ZAGREB 8. SVIBNJA 1945. – POSLJEDICE

Tekst: Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Foto: Fototeka SABA/Globus/HPC

POČETAK DRUGOG SVJETSKOG RATA U HRVATSKOJ

U par dana nakon njemačkog napada nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija koja službeno kapitulira 17. travnja 1941., nakon što su jedanaest SS-ovaca puna četiri dana držali pod okupacijom Beograd (najveći kuriozitet Drugog svjetskog rata).

Sama činjenica da su tih jedanaest SS-ovaca zarobili više od 1.500 vojnika i policajaca a da nisu ispalili niti jedan metak, govori da se jugoslavenska armija nije niti pokušala usprotiviti se njemačkoj vojsci. SPC, čiji Sinod odmah nakon pada Jugoslavije 1941. daje prisegu Hitleru, pridružuje se Apelu srpskom narodu, u kojem 500 najuglednijih Srba pozivaju na poštivanje njemačkih zakona, uključujući i rasne zakone te se tako uključuju u progon Židova.

U travnju 1941. kad su Nijemci napali Jugoslaviju niti jugoslavenski komunisti se nisu protivili jer su tada još uvijek bili saveznici s nacistima. Dne 23. kolovoza 1939. potpisan je pakt Molotov – Ribbentrop po kojem nacistička Njemačka i SSSR djele Europu i sudjeluju u napadu na Poljsku 1. rujna 1939.

KOMUNISTIČKЕ REVOLUCIJE KOJIH NIJE BILO

Svi komunisti pa i hrvatski postaju antifašisti tek 22. lipnja 1941. kad Hitler napada svog saveznika Staljina.

Komunistička internacionala (Kominterna) je krovna organizacija komunističkih partija. Generalni sekretar Kominterne od 1935. do 1943. je bugarski komunist Georgi Dimitrov. Svi komunisti iz cijelog svijeta djelovali su kao lokalne agenture Kominterne i to je razumljivo jer komunisti ne mare za domovinu, koja njima ništa ne znači jer su oni internacionalisti. Službena Hrvatska enciklopedija govori da je 22. lipnja osnovan Sisački odred, koji je započeo otpor protiv okupatora ali zaboravlja spomenuti da su na isti dan baš sve komunističke partije pokrenule borbu. Kakvu borbu i u čiju korist isto je bitno pitanje. Kad smo već obznanili da su svi na isti dan – 22. lipnja 1941. pokrenuli borbu, možemo postaviti pitanje zašto baš na taj dan i kako baš istodobno?

Ruski autori [1] daju odgovore na sva ova pitanja i cijeli svijet to zna, samo u tzv. „regiji” istraživači ne istražuju širu sliku nego se to još uvijek prikazuje na način temeljen na sustavnim krivotvorinama komunističkih povjesničara.

Odmah nakon njemačkog napada na SSSR ranog jutra 22. lipnja 1941. Staljin je održao nekoliko sastanaka pa tako i s generalnim sekretarom Kominterne G. Dimitrovom i jednim od njegovih zamjenika Manuilskim. Staljin je naredio Dimitrovu da izda nalog lokalnim komunističkim strankama da organiziraju pokret u obranu SSSR-a:

“O Kominterni se još ne bi smjelo otvoreno govoriti. Lokalne stranke moraju rasporediti pokret u obranu SSSR-a. Ne postavljajte pitanje socijalističke revolucije.„

Takav nalog Dimitrov je poslao svima preko radiopostaje u ruskom gradu Ufa-i koju su svi komunisti morali slušati jer su preko nje primali naredbe Kominterne. Na ovaj su način svi istodobno dobili Dimitrovu naredbu i pokrenuli borbu kako bi pomogli Sovjetskom savezu, ali bez pokretanja socijalističke revolucije, kako je Staljin naredio.

Iz svega navedenoga možemo zaključiti sljedeće:

  • Čak i da je istina navedeno u Hrvatskoj enciklopediji da je na dan 22. lipnja 1941. osnovan Sisački odred (SO) to se nije dogodilo na temelju odluke komunističke partije Hrvatske (Jugoslavije). Nitko niti ne spominje takvu odluku. To se dogodilo po naredbi Kominterne.
  • Borba koju je SO pokrenuo nije bila borba za oslobođenje Domovine nego kako bi pomogli Sovjetskom savezu. Ipak postoji neka logika da komunisti kao peta kolona ratuju protiv svoje države koja je u ratu sa SSSR, kako bi mu neizravno pomogli uništavajući svoju državu. Nu, u NDH gdje je SO osnovan to nije slučaj jer NDH nije u ratu sa SSSR. Okupatora nema pa tako ispada da zapravo komunisti pokreću teroristički rat protiv svoje države po naredbi SSSR-a koji je tu u ulozi izvoznika terorizma.
  • Po nalogu iz Kominterne ne smije se postavljati pitanje socijalističke revolucije i to tada SO nije niti tvrdio. Nije im niti palo na pameti prkositi Kominterni. Tako i cijeli događaj (osnivanje Sisačkog odreda) u jugoslavenskoj povijesti prikazan je kao početak borbe protiv okupatora kakvog nema i pokretanje revolucije koje nije bilo.

Poznato je da se godine 1948. dogodio konflikt između Staljina i Tita i priča se o nekom Informbirou. Kao Tito je tražio samostalnost. Istina je da je temelj konflikta to što je Staljin saznao kako je Tito krivotvorio povijest kako bi prikazao da su jugoslavenski komunisti nekako sasvim samostalno oslobodili Jugoslaviju zanemarujući činjenicu da je to zapravo učinila vojska Sovjetskog saveza (II. i III. Ukrajinski front Crvene armije – sveukupno 2 mil. vojnika) koja je postavila na vlast Tita i njegove komuniste.

OBNAVLJANJE SAMOSTALNE HRVATSKE DRŽAVE

Dne 10. travnja 1941. došlo je do ostvarenje dugogodišnjeg sna hrvatskog naroda na ujedinjenje i državnu samostalnost u povijestnim granicama [2] – stvorena je Nezavisna država Hrvatska.

PROGON PRAVOSLAVACA KOJEG NIJE BILO

Još u prvim mjesecima svog postojanja NDH donosi odluku za posebno oporezivanje Srpske Patrijarhije, a crkvenim općinama je zabranjeno održavati veze s njom. Zabranjen je izmišljeni termin „SRPSKO-pravoslavna vjera” koji je uveden u Kraljevinu Jugoslaviju godine 1929. po nalogu Ministra unutarnjih djela i zamijenjen prije zakonito korištenim terminom u Hrvatskoj „grčko-istočna vjera”. Sve ove mjere prema SPC Nezavisna država Hrvatska poduzima ne zato što je pravoslavna crkva nego zato što je srpska, to jest crkva države Srbije. Samostalna država kao što je bila NDH nije mogla dopustiti na vlastitom teritoriju djelovanje neke strane crkve što bi značilo da je NDH vazal Srbije. Istodobno država je jamčila slobodno djelovanje svih pravoslavaca na svom teritoriju. Ruskim izbjeglicama (njih više od 20.000) bilo je dozvoljeno korištenje vlastitih crkava u Zemunu, Sarajevu i Crikvenici. Čak na zahtjev Rusa iz Petrovaradina dodijeljena im je bivša (srpska) vojna crkva. Sve to unatoč tome što tada RPCZ (Русская православная церковь-заграничная) nije bila priznata crkva i zapravo djeluje kao podružnica Srpske pravoslavne crkve.[3]

Činjenicu da u NDH nije bio progona pravoslavaca najprije potvrđuje tadašnje zakonodavstvo, ali tako govore i sljedeće činjenice:

