TREBA LI ZABRANITI ORUŽJE ILI NASILNE IGRE?
Tekst: Strahimir Kapetanović
Foto: Semana/MM
Tko ubija, oružje ili onaj koji se njime služi? Prema mnogim napisima u našim medijima ovih dana, može se zaključiti da je oružje jedini izvor svog zla. Da ono ima svoju vlastitu pamet, i da djeluje bez nadzora čovjeka. Da nije oružja, po medijskim napisima i tumačenju nekih psihologa – ne bi bilo ni ubojstava. Ne mogu shvatiti takvu glupost, jer ne mogu zaboraviti slučajeve premlaćivanja do smrti koja su se dogodila u našoj sredini, kada su “oružje” bile šake ili cipele. Zar to znači da bi trebalo zabraniti posjedovanje šaka i nošenje cipela?
MALOLJETNIČKO NASILJE
Nedavni tragični događaji u Srbiji su potakli mnoge rasprave o tome što je bio uzrok tih krvoprolića. Da li je to stvarno posljedica “zapadne kulture nasilja”, glorifikacije oružja, pogubnog utjecaja kompjuterskih igara, ili nesređenih obiteljskih odnosa?
U ovom je trenutku teško govoriti o detaljima, ali moramo biti svjesni da je maloljetničko nasilje oduvijek postojalo! Prije svojih 50 ili malo više godina Zagrebom su harale maloljetničke bande. Bilo je mnogo slučajeva u kojima su pojedinci i skupine mladih svoju dokolicu rješavali napadima na prolaznike, npr. na Ribnjaku i Tuškancu. Tko je tada za to bio kriv? Krivili smo traume iz 2. Svjetskog rata, ratne filmove, loš odgoj i slično.
RAZLIKOVANJE FIKCIJE OD STVARNOSTI
Danas živimo u drugim vremenima. Mladi dokolicu rješavaju beskonačnim tamanjenjem odurnih svemirskih čudovišta, ali i protivničkih vojnika. Pucanje na sve strane. A kad pogođeni lik padne nema jauka, zapomaganja, nema suza, niti je mladog igrača briga ima li taj lik roditelje i ljude koji će biti pogođeni njegovom smrću? Upucavanje likova na ekranu igrač ne povezuje s društvenom ili osobnom traumom, jer je upucani lik samo kompjuterska fikcija. Ali do kada igrač može razlikovati fikciju od stvarnosti? I što će se dogoditi kada se igrač “izgubi”?
Ne vjerujem da psiholozi mogu u igranju tih nasilnih i krvavih igara prepoznati razvoj empatije. Prije će se uočiti da empatija nestaje iz svjetonazora igrača. Ako u jednoj igri igrač pobije stotine nekih likova, jedini mu je cilj osvajanje bodova. Kakva empatija?
Ipak, nakon masakra u Srbiji svi, ili skoro svi, su se svrstali uz one koji tvrde da represija ne rješava problem. A što ga onda rješava? Topli razgovor s jadnim masovnim ubojicom i suosjećanje s njegovim navodno traumatičnim danima u školi kada ga u 5. i 6. razredu djevojčice nisu prepoznale kao pravog frajera? I sada im je odlučio pokazati kakav je on stvarno frajer, pa ih je jednostavno pobio. Neosporiv poremećaj ličnost! Ali čije? Dječje!
TAJNE URBANOG TERORIZMA
Postavlja se pitanje, tko mu je uopće usadio u psihu takav stav da je način rješavanja društvenog statusa jednostavna likvidacija onih koji mu se ne sviđaju? Gdje je tu bila obitelj? Otac je kriv što je u kući uopće imao oružje, i sad je u pritvoru. A majka? Valjda je i ona bila prisutna u djetetovom životu? Ali, što bi bilo da mali psihopat nije našao vatreno oružje? Mala je vjerojatnost da bi se ohladio. Kako pokazuje nedavni primjer iz Zagreba, mogao bi posegnuti za kuhinjskim nožem pa krenuti u školu na obračun. Jer i hladno oružje je oružje.
Beogradski mladac je izgleda bio dobro upućen u tajne urbanog terorizma jer je pripremio i “Molotovljeve koktele”, ali ne sa ciljem da zapali zgradu škole nego da spriječi policiju da ga ometa u dovršenju zacrtanog plana egzekucije svih sa spiska. To ukazuje da nije djelovao na mah, nego planski. A kako da se društvo postavi prema takvima? Toplim razgovorom? Osobno nemam odgovor na to pitanje, premda on “visi u zraku”. Svejedno se pitam, i savjetujem svima da razmisle kako bi oni razgovarali s ubojicom svoje djece?
