručnjaci ne čitaju knjige, oni slušaju naređenja.

Hrvatska – Bosna i Hercegovina

Čudnovata tvorevina od 3 naroda u dva entiteta dobila je također status suverene države s kojom Hrvatska ima samo kopnenu granicu, jer BiH nema mora. Kroz stravična stoljeća amputirani „trbuh“ hrvatskog vjekovnog prostora odvojen je od mora… bilo je to davno… Mlečani preko mora s jedne strane, a Turci preko Drine s druge, silnim vojskama osvajaju središta hrvatskog Kraljevstva. Na jugu, na rubu, ostala je samo Dubrovačka Republika. Kad su se dvije sile sasvim približile, valjalo je odlučiti: dalje jedna na drugu, ili se zaustaviti. Dubrovčani su tampon zonu ponudili Turcima, procjenjujući ih manjim zlom u susjedstvu, a postavili su dva uvjeta:

  1. neće im dirati Stonsku solanu, jer su prihodima od soli kupovali zlato i kovali talire za danak Sultanu, cijenu Slobode.
  2. samo kopno do pjene morskih vala. Ali, (blagonakloni i široke ruke kad je dijeljenje Hrvatske u pitanju, AVNOJ je umjesto pjene morskih vala BiH upisao i pjenu i stijene do mora. Dobili su plićak! Do danas zbog te odluke BiH dužinom od 9 km izlazi na obalu Jadranskog mora kod Neuma i time prekida teritorijalni kontinuitet kontinentalnog dijela područja RH. Bilo je logično zatvoriti ga.

Potreba Hrvatske za povezivanjem kopnene granice drugim putem: mostom između 2,5 kilometra odvojenih obala na vanjskom rubu Neumskog zaljeva – stvorila je situaciju moguće ucjene: nema mosta dok se iz Sarajeva ne namire za kopno i pripadajuće more u drugoj uvali na poluotoku Kleku. Ucjenjujući nas stalno kako nema Mosta bez dogovora oko granice, stvara se u javnosti dojam da treba napraviti sve ustupke kako bi se Most sagradio, a utišavaju se rijetka logična pitanja: gdje je problem ako je obala Brijeste i Komarne te vode između teritorija Hrvatske. Bolje je zapetljati i držati u mutnome. Ni na Kleku BiH nema uvjete za dobiti more, ali imaju „morski“ plan do mora. Nemoguća misija koja ne bi opstala niti toliko dugo da se samo objasni realna situacija, da nije bilo „suradnje“ sa Hrvatima punim razumijevanja kad su tuđi interesi u pitanju.

Na području gdje se trebalo graditi i gdje se sagradio Most, susjedna Država nema more nego plićak, tj. po pravom sadržaju stijenui pjenu morskih vala. Dubrovčani su to znali prije 500 godina zato su upisali u ugovor stijenu (sa ili bez pjene, radi se o granici, a ne o putu prema moru). Nije bilo ni primisli da se Osmanlijama omogući izlaz na more, upravo obrnuto, da se onemogući. Imali su samo suverenost do obale, bez ikakvog prava na moru. Pravo mora se na plićak ne osvrće, jer kao more ne postoji. To je tek nestabilan uski rub vode, koji nema ni jedne svrhe za bilo koju djelatnost vezanu uz Pravo mora, koje bi to pravo reguliralo. I najnovija UN-ova konvencija 82. još jasnije i odlučnije to izriče: „pravo pristupa neobalnih država moru nema opravdanje za pravnu regulativu vlasništva“. To je jasno i Turci su to znali, pa su lukavstvom pokušali prevariti Dubrovčane iza leđa. Naći suradnike koji bi potpisali vlasništvo nad malim, ali dovoljnim kopnom na poluotoku Kleku koje bi im donijelo more: Rt Porta i Mali i Veli Školj je kopno koje donosi more. Našli su Dubrovčane nahvao, koji su bili spremni potpisati vlasništvo nad navedenim lokacijama, ali oni nazbilj – pametniji i oprezniji Dubrovčani riješili su to brzo i odlučno: u grlo su izdajicama sasuli rastopljeno zlato i tako opet zlatom, ovaj puta neizlivenim, spasili more. Dante se nije sjetio te kazne, ali je osigurao bezdan ispod devetog kruga pakla, namijenjen najgorim zločincima – izdajicama.

Godine prolaze, u BiH ne odustaju. Godina je 1974.  Jugoslovenske republike, pa i BiH imaju potpunu samostalnost za mnoga područja, pa i evidenciju zemljišnih knjiga. Unutrašnja stvar republike, nikoga ne izvještavaju, nitko ih ne pita kada su ekipe geodeta krenule u provjeru granica kantona. Rutinski posao, samo traje dugo. Ali postoji izuzetak od rutine. Kažu samoinicijativo (teško je vjerovati) izvjestan Srbin, Radovan Vuletić, izmišlja i nadopisuje katastarsku općinu Neum, koja ne postoji, da bi u nju napisao katastarske čestice za Klek: Portu, Veli i Mali Školj. Sam odlazi na teren, razbija u kamenu uklesane križeve i postavlja nemušte pogranične znakove. Tajno, da nitko ne zna (glupo je vjerovati) u obilnu dokumentaciju tajno ubacuje, utiskuje negdje dokument za buduće dane, kad se pojavi pravi trenutak kretanja BiH prema moru. Godina 1994., oni koji su, jasno, znali za Radovana, u Džepni kalendar armije BiH ucrtali su kartu Velike Bosne sa velikim morem uokolo. U Sarajevu djeluju Institucije za pomorstvo, koje su utemeljeno Međunarodnim Pravom mora ucrtale „svoje more“ od Kleka do otoka Korčule, sa pravom proglašenja IGP do Talijanskog. Nedostaje samo potvrda o vlasništvu kopna na Kleku, ali proces je u pripremi. Finale se događa potpisivanjem sporazuma Hrvatske i BiH o državnoj granici na razini predsjednika. Sa strane BiH u uspjeh prevare vjeruju, jer je na hrvatskoj strani njih osam pravihdrugara. Tajni dogovor čuvaju za sebe i čine sve za dokumente koji su iz Dubrovnika poslani Tuđmanu, do njega ne stiže. Dan uopći potpisivanja u Sarajevu, po protokolu najprije se sastaju Državne komisije za granicu kako bi izmijenile informacije o ključnim stajalištima i dokumentima. Tema je Klek:

BiH: „Imamo dokument da je na Kleku kopno potrebno da dobijemo more, naše“:

HRVATSKA: U delegaciji je dugogodišnji iskusni geodet i „graničar“ Mirko Alilović, koji pita: „Zašto se time služite kada i vi i mi znamo da se radi o čistom falsifikatu“? Odgovor je za pamćenje: „Kako ne bi znali, znamo, ali i vi znate kako se u nas kaže – predočit ćemo, pa ako prođe, prođe, ako ne prođe nije prošlo – ali ovo će proći!!“