  • Nijemci su tražili da se Slovenci iz Srbije presele u Sloveniju, koja je tada njemački teritorij. Predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić traži da se Srbi iz Hrvatske presele u Srbiju. Njemačka, Srbija i NDH sklopili su ugovor o tome. Pavelić ništa nije tražio, ali mu je Nedićev zahtjev odgovarao jer je on smatrao da su Srbi u Hrvatskoj oni pravoslavci, koji su se nakon I. sv. rata doselili iz Srbije. Po njemu to je bilo oko 200 000 ljudi. Iz Hrvatske se je u Srbiju iselilo između 137 000 do 180 000 Srba ako se to može smatrati progonom[4]. Čak kad bismo prihvatili da je broj iseljenih iz Hrvatske onaj navedeni maksimalni broj od 180 000 Srba vrijedi razmisliti kakav je to bio progon pravoslavaca kad je vidno da su odselili manje od 9% svih pravoslavaca (na zahtjev Srbije), kojih je u NDH bilo 1.962.000 od sveukupno 6,5 mil. stanovnika.
  • Već u jesen 1941. u Zagreb dolazi Bugarin-pravoslavac Ivan Mihajlov, dugogodišnji vođa VMRO (Вътрешна македонска революционна организация, Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija – revolucionarna organizacija Bugara za zemljopisnu oblast Makedoniju) na poziv svog starog saveznika Pavelića. Mihajlov više od tri godine iz Zagreba rukovodi VMRO.
  • Crnogorac-pravoslavac Savić Marković Štedimlija, koji je pisao o povijesti Crnogoraca i Hrvata i teorijski je objasnio podrijetlo pojma pravoslavlje na tlu povijesne Hrvatske, bio je urednik službenog lista HPC. Njega kasnije komunisti šalju na logor u SSSR na punih 10 godina (sveukupno je prošao 26 logora).
  • Hrvat-pravoslavac Savo Besarović bio je ministar u vladi NDH, kojeg su komunisti strijeljali.
  • U NDH pored HPC je slobodno djelovala i Ruska pravoslavna crkva u izbjeglištvu – RPCZ u četiri crkve koje su izgradile izbjeglice iz Rusije, i to u Crikvenici, Sarajevu, Zemunu i Petrovaradinu. Nakon dolaska komunista broj ruskih izbjeglica smanjuje se za 10 puta, a njihove crkve kao i sve crkve HPC preuzima SPC.

Nije bilo progona pravoslavaca zato što su pravoslavci, nije bilo niti progon Srba samo zato što su Srbi, što sad srpsko – jugoslavenska povijest tvrdi. Cijela konstrukcija smišljena je u svrhu opravdanja i pokrivanja komunističkih zločina po završetku II. sv. rata i srpsko – jugoslavenskih zločina za vrijeme Domovinskog rata – zloglasne su Ustaše pobili puno „Srba”, pa sad mi moramo iz odmazde pobiti što više „Ustaša”, odnosno Hrvata.

KOMUNISTI I ČETNICI RATUJU PROTIV HRVATSKE

U NDH godine 1942. bilo je teško ratno stanje zbog stalnih napada dviju vrsta partizana, koji žele srušiti hrvatsku državu – monarhofašističkih, nazivanih četnicima, koji se bore za propalu Kraljevinu Jugoslaviju i komunističkih, koji se bore za buduću komunističku Jugoslaviju. Sad se to predstavlja kao borba protiv okupatora, ali niti jedni niti drugi nisu se borili protiv okupatora (Nacistička Njemačka) kad je on napao Jugoslaviju. Postali su aktivni puno kasnije i to ne na teritorij Srbije gdje nisu imali skoro nikakvih aktivnosti nego baš u Hrvatskoj protiv hrvatske države, koja nije nikoga okupirala ali jugoslavenima je apsolutno nemoguće smisliti samostalnu hrvatsku državu.

Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrijetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba [5].

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska Odluka o osnivanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena[6].

Prvo bogoslužje obnovljenoj crkvi u Zagrebu održao je svećenik Vaso Šurlan povodom Uskrsnuća Gospodnjeg 5. travnja 1942.

Evo kako je u svom izvješću predsjedniku bugarske vlade bugarski veleposlanik u Zagreb Jordan Mečkarov govorio o prvoj liturgiji obnovljenoj HPC održanu 5. travnja 1942:

„… mediji su izvijestili da će se u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu služiti povodom Uskrsa. I stvarno, već na Veliku subotu, pravoslavna crkva u Zagrebu, koja je do sada bila zaključena (otvarana je samo dva puta – za potrebe našeg veleposlanstva – u povodu Uznesenja 3. listopada i rođendana njegovog Veličanstva Cara, 30. siječnja), bila otvorena i počeo je služiti svećenik Vaso Šurlan – iz Zemuna, čije se ime spominje već dan prije u novinama povodom objavljivanja zakona o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve. Na uskrsnoj službi prisustvovao sam ja osobno kao i članovi izaslanstva. Crkva je bila puna vjernika. Uzbuđenje mnogima doseglo je takvu razinu da su započeli plakati.Sam svećenik, uzbuđen, održao je govor u kojem je napravio dosta aluzije, kao što je, na primjer, ovo za „odmetanje” od kršćanstva, progon koji je pretrpjelo Kristovo učenje, ali izrazio je uvjerenje da ide na bolje. U „prijenosu” Šurlan jе spomenuo ime Poglavnika, drhtavo, molitvu za „državnog vođu Antu.” [7]

Vrijedi napomenuti da je na isti nadnevak (5. travnja 1942.) i Katolička crkva slavila Uskrs što je bilo znakovito i išlo je na ruku zagovaratelja ujedinjenja hrvatskog naroda pa tako je u Hrvatskoj unatoč ratnom stanju, zavladao euforični optimizam.

ODOBRENJA ZA OBNAVLJANJE HPC

U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

Mitropolit Germogen 29. svibnja 1942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja dok je u međuvremenu zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču [8].

U tom času Arhiepiskop Germogen doznaje u kakvom se položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom. Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve [9].

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji. Bila je priznata i od Mađarske pravoslavne crkve za čije je potrebe mitropolit Germogen rukopolagao svećenike.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina[10]. Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 26. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha (jedan od onih predstavnika Sv. Sinoda SPC, koji su u proljeće 1941. dali prisegu okupatoru – Hitleru i potpisali Apel srpskom narodu. Sad je već i on postao ugledni antifašista.). [11]

Tako nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Srpske PC, Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Carigradske patrijarhije.

Svi, koji bezuvjetno prepisuju od srbijanskih „povjesničara” tvrde da priznanja, koja je dobila HPC tada nisu bila ona prava i djelomično su u pravu, ali ne na način koji bi njima odgovarao.

