BIJENALE SLIKARSTVA – MALO DRUGAČIJA ANALIZA
Tekst: Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.
Foto: www.perceiveart.com
U nedjelju 8. prosinca 2019. završio je 5. bijenale slikarstva što nam pruža sasvim korektan obrazac i temelj za daljnju analizu na temelju pet realiziranih izložbi u posljednjih osam godina. Prvi hrvatski bijenale slikarstva održan je 2011. godine u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. Tada je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika opisujući samo sebe kao “temeljnu cehovsku i strukovnu udrugu likovnih umjetnika u Hrvatskoj” odlučilo pokrenuti prvi hrvatski Bijenale slikarstva s namjerom vrednovanja slikarske scene u Hrvatskoj i pozicioniranja iste unutar europskog i svjetskog konteksta. Jednako tako najavljeno je kako će osim presjeka hrvatske slikarske scene svaki budući Bijenale predstaviti relevantna slikarska događanja u pojedinim gradovima, regijama i državama. Na narednim bijenalima slikarstva vrlo često se isticalo kako ono prezentira “trenutačno stanje hrvatske slikarske scene izložbom koja predstavlja širok presjek likovnog stvaralaštva generacija koje aktivno oblikuju tu scenu”. Potonja rečenica je izuzetno relevantna za razumijevanje analize koja slijedi u daljnjem tekstu. Naime, organizatori Bijenala slikarstva predstavili su Bijenale kao izložbu koja prati razvoj i trenutačne dosege hrvatskog slikarstva, predstavljajući pritom prepoznatljive nastupe i autore u zadnje dvije godine čime je Bijenale slikarstva, kako organizatori pojašnjavaju, postao jedinstvena prilika da javnost na jednom mjestu upozna različite generacije, nasljeđa i poetike pojedinačnih autora. No, je li tome uistinu tako?
Bijenale slikarstva je izložba nacionalnog karaktera, koja bi trebala aktivno, transparentno i prvenstveno kvalitativno birati i predstavljati aktualna zbivanja na hrvatskoj slikarskoj sceni, no detaljnom analizom koja se bazira isključivo na statistici javno dostupnih informacija stvara se jedna bitno drugačija slika.
Potreba za ovakvom analizom javila se nakon niza godina praćenja Bijenala slikarstva, ali ujedno i kontinuiranog komuniciranja sa suvremenim likovnim umjetnicima, prvenstveno slikarima, koji su i sami došli do određenih zaključaka kako funkcionira cjelokupni proces odabira predstavnika hrvatske slikarske scene u sklopu Bijenala slikarstva u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika (u daljnjem tekstu: HDLU).
Na samom početku htjela bih istaknuti da je cilj i jedina namjera ovog teksta ukazati na način djelovanja HDLU-a prilikom organizacije Bijenala slikarstva te preispitati je li riječ o transparentnom i profesionalno odrađenom procesu selekcije i prezentacije autora u sklopu Bijenala slikarstva. Pritom će mnogi umjetnici biti navedeni imenom i prezimenom kao sudionici izložbe, no smatram važnim istaknuti kako ovdje nije riječ o evaluaciji njihova rada ili opravdanosti njihove zastupljenosti na izložbi, ali za potrebe ukazivanja na faktografiju koja se uvijek iznova potvrđuje, ovaj tekst možda i njima pruži jedan novi pogled s određenom distancom na cjelokupnu realizaciju bijenala slikarstva.
TKO SUDJELUJE NA BIJENALU SLIKARSTVA?