Tuđman je rekao da nema dokumente za Klek. Izetbegović je rekao da ima dokument za Klek. Sporazum se potpisuje. I uđe Klek u sporazum. I krene BiH po more, daleko na jug, sve tamo do Italije. Međutim, današnji Dubrovčani nisu iznevjerili svoje pretke po pameti, lukavosti i odlučnosti – čuvaju svoje. Imaju cijelu knjigu dokumenata da je Klek oduvijek hrvatski, a jedini bosanski dokument falsifikat. Dva puta su u Zagreb Tuđmanu prije sastanka o granici poslali knjigu – nije ju primio. Poslije fijaska nisu odustajali – potpisano može biti povućeno! Poslali su redovitim putem na Ministarstvo vanjskih poslova, gdje su i prva dva primjerka i treći, ali nije do predsjednika došao. Onda su shvatili, prežalili tri izgubljene knjige i Tuđmanu je stiglo što je trebalo stići drugim putem. Telefonski i Zagreb i Sarajevo su se dogovorili da od sporazuma odustaju! U praksi to je značilo šutnju o toj temi, a u stvarnosti čekanje stvaranja druge prilike. Došla je sa kukurikanjem u državne institucije Hrvatske. „Neriješeni granični spor sa BiH ide na višu razinu igre“. Prvo su, da ne gube vrijeme, sazvali cijelu ekipu koja 15 godina priprema Pelješki most te dobila međunarodno ovjerenu građevinsku dozvolu – i tražili da se u jednom jutru raskinu svi ugovori. Most više nije potreban za apstraktno podgrijavanje teme spominjanja neriješenog graničnog spora, jer se planira konkretno progovoriti o Kleku, ali u antihrvatskoj atmosferi most je neželjen kao spoj hrvatskog državnog teritorija (ministar graditeljstva slikao se, prigodno, uz veliki kamen navaljen na rub završene dionice autoputa ispod Vrgorca, pa zbori: „Ovaj kamen je simbol da hrvatska prekida izgradnju autoputeva, jer su preskupi i ima ih dosta, a ovaj je i tako nepotreban, jer vodi prema mostu koji se neće graditi).  Tema koja se prikrivala sad je jasna, glasna i glavna: Klek. Opet je na stolu sporazum Tuđman-Izetbegović, jer samo predsjednici mogu potpisati dokumente te važnosti. Potpuno se prešućuje da su oba predsjednika svoje potpise povukla i počinje svakodnevna tirada kako Hrvatske prije ulaska u Europu mora dokazati svoje poštivanje prava, i sporazum na razini predsjednika državamora ratificirati Sabor. Radi se o bezočnoj laži: upravo obrnuto, sporazum od kojega su odustali predsjednici automatski se smatra nevažećim, kao što dokazani falsifikat svaki ugovor i dogovor automatski stavlja ad acta. Što se pak Sabora tiče  radi se o podcjenjivanju pameti hrvatskog naroda, posebno pravne struke koja ih sluša, jer kad se spominje ratifikacija to znači da svi dokumenti od državne važnosti moraju proći proceduru ratifikacije u Saboru, ne kao njihovo automatsko supotpisivanje, nego kao posljednja ocjena koristi ili štete za državu. Nikakvog upozoravanja od strane npr. sudova ili uglednih katedri na pravnim fakultetima… nema.Novinarstvo odavno ne postoji, objavljuje se samo što im se kaže, pa su tako bez zadrške i promišljanja itekako naslovima i žustrim tekstovima tumačili kako je potrebno ratificirati sporazum Tuđman-Izetbegović, posebno pred ulazak u EU. Igrači su sigurni – na Dnevnom redu saborske sjednice jedna od točaka je Ratifikacija sporazuma Tuđman-Izetbegović.

Predsjednik Vlade i svi saborski zastupnici dobili su dan uoči kovertirani preslik Kaznenog zakona RH, članak 350. o veleizdaji – u četiri točke je navedeno što se smatra veleizdajom i koje su kazne predviđene. Najavljena točka dnevnog reda u Saboru je preskočena, u nizu pravnih dokumenta koje šaljemo na kraju ovog uratka Narodne akcije, Jesen 2022., GRANIČARI je i spomenuti Zakon. Povlačenje iz dnevnog reda Sabora ne znači završetak teme. Čini se da su na hrvatskoj sceni rasklimani svi otvori i kvake, jer je postao politički uzus izbačen kroz vrata, vrača se kroz prozor.

More i dalje šumi, a BiH i dalje snubi što dokazuju činjenice koje pratimo, a pokazuju „slučajni“ povremeni znakovi.

U Zagreb dolazi turski predsjednik Erdogan sa suprugom, a primljen je u hramu hrvatske kulture HNK, koji je za tu priliku (Predsjednica dopustila, odnosno nije spriječila), ukrašen ćilimima i tepisima (valjda da se gosti osjećaju kao kod kuće), a poznavajući ih pretpostavljalo se da neće biti zadivljeni razinom naše europske kulture. U govoru koji se nije zamarao protokolarnim frazama, turski Predsjednik nam je otkrio (!) kako je njegov politički i strateški uzor Sulejman Veličanstveni. Mi u Hrvatskoj, osim „romantične“ TV sapunice (u kojoj se čekalo hoće li i neka Hrvatica iz Harema doći na red), znamo koje su bile granice Veličanstvenog. Supruga, vrlo smrknuta, bez ikakvog kontakta sa ikim oko sebe odlazi u Samobor! U mali muzej! Stoji i bulji u malu sliku koja prikazuje Zrinskoga kako spašava Beč od Turaka!?…

Navečer je prijem, a novinari dobivaju uputu da svakako intervjuiraju Bakira Izetbegovića i to pitanjem što misli o gradnji Pelješkog mosta. Odgovara da to nije stvar BiH, kako Hrvati imaju pravo graditi most na svome, ako misle da im treba, ali se prije toga treba riješiti granično pitanje.

Nekoliko mjeseci kasnije u prostoru „Društva novinara“ u Zagrebu otvorena je: Izložba fotografija Alije Izetbegovića. Publike je malo, dominira visoki Bakir, ali je novinara puno, pa pitaju sina za utiske izložbe o tati, a on će: „Dirnut sam, oduševljen, ni Sarajevo ga se tako toplo nije sjetilo, to mi nekako daje nade da ćemo konačno dogovoriti granice na moru“.

Pelješki most je cijelo vrijeme bio kolateralna žrtva, držanje pažnje o tenzijama oko granice, bez obzira što je ona u susjednoj uvali, ali uvijek treba spominjati graničnetenzije, ali oko njega su se sukobljavala dva velika globalna interesa. Silno bogati kapital koji je projektom golfa na Srđu napravio probu za eventualno kupovanje „cijelog prostora bivše Dubrovačke Republike“, a Turska preko muslimanskog dijela BiH ima svoje ideje, kako je ono Veličanstveni planirao na Jadranskom moru. Mediji su se stvarno iskazali podmečući noge, klipove, nasapunane daske… protiv Mosta: bolje tunel, još bolje stalni trajekti, pa – ubaciti, valja razmisliti o zaobilaznici oko Neuma. Oni koji još prate hrvatske medije mogli su samo pomisliti da se samo radi o nabrajanju raznih varijanti, ali nije baš tako. Godina 2014. u Brazilu na nogometnom prvenstvu Njemačka pobjeđuje i cijela ekipa se u loži rukuje sa premijerkom Angelom Mercel. Desetak sati kasnije Muti je na Stradunu, vidljivo umorna i očito u žurbi. Došla je reći, pa je i rekla, jednu rečenicu: „Mislim da Hrvatskoj ne treba Pelješki most, bolja je zaobilaznica oko Neuma“. Ta osoba je sigurno posebnom ocjenom upisana u sudbinu Europe, jer je po dogovoru sa novovjekim turskim Sulejmanom Veličanstvenim širom otvorila vrata katoličke Europe milijunima islamističkih fundamentalista, pa ako neki od njih naiđu, a Bosna im je drago odredište blizu obale, nekako im je ugodnije i domaćinskije putovati oko Neuma (kako je ovaj dokument namijenjen ljudima od politike korisno je razmisliti o pravom fenomenu  našeg doba, da je Njemačka u 21. stoljeću postigla, što se nakon 20. stoljeća vjerovalo da je nemoguće – opet je vojna sila). To nije palo s neba, ali je palo i preko BiH (a mi Hrvatska i Hrvati, nismo iz tog filma, mi gradimo i volimo mostove).

Ivo Andrić:

Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i svetije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer su opštiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničemu što je tajno ili zlo.

Mostovi se uvijek grade na mjestu na kojem je čovjek naišao na zapreku, ali nije pred njom stao, nego ju je savladao, premostio. Oni svjedoče o vječno nezasitno ljudskoj želji da se povežemo, izmirimo, spojimo da ne bude dijeljenja, protivnosti ni rastanaka.

U čudesnoj metafizičkoj dimenziji mosta kao „Božje spojnice sadržana je i simbolička dimenzija čitavog našeg postojanja i težnje za trajanjem. Jer i sama naša egzistencija tek je prijelaz u nepoznato, a eshatološki most čiji  se krajevi gube u beskonačnosti. A sva naša nada je s druge strane“.

