ZORICA GREGURIĆ: RANJENICI SU IZ VUKOVARSKE BOLNICE PLANSKI ODVOĐENI I UBIJANI NA OVČARI
Tekst: Zorica Gregurić
Foto: UZDBV
U Zagrebu je u organizaciji Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara u subotu, 3. prosinca 2022. godine održan Okrugli stol znanstvenog karaktera pod nazivom “Ovčara – zločin bez kazne” na kojem su govorili gđa. Irena Kačić predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i majke najmlađe žrtve s Ovčare 16-godišnjeg Igora Kačića, Nikola Kajkić, bivši istražitelj u predmetu Ovčara, mag. act. soc/mag. rel. int gđa. Ana Filko izaslanica ministra hrvatskih branitelja i potpredsjednika vlade Tome Medveda te prof. dr. sc. Josip Jurčević. Moderatorica skupa bila je Zorica Gregurić predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara i vanjski član saborskog Odbora za ratne veterane.
Skup se održao u prepunoj dvorani hotela International koji je nekada bio dom prognanim Vukovarcima. No kako nas je upozorila mag.act.soc/mag.rel.int gđa Ana Filko uz ovu simboličku dimenziju skupa i na još jednu manje poznatu, a odnosi se na susret održan 14. listopada 1992. godine u ovom Hotelu između dr. Clydea Snowa i hrvatskog branitelja Zdenka Novaka koji je srećom izbjegao gotovo neposrednu likvidaciju na Ovčari; tijekom proboja je zarobljen te razmijenjen 14. kolovoza 1992. godine. Temeljem njegova iskaza precizirana je lokacija masovne grobnice na Ovčari krajem listopada spomenute godine. Njegov je iskaz opisan i u članku koji je Vjesnik objavio 2. listopada 1992. godine pod naslovom „Ranjenike su izveli na stražnji izlaz“.
Ranjenici iz vukovarske bolnice 1991. godine planski su odvođeni i ubijani. Sramotno je da hrvatsko pravosuđe zaprima prvu kaznenu prijavu za zločin na Ovčari 2016. godine kada je jedna civilna asocijacija – Koordinacija braniteljskih udruga, podigla kaznenu prijavu protiv 59 krvnika s Ovčare. Sramotno je da takvu kaznenu prijavu do tada nije podigla ni policija niti pravosuđe, nego su prepustili suđenje Srbiji i od kojeg zapravo nije bilo previše koristi jer je osuđeno tek nekoliko zločinaca na mizerne kazne. O Haškom sudu koji je trebao odraditi onaj dio razjašnjavanja i osude nalogodavaca da ne govorimo. Bila sam u vukovarskoj bolnici i vidjela sam kako je sve jako dobro organizirano.
Nakon podnošenja kaznenih prijava za zločin na Ovčari obavljen izuzetan terenski rad, no kada bi se došlo do određenih osoba istraga bi bila zaustavljana. Čuli smo danas u izlaganju g. Nikole Kajkića šokantne detalje o zločinu na Ovčari, o zagubljenim spisima, zaštićenim osobama za koje je nesporno dokazano da su počinitelji ratnih zločina, pritiscima da se odustane od istraga za ratni zločin.
S druge, pak, strane politika je dobro organizirana da se uspava svijest hrvatskoga čovjeka koji je preživio strahote rata i zna istinu o Vukovaru. Ljudi su razočarani i polako dižu ruke, a to je ono što se želi postići. Naše institucije ratne zločine, konkretno zločine počinjene na Ovčari, opravdavaju na način kako su zakoni loši. Druga stvar je da se predmet prebacuje malo u Osječko-baranjsku, malo u Vukovarsko-srijemsku, pa opet malo u Osječko-baranjsku policijsku upravu. To je nedopustivo. To je jedan od načina službene politike kako opstruirati i usporiti istragu kako ne bi dovela do istine.
