MIT O HITLEROVOM PAPI

Tekst: Sir Martin Gilbert

Prijevod s engleskog: Centar za obnovu kulture

Foto: C. Harrison Conroy

Mit o Hitlerovom papi: Kako je papa Pio XII spasio Židove od nacista (The Myth of Hitler’s Pope: How Pope Pius XII Rescued Jews From the Nazis)

Kao povjesničar holokausta često dobivam zamolbe židovskih učitelja koji traže moju preporuku uz njihove prijave za novčana sredstva za potrebe svojih obrazovnih programa o holokaustu. Gotovo sve ove molbe uključuju rečenicu o tome kako će novi program informirati učenike da papa i Vatikan “nisu učinili ništa” da pomognu Židovima tijekom Holokausta.

Najsvježiji sličan prikaz dospio je na moj stol tijekom pisanja ove recenzije. Dio je prijedloga jednoj od vodećih židovskih filantropskih organizacija i sadrži ovu rečenicu: “Također, raspravlja o ulozi Vatikana i fanatično antisemitskog pape Pija XII. koji je bio upoznat s informacijama o gnjusnim zločinima koji se čine nad Židovima i njihovoj ravnodušnoj reakciji”.

To da je papa i Vatikan bio nijem promatrač ili čak aktivni suradnik u Hitlerovom dijaboličnom planu – i “fanatičan antisemit” kako je gore navedeno – postalo je nešto poput očevidne istine u židovskim edukacijskim krugovima i snažna, emocionalna tvrdnja američko-židovskih pisaca, predavača i učitelja.

David G. Dalin, profesor povijesti i političkih znanosti na Sveučilištu Ave Maria u Naplesu na Floridi – i rabin – u svojoj nedavnoj knjizi  The Myth of Hitler’s Pope (Mit o Hitlerovom papi), pokazuje da je to lažan i izobličen prikaz. Također pokazuje da mu je izvor u 40 godina staroj predstavi The Deputy (Zamjenik, njemački Der Stellvertreter) Rolfa Hochhutha iz 1963. Iako je ta predstava prikazivala fiktivne događaje, široko se smatralo da je zasnovana na činjenicama u njezinoj oštroj tvrdnji o moralnom kukavičluku i šutnji Eugenija Pacellija koji je 1939. postao papa Pio XII.

Otkako je izvedena Hochhuthova predstava, ovaj je motiv postao uobičajen. John Cornwell, rimokatolik, u svojoj knjizi Hitlerov papa (1999) optužio je Pija XII. ne samo za šutnju, već i za aktivnu suradnju s nacističkim režimom. Židovski pisci su razumljivo bili šokirani ponovljenim tvrdnjama o papinom odbijanju pomoći Židovima kada im je to najviše trebalo. U knjizi Daniela Goldhagena A Moral Reckoning: The Role of the Catholic Church in the Holocaust and Its Unfulfilled Duty of Repair (2002, Obračun moralnih računa: Uloga Katoličke Crkve u holokaustu i njenoj neispunjenoj dužnosti da ispravi grijehe) Pio XII. se prikazuje kao dio šire rimokatoličke antisemitske tradicije koja je prožimala nauke Crkve i bila integralni dio – u Goldhagenovim riječima – same “geneze holokausta”.

Dalin se ne slaže s kritičarima Pija XII. Na temelju ranijih, na dokumentima zasnovanih, obrana Pija XII., uključujući Ronald J. Rychlakovu detaljnu studiju Hitler, the War, and the Pope (2000, Hitler, rat i papa), on iznosi snažnu obranu Pija XII., sugerirajući da želja pape Ivana Pavla II. da kanonizira Pija nije nužno uvredljiva – ili neosjetljiva – prema Židovima, kako se to naširoko prikazuje.

Povijesna su svjedočanstva nedvosmislena. Ne smiju se umanjiti užasi onih pojava kršćanskog antisemitizma koji su bili dio prokletstva nacističke Europe. Poljski seljaci koji su ubili svoje susjede u Jedwabneu bili su praktični vjernici ljudi cijelog svojega života. Rimokatolički svećenici koji su u povijesno posvjedočenim događajima poticali svoje župljane protiv Židova u cijeloj istočnoj Europi, bili su zaređeni po rimskom obredu. Slovački lider, velečasni Jozef Tiso, koji je tražio od Nijemaca da deportiraju slovačke Židove u Poljsku okupiranu od Nijemaca i prisile ih na rad – i smrt – bio je također zaređeni svećenik.