U OBNOVLJENOJ DRŽAVI OBNOVLJENA VLASTITA PRAVOSLAVNA CRKVA

NDH su vodili pametni i stručni ljudi koji su bili svjesni što rade. Jedan od njih je Ivo Omrčanin, diplomat i osoba Poglavnikovog i Stepinčevog povjerenja, ugledni teolog, koji je bio dobro upoznat s crkvenim pravom i poviješću (obranio je čak tri doktorata na Gregorijani u Rimu), koji je napisao:

„Austrija je osnovala samostalnu pravoslavnu crkvu i tako je nastala mitropolija u Sr. Karlovcima. Njoj su carskim odredbama i pismima iz 1690., 1691. i 1695. god. bile priznate određene povlastice, koje su kasnije Josip I., Karlo VI. i carica Marija Terezija potvrdili, da bi pravoslavnima na području metropolije Sr. Karlovaca bila na koncu, kraljevskim dopisom od 10. VIII. 1868., priznata samostalnost u crkvenim i vjeroispovjednim pitanjima.“ [12] … „Prema tome, u austrijskom su carstvu postojala tri područja, nezavisna jedno od drugog, na kojima su prebivali pravoslavni vjernici, a nakon osnivanja jugoslavenske države, Srblje su uznastojali da pošto-poto ta područja podrede srpskoj crkvi, bez obzira na činjenicu, što se nisu nikada nalazila pod vlašću srpske pravoslavne crkve. Do pripajanja je došlo 12. VI. 1920., što je bilo potpuno protuzakonito i protivno kanonskom pravu. Hrvatski narod nije nikada pristajao da se pomiri s takvim srbiziranjem pravoslavnog stanovništva na svom etničkom području, no za vrijeme Jugoslavije nisu postojala nikakva sredstva da se takvo stanje promijeni.“ [13]

Dakle nije Pavelić stvorio HPC kao što tvrdi jugokomunistička propaganda. Godine 1942. u Hrvatskoj nije stvorena neka nova crkva nego u obnovljenoj državi obnovljena je i crkva.

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila država. Jugoslavenski povjesničari govore kako su institucije crkve, onih koji su ušli u novu crkvu 1920., faktički djelovale kao samostalne do 1931.! Samo 11 godina kasnije (1942.) sve pravoslavne crkve, koje su prije priznavale HPC (tada Karlovačka arhiepiskopija) samo su potvrdile da su primili na znanje da je u obnovljenoj hrvatskoj državi obnovljena i hrvatska pravoslavna crkva jer se to temelji na pravilima br. 37, 38 i 39 Trulskog sabora (681-682).

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve [14], a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita Zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve[15].

Hrvatski patrijarh sv. Germogen. Portret (ulje na platnu). Nalazi se u Atamanskoj palači u Rostov na Donu u Rusiju

RUMUNJSKA PRAVOSLAVNA CRKVA PRIZNAJE HPC

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao:

“Voljom Božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.[16]

Sveti Sinod Rumunjske pravoslavne crkve je dana 3. kolovoza 1944. donio odluku br. 1136 da će u Zagreb po zahtjevu Zagrebačkog mitropolita Germogena za rukopoloženja novog episkopa Hrvatske pravoslavne crkve Spiridona Mifke (Samobor 1902. – Sarajevo 1945.) poslati Kišinjovskog Mitropolita Visariona Puiu, savjetnika Patrijarhije protojereja Vasie Stefan i arhiđakona Patrijarhije Traian Ghica.[17]

Dvojica mitropolita Visarion i Germogen u liturgiji održanoj 15. kolovoza 1944. povodom Velike Gospe u katedralnom hramu HPC Svetog Preobraženja u Zagreb rukopolažu Spiridona Mifku za Sarajevskog episkopa. Sam čin sudjelovanja u liturgiji je najviša razina priznanja što moraju imati na umu oni, koji tvrde da HPC u NDH nije bila priznata crkva. Nakon toga Mitropolit Visarion odlučuje ne vratiti se u Rumunjsku gdje ga 21. veljače 1946. godine rumunjski Narodni sud osuđuje na smrt (u odsutnosti) i odlazi u Pariz postavši glava rumunjskih pravoslavaca Francuske, pod omoforom Ruske Pravoslavne Crkve (Zagranična RPC) iz New Yorka, sve do 1958. godine, kada se povlači na svoje imanje u okolini Pariza. Nakon pada komunizma u Rumunjskoj Mitropolit Visarion Puiu rehabilitiran je i proglašen svetcem.

KRAJ DRUGOG SVJETSKOG RATA I DOLAZAK KOMUNISTA NA VLAST U HRVATSKOJ

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkvenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenoj Crkvi [18], koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina. Već sredinom 1943. broj svećenika popeo se na 110. [19] Mnogi od njih do 1918. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u 1942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Dne 6. svibnja 1945. (Uskrs) Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve [20].

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II. sv. rata u Europi. Vojska NDH, koja je bila u ratu s Velikom Britanijom i SAD, kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Osim toga ne možeš se predati nekome s kim nisi u ratu, a NDH nije bila u ratu sa SSSR-om. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande koje sebe nazivaju Jugoslavenskom armijom još od prosinca 1944. i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije.

Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (200.000 vojnika i 500.000 civila) [21] natrag u sovjetsku zonu. Zapovjednik III. Ukrajinskog fronta maršal Tolbuhin odlučuje da svi oni budu izručeni njemu podređenoj Jugoslavenskoj armiji (prije Narodno-oslobodilačka vojske Jugoslavije, kasnije – JNA [22]).

Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeluju u ubijanju više od pola milijuna Hrvata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

20. srpska brigada – prvi osloboditelji Zagreba

SMAKNUTI KLER HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

“Ostani vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac — život!” (Otk. 3 :10)

Ulaskom komunističke Jugoslavenske armije u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku podnijelo je 25. lipnja 1945. Vojnom sudu Komande grada Zagreba prijavu “zbog protunarodnog rada” te je predložilo “da se provede sudski postupak” protiv patrijarha Germogena (i drugih uhićenih svećenika HPC-a),[23] više od mjesec dana nakon što je on bio pritvoren.

Mitropolit Josif Cvijović, jedan od potpisnika Apela srpskom narodu za poštivanje nacističkih zakona, koji za vrijeme Drugog svjetskog rata djeluje kao zamjenik srbijanskog patrijarha Gavrila Dožića je 1941. dao prisegu Nijemcima. U lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova da se ispita Patrijarh Germogen što se je i dogodilo 26. lipnja 1945.

Općenito istraga nije trajala dugo – samo četiri dana nakon podnošenje prijave – 29. lipnja 1945. održano je prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije sramotno ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica na Jarunu.

Tada se sudilo prema Uredbi o vojnim sudovima Vrhovnog štaba NOV i POJ iz svibnja 1944. godine, a vojni sudovi su bili ovlašteni suditi svim tzv. „narodnim neprijateljima“. U tu kategoriju narodnog neprijatelja ubrajalo se svakog tko je na bilo koji način „bio u dosluhu s okupatorom“ ili na bilo koji način „pomagao okupatoru“ protiv naroda Jugoslavije (čl. 2.). Vojni sudovi su mogli prema svojoj slobodnoj ocjeni izricati za bilo koje djelo kaznu teškog prisilnog rada u trajanju „od 3 mjeseca do 2 godine, pa i više“ (čl. 16.-17). Primjerični popisi kaznenih djela “narodnih neprijatelja“ završavaju sa „i sl.“, te „i.t.d.“ (čl. 12.-15). Smrtnu kaznu mogli su vojni sudovi prema slobodnoj ocjeni izreći za bilo koje kazneno djelo (čl. 16.-17). Izrijekom je kvaliteta dokazivanja krivice bila propisana riječima: “Kod ustanovljenja istine o delu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj oceni.” (čl. 27.)[24].

Hrvatski patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.

… c) sa toga položaja kroz tu organizaciju po nalogu i u službi okupatora raspirivao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, pokušavajuči na taj način izazvati bratoubilački rat, a sve to u namjeri slabljenja jedinstvenog otpora naroda Jugoslavije protiv stranog zavojevača …”.