Kakav tekst, kakve misli, kakva duša u Hrvata.

Narodna akcija, pokazala je na svoj način, da želi Pelješki most jer Domovina mora imati spojenu kopnenu granicu.

9. 9. 2012. poslagao se veseli, raspjevani, šareni most od brodova sa osjećajem da će naša želja za spajanjem toliko napaćene i komadane Domovine biti ostvarena.

11. 7. 2015. trasom budućeg mosta 2,5 km isplivala je duga kolona plivača svih životnih uzrasta i svih plivačkih kategorija iz cijele Hrvatske. Pripremili smo tablu od posebnog materijala: šifra Norme-ANSI 316L Mo – KROM 8%, NIKL 10%, UGLJIK 0,2% – legura rađena posebnim postupkom bez prisustva kisika što osigurava nehrđanje i stalni sjaj na dnu mora. Na tabli piše: „HRVATSKI NAROD GRADI PELJEŠKI MOST, DOMOVINI NA ČAST, U KORIST ČOVJEČANSTVA, NA SREDINI MOSTA 11. 7. 2015. GODINE“. Ronioci su je spuštali do 35 metara, a onda ju ispustili da sama nađe mjesto na sredini dna ispod budućeg mosta (nedavno je objavljeno da je tamo izbušen najdublji testni stup na svijetu, 139,6 metara). Onda su na obale, koje će most spojiti sletjela dva petmetarska, brončana, barokna Anđela da izmole Most, čuvaju graditelje i sve putnike koji će njime prolaziti. Radi se o mjestu gdje su jadranske struje najjače, mogući potresi procjenjuju se i iznad 9 stupnjeva po Richteru, a pušu najjači zamasi vjetrova na Jadranu. Prekrasan, na dva načina – sam po sebi i po uklopljenosti u divan okoliš.

Svečanost Otvorenja bila je dostojanstvena, bogata kulturom i domoljubljem, pljeskalo se uspjehu i zajedništvu – i prisutni su bili svi. I oni koji su radili sve da mosta ne bude, i oni koji su radili sve da mosta bude. To je most – u širem smislu koji Hrvatska tek mora sagraditi… Prošla je svečanost, nastavila se stvarnost. Šunja se upornost dalje, neda predahu temu zaboraviti… „Poslije sunca dolazi kiša, s njom i tmuran dan“ ili ona druga „došao vrag po svoje“. Eto novog dokaza. Najavljuje se cijeli dan: senzacija na Pelješkom mostu! Imamo ekskluzivu! Kruzer, vozi masu od 10 tisuća ljudi, stještenih u sače željezne grdosije, uzbuđeno se opisuje dok polako, oprezno prolazi ispod mosta, sidri negdje na polovici našeg mora u Neumskom zaljevu, jer je od Lučke kapetanije dobio gabarite o dubini mora. Zaustavio se iznad 35 metara dubine. Na kraju zaljeva je plićak i kopno BiH, a na kopnu uzbuđena i ljuta ekološka aktivistkinja iz Neuma – pa zbori: Što bi vi rekli na ovo? – takav brod može ispustiti balastne vode, donijeti na trupu invazivne strane organizme – što radi u našem (!) moru? Što bi Hrvatska rekla da BiH vama dovede u vaše teritorijalno more takvo nešto? U javnost se pušta bez ikakvih komentara, to bulažnjenje u plićaku. Kruzer je otišao, Most stoji, Međunarodno pravo mora o redu vodi računa: u Neumskom zaljevu, hrvatsko teritorijalno more počinje od plićaka naših unutarnjih voda i seže sa Isključivim gospodarskim pojasom sve do Italije. Samo je vrijeme da Hrvatska tako o tome odluči, kao o apsolutu.

Hrvatska – Crna Gora

Pitanje za sve bivše jugoslovenske socijalističke republike: kolike bi bile i kakve bi bile da nisu od Hrvatske toliko otimale, od Hrvata toliko uzimale, posebno se odnosi na dvije međusobno najudaljenije: Sloveniju i Crnu Goru – najmanje, a najzaježljivije.

Da ponovimo prostorno gradivo:

Hrvatskoj pripada čitava Jadranska obala i svi otoci od ušća rijeke Dragonje (sa Slovenijom), do unutrašnje strane rta Oštro u Boki Kotorskoj (sa Crnom Gorom).

To znači da Sloveniji pripada dio obale od sjeverozapadne državne granice na moru (uvala Sv. Jernej) do ušća rijeke Dragonje. Slovenija od Hrvatske traži more, i zna da ono donosi kopno.

To znači da Crnoj Gori pripada dio obale i otoci unutar bokokotorskog zaljeva od unutrašnje strane rta Oštro – Boka do ušća rijeke Bojane. Crna Gora od Hrvatske traži kopno, i zna da ono donosi more.

Čini se da zajedno Slovenija i Crna Gora (pa kojoj prvoj uspije) žele dobiti za Hrvatsku nepovoljno povlačenje lateralne granice po moru, drugačije nego je propisano međunarodnim pravom, to nametnuti kao precedens, i slijedom toga obavezu da i druge lateralne granice na moru također moraju biti povučene na štetu Hrvatske.

Idemo na jug, do hrvatske granice, iza je tuđe što podmuklo drži naše.

Hrvatsku obalu Jadranskog mora resi (jedinu na obalama svijeta) niz sačuvanih starih gradova, u kamenu isklesani, u kamen upisani vrhunci svih epoha europske kulture ishodišta zapadne civilizacije. A sve najljepše, najbolje, najvrijednije i najoriginalnije slilo se na naš krajnji jug, u Zaljev hrvatskih svetaca koji okružuje Boka Kotorska. Koja se to „sila nečista“ usudila dirnuti, uzeti,pa pokloniti neprocjenjivo blago drugima, drugačijima – primitivnima i zlima: jer su tuđe primili! Jer tuđe nisu vratili! I još se dalje iživljavaju pretvarajući svoj svekoliki poraz u drskost zazivanja možebitne pobjede! Ona bi bila kako jedino znaju – ukrasti još!

Bez ikakve reakcije politike, a onda i medija, a onda i neobaviještenog naroda – Crna Gora je na hrvatski diplomatski stol bacila Teritorijalnu pretenziju na hrvatsko kopno – poluotok Prevlaku, što je posve otvoreni i izravni napad na teritorijalno vlasništvo države. Pritom ponižavajući naše najviše državne institucije niskom razinom adrese sa koje poruke stižu, a zove se Ured drugi put Agencija za nekretnine Crne Gore.

Negirajući stoljećima postojeće nesporne hrvatske granice i ne osvrćući se na strašne zločine iz svih ratova protiv Hrvatske, pa i posljednjeg, odbijajući sporazumno potpisati granicu na moru – za koju nema drugoga rješenja, Crna Gora drži „u šaci“ kopno, a na ispitu cijelu hrvatsku državnu politiku.

Strašne su ratove vodili, okrutni, divlji Crnogorci po Hrvatskoj. Svako toliko, u pravilnim razmacima.

Kad ih je neposredno nakon završetka II. Svjetskog rada, posjetio njihov general Peko Dapčević – i njega je iznenadilo pitanje: Druže Peko kad ćemo opet ratovati ? – jer ogolilo se, obosilo se, ogladnilo se. Pa bi se onda u Hrvatskoj trebalo obući, obuti i najesti (a visoko pozicionirani Hrvat je rekao kako sa Crnom Gorom nismo nikada ratovali i tako ju izvukao iz tužbe pred Međunarodnim sudom pravde).

Za vrijeme Domovinskog rata (snimio je Greenpeace iz Londona) prodavalo se na rivi u Herceg Novom „svašta iz Hrvatske“, ali bez onoga „još malo pa nestalo“, jer svakoga dana stiže nova roba, osim onoga što su kamioni pljačkaša odnijeli izravno u kuće – izabrano po popisu i zapisanim mjerama. U Konavlima i Župi znaju što su imali i što su im oteli.

