ĐĐ: LIJEPA TRANZICIJSKA PRIČA
Tekst: K. P.
Foto: JL
Radnici Đure Đakovića iz Slavonskog Broda već treći tjedan štrajkaju zbog neisplaćenih plaća za rujan koje su ipak iz straha od mogućih negativnih rekacija na rejting HDZ-a isplaćene u ponedjeljak, 11. studenog 2019 godine. Dok za teški rad koji obavljaju radnici u zapadnoevropskim zemljama primaju plaće od nekoliko tisuća eura, našim radnicima se uskraćuje isplata i tih bijednih par stotina. Paradoksalno dok su radnici dovedeni u egzistencijalnu krizu, dioničari trljaju ruke jer dionice Đure Đakovića ovih dana – rastu.
DOMINO EFEKT
Tvrtka koja ima popunjenu listu narudžbi, uspješnu proizvodnju vagona i vojni program, svejedno je u problemima. Oni se gomilaju od kada je prošle godine „Đuru Đakovića” država skinula s popisa tvrtki od državnog značaja. „Đuro Đaković” pak u probleme s isplatom plaća ulazi zato jer nije dobio od RH jamstva koje traže komercijalne banke.
U čemu je problem i može li ga se riješiti daljnjom privatizacijom, traženjem „strateškog partnera”? Hrvatsku zahvaća domino-efekt povlačenja države iz industrije, iako aktualni tragični slučajevi poput Uljanika i Brodotrogira pokazuju da je povlačenje države i privatizacija siguran put za zatvaranje nekad uspješnih poduzeća. Ne samo da nakon privatizacije ne vidimo razvoj i povećanje broja zaposlenih već je u velikom broju slučajeva riječ i o zatvaranju poduzeća. Vladajući ideolozi danas pozivaju da na bubnju završe i posljednji ostaci ostataka neprivatiziranih poduzeća poput Hrvatske poštanske banke i HEP-a iako se zadnjih 30 godina sve radi po istom modelu s neuspješnim rezultatima.
NOVI VAL ISELJAVANJA
Sve se to zbiva pod krilaticom da je „država najgori gazda”, da je prema Đuri Đakoviću bila maćeha, te da slobodno tržište jamči općedruštveni prosperitet, kao i da je potrebno u Đuru dovući privatnog investitora i “zdrav kapital”. Tvrdi se da se prodavati mora, jer živimo iznad svojih mogućnosti. Ipak, pa i u slučaju Đure, pokazuje se da bi država trebala biti ta koja stabilizira tržišne potrese i koja bi trebala privredu organizirati u cjelinu, naročito u perifernim ekonomijama bez političke moći i idealne ekonomske niše ili specijalnosti. Uostalom i u mnogim se bogatim zemljama centra EU države nacionalizacijom vraćaju na stare posjede u brodograđevnom, naftnom i prometnom sektoru. Deindustrijalizacija i gubitak radnih mjesta mogu dovesti do novog vala iseljavanja iz Slavonije. Radnici „Đure Đakovića” već su upozorili da iz poduzeća odlaze oni najmlađi i oni bez kojih pogon ne može.
OD PATRIJE DO STEČAJA?
No, potrebno je i državno preuzimanje upravljanja, vraćanje Đure Đakovića na popis tvrtki od državnog značaja, nacionalizacija, te zaustavljanje privatizacije. Ministar Horvat kaže kako Đuro Đaković grupa treba ozbiljno restrukturiranje i strateškog partnera, očito pripremajući teren za prodaju Đakovića. Ista stvar je bila s brodogradilištima – kad je prodan Brodotrogir Danku Končaru govorilo se da će taj „strateški partner” obnoviti proizvodnju, modernizirati pogone i pokrenuti zapošljavanje. Ništa od toga se nije desilo niti u Uljaniku, niti u Brodotrogiru niti u bilo kojem drugom poduzeću u sklopu „lijepe tranzicijske priče”. Svaki puta je scenarij isti – poduzeće koje nije niti bilo u problemima odjednom treba spasitelja u liku „investitora” da bi potom bilo opljačkano i zatvoreno.