Zato upravo ovakvim znanstvenim okupljanjima želimo potaknuti hrvatske institucije na djelotvorniji rad te ukazati koliko je važno podnošenje kaznenih prijava protiv ratnih zločina te iako su suđenja često u odsutnosti, ona itekako imaju svrhu budući da je uz zločinca pravno osuđen i počinjeni zločin.
Znamo kako je ključ u Srbiji ali i kod domaćeg stanovništva srpske nacionalnosti u Vukovaru i okolici koji znaju gdje su grobnice i tko su počinitelji. Jedno je sigurno: problematika ratnih zločina izuzetno je kompleksna tema i ne smije se koristiti u dnevnopolitičke svrhe. U toj priči najbitnije su žrtve te suočavanje s prošlošću, što u Srbiji teško ide, na što godinama upozoravaju braniteljske i stradalničke udruge. Da bi se ratni zločinci procesuirali, potrebna je dobra međudržavna suradnja, a ona se sve više usporava. Počinitelji tih zločina uglavnom su u Srbiji, a Srbija do sada nije pokazala ni volju ni želju da sudi nalogodavcima, visoko rangiranim pripadnicima vojske ili politike pa se uglavnom sudi niže rangiranim pripadnicima paravojnih postrojbi ili jna.
Također ne treba zaboraviti kako je predsjednik stranke koju je osnovao osuđeni srpski ratni zločinac, a koja okuplja abolirane četnike i ratne zločince zaštitio od progona bivšeg dožupana VSŽ za kojeg je nesporno utvrđeno da je bio na Ovčari u noći 20./21. 11. 1991. kada su krvnici s Ovčare počinili nezapamćen ratni zločin na prostoru ne samo Hrvatske nego i cijele Europe nakon II svj. rata.
Svaki zločin ako nije osuđen, kao da se nije ni dogodio!
Krvnici s Ovčare i dalje šetaju Vukovarom. Postavlja se pitanje što se čeka? U svakom slučaju očekujemo da se ovaj proces koji je bio zaustavljen zbog „prekomjernog istraživanja“ konačno dovrši, a krvnici zasluženo kazne. Ovo odugovlačenje je sramota ne samo za hrvatske institucije, nego i za hrvatski narod. Prošlo je 31 godina od ovog strašnog zločina i nema opravdanja za institucije zbog nepostupanja svih ovih godina. Nikoli Kajkiću požrtvovnom kriminalisti i istražitelju velika zahvala jer da nije bilo njega slučaj Ovčara u Hrvatskoj ne bi postojao. To je činjenica, nesporna.
Čuli smo danas o dobivenim odštetama obiteljima ubijenih na Ovčari temeljem pravomoćnih presuda suda u Beogradu. Nećemo sada ulaziti u ponižavajuće niske iznose jer ljudski život doista nema cijenu i ništa ga ne može nadoknaditi ali ovo je temelj za daljnje postupke koji se otvaraju budući da je Srbija priznala odgovornost za zločin na Ovčari. Očekujemo sada potez hrvatskih institucija osobito glede zahtjeva za isplatu ratne odštete Hrvatskoj. Sada ona ima itekako temelj u presudama koje su svojom upornošću dobile obitelji ubijenih na Ovčari.
S ovog Okruglog stola upućujemo kao zaključke dvije inicijative ponajprije Vladi RH koja sada ima priliku temeljem pravomoćnih presuda iz Srbije pokrenuti zahtjev za ratnu odštetu od Srbije, a Ministarstvu znanosti i obrazovanja zahtjev da se u svim školama u Hrvatskoj, osobito u onim gdje su većina djeca pripadnika srpske nacionalne manjine uvede jedinstven obrazovni sustav u kojem će djeca o Domovinskom ratu učiti kao o obrani hrvatskog naroda od srpsko-crnogorske i jna agresije, a ne kao do sada o građanskom ratu.
Druga inicijativa jest prijedlog dopune Zakona o općem oprostu (tzv. zakon o aboliciji) s novi člankom koji glasi: „Svi obuhvaćeni Zakonom o općem oprostu ne mogu obnašati nikakvu dužnost na državnoj i lokalnoj razini.“
Zorica Gregurić