Očito se ukazuje na Božićnu poslanicu pravoslavnim vjernicima iz 25. prosinca 1942. mitropolita Germogena [25]. Ovako je mitropolit Germogen pozivao na mir u vrijeme rata što je nerazumljivo za komuniste pa su pozivanje na mir nazvali ratnim huškanjem i zbog toga su ga morali osuditi na smrt:

“Iako su teška ratna vremena zahvatila cieli sviet podignimo glave svoje i obratimo se Otcu svome nebeskome molitvom upravljenom Njemu najmilosrdnijem i najpravednijem. Zamolimo, da se u ljudski rod vrati ljubav, mir i bratstvo. /…/ U ovim ratnim vremenima tajne sile neprijatelja vjere unose zabunu u naš siromašni, pobožni seljački narod, koji nema ničega zajedničkog s njima. Oni koji nisu bili čvrsti u svojoj vjeri i koji se nisu odano ravnali prema Božjim zakonima u slabosti svojoj podlegli su, te če kasnije osjetiti svu težinu svoga položaja. /…/ Otvarajte svoje hramove, molitvom i molenjem tražite okrepe i snage za daljnja izkušenja, pa če vam ih milost Božja podieliti. Gdje god možete izbjegnite zlu i činite dobro, a Bog mira i ljubavi bit će uviek sa vama. /…/ Zato neka je blagoslovljen svaki onaj, koji čini djela ljubavi milosrdja i djela bratoljublja i čovjekoljublja. Molimo se novorodjenome Isusu Hristu i za neprijatelje Njegove svete nauke neka ih vrati na put istine, a njihova srdca neka omekša da osjete Boga i ljubav prema bližnjemu.”

KOMUNISTIČKA PROPAGANDA STVORILA JE MIT DA JE “HPC STVORENA PO ZLOČINCU PAVELIĆU“

O sudskom procesu i presudi poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u NDH patrijarhu Germogenu javnost je izvješćena presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba. U opširnom Tanjugovom izvješću o presudi Vojnog suda Komande grada Zagreba od 29. lipnja 1945. (na dan donošenje presude ali znakovito da je objavljena nekoliko sati prije prije nego što je uopće izrečena u sudnici), s popisom svih okrivljenih i svim presudama, u tekstu je naveden i poglavar HPC-a u NDH patrijarh Germogen. O njemu je, izdvojeno i navedeno kao obrazloženje presude (“Na smrt strijeljanjem, trajan gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine”), naglašeno sljedeće:

“Kad su uvidjeli, da se terorom vršenim nad srpskim pučanstvom Hrvatske ne može slomiti jedinstveni otpor naroda Jugoslavije, njemački imperijalisti naredili su preko zločinca Pavelića izdajničkoj grupi reakcionera oko Germogena, koja je u večem svom djelu več jedamput izdala svoj narod, da formira nakaradnu organizaciju u vidu t.zv. ‘Hrvatske pravoslavne crkve’. Ta nakaradna organizacija, koja sa crkvom nema nikakove veze imala je zadatak, da obečavši Srbima u Hrvatskoj slobodu i miran život, odvrati Srbe od aktivnog učešća u Narodnooslobodilačkoj borbi i tako oslabi jedinstveni otpor naroda Jugoslavije protiv fašističkog okupatora. Oni Srbi, koji su se dali zavesti obečanjem, da mogu mirno živjeti kod svojih kuča, krvavo su platili tu svoju lakovjernost /…/. U stvaranju te t.zv. ‘Hrvatsko-pravoslavne crkve’ i u daljnjem provođenju u život zadataka, koji su pred nju postavljeni istakli su se Germogen, Kupčevski, Mrihin, Borisov, Cvijanović, Mifka, Glavaš i Lazić.”

Činjenica je da su oni iz TANJUG otprije znali kakva će biti presuda pa su je pripremili za tisak za objavljivanje na dan donošenja presude 29. lipnja 1945. što potvrđuje da je presuda bila napisana bar dan prije suđenja. Tako je u sklopu komunističke propagandne kampanje stvorena i ugurana u presudi protiv Germogena i ostalih sintagma da je “HPC STVORENA PO ZLOČINCU PAVELIĆU“.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a kad bi to čak i bila istina, za to ne može suditi svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava hrvatske pravoslavne svećenike jer su se zamjerili Pravoslavnoj crkvi Srbije. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ Pravoslavne crkve Srbije, od kojih nitko nije djelovao na teritoriju Srbije, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava, to više što nisu čak niti bili optuženi za ikakav ratni zločin, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije jer je postojanje samostalne pravoslavne crkve dokaz za nezavisnost hrvatske države što je kao i sama hrvatska država smetalo jugoslavenskim komunistima.

Samo nekoliko sati nakon donošenje presude u noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Hrvatski patrijarh Germogen, sarajevski episkop Spiridon Mifka, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika samo zato što su bili članovi HPC. Posmrtni ostatci onih koji su streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u Palmotićevoj ulici kako ne bi ostalo nikakav fizički trag na to da je postojala Hrvatska pravoslavna crkva.

Narednih se 50 godina Hrvatska pravoslavna crkva nije smjela spominjati kako bi nestala bilo kakva uspomena da je ona ikad postojala. Na temelju dostupnih oskudnih informacija uspjeli smo sastaviti ovaj popis ubijenih svećenika:

1. Patrijarh Germogen Maksimov

2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka

3. Protojerej Evgenij Jaržemskij

4. Protojerej Aleksandar Volkovskij

5. Protojerej Serafim Kupčevskij

6. Protojerej Anatolij Paradiev

7. Protojerej Cvetin Čović

8. Protojerej Risto Babunović

9. iguman Miroslav (Miron) Federer

10. jerej Joco Cvijanović

11. jerej Vasilij Jurčenko

12. jerej Pavel Kozarski

13. jerej Dmitrij Mrihin

14. jerej Sevastijan Perić

15. jeromonah Amvrosij Veselinović

16. jeromonah Rafail Stanivuković

17. jeromonah Vlasmin Pavlovskij

18. jeromonah Venjamin Radosavljić

19. jeromonah Mihail Milogradskij

20. jeromonah Dimitrij

21. jeromonah Ivan Mračkovski [26]

22. jeromonah Evgenij Pogorečkij

23. jeromonah Petar Popov

24. jeromonah Bogdan Popović

25. jeromonah Nikolaj Semčenko

26. jeromonah Petar Stefanović

27. jeromonah Sergij Selivanovskij

28. jeromonah Ljubomir Svrtilić

29. jeromonah Emilijan Šimatović

30. arhiđakon Aleksej Borisov

Puno je vjernika (laika) ubijeno samo zato što su pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov…

Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS).

Pred komunističkim „narodnim sudom” u Beogradu 16. srpnja 1945. je dr. Savo Besarović, pravoslavac, hrvatski narodni zastupnik, ministar Hrvatske Državne Vlade izjavio:

„Imao sam čast, da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju Domovinu Hrvatsku”. [27]

Sličan dostojanstveni govor pred istog suda u rujnu 1945. održao je i general – poručnik Gjuro Grujić, glavar Glavnog stožera Hrvatskih Oružanih Snaga:

„Ja nisam nikada bio niti se osjećam Srbinom, već uvijek Hrvatom. Rođen sam u Sriemskoj Mitrovici od majke Hrvatice katoličke vjere i otca Hrvata pravoslavne vjere. Živila Nezavisna Država Hrvatska!” [28]

Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i strijeljani.

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika HPC, niti popis ubijenih monahinja ili vjernika. Jedno je sigurno – svi su morali biti ubijeni [29]. Ako je itko od pripadnika klera HPC preživio poslijeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i dijela vjernika. To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Sve to što se je dogodilo Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi bilo je potpuno očekivano jer se je još 1942. godine povodom osnivanja (obnavljanja) HPC oglasio Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske: „HPC je prijevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”. [30] Tako je HPC postala jedina vjerska zajednica u Hrvatskoj (Jugoslaviji), koju su komunisti osudili i uništili. Smatralo se zločinom samo postojanje Hrvatske pravoslavne crkve jer je ona vezana za hrvatsku državnu samostalnost koja je nespojiva s bilo kakvom Jugoslavijom. Ova odluka Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske iz 1942. postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvijek vrijedi.

