UKRAJINA: OD NACIONALIZMA DO RATA I OD RATA DO NACIONALIZMA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: HRT
Ako sudimo naše lokalne prilike iz srpskog ugla saznat ćemo da je srpstvo oduvijek bilo ugroženo od drugih naroda. Obje su se Jugoslavije raspale zbog hrvatskog nacionalizma: prva se ne bi raspala da nije bilo Pavelića i njegovih ustaša, druga da nije bilo Tuđmana i njegovih bojovnika. S hrvatske strane stvari izgledaju, naravno, drugačije, pravo rečeno zrcalo simetrično: prva se Jugoslavija raspala jer je nije imao tko braniti, jer je bila trula iznutra – zahvaljujući unitarističkoj politici kralja Aleksandra, druga se Jugolavija raspala zbog velikosrpske politike Slobodana Miloševića. Nepristano govoreći, Jugoslaviju je uništio sudar dviju političkih koncepcija: hrvatske, koja je htjela od Jugoslavije napravaiti konfederativu državu, i srpske, koja je htjela da zajednička država bude unitarna, pod srpskom hegemonijom.
PRIMJER KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA
Koje je viđenje ispravno, hrvatsko ili srpsko? Ispravna su oba, a opet nije ispravno nijedno. Ono što možemo zaključiti iz povijesti prve i druge Jugoslavije je da jedan nacionalizam hrani drugi. Nikad ne bi bilo Tuđmana da nije bilo Miloševića, nikad ne bi bilo Miloševića da nije bilo Pavelića, a Pavelića opet ne bi bilo da kralj Aleksandar nije u posljednjim godinama svoje vladavine vodio velikosrpsku politiku. Kažem „u posljednjim godinama“ jer je u prvim godinama zajedničke države vladao mir među njezinim narodima. Tome svjedoči prvo ime države, Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, a i činjenica – koju danas malo tko zna – da je „Lijepa naša domovina“ bila sastavni dio himne Kraljevina Jugoslavije; ostatak su činile „Bože pravde“ (srpska) i „Naprej zastava slave“ (slovenska).
„Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu svoga oka“ govorio je vladar druge Jugoslavije Josip Broz Tito. I znao je što govori. Njegova politika prema „narodima i narodnostima Jugoslavije“ nije bila onakva kakvom su je komunisti prikazivali, ali ni onakva kako o njoj danas pišu hrvatski nacionalisti. Jezik se zvao srpskohrvatski ili, ravnopravno, hrvatskosrpski, no sa dva „standarda“ – nijedne novine u Hrvatskoj nisu izlazile na ekavici niti su bile tiskane ćirilicom. Vlast nije napadala samo hrvatski nacionalizam nego i velikosrpski unitarizam, jer su obje ideologije bile opasne za opstanak zajedničke države. Nacionalizam je, istina, tinjao, ali mu komunistička vlast nije dala da se razbukta.
Povijest naroda na našim prostorima zorno pokazuje što se događa ako se na vrijeme ne obuzda nacionalizam, još gore ako se nacionalizam učini polugom u političkoj borbi. To danas najbolje vidimo u Ukrajini.
UGOVOR S VRAGOM
Američka imperijalistička i neokolonijalistička politika provodi se rušenjem vlasti u nepoćudnim („nedemokratskim“) državama poticanjem i potpomaganjem ekstremističkih pokreta i skupina. U Afganistanu su to bili islamisti, talibani, u Ukrajini su to bili azovci, ukrajinski (ultra)nacionalisti, nasljednici Stefana Bandere. I sve je išlo onako kako su si to Amerikanci zamislili: nacionalisti su preuzeli vlast i počeli terorizirati Ruse s kojima su do tada živjeli u miru i slozi. Bolji se saveznik od banderista u namjeri„demokratizacije“ Rusije nije mogao zamisliti.
No to je bio ugovor s vragom, jer – kao što rekoh – jedan nacionalizam hrani drugi. Ukrajinski nacionalizam je potpirio ruski – i ne samo ruski. Ono što sada vidimo na političkoj sceni je buđenje nacionalizama svuda u Europi: mađarskog, slovačkog, srpskog, albanskog, poljskog, njemačkog… Sve je manje zemalja spremno bespogovorno podržavati Ukrajinu, jer prije svega gledaju svoje nacionalne interese. Ekonomske sankcije više su naštetile europskim zemljama nego Rusiji, jeftino ukrajinsko žito uništava njihovu poljoprivredu, izbjeglice iz Ukrajine više nisu dobrodošli gosti i prijeko potrebna radna snaga, nego ekonomski teret i strani element u nacionalnoj državi. Europski narodi sve se manje osjećaju Europljanima, a sve više pripadnicima svojih nacionalnih država. Bojim se da će se s Europskom Unijom dogoditi isto što i s Jugoslavijom: kada nacionalni interesi prevladaju nad nadnacionalnima, svaka se mnogonacionalna zajednica raspada.
Upravo se to događa na svjetskoj sceni. Buđenje nacionalizama, potaknuto poticanjem mržnje Ukrajinaca prema Rusima, najbolje je sredstvo protiv globalizma.Nema jedinstva tamo gdje svatko gleda samo svoj interes. Eto, do toga nas je dovela američka politika. Nema tu pameti, ni mrve.