Prosječan broj umjetnika zastupljenih po izložbi na temelju pet održanih bijenala slikarstva iznosi 45,2 sudionika. Na svakoj izložbi određeni broj umjetnika je pozvan (obično do 10 autora), a ostali sudionici se biraju putem javnog natječaja za izlaganje. Znači, možemo reći da svake dvije godine izbor od 40 do 50 umjetnika predstavlja aktualna zbivanja na hrvatskoj slikarskoj sceni što je posve legitimno, posebice ako uzmemo u obzir ograničenost prostora za izlaganje i činjenicu da je potrebno napraviti kvalitetan izbor prijavljenih autora da bi se ostvarila relevantna prezentacija aktualnih strujanja na hrvatskoj slikarskoj sceni. Cijela situacija postaje zanimljiva kada se imena svih umjetnika koji su do sada izlagali na bijenalu slikarstva stave na papir. Naime, prema podacima od prošle godine HDLU ima 1888 članova od kojih je 1182 slikara. I to su samo članovi HDLU-a, uzmimo u obzir da postoje i HDLU Istra, HULU Split, HDLU Osijek, HDLU Zadar, HDLU Varaždin…., a naravno djeluju i slikari koji nisu članovi niti jedne strukovne udruge. Prema izjavama predsjednika HDLU-a za medije, na Bijenale slikarstva se prosječno javi između 130 i 150 slikara. I tu cijela situacija postaje zanimljiva. Od tih 130 do 150 slikara, sudeći prema selekciji Povjerenstva za odabir radova, proizlazi da samo 30-ak jednih te istih autora, koji se kontinuirano izabiru svake dvije godine, istinski vrijedi predstaviti na bijenalu slikarstva dok se ostalih 10-ak sudionika konstantno mijenja, pretpostavimo radi uravnoteženosti cjelokupne izložbe.
Naime, 4-ero umjetnika je prisustvovalo na svih pet dosada održanih bijenala slikarstva. Čak 14 autora je sudjelovalo na četiri od ukupno pet održanih bijenala, a isto tako 14 autora je sudjelovalo na tri od ukupno pet održanih bijenala, što ako prebacimo u postotke ispada da je 70,79% istih autora sudjelovalo na tri ili više bijenala od ukupno pet održanih. Ili da pojednostavimo: 32-oje istih umjetnika od ukupno 45 autora koliko prosječno sudjeluje na bijenalu, sudjelovalo je na tri ili više bijenala od ukupno pet do sada realiziranih. Nalaže se logično pitanje: ako uzmemo u obzir broj aktivnih slikara u Hrvatskoj ili samo broj slikara koji su članovi HDLU-a ili samo broj prijavljenih autora je li moguće da u periodu od osam godina samo i isključivo 32-oje istih umjetnika vrijedi i kvalitetno stvara te zaslužuje biti zastupljeno na izložbi?
ŽIRI – TKO BIRA?
Bijenale slikarstva je izložba nacionalnog karaktera što se nažalost baš i ne odražava u izboru umjetnika koji sudjeluju, a kada razmotrimo sastav žirija možda pronađemo odgovor na pitanje zašto je tome tako.
Naime, stalni članovi Povjerenstva za izbor radova koji se nikada ne mijenjaju su predsjednik HDLU-a i dekan Akademije likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu Tomislav Buntak i potpredsjednik HDLU-a i profesor na ALU Josip Zanki (koji je bilo član žirija na svim bijenalima izuzev ovogodišnjeg) dok se ostali članovi od bijenala do bijenala mijenjaju, ali i vrlo često ponavljaju pa su tako do sada članovi žirija bili: Đuro Seder, Zoltan Novak, Zlatan Vrkljan (2. i 5. bijenale), Dalibor Jelavić, Danko Friščić, Robert Šimrak, Željko Marcijuš (3. i 4. bijenale), Klaudio Štefančić i Melinda Šefčić (3. i 4. bijenale). Odmah na prvu je vidljiva dominantna zastupljenost aktualnih i umirovljenih profesora sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti na kojoj radi i potpredsjednik HDLU-a Josip Zanki, a predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak je i dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osim ove uske veze koja bi mogla objasniti činjenicu dominantno zastupljenih zagrebačkih autora (a tu uzimamo u obzir umjetnike rođene u Zagrebu i umjetnike koji su rođeni u nekom drugom gradu, ali žive i rade u Zagrebu) na bijenalu slikarstva, nalaže se pitanje zašto u žiriju nikada nisu bili zastupljeni eminentni umjetnici iz drugih dijelova Hrvatske? Nije nužno da budu profesori s akademija, svi znamo da postoje vrlo kvalitetni likovni umjetnici koji djeluju samostalno i neovisno u Hrvatskoj, no ako HDLU preferira profesore s likovnih akademija zašto nisu angažirali i pozvali profesore s akademija iz Rijeke, Splita i Osijeka? Vjerojatno bi takav doprinos žiriju dao transparentniji i daleko širi uvid u aktualna događanja na hrvatskoj slikarskoj sceni?