BEZBOŽNI KOMUNIZAM

Normalnim ljudima u Hrvatskoj – kršćanima – nije jasno kako netko može počiniti takav stravični zločin svom narodu kakvog su počinili jugoslavenski komunisti – dobar dio njih etnički Hrvati. Npr. Vlado Ranogajec, koji je potpisao više od 700 smrtnih presuda nije niti Srbin, niti četnik – bio je etnički Hrvat, ali komunist i ta činjenica mijenja sve jer komunist nema svoju domovinu niti svoga naroda – on se kao internacionalista bori za pobjedu svjetovnog komunizma.

Socijalizam-komunizam u načelu je antikristov. Njegov unutarnji temelj je poricanje Boga, nevjera u Njega i u čovjeka: nevjera u besmrtnost čovjeka i duha.“ Marksizam općenito vjeruje da se dobro ostvaruje kroz zlo, svjetlo kroz tamu.“ [31] Otuda i razumijevanje da se kroz rat i nasilje svi problemi mogu riješiti jednom zauvijek. Zato su metode rata prenesene na društvo, na državu.

Novi komunistički čovjek je „sklon prenijeti vojne metode na organizaciju života, spreman je metodički koristiti nasilje, dominantan je i štuje nasilje. Novi čovjek klanja se snazi i uspjehu, prema slabima je nemilosrdan. U novom komunističkom tipu motivi moći istisnuli su stare motive ljubavi prema pravdi i suosjećanju. U ovom tipu izgrađena je tvrdoća koja se pretvorila u okrutnost.“ [32] Krotkost i poniznost pretvorili su se u žestinu i ljutnju.

Komunist se hrani mržnjom, on ne može živjeti bez neprijatelja, bez negativnih osjećaja prema tom neprijatelju. Gubi i snagu i želju za život kada mu nedostaje taj neprijatelj. Ako ne postoji takav neprijatelj, rješenje je lako pronaći – jednostavno se izmišlja neprijatelja i rješenje je pronađeno.

Evo kako je sv. Patrijarh Germogen učinio nešto što nitko drugi u Hrvatskoj nije učinio na ovaj način – upozorio je o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u svojoj Uskrsnoj poslanici 6. svibnja 1945.:

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše!

Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

OSUĐENA HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

„… kao na smrt osuđene… – mi ludi poradi Krista, … mi slabi, … mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći … Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.” (1 Kor. 4 : 9-13)

O djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve u doba NDH nikako ne postoji objektivna ocjena. O njoj se još uvijek koristi srpsko-jugoslavenska šablona prema kojoj sve ono što je postojalo u NDH bilo je zločinačko, pa tako i HPC jer je ona „stvorena po zločincu Paveliću“.

„Možemo potpuno vjerovati na sve što je sv. Patrijarh Germogen ikad govorio, jer nitko nikad nije mogao posumnjati u njegove riječi. Kao svećenika, dobio je sva moguća odlikovanja, koje može dobiti jedan svećenik. Kao poglavar HPC radio je sve u skladu s crkvenim kanonima, koje je dobro znao i ispravno primjenjivao.“ (Škarovskij, Šardt-Kupčevskij)

Postoje dvostruki kriteriji dosežno RPC, RPCZ, SPC s jedne strane i HPC s druge. Prema nekima se primjenjuju demokratski kriteriji, a drugima (HPC) – srbijanski i jugokomunistički kriteriji.

Svima su poznati stravični progoni kojima su komunisti podvrgnuli kršćane nakon ruske revolucije: ubijeno je tri milijuna ljudi, protjerano je dva milijuna, ubijeno između 100.000 i 300.000 svećenika, otrovan je Moskovski patrijarh sv. Tihon (1923). Pod kraj 30-ih godina u SSSR-u ostalo je samo 4-5 episkopa (Škarovskij, Kosik) zato i imaju razumijevanje za djelovanje RPC u Rusiji (SSSR) i kompromise, koji je morala raditi RPC da bi uopće opstala. Zna se i da su oni, koji su pobjegli od ruskog komunističkog terora, morali nekako opstati.

Čak i Rusi prepisuju izmišljenu srpsko-jugoslavensku povijest i bezuvjetno zauzimaju jugo-komunistički stav, koji je još uvijek na snazi u Hrvatskoj i u Srbiji i kojeg osuđuje Vijeće Europe [33], a nikako demokratski stav, koji primjenjuju prema svojim RPC i RPCZ – svećenici, koje su komunisti ubili u Rusiji su mučenici, a svećenici HPC (dio njih bili su Rusi), koje su komunisti ubili u Hrvatskoj su zločinci.

Godine 2000. Mihail Šardt-Kupčevskij je napisao:

“Navršilo se već 55 godina od umorstva naših ruskih i hrvatskih mučenika, svećenika i laika i evo, do današnjih dana, njihov zemni prah miruje negdje u šumi, na mjestu masovnih strijeljanja – bez pogreba, bez opijela. Samo nekim kršćanima, Svojim izabranicima, Gospod udjeljuje veliku čast da proliju krv svoju i da čak budu ubijeni za Njega, kako bi bili ovjenčani vijencem mučeništva i tako se priključili Vječnoj Pashi Kristovoj. Tko im ima pravo suditi, osim Onoga, koji im je poslao tako golemu kušnju? Duge smo godine prešućivali ovaj čudovišan zločin. Nastupilo je vrijeme za izvršenje čina kršćanske pravednosti u odnosu na sve pobijene žrtve. Dužni smo to učiniti u ime danas živućih potomaka i nadolazećih pokoljenja, u ime naše Svete Crkve, radi našega spasenja i kako se ne bismo samo pisali kao pravoslavni, nego i da to budemo!“ [34]

Mihail A. Shardt Kupčevski, ruskog podrjetla, jedini je preživjeli sjemeništarac HPC-a.

KOMUNISTIČKI EPILOG – POVRATAK SRPSKE CRKVE U HRVATSKU

Crkva Srbije dolazi u Hrvatsku uvijek uz neke Jugoslavije. Ono što se je dogodilo po završetku Drugog svjetskog rata stvaranjem komunističke Jugoslavije isto je kao ono što je bilo i po završetku I. svj. rata stvaranjem monarhofašističke Jugoslavije – u Hrvatsku je uvedena Crkva Srbije.

Više puta smo naglasili da je po završetku I. svj. rata prilikom dolaska srpske crkve u Hrvatsku bila takva količina nepravilnosti da zapravo nije bilo pravilnosti. Polupismenim jugoslavenskim komunistima još manje je bilo stalo do nekih crkvenih kanona ili državnih zakona.

Evo kako se je srpska crkva „vratila” u Hrvatsku:

U pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja u Zagrebu u Protokolu prijelaza srb. Pravoslavne eparhije zagrebačke stoji bilješka, napisana 10. lipnja 1945. [35]:

„Sa danom oslobođenja Zagreba (8. maja 1945.) prestala s uredovanjem Hrvatska pravoslavna crkva, a danom 10. juna 1945. god., dati ponovo otvaranje i posvećenje hrama Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, nastavljeno sa zvaničnim uredovanjem srpsko-pravoslavne uprave Parohije zagrebačke i to sa novim brojem i pismom ćirilicom.