  1. rujna 1991. započeo je rat iz vojarni JNA granatiranjem sela Vitaljina, Đuričići, Molunat.
  2. i 24. rujna 1991. počela je crnogorska agresija Jugoslavije na Hrvatsku napadom na Vitaljinu, Brgat i Komolac… a onda su krenuli na Konavle, Župu i Dubrovnik.
  3. ožujka 1992. tadašnji predsjednik Crne Gore uoči povlačenja JNA iz Oštre (Prevlaka) viče, „idemo u rat, Prevlaka će biti samo Jugoslovenska“. I srpski general u povlačenju viče „mi po cenu rata Prevlaku nećemo dati Hrvatskoj, ona će biti u Jugoslaviji, a svi argumenti su na našoj strani“. Možda u šoku poraza nisu povezali razvoj događaja, jer nije očekivati da se pri povlačenju iz rata najavljuje rat ili spominje kako je onomad neki car Dušan u Konavle uvodio pravoslavlje… dobro je što potvrđuju da je Prevlaka u Jugoslaviji, dobro je što više nije u Jugoslaviji, dobro je što je tamo gdje joj je mjesto – u Hrvatskoj državi, nasljeđujući granicu Socijalističke Republike.
  4. listopada 1992., krikovi gubitnika zamiru u daljini, a na Prevlaku, nadzor nad rtom Oštra stiže „najmanja misija UN-a na svijetu“, sastavljena od 27 promatrača (što pokazuje kako su procijenili snagu JNA).
  5. prosinca 2002. UN odlazi i Hrvatska preuzima jurisdikciju nad svojim državnim teritorijem. Ali, ali tu pobjedničku i pravno relevantnu činjenicu sabotira, čini gotovo ništavnom, potpis premijera iste vlade koja je nekoliko mjeseci prije Crnoj Gori poklonila „Protokol o privremenom razgraničenju na 10 godina“, koji netočno upotrebljava riječ razgraničenje, jer je prema sadržaju u tom razdoblju dano Crnoj Gori pravo na korištenje cijeloga mora do Prevlake (odonda je prošlo tih 10 godina i još 11 godina, a protokol je i dalje na snazi, dakle dvije krajnje hrvatske političke zbilje sudarile su se te 2002. godine). Po odlasku promatračke misije UN-a iz Hrvatske teritorij se predaje Hrvatskoj državi, ali u to vrijeme na snazi je dokument kojim je Hrvatska država dovela svoj suverenitet do apsurda ugovorom koji, zapravo, do daljnjega prepušta teritorij Crnoj Gori. I ta se trakavica provlači i traje do 2008., kada je 12. ožujka te godine postignut izvrstan sporazum nove garniture premijera, Hrvatske i Crne Gore, koji su odlučili da će pitanje granice dogovoriti na nadležnom sudu, čime je naš državni tim za razgraničenje dobio „reis indicata“ („riješena stvar“), jer se zna da sud može suditi samo po zakonu, a zna se kakav je zakon. Međutim, mi kroz vrata, oni kroz prozor. Na snazi je i dalje dokument koji Crnoj Gori daje pravo korištenja našega mora, s tim otvara apetite prema našemu kopnu i to traje punih 6 godina, pa se ponovno javlja, više puta, direktor onog Ureda, ili Agencije – svejedno, za nekretnine Crne Gore, piše hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova: „Rt Oštra Prevlaka nije ni hrvatski ni crnogorski, već on mora biti stvar pregovora“. To je, nakon povlačenja JNA u listopadu 1992., kada je Hrvatska preuzela jurisdikciju, prvo javno i jasno osporavanje hrvatskog državnog vlasništva i suprotno dogovorenom procesu iz 2008. o raspravama na sudu. U sljedećoj poruci sa iste adrese piše: „Prevlaka je nekada bila Austro-Ugarska utvrda, potom vojarna bivše JNA, pa sada treba odlučiti čija je“. U sljedećoj porucipiše: „Hrvatska nema upisano to područje u katastar“ (radi se o zluradom spominjanju 1806. godine, kada su Crnogorci spalili cijeli konavoski arhiv u Kneževom Dvoru u Pridvorju, ali Dubrovačka Republika je na drugome mjestu uzorno sačuvala sve dokumente od njezinog nastanka do danas). Jedna od sljedećih poruka Ureda za nekretnine Crne Gore pokazuje još viši stupanj arogancije (jer na prethodne dopise nema negativnog odgovora), pa smatraju da Hrvatska nema što reći, a oni itekako imaju, pa i to da poučavaju Hrvate Međunarodnom pravu mora: „Naše je more do Prevlake, a more određuje kopno.“ Obrnuto je, ali ako je to cijena lijepog prijateljstva i dobrosusjedskih odnosa, neka bude i njima i našima na uživanje dok ne dođe pitanje odgovornosti i kazne.

… neopisive su strahote ovoga rata koji zovemo Domovinskim. Ne zna se od tog strašnog ljudskog taloga, neljudskog ološa koji je krenuo na nenaoružani narod po njegova blaga, tko je gori:

Hrvati koji su za svoj klub jugonacionalista pokupili iz hrvatskih kuća i skladišta svo oružje teritorijalne obrane, i Hrvat koji je u Generalnoj skupštini UN-a izborio zabranu Hrvatima da nabave oružje za obranu od velike naoružane vojske,

Ili antibožlji, antiljudski ubojiti stroj – JNA koji je krenuo na nenaoružane ljude čekajući sigurne dokaze da nemaju ni praćke.

Na glavnom udaru su istoku najbliže žrtve: Vukovar Srbiji, Dubrovnik Crnoj Gori.

Actio pouplaris – narodna akcija krenula je tamo, prema njima. Do Vukovara se jednostavno nije moglo kroz totalno okruženje smrtonosnim minskim poljima. Nije lako na otvorenom moru bez zaklona, ali ipak smo krenuli Konvojem Libertas prema Dubrovniku. Vojni i politički vrh na pitanje što ćemo sa Dubrovnikom odgovorio je da oružja i ljudi ima dovoljno, ali da se kopnom može doći do Ploča, morem do Stona, a dalje ne može proći niti igla. Konvoj je tri puta probio blokadu podmornica na dnu, ratnih aviona na nebu, razarača uokolo, naoružanih zamki duž obale. Tri puta smo ušli u okupirani grad i donijeli sve što je potrebno za njegov opstanak i obranu. I najvažnije oružje – poruka da nisu sami i da ćemo zajedno pobijediti.

Plovili smo ribarskim brodovima sa pogonomna lož ulje izvađeno iz kućnih spremnika za zimu, jer je nafta bila strateška ratna sirovina. Danas ne znamo opisati kako smo se susreli, kako smo plovili, kako smo preživjeli – ali znamo da smo  napravili najviše što čovjek može napraviti, riskirali smo život, bez krzmanja, jer jače sile su nas nezaustavljivo vodile. Pitamo sami sebe,  pitaju nas naše obitelji i prijatelji, ali i mnogi nepoznati ljudi – da li smo se bojali, je li nas bilo strah. To ne znamo…sjećamo se, s pućine grmljavine olujnih valova, tutanj i tresak silnih udara o pramce brodova, raspršenih krijesti iz kojih jeke zbore… O lijepa, o draga o slatka slobodo…dar u kom sva blaga višnji Bog nam je dó…sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit plata, tvoj čistoj ljepoti (brončanu tablusa natpisom cijelog teksta Himna Slobodi postavili smo u Zagrebu, na pročelju zgrade broj 7 u Gundulićevoj ulici, prvoj koja je odlukom gradskih vlasti imenovana po osobi. Dobro su izabrali.). Uokolo pretapali su se slojevi mraka kroz tamne tišine podmuklih sjena zloslutnih obala, zadaha visokih oblakakoji su pokušavali, ali nisu uspjeli na vrhu jarbola ugasiti svjetlo. Svijeća Svetog Vukovara pokazivala nam je put.

Jednom će se netko, na sramotu nas koji nismo do sada, postaviti nove gradske table u Vukovar: „Sveti Vukovar“ (sveti način izražavanja i opisivanja duhovne moći koja može izdržati ono što je za tijelo neizdrživo). Lijepi barokni grad napala je strašna vojska, o čemu od početka nije bilo dileme,  svjedočenja iz razorenih komada grada, iz raznesenih komada ljudi. Vukovarci su nekoliko puta odbili „ponudu“ za sigurno povlačenje – poručivši i neprijatelju i nama izvan pakla „mi ćemo izdržati koliko je Hrvatskoj potrebno da se naoruža“,jer kukavna, utovljena, zločinačka armija krenula je na civile tek kada je njima od naših javljeno da je svo oružje teritorijalne obrane pokupljeno, i u UN-u izboren embargo, zabrana kupnje oružja za obranu nenaoružanog naroda (Margaret Thatcher je jedina o tome ozbiljno prigovorila, kada je godinama kasnije posjetila Zagreb i zagrebačku Katedralu, u prepunoj crkvi se zapjevalo „Za svaku tvoju riječ ti Hvala…“, osobni tajnik joj je preveo i kamera je snimila senzaciju, koju su svi svjetski mediji prenijeli uz tekst: „Hrvatska je rasplakala željeznu lady“).

Na stepenicama ispred crkve Svetoga Vlaha okupio se pred nama cijeli Dubrovnik u svojoj patnji i poniženju, neizvjesnosti i strahu, gromoglasnim su pljeskom i izrazima nade na licima pozdravili prijedlog Konvoja Libertas da se Dubrovnik i Vukovar zauvijek bratime. Po hrvatskom moru, na jarbolima prema jugu i natrag prema sjeveru, kroz ratnu zonu i gradovima koji su nas iščekivali, vili hrvatske barjake, neke prave, kupovne; a većinom bijele plahte obojane trobojnicom. Admiral Sveto Letica, koji je iz Jugoslavenske mornarice prešao na svoju, našu stranu, nazvao nas jeHrvatskom ratnom mornaricom. O tome se nitko do sada nije očitovao. Ali zato je veliki pravnik -neumoran putnik kroz paragrafe pravednosti i veliki jedriličar slobode Otvorenoga mora prof. Vladimir Ibler napisao u svojoj kultnoj knjizi Međunarodno pravo mora i Hrvatska: „Dok Hrvatska nije konačno i posve nedvojbeno postala punopravni subjekt Međunarodnog prava, Hrvatska zastava se ne pojavljuje na oceanima i morima! Ta činjenica je to žalosnija što je Hrvatska pomorska zemlja, a Hrvati narod duge i zavidne pomorske tradicije. Prva i druga Jugoslavija, Austro-Ugarska  i Austrija, te bivše državne tvorevine ubrajane su u red obalnih država i bile su donekle i pomorske države, zahvaljujući samo činjenici što su njihova državna područja obuhvaćala hrvatska područja, vjekovni životni prostor hrvatskog naroda. Bez hrvatske obale, bez hrvatskog stanovništva na tim obalama, bez hrvatskih pomoraca i brodograditelja, spomenute bivše državne tvorevine ne bi u međudržavnim odnosima, a pogotovo u pomorstvu, mogle odigrati one uloge u miru i u ratu koje su bile odigrale zahvaljujući posjedovanju hrvatske zemlje i hrvatskog mora – i to u suprotnosti s etničkim realnostima i protivno samoodređenju naroda… sada se Hrvatska zastava vratila na oceane i mora. Ovaj duboki i iskreni zanos velikog profesora teško je remetilo nepodnošljivo i neobjašnjivo poniženje kroz 30 godina navlačenja kroz otvorene granične sporove.

O USPJEHU PRAVA MORA JE RIJEČ!

Što se mora tiče, ono je sasvim, potpuno, bez ostatka posvećeno svojoj iskonskoj grandioznoj ulozi u prirodnom dijelu planeta, a da bi se na bilo koji način osvrtalo na ljudske aktivnosti, na primjer, crtanja crta po njegovom plavom veličanstvu. Dubokim vodenim slojem pokriva najveća čuda i blaga pohranjena u zemljinoj kori i užarenoj jezgri planeta, a na površini brižno čuva najmanje, najnježnije biće – plankton, početak prehrambenog lanca živih bića. O svemu što mu neoprezan i nehajan čovjek radi zagađivanjem i osiromašivanjem, more ništa ne zna, pa niti brine, niti što planira u vezi s tim. Prirodni zakon, u njemu ugrađen, pazi ako čovjek pretjera – more će ga zaustaviti! Do tada prepušta Mjesecu da ga plimom diže, osekom spušta; a Suncu da se u njemu presijava sa svime što mu je određeno tamo gore, daleko, visoko. I dobro je što je to tako, ali ipak je šteta da mu ne možemo ispričati kako je čovječanstvo odabralo upravo more da prvi puta, u odnosu prema prirodi, obuzda svoje egoistične porive i planove – napravi ustupak.

Prvi puta se ljudska vrsta svjesno i dogovorno suprotstavila svom agresivnom, ratujućem porivu da po svaku cijenu i svim sredstvima izbori svoj cilj. Kada je more u pitanju on je samo jedan: iz mora uzeti što više, povući granicu što šire.

Pod pokroviteljstvom UN-a više od 20 godina prvi puta se pregovaralo i dogovaralo kako spriječiti nove ratove za nove morske površine. Za stolom su sve obalne zemlje svijeta, a u delegaciji svake od njih: pravnici posvećeni Pravu mora i diplomati sa samo jednom uputom: donesite što više. Zato su se gubili dani i godine, jer jedni bi po pravdi, a drugi po interesu, pa je grupa oko hrvatskog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jednog od najstarijih u Europi, predložila stanku da se odrede načini i načela pregovaranja:

Svaka država suvereno, sama za sebe bez osvrtanja ili konzultiranja s drugima, mora odrediti granicu kompromisa do koje je u pregovorima spremna ići,

Svaka država mora razumjeti i suvereno prihvatiti da ustupak od državnog interesa koji  se očekuje, nije na njenu štetu, a na korist neke druge države – nego za opće dobro!

Prošlo je, uspjelo je – dogovorena je nova Zona na morima nazvana: Isključivi gospodarski pojas. Novo dogovoreno povećanje površine mora na kojem država suvereno koristi sva prava, kao u svom teritorijalnom moru, iznosi: za obalne države na velikim morima 200 n.m., a obalne države na malim morima – do ravne crte sredine. Pobrojeno je 18 glavnih različitih koristi, ali je otvorena mogućnost i za nove ideje i načine kako čovjek može koristiti more. Dakle, povećan je dio teritorijalnog, dakle državnog mora, ali sa jednim ustupkom – mogućnost slobodne plovidbe svih brodova kao na Otvorenom moru.

Konvencija UN-a je potpisana 1982. – K82 s dogovorenom posebnom procedurom: svaka država koja suvereno odluči da li želi ili ne želi pristupiti, o tome ne treba nikoga konzultirati ili izvijestiti. Ako ne želi – rok pristupanja je otvoren, ako želi onda ima formalnu obavezu – samo jedna riječ: PRIHVAĆAMO! Ako ćemo biti pošteni prema sebi, to je upravo međunarodni sporazum po hrvatskom modelu ponašanja prema prirodi i čovječanstvu – obzirno, neagresivno, sa mjerom, plemenito. Ali nažalost, na toj stvarno velikoj temi u svakom pogledu, hrvatski narod dobio je zornu priliku izmjeriti koliko smo duboko i široko u raljama protuhrvatskih sila. Ne samo da je bez i jednog razloga, povoda i smisla u susjednim državama otvoreno „natezanje, sporenje oko granica“ nego iz istog izvora, čini se sve kako bi se spriječilo proglašenje hrvatskog Isključivog gospodarskog pojasa. Morat će se itekako analizirati i promisliti kolika je šteta za Hrvatsku da od 1986. godine nije proglasila svoj gospodarski pojas i time svomu moru priključila još 27 000 km2, a kočilo se zato što granica toga novog područja (koju kao i sve druge granice ucrtava Međunarodno pravo mora) počinje od početnih do krajnjih točaka naših teritorijalnih granica, za koje susjedi tvrde da su sporne, odnosno da su njihove. Možda i ne bi bili tako uporni, da su manje zadojeni i vezani uz ono prošlo  vrijeme, koje se doduše, na partijskim kongresima Jugoslavije zauvijek raspalo, ali automatski ponavljaju, ne samo onu: poslije Tita –  Tito, nego i Titove „bisere“.