LJUBAV IZMEĐU ZAGREBAČKE ALU I HDLU
Ako stavimo na stranu činjenicu da u žirijima bijenala slikarstva dominiraju profesori sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i pogledamo njihovu zastupljenost u izlagačkom dijelu bijenala slikarstva dolazimo također do zanimljive spoznaje. Naime, pojedini autori sudjeluju isključivo ako su pozvani što znači da se ne prijavljuju na natječaj za izlaganje. No, iskreno, čini se da niti ne trebaju, jer organizatori vrlo agilno vode računa da ih redovno pozivaju, pa je tako Željko Kipke sudjelovao na 1., 4. i 5. bijenalu slikarstva kao pozvani autor; Zlatko Keser je sudjelovao na 1., 2. i 4. bijenalu slikarstva kao pozvani autor, te je na 4. bijenalu slikarstva dobio i Grand Prix; Igor Rončević je sudjelovao na 1.,3. i 4. bijenalu slikarstva kao pozvani autor, Zlatan Vrkljan je sudjelovao na 1. i 3. bijenalu slikarstva kao pozvani autor dok je na 2. i 5. bijenalu slikarstva bio član žirija; dok je Zoltan Novak sudjelovao na 1., 4. i 5. bijenalu slikarstva kao pozvani autor, a na ovogodišnjem je dobio i Grand Prix. Apsolutno nitko ne osporava kvalitetu i opravdanost zastupljenosti navedenih umjetnika na bijenalu slikarstva, no postavlja se pitanje – jesu li oni doista jedini eminentni hrvatski umjetnici koji su zaslužili biti pozvani da prisustvuju na izložbi nacionalnog karaktera posvećenoj slikarstvu?
Indikativno jest da ova “ljubav” između zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i HDLU-a traje od prvog Bijenala slikarstva, a razvidno je da su u posljednje dvije-tri godine organizatori bijenala još dodatno potvrdili svoje veze s ALU, pa je tako nekadašnji predsjednik i aktualni potpredsjednik HDLU-a Josip Zanki zaposlen na ALU kao profesor, a aktualni predsjednik, nekadašnji potpredsjednik HDLU-a Tomislav Buntak postao je novi dekan ALU. Slučajnost ili rezultat dugogodišnje plodne suradnje ostaje na vama da prosudite…
5. BIJENALE SLIKARSTVA
Ovogodišnji bijenale slikarstva otkriva još zanimljivosti. Listajući popratni katalog izložbe dolazimo do zanimljive stavke u tekstu Tomislava Buntaka koji ističe kako su “dva važna i aktivna člana naše slikarske zajednice, Zlatan Vrkljan i Danko Friščić, bili članovi povjerenstva koje je biralo slikarska djela pa nažalost nisu mogli svojim radovima sudjelovati u Bijenalu”. Velika žalost, doista, ali istaknimo pritom kako je Danko Friščić sudjelovao na 1., 2., 3. i 4. bijenalu slikarstva, s time da je na 3. bijenalu slikarstva bio i među pozvanim autorima, pa je i na ovogodišnjem bijenalu zastupljen, ali ovaj put u funkciji člana žirija. Zlatan Vrkljan je također sudjelovao na 1. i 3. bijenalu slikarstva kao pozvani autor, dok je na 2. i 5. bijenalu slikarstva sudjelovao u funkciji člana stručnog povjerenstva za izbor radova, tako da se baš ne stječe dojam da su autori koje spominje Tomislav Buntak nešto ozbiljnije zakinuti u kontekstu zastupljenosti na bijenalu slikarstva?
No, moram navesti da je pohvalna spoznaja organizatora kako bi bilo amoralno i kako bi se zašlo u sukob interesa da su članovi povjerenstva ujedno i izlagači na bijenalu, no upravo takva greška se omakla na 1. bijenalu slikarstva kada je cijenjeni akademik Đuro Seder bio član Povjerenstva za izbor radova, ali su ga organizatori uključili i u bijenale kao pozvanog umjetnika za izlaganje.
Kada sam već otvorila temu sukoba interesa, na 5. bijenalu slikarstva HPB Grand Prix je pripao Zoltanu Novaku s obrazloženjem da je “Zoltan Novak svojom izložbom u MSU slikarski obilježio 2019. godinu”. Nije baš najjasnije kakve veze ima izložba u MSU s Bijenalom slikarstva i da li su onda ostali umjetnici sami krivi što nisu bili u mogućnosti dobiti respektabilni prostor za realizaciju svojih izložbi kako bi se i one uzele u obzir prilikom dodjele ove nagrade, a ujedno se nameće pitanje postoji li određeni sukob interesa kod odabira ovogodišnjeg dobitnika. Naime, Odbor za dodjelu nagrada 5. bijenala slikarstva djelovao je u sastavu: Tomislav Buntak, Danko Friščić, Tonko Maroević, Snježana Pintarić i Zlatan Vrkljan. Ako izuzmemo kolege slikare i profesore iz jednadžbe ostaje pitanje je li ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić mogla ostati nepristrana prilikom odabira autora za Grand Prix ako rukovodi ustanovom u kojoj je realizirana velebna izložba nagrađenog autora. Ovo pitanje opet ostavljam čitateljima na razmatranje.
I na kraju da ponovim: namjera ovog teksta nije bila prozivati ili vrednovati rad zastupljenih umjetnika, oni su navedeni u kontekstu činjenica tko je i koliko često sudjelovao. Logično, ako su se umjetnici prijavili na natječaj da će sudjelovati ako su izabrani i da će se odazvati ako su ih organizatori pozvali da sudjeluju. Razmatrano je isključivo jesu li se organizatori prilikom realizacije bijenala slikarstva u posljednjih osam godina rukovodili svim stavkama koje su sami iznijeli na svojim službenim stranicama i u medijima, a koje sam navela u prvom poglavlju.
Zaključno, kako je ovo još jedan u nizu tekstova koji progovara o problemima struke i likovne scene u Hrvatskoj, smatram nužnim spomenuti kako cilj ovog teksta nije upirati prstom ili navući bijes titana hrvatske likovne scene na vlastita pleća, iako znajući njihov modus operandi to sam već odavno učinila. Namjera je ukazati na moguće nepravilnosti, jer smatram da se o problemima treba ne samo progovoriti i razgovarati već nastojati vlastitim djelovanjem učiniti nešto da se takvo stanje promijeni. Kontinuirana šutnja je ujedno i odobravanje ovakvog djelovanja što je u konačnici i dovelo do stanja u kojem se danas nalazi likovna i muzejska struka. Najlakše je kukati nad vlastitom sudbinom, posebice kada sudbina hrvatskih likovnih umjetnika u vlastitoj zemlji nije perspektivna, no nije li to samo razlog više zašto bi se trebali boriti za vlastitu egzistenciju i dostojno djelovanje? Strah od “veličina” i njihova utjecaja doveo je do toga da su oni svoju mrežu utjecaja i pozicija moći proširili do takvih razmjera da je sada doista krajnje vrijeme za djelovanje. Jer, ako nećete vi sami krojiti vlastiti put, nitko više neće imati razumijevanja za kukanje nad vašom sudbinom.
