HRVATSKA ŠUTNJA – PLENKOVIĆ I MILANOVIĆ NISU DORASLI VUČIĆU

Tekst: Vjekoslav Krsnik

Foto: Milan Sabic/Pixsell/Tanjug

Nove optužnice protiv hrvatskih pilota i generala najavljene u Srbiji samo su još više raskrinkale i potvrdile da su srbijansko-hrvatski odnosi otkako je u Beogradu na vlasti četnička garnitura na čelu s Aleksandrom Vučićem temeljnu poziciju Zagreba, dakle premijera Andreja Plenkovića i vladajućeg HDZ-a. Jednostavno rečeno ta pozicija počiva na nevjerojatnoj podčinjenosti aktualne hrvatske politike s jedne strane politici Bruxellesa koji ne odustaje od ideje tzv. Zapadnog Balkana sa Srbijom kao liderom u novoj paradržavnoj konstrukciji, a s druge strane na beskrupuloznoj politici Beograda da, iako su gubitnici u agresorskom ratu negiraju svoju odgovornost i da drugim sredstvima promovira velikosrpsku politiku tzv. “srpskog sveta”.

PODANIČKI POLOŽAJ

Doduše treba priznati da za takav podanički položaj Hrvatske u odnosu na agresorsku Srbiju nije isključivi proizvod Andreja Plenkovića na čelu hrvatsko-velikosrpske koalicije s Miloradom Pupovcem, nego je to lansirano nakon Tuđmanove smrti dolaskom na vlast tandema Mesić-Račan Svi predsjednici države, dakle i Ivo Josipović, pa i Kolinda Grabar Kitarović uz nešto suzdržanijeg sadašnjeg Zorana Milanović, ali i predsjednici Vlade Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, a sad Andrej Plenković prema agresivnoj i subverzivnoj politici Beograda odnosili su se kao da je Hrvatska bila gubitnik u pravednom obrambenom Domovinskom ratu a ne uvjerljivi pobjednik. Najdalje je u tome ipak otišao Andrej Plenković i HDZ pod njegovim vodstvom jer se njegova najavljena politika “promjene HDZ_a, pa i Hrvatske” svodi na pretvaranje Domovinskog rata u “građanski rat” kako bi se amnestirala Srbija, a u tome mu je glavni partner vođa velikosrpske “pete kolone” Milorad Pupovac.

TUĐMANOVE POGREŠKE

Svi ti spomenuti čelnici hrvatske politike u ovih dvadesetak godina vodili su besramno popustljivu politiku prema Beogradu i praktički doveli do toga da se Hrvatska kao pobjednik nad velikosrpskom fašističkom agresijom našla u umjetno proizvedenoj obrambenoj poziciji kao da je u tom ratu bila gubitnik. Prije svega to je posljedica umjetno nametnute teze koju je prvi lansirao ni manje ni više nego predsjednik Republike Stipe Mesić kao svjedok veleizdajnik na Haaškom tribunalu koji je izjavio da bi se na području bivše Jugoslavije svi svima trebali ispričati. Ako je za sadašnju gubitničku poziciju Hrvatske prema Srbiji u ovih 20-tak godina kriv politički vrh, gledajući pravno još je veći krivac hrvatsko pravosuđe. Ono umjesto da je progonilo velikosrpske agresore počevši od vrha tzv. JNA preko četničkih postrojbi iz Srbije do paravojnih formacija pobunjenih hrvatskih Srba usredotočilo se na progon hrvatskih branitelja posebno onih koji su odigrali odlučujuću ulogu u obrani gradova, kao što su bili Glavaš, Norac, Brodarac, Merčep, Hrastov i slučaj splitske Lore. To je bila posljedica velike Tuđmanove pogreške, jer iz jugokomunizma u naslijeđenom pravosuđu nije izvršena nikakva i te kako potrebna čistka. Tako smo imali, samo da nabrojimo najvažnije primjere, jednog Mladena Bajića na čelu DORH-a koji je omogućio srbijanskom pravosuđu progon hrvatskih branitelja poput slučaja Purde i Marića, posljednji sekretar partijske organizacije na Zagrebačkom Općinskom sudu Branko Hrvatin bio je u dva mandata predsjednik Vrhovnoga suda. SOA je svojedobno objavila da 20 sudaca na višem rangu predstavljaju opsnost za nacionalnu sigurnost, a da se nakon toga ništa nije poduzelo, što znači da tih 20 sudaca i dalje predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. Na čelu sadašnjeg Ustavnog suda je bivši stipendist KOS-a s kodnim imenom “gavun”, u Begradu je veleposlanik bivši novinar “Vjesnika” kodnog imena “Luks”, bivši ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić je izjavio da bi cijeli Ustavni sud trebao podnijeti ostavku.

PETA KOLONA

U takvim okolnostima nije nimalo čudno da Srbija provodi ne samo pravosudnu nego i političku agresiju na Hrvatsku i da se svi vodeći hrvatski političari ponašaju obranaški, umjesto da zagrme Beogradu i zaprijete mu argumentima koji Hrvatskoj stoje na raspolaganju, ali se ne koriste ili čak zabašuruju. U tome vodeću riječ kao marioneta svojeg koalicijskog partnera čel(t)nika “pete kolone” Milorada Pupovca igra sam predsjednik Vlade Andrej Plenković. Duga je lista njegovih podaničkih poteza prema agresivnoj politici Beograda i četničkog predsjednika susjedne države Aleksandra Vučića. Kad je Aleksandar Vučić usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom Andrej Plenković je rekao da je srbijanski predsjednik “malo pretjerao (?!), ali je još gore da je Andrej Plenković bio spreman, kako je bilo najavljeno, u posjetu Beogradu koji je na sreću otpao zbog covid epidemije iz agende sa srbijanskim predsjednikom ispustiti neriješenu sudbinu nestalih hrvatskih civila i branitelja.

PRAVOSUDNO PITANJE

U takvom kontekstu nije nimlo čudno da na najnoviju provokaciju Beograda prijetnjom progona hrvatskih pilota i generala hrvatska politika reagira obranaški a ne državnički. Na provokativne izjave Aleksandra Vučića, Ane Brnabić, Aleksandra Vulina i drugih srbijanskih političara ne reagiraju, što bi od njih trebalo očekivati, ni Zoran Milanović, ni Andrej Plenković nego Gordan Jandroković, Tomislav Medved ili ministar pravosuđa Ivan Malenica. I svi oni papagajski ponavljaju kako će Hrvatska zaštititi svoje pilote i admirale, a ni na kraj pameti im ne pada da ozbiljno priprijete Srbiji s onim što bi svaka normalna država koja drži do vlastitog dostojanstva učinila. Tu spada kao prvo povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beograda, protunapad na Srbiju da je se upozori kako je ona gubitnik u fašističkoj agresiji koja je Hrvatsku stajala 15.000 života i milijardske štete, činjenica da za 402 hrvatske djece nastradale u srbijanskoj fašističkoj agresiji nije dosad nitko odgovarao, jasna najava da će Hrvatska blokirati Srbiji članstvo u Europskoj uniji i u širem smislu zahladnjenje hrvatsko-srbijanskih odnosa. U pravu su i Pavao Miljavac i Davor Domazet Lošo koje traže da država stane iza njih, a ne da se to svodi na pojedinačno pravosudno pitanje. U ovom slučaju šutnja Andreja Plenkovića, ali i Zorana Milanovića još jednom potvrđuje da njih dvojica kao najviši politički dužnosnici nisu dorasli agresivnoj propagandnoj kampanji koja se iz Beograda vodi protiv Hrvatske, a eskalira posljednjih nekoliko godina.