Međutim, kao što sam naglasio u svojoj knjizi The Righteous: The Unsung Heroes of the Holocaust (2003, Pravednici: Nezapamćeni heroji holokausta), postoji i druga strana ove priče. U Francuskoj, vođe rimokatoličkog klera su se otvoreno usprotivile deportacijama. U Italiji, crkveni ljudi iz cijelog spektra rimokatoličanstva, uključujući vodeće isusovce, spašavali su Židove od deportacije. Mnogo stotina poljskih svećenika i redovnica među više od 5000 katoličkih Poljaka dobili su priznanje od države Izrael za svoju hrabrost u spašavanju Židova.

Kakvo svjetlo to baca na papu Pija XII. na kojeg je bilo upereno toliko neprijateljstva koji je ujedno i glavna ličnost u Dalinovoj kratkoj ali snažnoj knjizi? Može li Pio zaista zaslužiti riječi tadašnje izraelske ministrice vanjskih poslova, Golde Meir (kasnije premijerke Izraela), koja je telegrafirala Vatikanu nakon smrti Pija 1958. godine:

“Kada je strašno mučeništvo zadesilo naš narod tijekom nacističkog terora, glas pape se uzdigao za žrtve. Život našeg vremena obogatila je riječ koja govori o velikim moralnim istinama iznad bure svakodnevnog sukoba. Oplakujemo velikog slugu mira.”

Oni koji su bili zaduženi za nacistički teror tijekom ratnih godina dijelili su isti stav i tijekom samog rata. Nakon što je Pio XII izrekao svoju božićnu poruku u prosincu 1942., glavni sigurnosni ured Reicha, njemačko vladino tijelo u Berlinu odgovorno za deportaciju Židova, obavijestio je svoje predstavnike, koji su bili zaduženi za poticanje lokalnih vođa da dopuste deportaciju svojih Židova:

“Na način koji nikad prije nije viđen, papa se odriče nacionalsocijalističkog novog europskog poretka… Ovdje praktički optužuje njemački narod za nepravdu Židovima i čini se glasnogovornikom židovskih ratnih zločinaca.”

Ovo je bila oštra osuda nacista prema čovjeku koji je sada osuđen zbog suprotnog propusta. Ipak, devet mjeseci kasnije, Pio XII je još više razljutio naciste. Nakon njemačke okupacije Rima i sjevernog dijela Italije, kada su SS odlučili uvesti Konačno rješenje u svim područjima Italije pod njemačkom vojnom kontrolom, Pio i Vatikan su preuzeli vodeću ulogu u pokušaju onemogućavanja plana deportacije.

Glavni cilj politike SS-a u Italiji nakon njemačke okupacije 1943. godine bila je deportacija svih Židova koji su živjeli u Rimu u Auschwitz. Margherita Marchione je ispričala ovu priču u knjizi Consensus and Controversy: Defending Pope Pius XII (2002, Konsenzus i kontroverza: Obrana pape Pija XII.). Širom Rima, privođenje Židova započelo je bez upozorenja u 23 sata 15. listopada 1943. Između tada i jedan sat poslije podne 16. listopada, tisuću od 6.000 Židova Rima bilo je uhićeno i odvedeno u centar za deportaciju, Collegio Militare: njihovo odredišta (iako to tada nije bilo znano) bilo je Auschwitz.

Vijest o početku privođenja prenesena je osobno papi rano ujutro 16. listopada od strane talijanske katoličke princeze Enze Pignatelli Aragone Cortes, koju je upozorio njezin židovski prijatelj. Nakon što je primio princezu rano tog jutra, Pio XII. odmah je naredio kardinalu državnom tajniku Maglioneu, da protestira njemačkom veleposlaniku u Vatikanu, Ernstu von Weizäckeru (bivšem njemačkom zamjeniku ministra vanjskih poslova).

