ČAVLI OD HRAŠĆINSKOG METEORITA
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: ProGEO Hrvatska
26. svibnja 1751. pao je kod Hrašćine u Hrvatskom zagorju poznati Hrašćinski meteorit, poznat i kao “Zagrebačko željezo”. Nakon spektakularne eksplozije u zraku, nađena su dva meteorita, prvi težak 40 kg, a drugi 9 kg. Veći meteorit poklonjen je carici Mariji Tereziji, i taj se i danas čuva u Bečkom prirodoslovnom muzeju. Tek njegovi manji fragmenti su dospjeli do drugih muzeja, pa tako i do našeg Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u kojem se čuva tek pločica mase 0.57 g.
Postavlja se legitimno pitanje, što se dogodilo s drugim Hrašćinskim meteoritom mase 9 kg? O tome piše Vagn Fabritius Buchwald 1975. godine u svom Priručniku za željezne meteorite (Handbook of Iron Meteorites) gdje navodi da su dijelovi manjeg meteorita podijeljeni kovačima u Hrašćini, Zagrebu i Bratislavi koji su od dijela željeza iskovali čavle, a ostatak je podijeljen kao suveniri, o čemu je pisao i M. W. Haidinger 1860. g. ali koji ne spominje kome su dani dijelovi meteorita. Haidinger je naveo i da je materijal vrlo čvrst, nalik na željezo i čelik, te da je pokušao sam napraviti od njega čavao, ali da nije u potpunosti uspio. Po Buchwaldovim riječima je materijal izgubljen za znanost već u prvim mjesecima nakon pada meteorita, a nije pohranjen niti u poznatijim zbirkama. Postavlja se pitanje jesu li tadašnji kovači zaista iskovali meteoritske čavle, i zašto, ili je to samo legenda koja se prenosi već stojećima? Ako su ih iskovali, pitam se u koju svrhu, koliko su ih napravili i kome su pripali? Ako su “svoje” primjerke meteorita dobili kovači u raznim gradovima, tko su to bili? Na sva ta pitanja u literaturi nema odgovora. Haidinger spominje pokušaje kovanja čavala, ali ne i njihovu uspješnu izradu. Ipak, u literaturi postoji zapis da je Zagrebački kanonik Baltazar Adam Krčelić dobio na poklon jedan takav čavao, ali gdje je on danas? Znači li to da su Hrašćinski i Zagrebački kovači ipak kovali čavle od meteorita? Možda, a možda i ne. Jer, ne znamo detalje, niti su ti čavli sačuvani. Nekadašnji kustos u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju geolog Mr. sc. Vladimir Zebec je svojevremeno odlučio provjeriti ima li u Hrašćini meteoritskih čavala, ali nije našao niti jednoga.
Slika 1) Automobil Chewy Malibu kojeg je pogodio meteorit u predgrađu New Yorka 1992. godine
U članku koji je objavljen u Prirodoslovlju br. 17 iz 2017. godine prikazan je i navodni fragment Hrašćinskog meteorita koji se nalazi u jednoj američkoj privatnoj zbirci. Današnji vlasnik je fragment mase 44 g kupio od nasljednika kolekcije Otta Weisshaupta iz Isenheima u Njemačkoj. Da je riječ o Hrašćinskom meteoritu govori samo rukom pisana ceduljica, no dokaz porijekla nije jednoznačno potvrđen. Valja znati i da je Buchwald u Britanskom prirodoslovnom muzeju i u New Yorku pronašao dva meteorita koji su također bili označeni kao Hrašćinski, ali je provjerom utvrdio da uzorci pripadaju drugim meteoritima.
Meteoritsko željezo je gotovo uvijek bogato niklom, i zato je vrlo tvrdo pa je njegova obrada teška. Ipak, postoje brojni primjeri da su se od meteoritskog željeza u prošlosti izrađivali noževi pa i mačevi. Možda najpoznatiji takav artefakt je bodež izrađen od meteoritskog željeza koji je pronađen uz Tutankamovu mumiju. Znači, meteoritsko željezo moglo se kovati. Pa po čemu ih danas možemo prepoznati? Na mateoritsko porijeklo može upućivati kemijski sastav artefakta, što se danas pouzdano može dobiti nedestruktivnim metodama kao što je rendgenska fluorescencija. Ako je željezni meteorit bio iz skupine oktaedrita, tada je imao Wiedmanstattenove lamele (poznate kao “figure”, premda s figurama nemaju nikakve veze) koje se kovanjem ne gube, nego se samo deformiraju. I danas mnogi izrađuju noževe, pa i kućišta satova upravo od meteoritskog željeza, pa ih se može kupiti i posjedovati.
Slika 2) Nož izrađen od meteoritskog željeza. Dobro se vide Wiedmanstattenove lamele
Premda su željezni meteoriti znatno rjeđi od kamenih, na tržištu ih ima dovoljno da se zadovolje i znanstvene, i kolekcionarske, pa i zanatske potrebe. Usprkos vjerovanju da su meteoriti vrlo vrijedni, što se tumači i kao jako skupi, istina je da im je cijena nekoliko eura po gramu. Nije to niti tako skupo, ali nije niti jeftino.
Vrijednost meteorita danas ne određuje samo njegova masa, nego priča koja se uz njega veže. Tako je vredniji meteorit čiji je pad netko vidio ili koji je prouzročio neku štetu, u odnosu na neki kojeg su mještani pronašli negdje u polju ili pustinji. Cijenu svakako određuje i sastav te porijeklo meteorita, pa su na visokoj cijeni Lunarni (porijeklom s Mjeseca) i Marsovi meteoriti. Ljepotom se izdvajaju sideroliti, koji sadrže kristale olivina u željeznoj osnovi, pa takvi na tržištu postižu visoku cijenu. No, kakve god da su cijene na tržištu, rijetko koji se nalaznik meteorita obogatio. Naprotiv, mnogi su se razočarali očekujući da će svoj meteorit skupo prodati. Najbolji je primjer gospođe Ann Hodges koju je 1954. ozlijedio meteorit koji je probio krov njene kuće u Alabami. Nakon iscrpljujuće pravne bitke za vlasništvo meteorita koju je vodila s vlasnicom zemljišta na kojem je bila pogođena kuća, Ann Hodges je naposljetku otkupila meteorit koji ju je ozlijedio za tadašnjih 500 $, ali ga nije uspjela prodati pa ga je napokon poklonila lokalnom muzeju. Umjesto očekivanih novaca, gospođi je ostala samo velika frustracija i razočaranje. Nešto je bolje prošla 17. godišnja Michelle Knapp iz predgrađa New Yorka kojoj je pad meteorita 1992. godine uništio automobil parkiran pred kućom. Meteorit je prodan za 50.000 $, a olupina auta za 25.000 $.
I da se vratimo na legendu iz naslova. Kao i u svakoj legendi, tako i u ovoj ima zrnce istine. Možda od Hrašćinskog meteorita ipak nisu iskovani čavli (osim možda jednoga), ali od drugih su izrađeni bodeži, noževi, sjekire pa i satovi.