U Zagrebu 10. juna 1945. – Srp. prav. par. jerej Ilija Ćuk, v. d. Paroha zagrebačkog“ [36]

Kratak tekst, ali znakovit zbog ogromne gluposti, koje sadrži – obični svećenik najnižeg ranga, jerej, objavljuje prestanak djelovanje jedne crkve – HPC, uvodi djelovanje druge crkve – SPC, ponovno posvećuje hram i uvodi srpsko ćirilično pismo.

Ne može svećenik po svojoj volji raditi bilo što – njemu neki episkop mora narediti da nešto učini. Znači, sveć. Iliju Ćuka mora neki episkop, koji je eparhijski arhijerej za Zagreb, imenovati za paroha zagrebačkog, pa tek nakon toga Ćuk može nešto raditi u Zagrebu. Dne 10. lipnja (juna) 1945. kad je sveć. Čuk pisao svoju bilješku, Zagrebački je mitropolit bio sv. patrijarh Germogen (čak nije bio niti osuđen), koji nije imenovao sveć. Čuka za “Paroha zagrebačkog”.

Nije ga imenovao niti neki episkop SPC, jer novog Zagrebačkog mitropolita Damaskina SPC imenovala je u svibnju 1947., tek dvije godine nakon toga. [36] Sve što je u matičnoj knjizi sveć. Ćuk naveo on radi sam – najprije sam sebe imenuje zagrebačkim parohom, a nakon toga donosi svoje osobne odluke:

  • Ukidanje HPC. Nema odluke nekog crkvenog ili državnog tijela za ukidanje HPC. Crkvenu odluku za ukidanje HPC mogla je donijeti sama HPC što nije učinila. Nova komunistička vlast nije donijela niti jednu odluku vezanu za HPC pa niti za ukidanje te crkve. SPC, koja nije imala nikakvu ulogu u obnavljanju HPC, odlučuje da će bar sad imati neku ulogu, stoga je Sveti arhijerejski sinod SPC u Beogradu 27. svibnja 1946. donio Odluku o tzv. Autokefalnoj Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi čija je svrha ukidanje HPC, crkve koju nije osnovala, ali sad ju je morala ukinuti i osuditi.
  • Čak i kad bi ova odluka bila kanonska (a nije), ne bi mogao sveć. Ćuk učiniti bilo što na temelju navedene odluke jer je ona donesena godinu dana nakon što je on osobno proglasio ukidanje HPC.
  • Uvođenje SPC. Kad bi se navedena odluka SPC smatrala odlukom za povratak SPC u Hrvatskoj ona je donesena tek 27. svibnja 1946. – godinu dana nakon što je sveć. Ćuk uveo srpsku crkvu u Hrvatsku. Znači, sveć. Ćuk 10. lipnja 1945. osobno uvodi SPC u Hrvatsku!
  • Ponovno posvećenje hrama. Neupitno je da hram posvećuje episkop – nije bitno prvo posvećivanje ili (kad je potrebno) ponovno. Ponovno je posvećivanje potrebno kad je hram oskvrnavljen djelovanjem nevjernika u njemu. To je možda znao sveć. Ćuk pa je htio pokazati kako su pripadnici klera SPC pravi vjernici za razliku od onih iz HPC, koji su nevjernici i kao takvi svojem su djelovanjem oskvrnavili hram koji je zbog toga morao biti ponovno posvećen. Znači jasno je zašto je to napisao, ali nismo sigurni je li sveć. Ćuk išta učinio.
  • Kao što je poznato iz njegovog životopisa on je završio bogosloviju u Cetinju u dobi od 21-e godine. Ne znamo zašto je tako kasno završio bogosloviju – je li zbog toga što je morao ponavljati razrede zbog slabog uspjeha ili je učio s prekidima. Bilo kako bilo, završio je bogosloviju, koja je na razini srednje strukovne škole. U 21.-oj je postao svećenik. Onomu episkopu SPC koji ga je rukopoložio, bilo je nebitno to što je on premlad jer po kanonu se to može dogoditi nakon napunjenih 25 godina. Narednih godina služio je na selu iz čega slijedi da je u životu možda par puta u živo vidio episkopa pa nije imao iskustvo susluženja s episkopom kako bi iz iskustva naučio što i kako on radi. Stoga je vrlo vjerojatno da je zbog nedostatka znanja i učinio nešto što je smatrao posvećivanjem crkve. U crkvenoj knjizi „Trebnik” koju koristi svećenik, postoji čin posvećivanja kuće, štale, njive itd. ali ne i posvećivanja crkve. Sam čin posvećivanja crkve nalazi se u crkvenoj knjizi „Činovnik” koju koristi episkop. Dakle posvećivanje crkve nije isto kao posvećivanje kuće. Iz svega toga proizlazi da je sveć. Ćuk pokušao pokazati da je učinio nešto što nije smio učiniti. Nije mogao znati da u tadašnjim okolnostima to nije smio učiniti niti episkop (pravilo br. 49 Trulskog sabora).
  • Uvođenje srpskog ćiriličnog pisma. Nije mogao uvesti niti srpsko ćirilično pismo ali eto, učinio je i to. Takvu odluku donosi vrhovno tijelo Crkve (npr. Sinod) i/ili Država. Znači da je sveć. Ćuk i jedno i drugo istodobno, i sinod i država.

Za vrijeme svog dolaska na vlast, komunisti su pokušavali donositi neke naizgled zakonske odluke, a te je odluke donosila Privremena narodna skupština Demokratske Federativne Jugoslavije koja je 23. kolovoza 1945. godine donijela Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji [38] te Narodni sabor Hrvatske koji je 24. studenoga 1945. godine donio Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji za područje Federalne Hrvatske [39]. Ova tijela stvorila je komunistička partija stoga oni predstavljaju samo volju partije, a ne volju naroda Jugoslavije ili hrvatske savezne jedinice. Niti jedno državno tijelo nije donijelo nikakvu odluku o ukidanju HPC, tako da ona de jure još uvijek postoji.

VJERSKA KOMISIJA

Još prije dolaska na vlast komunisti su najavili reguliranje odnosa s vjerskim zajednicama pa je zato na trećoj sjednici Predsjedništva Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 25. kolovoza 1944. godine osnovalo Komisiju za vjerske poslove (Vjerska komisija) [40].

Pojednostavljeno: Predsjedništvo je stvorilo Vjersku komisiju. Upravo će ona u narednim desetljećima dijelom biti kreator politike prema vjerskim zajednicama, no u punom smislu njihov nadzornik ali i glavni posrednik u rješavanju svih otvorenih pitanja između vlasti i vjerskih zajednica. [41] Prvim predsjednikom postao je katolički svećenik Svetozar Rittig. Komisiju su činili još i pravoslavni sveć. Ilija Ćuk [42] i odvjetnik Ivan Tremski. [43]

Od svega toga slijedi da je sveć. Ilija Čuk učinio sve o čemu do sada pišemo, kao član Vjerske komisije koju je stvorila Komunistička partija ali ne u ime Komisije jer se ne poziva na neku njenu odluku, nego osobno. Sve što je učinio nema nikakve veze s crkvenim kanonima, a još manje s državnim zakonima jer on je u (komunističkom) crkvenom smislu bio nadređen i Sinodu SPC i pojedinim episkopima, a u svjetovnom smislu čak i da je htio nije mogao ispunjavati državne zakone jer ih nije ni bilo.

Ovakva bahatost utemeljena na primitivizmu i u krajnjoj mjeri nekanonosti je moguća samo u crkvi, kojoj su crkveni kanoni nebitni kao što je SPC i u komunističkoj državi kao što je bila Jugoslavija gdje su manje-više svi u vrhu države bili na razini kvalifikacije [44] navedenog skoro pa nepismenog (u smislu teologije) svećenika komunista.