Maglione je to učinio tog jutra, jasno naglašavajući veleposlaniku da je deportacija Židova uvredljiva za Papu. Naglašavajući Weizsackeru “da pokuša spasiti te nevine ljude”, Maglione je dodao: “Tuga je za Svetog Oca, tuga koja nadilazi maštu, da ovdje u Rimu, pod samim očima zajedničkog Oca, toliko ljudi pati samo zato što pripadaju određenoj rasi”.

Nakon apela Maglionea, Weizsacker je dao nalog za zaustavljanje uhićenja[1]. Kako bi zaštitio one koji su još bili u svojim domovima od mogućeg ponovnog početka njemačkih deportacija, Papa je dao upute da se Vatikan otvori za rimske Židove, te da samostani i samostanske zajednice u Rimu pruže skloništa ili lažne identifikacijske papire.

Kao rezultat ove papine inicijative, u Rimu je spašen veći postotak Židova nego u bilo kojem drugom gradu tada pod njemačkom okupacijom. Od 5.715 rimskih Židova navedenih za deportaciju od strane Nijemaca, 4.715 je dobilo utočište u više od 150 katoličkih ustanova u gradu, od kojih je 477 dobilo utočište unutar samog Vatikana.

Prilikom izvještavanja o sastanku između Maglionea i von Weizsäckera dva tjedna kasnije, britanski veleposlanik je primijetio: “Vatikansko posredovanje se čini djelotvornim u spašavanju ovih nesretnih ljudi.” Od tisuću deportiranih 16. listopada, preživjelo je samo deset. Preostalih četiri petine Židova iz Rima bilo je živo pri oslobođenju.

Fusnota ovih događaja: pedeset jednu godinu nakon odlučujućeg posredovanja Weizsäckera, njegov sin Richard bio je prvi predsjednik Savezne Republike Njemačke koji je posjetio Izrael i tamo izrazio svoju sramotu zbog onoga što je Njemačka učinila Židovima u nacističkoj eri.

Kada su Nijemci počeli deportirati Židove iz drugih dijelova sjeverne Italije, papa je otvorio svoje ljetno imanje u Castel Gandolfu kako bi primio nekoliko tisuća Židova (žene su rađale u papinom stanu) i ovlastio samostane diljem njemačkih okupiranih područja Italije da učine isto. Kao rezultat toga, dok su Nijemci uspjeli zarobiti i deportirati dodatnih 7.000 talijanskih Židova u smrt, 35.000 je preživjelo rat – jedan od najviših omjera spašenih u bilo kojoj zemlji.

Nakon njemačke okupacije Mađarske u ožujku 1944. godine, uslijedila je još jedna odlučujuća akcija spašavanja pod vodstvom papinog visokog predstavnika u Budimpešti, papinskog nuncija Angela Rotte. Diplomati osam neutralnih zemalja predstavljenih u mađarskoj prijestolnici – uključujući švedskog veleposlanika i njegovo osoblje, među kojima su bili Per Anger i Raoul Wallenberg – organizirali su gradski program spašavanja.

Pod energičnim vodstvom Rotte, uspostavljen je “Međunarodni geto” u sjevernom dijelu grada, u kojem je uspostavljeno više od 40 sigurnih kuća označenih vatikanskim grbom i drugim nacionalnim grbovima. U ove sigurne kuće – niz visokih, modernih zgrada – smjestilo se 25.000 Židova koji su preživjeli. Drugdje u Budimpešti, rimokatoličke institucije su u svojim podrumima i tavanima sakrile još nekoliko tisuća Židova.

Utjecaj i autoritet Pija XII imali su širok djelokrug. U luci Rijeka, talijanski šef policije, Giovanni Palatucci – nećak talijanskog biskupa, Giuseppea Palatuccija – zajedno sa svojim ujakom, spasio je 5.000 Židova od deportacije tijekom njemačke okupacije luke. To su učinili pružanjem Židovima lažnih osobnih isprava koje su im omogućile sigurnost u biskupovoj biskupiji na jugu Italije. Giovanni Palatucci je zbog pomaganja Židovima iz Rijeke uhićen od SS-a i poslan u Dachau, gdje je pogubljen.