UČESTALE PRIJETNJE MALOLJETNIKA
Nakon ovakvog tragičnog događaja odrasli se razbacuju poznavanjem zakona i prava, sad su svi eksperti za problem nasilja i kazneno pravo. To čak i nije loše, ali u toj euforiji zaboravljamo na najranjivije i najpodložnije članove društva – djecu.
Kako su djeca doživjela masakr u školi, a kako doživljavaju medijsku halabuku koja to prati? Nažalost, najčešće to ne znamo. No, sad je prilika za privlačenje pažnje, pa se već sutradan dogodio novi masovni pokolj, a počinitelj krvoprolića je priznao da mu je poticaj bio prethodni događaj u Beogradu! Po pisanju medija u Srbiji su se djeca već počela igrati pokolja, čak i u školama! Bilo je to za očekivati, jer je to sve djeci samo zabavna igra. Štoviše, sad su učestale prijetnje maloljetnika da će ponoviti beogradski pokolj o čemu pišu čak i naši mediji, pa srpska policija ima pune ruke posla i hapsi maloljetnike koji na društvenim mrežama najavljuju svoje krvave pohode. Stvarno se otvorila Pandorina kutija! Pitanje je samo dana kada će zli duhovi ponovo krenuti u svoj smrtonosni pohod. Svi psiholabilni su dobili novi uzor i izazov!
Nažalost pamtim nasilne igre vršnjaka koje su bile inspirirane u to doba popularnim kaubojskim filmovima s masom pobijenih Indijanaca. Tada smo svako malo čitali vijesti o žrtvama takvih nasilnih igara, i zgražali se.
MEDIJI PODIŽU SVIJET KRIMINALA
Jesmo li išta u međuvremenu naučili? Nismo! I dalje se ponašamo tako da djeci dajemo posve pogrešne poruke i uzore. Em medijsko praćenje rata “iz minute u minutu”, em pucanje iz svih vrsta oružja na skoro svakoj fešti, em glorificiranje oružja, em permanentno praćenje TV kanala koji stalno obrađuje ratna zbivanja, em davanje medijske pažnje svim vrstama polusvijeta i kriminalaca. O dva pokolja u Srbiji su se mediji raspisali kao o malo kojoj temi do sada! Sad se analizira sve i sva, svaki se detalj opisuje i razglaba, a zaboravlja se da je sve u medijima – reklama. A reklama prvenstveno djeluje na podsvijest koja je iracionalna.
I djeca su konzumenti reklama. Nakon što na TV vide kako se hvali neko energetsko piće, odmah pohrle do prve trgovine ili kioska da ga kupe. Kolika je čitanost i gledanost sadržaja iz tzv. “crne kronike”? Golema! Kolika je pak čitanost vijesti iz znanosti? Zanemariva! Ako nekome treba inspiracija ili poticaj, pronaći će ju u medijima. Ne samo našima. Tu su i razni news servisi, društvene mreže, itd. I svi se opiru bilo kojoj kontroli. A nasilje raste, baš kao i entropija! Zato se medijski moguli danas zatvaraju u urbane bunkere, zapošljavaju osobne čuvare, male privatne vojske. Samoizolacija je izgleda cijena medijskih sloboda.
DRUŠTVENA ODGOVORNOST MEDIJA
A što je sloboda medija? To nije pravo da svaku misao objave i da neku informaciju mrcvare do iznemoglosti, nego je sloboda upravo suprotno, to je sloboda da to ne objave! Jer mediji imaju društvenu odgovornost!
Što mediji mogu učiniti za suzbijanje društveno neprihvatljivog ponašanja? Pokazalo se da medijsko ignoriranje često ima bolji učinak nego zabrana. Ako se netko hoće “producirati”, a to ostane neregistrirano, gubi svoj smisao pa će i izostati. Na primjer utrčavanje na sportske terene.
Dakle, da se vratimo na sam početak, što treba zabraniti? Po mom mišljenju prvo treba zabraniti poticanje na nasilje i glorifikaciju nasilja i nasilnika, pa bio to i “specijalni agent”! Utopija, znam, ali ne znam za bolje rješenje. “Zbogom oružje” je još veća utopija!