Kada je znanost koja proučava prostor ispod mora na morskom dnu uočila na nekim mjestima dio zemaljske kore sačuvane iz vremena prvobitnog hlađenja lave, nazvali su tu senzaciju Epikontinentalni pojas, izmjerili ga, nacrtali, i ta kora jednostavno pripada vlasništvu svake obalne države. Ne radi se o formalno prihvaćanju, obavezama, izjašnjavanju ili bilo čemu drugome. Tek da se zna što nam se još od našeg blaga u dubini krije.

Procjenjujući kako je to još jedno skretanje pažnje na golemi postotak hrvatske obale Tito je rekao – Jugoslavija neće Epikontinentalni pojas i nemamo dovoljno brodova da ga čuvamo.

A današnji titoisti su rekli da nam ne treba Isključivi gospodarski pojas i da nemamo dovoljno brodova da ga čuvamo!

Osvrnuli smo se svijetom, napravili popis od 167 zemalja koje su „prihvatile!“ svoj Isključivi gospodarski pojas (kuriozitet:Najviše mora, 7 milijuna km2 dobila je Francuska što im nose njihove kolonije, male otočke države, rasute oceanima. I druge kolonijalne sile su u tom pogledu ojačale svoje bogatstvo, što je dokaz kako u suvremenoj farsi demokracije „povijest i dalje pišu pobjednici“).

Actio popularis – narodna akcija, 27. rujna 2019. godine isplovila je iz Zadra, namjerno smo izabrali staru hrvatsku prijestolnicu, na malom iznajmljenom, plaćenom turističkom brodu i nakon dosta (blago rečeno) neugodnih „carinskih“ prepreka, prešli granicu hrvatskog teritorijalnog mora i uplovili u novo hrvatsko more, veliko 27 tisuća km2. U ime naroda priključili smo to more, poklonjeno od UN-a svim uzmorskim državama svijeta, pa i o tome ostavili na dnu mora trag istom vrstom table od nehrđajućeg čelika sa natpisom:

„Actio popularis – narodna akcija. Hrvatski narod: PRIHVAĆAMO IGP PO PRAVU I PROTOKOLU KONVENCIJE 82 UN-A.

Zemaljska širina 43º 35′ 0” N, zemaljska dužina 14º 28′ 1”E

  1. rujna 2019.

… pjevali smo prvu hrvatsku budnicu… „Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo, visoko se bude stala dok ju zbudimo“…

Time smo napravili što je trebalo, a sve one koji su djelovali protiv spasili od velikih problema i kažnjavanja. Ne proglašavanje nečega što je za državu korisno nosi procjenu odgovornosti, ne samo pravne, nego i političke. Jer činjenica da su velike zemlje, u međuvremenu, počele polako, puzajući (creeping jurisdiction) da IGP postane kompletan državni teritorij kao teritorijalno more, a ako i kada to postane pravilo, onda bi protivljenje značilo svjesno odricanje od novog državnog područja.

Kako je novi dio mora prema pučini, dakle i većim dubinama, onda je i koncentracija velikih bogatstava veća, a Međunarodno pravo mora nam dozvoljava njegovo korištenje i sve druge pogodnosti su razumljive. Zašto je to Hrvatska Odbijala, zašto nije Prihvatila? Slijedile su salve laži, obmana, alternativnih, surogat rješenja(ZERP – zaštićeno ekološko ribarsko područje), ubačena uvijek automatski prihvaćena bojazan „što će reći Talijani“ uz medije koji su ili tako objavljivali,ili sukoristi od IGP-a prešućivali. Uzrok je jasno u zlosretnim igrama oko granice. Ponovimo još jedanput, baš kao sve granice na moru i granica Isključivog gospodarskog pojasa, pa polazi od teritorijalne granice na moru s jedne strane, do završetka teritorijalne granice na moru s druge strane. Ako se povuče, onda sporova nema, a mora ih biti i to toliko dugo dok se ne ostvari ono što se posljednjih mjeseci tu i tamo, sramežljivo, ali lukavo najavljuje – granice država će se mijenjati! Kako stvari sada stoje mi ćemo i dalje gubiti, jer nakon što je Sabor proglasio Isključivi gospodarski pojas u Ministarstvu gospodarstva RH i dalje to područje nazivaju ZERP-om.

O HRVATSKOJ GRANICI IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA JE RIJEČ!

Usred svekolike krize i Prirode i Čovječanstva u prvi plan izašla je stalna razdjelnica između istoka i zapada. Usud je htio, „režiser“ je odlučio da hrvatska granica na Drini čuva zapad od istoka. Za 400 godina ustrajnosti i muka dobili smo priznanje: „Najčvršći štit i predziđe kršćanstva“. Danas je Drina, „Drina pomaknuta sa istoka daleko na zapad“, u onom ritmu i onom smislu kako su Srbi u 21. stoljeću odsvirali „Marš na Drinu“ u Generalnoj skupštini UN-a. Generalni tajnik je kasnije objasnio da je mislio kako se radi o tipičnoj pobjedničkoj pjesmi. Ruski ambasador je znao. Američki je – zaostao, ne sa sata povijesti, nego sa sata razumijevanja budućnosti.

Sukob istoka i zapada utemeljen je, zamišljen, pao s Marsa – ali ipak tu, od davnina.

Sakupivši sve najbolje iz epoha prošlosti, prethodnih civilizacijskih dometa Europa je svojom radoznalošću i inteligencijom, temperamentom i radišnošću – snagom liderstva krenula u novu razinu ljudske uljudbe.

15. je stoljeće. Humanizam i renesansa su prelomnica i prethodnica velikih promjena. Odvajajući religiju od kulture, odvajajući kulturu na njene mnogostruke cjeline, u potpunoj slobodi sučeljavanja i razgovaranja, sukobljavanja pa razumijevanja Europa je postigla da svaki dio napreduje, a zajedno s njima i cjelina. Taj rezultat je i donio Europi najveću titulu planeta: KONTINENT, iz zahvalnosti cijelog čovječanstva zbog blagotvornog utjecaja zapadne civilizacije, pa je zanemaren jedini uvjet pojma kontinent – geografski: kopno sa svih strana okruženo morem. Europe sa istokom ima kopnenu granicu, dodir suprotnih strana svijeta, geografske i svekulturne razdjelnice.

15. stoljeće je. Moskva definitivno postaje središte političke, gospodarske i kulturne moći Ruskog carstva, a ruska pravoslavna crkva u Moskvi stječe autokefalnost. Od godine 1448. stvaraju se projekti Ruskog carstva i Ruskog pravoslavlja kao važne poluge za ograđivanje (zatvaranje) od zapadnjačkih humanističko-renesansnih procesa i od katoličanstva – Zapad je najveća opasnost po Istočne vrijednosti… upisano je: „Treći Rim – Moskva – će se povećavati, pomlađivati, širiti dovijeka. Granica prema utjecaju zapada postaje granica preko kojeg Istok prodire na Zapad, jasno ugrožavajući njegove vrijednosti – preko pravoslavnih zemalja, slavenskih i neslavenskih.