Pio XII. je izravno sudjelovao u slanju novca za podršku židovskim izbjeglicama iz Rijeke. Također je poslao znatne iznose novca drugim spasiteljima Židova u Italiji i francuskom kapucinskom svećeniku, ocu Pierre-Marie Benoîtu, iz čijeg su se samostana e u Marseilleu nekoliko tisuća francuskih Židova prokrijumčarili preko granica neutralne Španjolske i Švicarske.

Među vodećim rimokatoličkim svećenicima koji su pomogli spasiti Židove bio je nadbiskup Giovanni Montini, budući papa Pavao VI. Kada ga je vlada Izraela 1955. godine zamolila da prihvati nagradu za svoj rad u spašavanju Židova tijekom holokausta, Montini je odgovorio: “Sve što sam učinio bila je moja dužnost. I osim toga, djelovao sam samo po naredbama Svetog Oca.”

Kada je u ožujku 1942. godine počelo deportiranje 80.000 Židova iz Slovačke u Auschwitz, Pio je odobrio formalne pisane prosvjede i Vatikanskog državnog tajnika i papinskog predstavnika u slovačkoj prijestolnici Bratislavi.

Kada je sljedeće proljeće započeo drugi krug deportacija u Slovačkoj, Pio je napisao pismo prosvjeda slovačkoj vladi. Pismo označeno nadnevkom 7. travnja 1943. bilo je otvoreno i nedvosmisleno. “Sveta Stolica uvijek je imala čvrstu nadu”, napisao je Pio, “da slovačka vlada neće nikada krenuti s prisilnim uklanjanjem osoba židovske rase. Stoga je sa velikom boli Sveta Stolica saznala o nastavku takvih prijenosa s područja republike”.

Ta je bol “dodatno pogoršana”, napisao je Papa u istom pismu, budući da se čini “da slovačka vlada namjerava provesti potpuno uklanjanje židovskih stanovnika Slovačke, ne štedeći čak ni žene i djecu. Sveta Stolica bi propustila svoj božanski mandat ako ne bi žalila za ovim mjerama, koje teško oštećuju čovjeka u njegovom prirodnom pravu, prvenstveno zato što ovi ljudi pripadaju određenoj rasi.”

Šest puta je papa apelirao na slovačkog vođu – katoličkog svećenika Tisu – da zaustavi deportacije. Nakon šestog apela, 7. travnja 1943., preostale planirane deportacije su zaustavljene.

Osmog travnja 1943., dan nakon njegovog posljednjeg prosvjeda ocu Tisi, Pio XII. je naložio predstavniku Vatikana u bugarskoj prijestolnici Sofiji da poduzme “sve potrebne korake” kako bi podržao one Židove u Bugarskoj koji su bili suočeni s neposrednom deportacijom. Iz Istanbula, kardinal Angelo Roncalli (kasniji papa Ivan XXIII.), bivši apostolski nuncij u Bugarskoj i kum kraljevih sinova, dodao je svoj glas onome Pija XII. te je pozvao kralja Bugarske da ne deportira Židove svoga kraljevstva. Roncalli je također potpisao tranzitne vize za Palestinu za nekoliko tisuća slovačkih židovskih izbjeglica.

Kada je čuo za nevolje Židova u koncentracijskim logorima u rumunjskoj okupiranoj Transnistriji, Angelo Roncalli je kontaktirao Pija XII., koji se odmah umiješao kod rumunjskih vlasti i ovlastio slanje novca onima u logorima. Kada je 1957. godine izraelska vlada pokušala zahvaliti kardinalu Roncalliju na njegovoj pomoći, kardinal je odgovorio: “U svim tim bolnim pitanjima uputio sam se Svetoj Stolici, a nakon toga sam jednostavno izvršavao naloge Pape: prvenstveno radi spašavanja ljudskih života.”

Takve su povijesne činjenice. To objašnjava zašto je rabin Dalin toliko zabrinut zbog nastavka tvrdnji da Pio XII. nije ništa učinio da pomogne Židovima, da je bio antisemit i da je djelovao kao “Papa Hitlera”.

Važan aspekt ove knjige je pažljivo izgrađena pozadina stavova Pija XII. prema Židovima, koja seže do njegovih ranih dana kao mladog dužnosnika u Vatikanu. Naime, još od školskih dana, Eugenio Pacelli – kako se tada zvao – bio je prijatelj s židovskim učenikom, