TKO I ŠTO MLADE ODVLAČI U EKSTREMISTIČKE VODE? (1. DIO)
Tekst: Saša Radusin
Foto: Pexels
Nakon još jedne naprasne eksplozije govora mržnje koja se dogodila u Splitu prije i za vrijeme utakmice Hajduk-Ajax postavlja se pitanje otkuda dolazi ta mržnja mladih ljudi, kako je uzgajana, i kome je u interesu. U Hrvatskoj, s vremena na vrijeme, proplamsavaju pojave ksenofobije, fašizma, rasizma, a sada u Splitu čak i nacizma, no to se ne događa samo na stadionima i ulicama, već nažalost i u našim institucijama. Imaju li i druge članice Evropske Unije slične probleme u ponašanju mlađih građana i kako ih rješavaju.
Kada pročitate analize zapadnoevropskih sociologa o stavovima srednjoškolaca i otvorite podatke o mladima na Zapadu, brzo shvatite da se u tamošnjim školama već godinama provodi jedan tihi, ambiciozni eksperiment koji se zove “građanski odgoj”. Ideja je, u teoriji, odlična: dati tinejdžerima u ruke “cjepivo” protiv mržnje. Poučiti ih kako prepoznati lažnu vijest, kako razumjeti i uvažiti sugrađane drugačijeg nacionalnog, seksualnog ili svjetonazorskog identiteta, migranta koji je pobjegao od rata i zašto su ljudska prava stup društva, a fašizam povijesna lekcija koju ne smijemo ponoviti.
Učionica protiv ulice: Može li školska klupa pobijediti Tik Tok i nogometne stadione
I doista, kada pogledate skandinavske ili nizozemske škole, sve izgleda obećavajuće. Djeca ondje uče o medijskoj pismenosti, a u Njemačkoj čak kroz videoigre uče prepoznati kako ih radikalna desnica pokušava vrbovati kroz naizgled bezopasan digitalni humor. Znanost nam potvrđuje da ta teorijska obrana drži vodu – mladi koji prođu kroz ove programe doista imaju bolju političku pismenost i jasnije razvijeno kritičko razmišljanje.
No, prava drama počinje onog trenutka kada zazvoni zvono za kraj nastave! Kada ti isti srednjoškolci izađu iz učionice i zakorače u stvarni svijet, školska obrana počinje popuštati pred neusporedivo moćnijim silama. Prva i najveća je ona u njihovim džepovima – pametni telefoni. Dok profesor na satu strpljivo objašnjava važnost demokracije, algoritam na TikToku ili Instagramu u svega nekoliko sekundi usisa mladog čovjeka u takozvanu “zečju rupu” ekstremizma. Tamo mržnja prema manjinama, ženama ili migrantima nije upakirana u agresivne političke govore, već u privlačne “meme” formate, tinejdžerski humor i pop-kulturnu estetiku. Škole, sa svojim tromim kurikulumima i kroničnim nedostatkom specijaliziranih profesora, jednostavno ne mogu pratiti brzinu kojom se digitalni prostor radikalizira.
A onda je tu i ulica. Ili stadion. Mjesta gdje se teorija o jednakosti sudara s oporom stvarnošću.
Mržnja postaje dio mainstreama
Analize europske svakodnevice pokazuju da škola ne djeluje u nekom vakuumu. Ako mladić odrasta u obitelji ili kvartu koji se osjeća ekonomski zaboravljenim i društveno marginaliziranim, on postaje idealna meta za populističke ideje i narative koji prstom upiru u migrante kao dežurne krivce za sve životne nedaće.
Ono što oko ovog društvenog fenomena mora najviše brinuti jest činjenica da je mržnja postala dio mainstreama i da je inertna tiha većina uglavnom polako prihvaća. Kada srednjoškolci vide da visoki politički dužnosnici ili popularne javne ličnosti u medijima nekažnjeno koriste retoriku podjela i netrpeljivosti, poruke iz školskih udžbenika o toleranciji počinju im zvučati kao prazne fraze, kao priča “za malu djecu” koja nema veze sa stvarnim životom. Nedavni nasilni prosvjedi na ulicama europskih gradova, kao i ovaj naš nacistički ispad navijača u Splitu u kojima su sudjelovali iznimno mladi ljudi, bolan su podsjetnik na to da školska klupa ne može sama nositi teret duboke društvene polarizacije.
Građanski odgoj na zapadu Europe postavio je dobre temelje i stvorio prvu liniju obrane. No, u trenutku kada algoritmi i tribine diktiraju pravila igre, postaje jasno da je bitka za umove iduće generacije prevelika da bi je profesori vodili sami.
U Finskoj borba protiv mržnje i netolerancije čak i na satovima matematike
No i oni najuspješniji europski modeli pokazuju da se bitka za toleranciju i demokraciju ne dobiva pukim sjedenjem u klupi i okretanjem stranica udžbenika iz građanskog odgoja. Klasični školski sat od 45 minuta tjedno pokazao se kao preslab štit protiv agresivnih valova interneta i ulice. Naprotiv, društva koja najbolje odolijevaju radikalizaciji – poput onih u Skandinaviji i Njemačkoj – shvatila su da škola ne smije biti izolirani otok, već živi organizam povezan sa zajednicom.
Njihov se uspjeh krije u brisanju granica između teorije i stvarnog života. U Finskoj se tako borba protiv online mržnje i mizoginije ne predaje kao izolirana lekcija, već se provlači kroz sve predmete; tamo tinejdžeri na satovima matematike uče kako funkcioniraju algoritmi društvenih mreža, dok na satovima jezika seciraju toksičnu retoriku digitalnih influencera. U Njemačkoj i Danskoj, pak, u učionice ulaze ulični radnici, kazališni umjetnici i socijalne službe koji kroz participativne debate i simulacije stvarnih sukoba uče mlade prepoznati manipulaciju prije nego što padnu pod njezin utjecaj. Ključna spoznaja ovih naprednih sustava jest da se empatija ne može naštrebati za ocjenu. Ona se mora doživjeti, a mladi moraju razviti digitalni i društveni imunitet koji će ih zaštititi onog trenutka kada zazvoni za kraj nastave i kada ostanu sami sa svojim pametnim telefonima.
Stoga, ne bi bilo loše da se u sklopu sata povijesti, kad već u Hrvatskoj ne postoji ništa slično predmetu Građanskog odgoja, u lekciji o Drugom svjetskom ratu čuje i nekog pravog svjedoka logora Jasenovac ili Aushwitz kojih još uvijek ima i živućih. Ako nikako onda barem preko nekog dokumentarnog filma gdje bi djeca vidjela i stvarne ljude (i čula njihove glasove) – koji su doživjeli i proživjeli strahote fašizma i nacizma i jedva sačuvali svoju ljudskost i život za razliku od velike većine drugih logoraša koji nisu bili te sreće.
Napomena: Članak je drugi dio autorske teme “Kurikulum bez kompasa”. Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