Već davno se komunistička Jugoslavija urušila u krvi i nestala je, ali osobne odluke jednog priprostog svećenika (I. Čuk), koji je klasični primjer proleterskog poluinteligenta [45] i koji je za životu prekršio sve crkvene kanone su još uvijek na snazi.

KOMUNISTIČKI EPILOG II. – CK SKH DOVODI SPC U RH [46]

Za vrijeme raspada komunističke Jugoslavije i stvaranja novih država na tom teritoriju, srpski Patrijarh Pavle tražio je, kao poglavar SPC-a, da se veliki dio hrvatskog teritorija na kojem žive pravoslavci, „mora naći pod zajedničkim krovom sa sadašnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“. U uskrsnoj poslanici 1991. godine, koja je čitana u svakoj srpskoj pravoslavnoj crkvi na svečanoj uskrsnoj liturgiji, izmislio je stotine tisuća Srba u logorima Hrvatske i poručio je Srbima da je navodno samo u logoru Jasenovac, tijekom Drugog svjetskog rata, ubijeno 700.000 Srba, „ako ne više, ne manje“. Tom je svojom poslanicom Pavle ubrzao postavljanje barikada i noćnih straža pred „srpskim” selima u Hrvatskoj svojim „strahovima“ da se Srbi u Hrvatskoj danas (1991.) nalaze „pred novim bratoubilaštvom“. [47]

Kasnije u sklopu svog huškanja na Hrvatsku je Sveti Sinod SPC 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”.

Nakon svih počinjenih zločina uslijed huškanja SPC ona je 1995. osuđena za genocid i etničko čišćenje na sudu u Parizu.[48]

Za vrijeme Domovinskog rata skoro su svi pripadnici klera SPC koji su do tada bili u Hrvatskoj, otputovali u Srbiju ili u neku od Srpskih Krajina i puno je onih koji su (osim huškanja) i izravno ratovali protiv Hrvatske.

Po završetku pobjedničkog Domovinskog rata započelo su se u javnosti pojavljivati više ljudi, koji su pozivali da se u RH vrati Crkva Srbije (SPC). Nitko od njih, pa niti Ruski patrijarh koji se je za to zauzimao, nije izgovorio niti riječ o vjerskim potrebama pravoslavaca u RH, za koje se nema tko pobrinuti nego se uvijek radilo jedino i samo o imovini SPC. Republika Hrvatska nikad nije oduzela nikakvu imovinu SPC, čak i kad se ona bavila ratnim huškanjem na Hrvate, nego je SPC-u vraćala imovinu, koju joj je navodno oduzela SFRJ. U tom vremenu SPC je zauzeta popisivanjem „oduzete” imovine, kako bi zatražila njeno vraćanje.

Dok je radio na popisivanju oduzete imovine, bivši član CK SKH [49] Simo Rajić bio je zadivljen o kakvom je bogatstvu riječ – stotine stanova u urbanim sredinama, desetci tisuća hektara šuma i poljoprivrednog zemljišta, zgrade, banke, hoteli, vile, udjeli u velikim sustavima…

Taj je navodni Srbin rođen u mjestu, čiji naziv potječe iz bugarskog – Donji Štrbci [50] diplomirao je pravo u Beogradu ali se za vrijeme SFRJ nije bavio pravom jer je bio partijski funkcioner. Započeo se pravom baviti tek godine 1991. nakon što je dao ostavku kao saborski zastupnik i postao je odvjetnik. Tad mu je bilo 50 godina. Njemu – ateistu vjera je bila apsolutno nebitna ali zaposlio se u SPC-u – komunist 15 godina advokat u SPC [51].

Rajić je jedan od autora Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa [52] u kojem se po njemu, poštivaju međunarodne konvencije u toj oblasti i na ovaj se način priznaje pravna osobnost SPC.

U ugovoru nema pozivanja na neke od međunarodnih konvencija (što nije niti moguće jer SPC nije subjekt međunarodnog prava) niti na crkvene kanone (što bi imalo smisla). Nije jasno o kakvoj je to pravnoj osobnosti SPC riječ jer ugovor ne potpisuje SPC nego „SPC u Hrvatskoj” njena izmišljena podružnica, nepostojeća u Ustavu SPC, odnosno njen „Episkopski savet” kojeg ad hoc izmišlja Sveti sinod SPC [53], ali ne na način da je on tijelo SPC po njezinom Ustavu nego tek toliko da se taj pojam koristi jedino i samo u ugovoru s RH.

I upalilo je – Rajić piše da je samo u 2002. i 2003. odvojeno više od tri milijuna eura hrvatskog državnog novca za SPC. Ispada da je isplata državnog novca bila žurna – ugovor je potpisan 12. prosinca 2002., ali država im je odmah uplatila neki novac, unatoč tomu što u Državnom proračunu za 2002. uopće nije bio predviđen nikakav novac za SPC, jer nije niti mogao biti planiran za ugovor koji će biti potpisan više od godinu dana nakon što je Hrvatski sabor izglasovao taj državni proračun. Hrvatski sabor je čak i državni proračun za 2003. donio dva mjeseca prije potpisivanja tog nazovi ugovora.

Rajiću su puna usta zahvale u vezi s tim ugovorom, najviše tadašnjem dopredsjedniku Vlade Goranu Graniću (HSLS), koji je bio i predsjednik vladine Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i bez kojeg taj ugovora ne bi bio sklopljen. Predsjednik Vlade Ivica Račan (zadnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske) kao komunist, bio je čvrsti ateist i nije imao nikakvo zanimanje za vjerska pitanja samo je bjanko potpisao ono što mu je Simo Rajić, bivši član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pripremio.

Na ovaj način – na temelju ništetnog ugovora s nepostojećom pravnom osobom, CK SKH opet je na velika vrata uveo Pravoslavnu crkvu Srbije u suvremenu demokratsku Hrvatsku.

OBNOVLJENA CRKVA U OBNOVLJENOJ DRŽAVI

Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj. Sadašnja obnovljena autokefalna HPC, koju smo mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar obnovili 2. listopada 2013. ne mora tražiti priznanja od bilo koga jer ona sva priznanja ima još od početka 18. st. kao sljednica pravoslavne crkve hrvatskog kraljevstva Karlovačke arhiepiskopije. Svi su oni potvrđeni 1942. i na snazi su!

U obnovljenoj nezavisnoj hrvatskoj državi je hrvatski narod dobio svoju obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata [54].

Žalosno je da su u Hrvatskoj još uvijek pod povijest guraju jugokomunističke sintagme što je i razlog da RH već više od 10 godina apsolutno nezakonito odbija registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu čak svijestno i opetovano suprotstavljajući se Visokom upravnom sudu RH.

Možda je vrijeme da se ponovno pročita ono što je pisao pokojni srbijanski akademik Dobrica Čosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije (15. lipnja 1992. – 31. srpnja 1993).

Nije riječ o „Deobe” iz 1965. u kojima obznanjuje javnosti da je laž ključni vid srpskog patriotizma. Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije napisao u knjizi „Promene“ (Novi Sad, 1992.) o postjugoslaveskim vremenima:

“Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje.“

Jesu li u Hrvatskoj došla ta postjugoslavenska vremena?

________________________________________________________

Napomene:

[1] Габриэль Городецкий “Роковой самообман: Сталин и нападение Германии на Советский Союз”, М., Росспэн, 2008. С. 231-232

[2] Još više kad je nakon kapitulacije Italije 8 rujna 1943 pripojena i dalmatinska obala.

[3] Шкаровский, М. В. Создание и функционирование Хорватской православной церкви в годы Второй мировой войны. Вестник церковной истории, Москва, 2006., №4, стр. 221-262.