Hrvatskoj najbliža prostorno, najudaljenija kulturološki, Srbija, ponavlja „isti recept“. Beograd je središte Srpske države i Srpskog pravoslavlja koje infiltrirano u obje Velikosrpske Jugoslavije, sada iz korijena puštaju izdanke u bivšim jugoslavenskim socijalističkim republikama, danas suverenim državama. U sramu, jadu i muci strašnog moralnog i vojnog poraza, osuđenog od cijelog svijeta, pobjedničkom hrvatskom Olujom Srbija svim silama gura Memorandum II. kako bi u miru dobila „ratovanjem“ na drugi način ono što je zauvijek izgubila na pravom megdanu. Govori „gdje je srpska kuća i srpski grob, tu je Srbija“. Taj ruski satelit, začetnik  je i provoditelj, i ima prvi projekt „otvorene granice, graničnog spora sa Hrvatskom“ na Dunavu. Graničnog spora nema, jer granica nije na tome mjestu, već Srbija zauzima prostor hrvatske rijeke i obale, posebno Ade, a pakosno i paklenski ističe: Naša Ada Vukovarska. Genocid, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti dosuđeno im je za Vukovar od Međunarodnog suda pravde UN-a koji sudi državama, uz zgražanje cijeloga svijeta. Srbi su majstori laganja, izvrtanja pile naopako, oni najbrže kad ih se izbaci kroz vrata ulaze kroz prozor… kaže Dobrica Čosić, Srbin laže, to mu je od Boga. Kada se nekoliko dana ne spominje „srpska Ada Vukovar“, onda je uvijek tu Nin da podsjeti. Tako npr. članak piše kako na Adi više nema prave vojske, nego patrolira granična policija, pa Srbi i ne znaju da li je to ozbiljna granica, dok piše „Srbija i Hrvatska nikako da se dogovore tko je kome napravio genocid“. I tako, granični spor na vodi – Dunava, Srbija preslikava, kroz granične sporove na vodi – mora!

Slovenija je oduvijek povezana sa Srbijom istom netrpeljivošću i zavisti prema Hrvatskoj, identičnim zazubicama prema hrvatskim bogatstvima. Zajedno će odglumiti nekoliko dana rata 90-tih, koji je nakon toga buknuo u Hrvatskoj. Slovenci su cijelo vrijeme rata, unatoč zabranama, slali četnicima svakojaku pomoć, a čule su se izjave, kako bi ih usrećio most preko Hrvatske od jedne do druge države…

BiH u Daytonu su Srbi dobili na poklon Republiku Srpsku, iz prikrajka promatraju sukob katolika i muslimana, čekaju rasplet granice na Kleku da i oni potraže svoje pravo izlaza na more.

Crna Gora je  „drugo oko u glavi“, pa smjerno prati  ono „prvo“ u dvoglasju: dok se vojske spremaju prema  Dubrovniku: „tko to kaže, tko to laže Srbija nema more; ima, ima dok je Crne Gore“. Uspeli su se zajedno na Žarkovicu, vrh planine iznad Dubrovnika gdje u zoru ljetnog solsticija prva zraka sunca žarkim trakom osvijetli Stradun, koji je po njenoj liniji i sagrađen. Red granata i bombi, red gromke pjesme: „S Durmitora vila kliče, gdje si srpski Dubrovniče“…

Actio popularis – Narodna akcija okupila se oko uvijek prvog i zato logičnog pitanja pred problemom: Što napraviti?

Ne može se dokumentirati i demantirati,  objaviti prevaru, a iznijeti istinu – ukratko, jer je dugo, dugo vremena prevara vlada scenom hrvatske zbilje. Kako reći: „Nema, ne postoje „granični sporovi““ već se radi o scenariju susjednih zemalja i domaćih izdajica kako oteti dijelove hrvatskog mora i kopna! kada se narodu 30 godina govori obrnuto? Ljudi moji je li to moguće?! Pitanje je kada vjerujemo da je prevara uspjela, a mi, Narodna akcija, tražimo način da ih onemogućimo. Nije jednostavno, nije lako, da jest ne bi ovog teksta ni bilo.

U Ateni su, rekli smo uvodno, „uzoholjene“ političare jednostavno izbacivali iz države, Francuzi su za izdajnike imali spremnu giljotinu, a naš Matoš je za takve prizivao „štrik“. Dostojevski je napisao „Zločin i kaznu“. UN ustoličio Međunarodni sud pravde, koja je veličanstvena pravobraniteljska arena našeg vremena: 21 nezavisni član, izabran među osobama koje uživaju najveći ugled zbog svoje nepristranosti i poštenja, te priznate stručnosti na području Prava mora. Za vrijeme mandata od 9 godina ne mogu obavljati političke i upravne funkcije, niti imati vezu sa bilo čime o iskorištavanju mora. Sudu moraju biti predstavljeni najvažniji pravni sustavi svijeta, te osigurana pravedna geografska zastupljenost. Sud počinje tako da je Glavni tajnik UN-a uključen u izbor sudaca za svaki proces, a na kraju – odluka suda je konačna i u skladu s njom moraju postupati sve stranke spora.

Kako bi hrvatski narod mogao znati da postoji sud i da na njemu sigurno okončavamo sve sporove i dobivamo puni mir u svom suverenitetu, kad oni koje plaćamo da znaju, podvaljuju surogate, izmišljotine, preferiraju nagodbe, zvane Arbitraža. Tako se gromoglasno hvalila, očekivala i trijumfalno objavljivala i superiornošću hvalila naše arbitražne stručnjake, a tako bijedno i mizerno je nestala. Međutim, upornjaci još ne odustaju. Najnovija ministrica inozemnih poslova Slovenije u prvi posjet došla je u Hrvatsku, primljena je na sve tri predsjedničke razine, a mediji su, jasno, objavili kako je rekla da Slovenija od Arbitraže ne odustaje.

Svaki od sudaca Međunarodnog suda i dužnosnika UN-a rekao bi Hrvatskoj ono što je, osoba njihovoga ranga, profesor Ibler rekao Tuđmanu, po temi pregovaranja o našem teritoriju s onima koji ga upornošću i lažima namjeravaju oteti: O apsolutu se ne razgovara! Zato Narodna akcija ponovno citira svoje znanje naučeno iz Međunarodnog prava mora:

„Suverenost državne obale pripada državnoj obali, zato što je obalna.“

„Po jedinstvenom pravilu i dogovorenim kriterijima izvedene državne granice na kopnu i nastavno na moru čuva zakon“.

ZAKONI PO REDU:

[1.] Ujedinjeni Narodi, jedina organizacija cijelog čovječanstva – Povelja UN-a o pravima čovjeka i naroda

[2.] Međunarodno javno pravo i njegov dio Međunarodno pravo mora obalnim državama pravna zaštita, daje smjer pravilnog odlučivanja, čuva od agresija, jer inzistira na pravnom rješenju.

[3.] Konvencija 82: „Pravni poredak na morima, kako je ustanovljeno tako se ima vršiti, sa dužnim obzirom prema suverenosti svih država“.

[4.] Hrvatski pomorski zakonik ima u svom tekstu navedene sve odredbe o moru iz Međunarodnog prava mora.

[5.] USTAV RH

Čl. 2. Suverenitet RH je neotuđiv, nedjeljiv, nepremostiv, a prostire se na kopnenom području, rijekama, jezerima, prokopima, te na moru.

Čl. 8. Granice RH mogu se mijenjati samo odlukom Sabora.

Čl. 14. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom, i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutrašnjeg pravnog poretka RH i po svojoj su pravnoj snazi iznad zakona. Njihove odrednice mogu se mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su njima utvrđeni, sukladno općim pravilima Međunarodnog prava.

[6.] KAZNENI ZAKON RH

Čl. 340. VELEIZDAJA – Tko upotrebom sile, ili prijetnjom sile, ili na drugi protupravni način ugrozi teritorijalnu cjelovitost RH ili ustavno ustrojstvo RH kaznit će se kaznom zatvora od najmanje 5 godina.

Čl. 348. ŠPIJUNAŽA – Tko tajne podatke koji su mu povjereni ili do kojih je došao na protupravan način učini dostupnim stranoj državi, stranoj organizaciji, stranoj pravnoj osobi ili ako za njih radi, kaznit će se kaznom zatvora 5 – 10 godina.

Čl. 350. PRIPREMANJE KAZNENIH DJELA protiv RH iz čl. 340., 342., 345. ovog Zakona kaznit će se kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.

Čl. 351. KAŽNJAVANJE NAJTEŽIH OBLIKA KAZNENIH DJELA PROTIV RH (skidanje imuniteta) – ako kazneno djelo iz članka 340., 341., 347., 348. ovog Zakona počine predsjednik RH, predsjednik ili člane Vlade RH ili predsjednik Hrvatskog sabora, kaznit će se kaznom zatvora najmanje 10 godina ili kaznom doživotnog zatvora.

[7.] DANTE ALIGHIERI „Božanska komedija – PAKAO“ kazna za veleizdajnike nije ni u 9. krugu pakla, nego BEZDAN I MRAK ispod njega

O PRIJEDLOGU KAKO 30 GODINA POGREŠAKA ISPRAVITI U 30 SEKUNDI JE RIJEČ!

25 sekundi:

U Saboru, zbog važnosti teme u prisutnosti tri predsjednika valja objaviti datum kada se spaja granica suverene države Hrvatske upisana u UN-u 22. svibnja 1992., sa europskom schengenskom granicom za područje u kojem se svi građani Europske unije mogu slobodno kretati.

4 sekundi:

Ukinuti! i objaviti! prestanak važenja dva dokumenta, opasna presedana koji sporednim putem utabavaju stazu za odstupanje od hrvatske suverenosti nad našim državnim teritorijem.

„Privremeni granični režim BiH na području Neuma iz 1999.“

„Privremeno razgraničenje koje Crnoj Gori dozvoljava, a Hrvatskoj brani upotrebu cijelog mora između Boke i Prevlake“, godina 2002.

1 sekundi:

Prekinuti rasprave o apsolutu.

POST SCRIPTUM

Svjesni smo da pišemo prepotentno, ali kako inače i pokušati preskočiti prepreke previsoke, spoznati istinu sakrivenu, pravilno izabrati u kaosu… Sve je tu, a nekako nam ne ide. Izvana, preko granice nikoga nije za optužiti. Ako napadaju, valja se braniti, ako ulaze nepozvani i neugodni, valja ih otpraviti, ako u nečemu zaostajemo, zašto ne postati predvodnici…

Država je narodna – naše je ogledalo i ozračje, odraz i obraz. Imali smo državu davno, nedavno dobili ponovo, a čini se da i onda i sada ne znamo što s njom. Jedni je kuju u zvijezde, drugi srozavaju u blato: A jedan narod! Možda je nedostatak, a možda višak; možda greška u formuli, a možda greška u zaključivanju – ali nema sklada i harmonije oko našeg narodnog gena koji nas je okupio i odredio. Moglo bi se pretpostaviti da u Hrvata jest: jedan genod dva dijela, ili dva gena odvojena. Kad su dileme valja u dubrovačku riznicu…uvijek ispočetka čitati Držića koji je svojim čudesnim svetalentom uočio i opisao tu dvojnost:

Ljudi nazbilj! (po zbilji) – ljudi nahvao! (naopako)

Čini se baš tako, a eto i odnos prema moru tome svjedoči:

Nazbiljci ga obožavaju kao svetinju, prigrljuju kao sudbinu, najljepšim osobinama potvrđuju, odlučnošću čuvaju (kao Komižani koji su svjedočenjem u Versaillesu sačuvali Palagružu Hrvatskoj),  stihom opisuju… „kome bi šumilo more moje sinje, da Hrvatske nije…“

Nahvaovci ga preziru ponašanjem, ponižavaju zagađivanjem, otuđujuprodavanjem,  odbacuju izdajništvom.Zaboravili su ga opjevati u Himni, upisati u Ustav… Tek iz prikrajka ravnodušno su gledali kako ga netko! ipak! u posljednji čas! „ugurava“ na pravo mjesto.

Koliko je kojih, ne zna se. A broj i tako nije presudan. Važna je energija, ustrajnost, motiv za činiti dobro ili zlo. Što će biti izabrano ovisi o presudnoj osobini čovjeka koju nitko drugi u Svemiru nema – svjesnost postojanja i pravo izbora. Dar slobode, pravo slobode jest samo po sebi – niti ishođeno, niti zarađeno, i – ne može biti smanjeno ili ukinuto budući da je van domašaja ljudske mjere. Nama je ostavljen: IZBOR. Pri tome je sloboda izbora i ne izabrati. Ponekad se čini nadljudski napor koji čovjek mora savladati, jer mora birati. Stoji pred izborom! Slobodan izabrati! I jest i nije svjestan posljedica, uglavnom i ne može biti, jer one ne ovise o njemu. To je bezdan slobode u kojem se itekako može propustiti ono što je bolje, ili pogriješiti u progresivnom izboru ili predviđanju cijene za izbor. Samo u jednom slučaju sve nepoznanice se sabiru, onda kada se izbor svede na opstanak. Za Actio pouplaris – Narodnu akciju, Jesen 2022., Graničari – izbor je bio: DA ili NE, napisati, poslati, čekati ishod – zajedno sa morem! Ne treba biti na obali ili na brodu, dovoljno je biti potomak jednoga iz grupe ispod barjaka, na stijeni uz Jadran kako nam je portret Hrvata u nasljedstvo ostavio Celestin Medović, a čuva ga Zlatna dvorana sabrane hrvatske kulture na zagrebačkom Gornjem gradu, tik uz zgradu Sabora, gdje će se odlučivati o sudbini, a zapravo samo potvrditi, jer je ona na početku svijeta odlučena: najljepša parcela uz Jadransko more je za Hrvate, unutar svojih granica.

Državna granica je šifra trezora narodnog blaga. Ako su vrata probijena i širom otvorena, onda je krivac samo iznutra.

Tri su grijeha Hrvata nahvao: riječju, mišlju, djelom, ali najveći je onaj grijeh u Bibliji naveden kao posljednji: propustom – tereti Hrvate nazbilj – zlo postoji da bi ga se pobijedilo, zalutale ovce da bi ih se prigrlilo, a more da bi ga se čuvalo! Hrvati su od dolaska u Domovinu na obali Jadrana do danas ostavili duboku brazdu ljudske prisutnosti na moru, ploveći oceanima svojim brodovima s poputbinom europske kulture. Samo su tri prastara jezika sačuvana: hebrejski, grčki, hrvatska glagoljica. Samo je jedan jezik otkrio pronađena blaga starih kultura dalekih civilizacija – latinski! Hrvati su bili najveći latinisti. Preveli su zapadnoj civilizaciji Bibliju i Kur-an, sve važne klasike, umove koji dominiraju prostorom i čovječanstvom.

CICERON:

„Historia est testis temporum, lux veritatis, vitae memoriae, magistrae vitaenutia velustis“

„Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život sjećanja, učiteljica života, čuvarica starina“ (da li je ikad itko nadmašio ovu sintezu širina, dubina, raznolikosti).

Od svega nabrojenoga u nas se uvriježilo izdvajati povijest kao učiteljicu života, uz tumačenje da bi uočavanjem grešaka prošlih generacija, trebali izbjeći njihovo ponavljanje. Obrnuto – iz grešaka današnjice, uspoređujući sa onima iz prošlosti, spoznajemo stalnost griješenja našeg narodnog bića, ugrađeni ili slučajni defekt narodnog gena. Pa nam je: izabrati biti generacija koja će greške odagnati, ljude nazbilj i ljude nahvao spojiti iskustvom iz kojega smo naučili da je na početku i na kraju samo nada, a mi između nemamo pravo na greške, zablude i odvajanja. Čovjek je došao do dna i izazvao prirodu da ga pokuša uništiti. Niti o prirodi, niti o našoj vrsti, više ne ovisi kakav će ishod biti. Ishod će odlučiti dva plavetnila, koja su se na početku svijeta dogovorila ispreplitati plavetnilom, Nebo nam je previsoko da išta pitamo, ali more nam je blizu pa se nudi pitanje kako će na kraju odlučiti: zakon u plavom!

Ovaj dokument poslan je samo na navedene adrese u tekstu, a pravo umnožavanja i dijeljenja je odobreno.

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...

Left Menu Icon