EUROPSKI LAŽNI LUKSUZ
Tekst: prof. I. Lovrinčević
Foto: NYPD
Hrvatski javni dug u odnosu na BDP se prividno topi prvenstveno zbog visoke stope inflacije. Kako? Budući da se BDP izražava u tekućim (napuhanim, inflacioniranim) cijenama, a to je nazivnik u jednadžbi duga (nominalni BDP), on raste brže nego sam nominalni javni dug u brojniku.
Međutim, u stvarnosti, nominalni brojnik, odnosno javni dug nezaustavljivo raste. Evo kako ti apsolutni iznosi i trendovi izgledaju u brojkama. Nominalni rast javnog duga Hrvatske u apsolutnim iznosima (u eurima) kretao se ovako:
- Krajem 2019. naš javni dug iznosio je 38,2 milijarde eura.
- Krajem 2022. (uoči uvođenja eura) dug se popeo na 46,3 milijarde eura (skok od 8 milijardi eura).
- Danas, (sredina 2026. godine) premašio je granicu od 52,3 milijarde eura!!
Dakle, u sedam godina javni dug se povećao za 14 milijardi eura! To je čisti, novi dug koji je država stvorila izdavanjem obveznica (uključujući i “narodne” obveznice i trezorske zapise građana) te podizanjem kredita.
Dok god traje visoka inflacija, država ima privid da je sve u redu jer porezni prihodi (PDV) bujaju, nominalni BDP raste i postotak duga izgleda stabilno. No, problemi nastaju onog trenutka kada se inflacija smiri, što se u eurozoni i Hrvatskoj događa. Međutim, trajno visoka baza duga, tih 52 milijarde eura duga ne nestaje. Kada inflacija uspori, nazivnik (BDP) prestaje umjetno bujati, ali brojnik (golemi nominalni dug) ostaje fiksiran. Tada nastupa skuplje refinanciranje. Zbog promjene monetarne politike i rasta kamatnih stopa ESB-a, država stare dugove koji dospijevaju na naplatu mora zamijeniti novim obveznicama i kreditima, ali uz znatno više kamate. Trošak kamata u proračunu počinje naglo rasti, ostavljajući manje novca za zdravstvo, školstvo ili mirovine.
To će povećavati deficit državnog proračuna, jer su rashodi države (plaće u javnom sektoru, mirovine, indeksacije) trajno podignuti zbog inflacije, a prihodi se smiruju i tada država upada u dublji deficit koji se opet mora financirati – novim zaduživanjem. Hrvatska je, dakle, uvođenjem eura u potpunosti uskočila u isti vlak s ostatkom eurozone, a posebno Grčke, o čemu sam pisao.
Iako Hrvatska trenutačno bolje stoji “na papiru” od Grčke, u pogledu ekonomske strukture, proračunskog ponašanja i oslanjanja na vanjski novac, sličnosti su uistinu frapantne. Uskočiti u “grčki vlak” u ekonomskom smislu znači ući u model u kojem se prividni prosperitet i rast BDP-a ne temelji na robnom izvozu i visokoj industrijskoj proizvodnji, već na rentijerskom gospodarstvu, potrošnji i bjesomučnom podizanju proračunskih rashoda koje financira država.
Evo tri ključna argumenta koji potvrđuju da je Hrvatska strukturno krenula upravo tim kolosijekom:
1. Rentijerski model – Hrvatska i Grčka su ekonomije koje kritično ovise o jednom jedinom, izrazito nestabilnom sektoru – turizmu i uslugama. Udio turizma u hrvatskom BDP-u kreće se oko 20 %, što je najviša razina u cijeloj Europskoj uniji, čak i iznad same Grčke. Kada gospodarstvo ovisi o renti, a ne o proizvodnji i tehnologiji, ono ne stvara novu vrijednost koja može dugoročno vraćati spomenuti veliki nominalni dug.
2. Eksplozija proračunskih rashoda: Grčka je ušla u euro zonu 2001. godine i odmah iskoristila jeftine kredite za masovno podizanje plaća u javnom sektoru i financiranje državnog aparata. Hrvatska trenutačno prolazi kroz identičnu fazu. Rast plaća u javnom sektoru (koji je uoči izbora 2024. i 2025. bio povijesno rekordan) te stalno širenje državnih subvencija progutali su sve proračunske viškove koje je donijela inflacija. Proračunski deficit je naglo skočio preko kritične granice od 3 % BDP-a, što je školski primjer grčkog ponašanja u dobrim vremenima.
3. “Lažna” zaštita eura i gubitak konkurentnosti. Kao što je Grčka nekada mislila da joj se zbog eura ne može dogoditi ništa loše jer iza nje stoji Frankfurt, isti osjećaj lažne sigurnosti danas vlada i u Hrvatskoj. Tu lažnu sigurnost podgrijava Plenkpvić koji svako malo maše kretidnim rejtingom mkriminalnih rejting agencija.
Zbog visoke domaće inflacije, hrvatski proizvodi i usluge (uključujući i turizam) postali su dramatično skuplji za strance. Kada valuta ne može devalvirati da bi popravila konkurentnost (jer nemamo kunu, već zajednički euro), jedini način na koji država može održavati standard je – izdavanje novog duga u apsolutnim iznosima, što se točno vidi u rastu na 52 milijarde eura javnog duga.
Hrvatska se trenutačno nalazi u onoj istoj fazi “grčkog vlaka” u kojoj je Grčka bila u razdoblju od 2002. do 2007. godine: kamatne stope su još uvijek podnošljive, inflacija prividno smanjuje udio duga u BDP-u, a punjenje proračuna izgleda sjajno zbog rasta cijena. No, tračnice tog vlaka neumoljivo vode prema istoj točki – u trenutku kada nastupi globalna recesija, a inflatorni nazivnik prestane rasti, na naplatu dolazi goli, nominalni dug. Sada Hrvatska plaća skoro 1.3 milijarde eura godišnje samo za kamate na javni dug!
Bez jake industrijske baze koja bi generirala realne proizvode, Hrvatska će se, baš poput Grčke nekada, morati suočiti s bolnim otrežnjenjem i spoznajom da je euro bio samo anestezija, a ne lijek za strukturne slabosti gospodarstva.
Prema podcima podatke Eurostata, procjenjuje se da je stvarni životni standard prosječnog Grka danas za oko 20% do 25% niži u odnosu na razdoblje neposredno prije ulaska u eurozonu 2001. godine). Iako su nominalne plaće u nekim sektorima više nego prije 25 godina, kada se podaci prilagode za inflaciju, drastične rezove u javnom sektoru i pad kupovne moći, grčka kućanstva danas imaju znatno manji raspoloživi dohodak a time i standard.
Ulaskom u eurozonu bez industrijskog sidra i predajom kontrole nad valutom, Grčka je proživjela savršen ciklus: pet godina lažnog luksuza na dug, nakon čega je uslijedilo dva desetljeća siromaštva. To je sudbina s kojom se suočava svaka ekonomija koja uđe u monetarnu uniju s napuhanim brojnikom u bilancama privatnih banaka, a takva opasnost je vrlo izgledna opcija za Hrvatsku.
Kada slijedeći put vidite nekoga iz Vlade sa stabilnim javnim financijama, sjetite se ovoga teksta i shvatit ćete da je to obićna laž.