[4] Lozo, Stjepan, Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija” 1941, Split, 2019, s. 531

[5] Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17

[6] Narodne novine, Godina CVI. broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.

[7] ЦДА, ф. 176К. оп. 8, а.е. 1154, л. 9 – 10

[8] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

[9] Obrknežević, Miloš, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilo zi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251

[10] Шкаровский М. В. Создание и функционирование Хорватской православной церкви в годы Второй мировой войны. Вестник церковной истории, Москва, 2006, №4, стр. 221-262. Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа

[11] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139 HDA, f. 1561 RSUP SDS, Zapisnik saslušanja Germogena pri OZNI od 26. svibnja 1945. godine, šifra 002.07, 39

[12] Omrčanin, Ivo, HRVATSKA 1945, IVOR PRESS, Washington, 1991., s. 269

[13] ibid, s. 270.

[14] Narodne novine, Godina CVI., broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.

[15] Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40

[16] Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198

[17] Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 201

[18] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88

[19] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918.-1988., knjiga 2, Beograd 1988, 128. Prema dokumentima OZNE, u prvim mjesecima nakon formiranja, HPC je imala 80-ak svećenika (HDA, f. 1561 RSUP SDS, šifra 002.07, 29.); Sredinom 1943. godine ima 100-tinjak scećenika te 14 bogoslova (šifra 002.07.) 102.

[20] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942.-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновeдения РАН. Москва, 2012., c. 128.

[21] Beljo, Ante, Uz 75 obljetnicu Bleiburške tragedije 1945 – 2020, Biblioteka Dokumenta Croatica, HŽD, Zagreb, 2020

[22] Jugoslavenska narodna armija – Wikipedija (wikipedia.org)

[23] Usp. HDA, Zagreb, fond ZKRZ, GUZ, br. 4984/1945, kut. 70, i J. Krišto, nav.dj., 277

[24] Uredba o vojnim sudovima od 24. svibnja 1944. čl. 27., u “PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944.-1946. DOKUMENTI”, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, str. 35-42

[25] Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 215-218

[26] Nedavno su nas kontaktirali ljudi iz Nizozemske, koji tvrde da su potomci Mračkovskog i da on je uspio pobjeći, tj. nije ubijen.

[27] Pavelić, Ante, Hrvatska Pravoslavna crkva, Madrid, 1984, str. XI.

[28] Pavelić, Ante, Hrvatska Pravoslavna crkva, Madrid, 1984, str. XI.

[29] Nedavno su nas kontaktirali ljudi iz Nizozemske, koji tvrde da su potomci Mračkovskog i da on je uspio pobjeći, tj. nije ubijen ali za to nemamo čvrsti dokaz. Poznato je da je preživio i svećenik Vaso Šurlan, koji je pobjegao na zapad.

[30] Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., s. 170-171)

[31] Бердяев, Н. А. Истоки и смысл русского комунизма, Москва. 1990. С. 21

[32] Бердяев, Н. Типы религиозны мысли в России. Paris. 1989.

[33] http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm

[34] Шардт-Купчевский М.А. Архиепископ Гермоген Екатеринославский и Новомосковский // Православная Русь. 2002. № 6. С. 7.

[35] Požar, Petar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budučnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996, str 363, 367.

[36] Knjiga Protokol prelaza sr. Pravoslavne eparhije zagrebačke, IV, Zagreb, crkva Sv. Preobraženja Gospodnjeg, str. 169

[37] Car, Tomislav. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj: oduzimanje imovine i odnosi s državom od 1945. do 1967. Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb, 2016, str. 28.

[38] M. Maticka, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1945.-1948., Zagreb 1990., 30

[39] HDA, f. 279 PV NRH (1945-1953), 19 514-16 762/45, 31. listopada 1945., kut. 209 i N.N. br. 80, Zagreb, 28. Listopada 1945., 1.-3

[40] ZAVNOH, Zbornik dokumenata, sv. III, Zagreb, 1985, 260.

[41] Car, Tomislav. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj: oduzimanje imovine i odnosi s državom od 1945. do 1967. Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb, 2016, str. 21.

[42] Isto, str. 40. Ilija Ćuk rođen je 14. prosinca 1912. godine u Zrmanji u činovničkoj obitelji. Bogosloviju je završio na Cetinju 1934. godine nakon čega je bio svećenik u Petrinji i Štikadi kod Gračaca. Na početku rata iskazivao je svoju privrženost partizanskom pokretu, zbog čega ga početkom 1942. godine talijanske vlasti zatvaraju u Kninu. Izlaskom iz zatvora prelazi na teritorij pod partizanskim nadzorom gdje je sudjelovao u partizanskim vojnim jedinicama, u dužnosti vojnog referenta na području Like, Banovine, Korduna i Dalmacije. Od 1944. godine bio je član IO JNF-a i vijećnik ZAVNOH-a. Zajedno sa Svetozarom Rittigom sudjeluje u organizaciji Komisije za odnose sa vjerskim za jednicama čiji je zaposlenik bio sve do umirovljenja 1960. godine. Do 1954. godine bio je zastupnik u Saboru NRH. Aktivno je sudjelovao u organizaciji Udruženja pravoslavnog svećenstva čiji je bio tajnik, a od 1960. godine do smrti i predsjednik. 157 HDA, f. 310 KOVZ, 08-223/1-59, Rješenje o umirovljenu Ilije Ćuk, od 7. listopada 1959., kut. 148

[43] Isto. Po sličnom obrascu formirane su komisije i u ostalim federalnim jedinicama, tako su i u srbijanskoj komisiji bili pravoslavni i katolički svećenici (Mirko Mihajlović iz Kukujevaca), a svima je bilo zajedničko to što su bili pripanici NOB-a. U razdoblju od osnivanja 1944. pa do 1976. godine nekoliko je puta mijenjala nazive. Međutim njena glavna funkcija nadzornika i glavnog posrednika u rješavanju svih otvorenih pitanja između vlasti i vjerskih zajednica nije se mijenjala.

[44] Vođa KP Jugoslavije Josip Broz krenuo je u školu kad mu je bilo devet godina i završio je četiri razreda. Kasnije je s prekidima pohađao strukovnu školu za bravara, koju se ne zna je li završio, ali prestao je učiti kad mu je bilo 18 godina.

[45] Osoba koja je nedovoljno obrazovana, koja ima površno znanje i nebogatu kulturu, kojeg je partija postavila na položaju iznad njegove intelektualne razine.

[46] Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske dovodi Srpsku pravoslavnu crkvu u Republiku Hrvatsku. Napisano je na način karakterističan za vrijeme komunističke vladavine.

[47] Mirko Valentić: Rat protiv Hrvatske : 1991. – 1995. : velikosrpski projekti od ideje do realizacije, Slavonski Brod : Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Zagreb : Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2010., str. 254. – 257.

[48] Zlatko Pinter za Kamenjar https://kamenjar.com/spc-je-odgovorna-za-zlocine-genocida-i-etnickog-ciscenja/

[49] Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske(podružnica saveza komunista Jugoslavije)

[50] Štrbac( u množini štrbci) na hrvatskom ne znači ama baš ništa, kao niti na srpskom ali u bugarskom je щърб, щърбав (štrb, štrbav) onaj, koji nema zube.

[51] Simo Rajić, Između Hrvata i Srba, Profil, Zagreb, 2017, str. 249.

[52] NN 196/2003-3109

[53] Isti je to sinod pod predsjedništvom patrijarha Pavle, čiji su članovi nekoliko godina prije za vrijeme rata huškali na Hrvatsku.

[54] Obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve nakon prekida njenog postojanja temelji se na pravilima 37, 38 i 39 Trulskog sabora(681-682).

 

Left Menu Icon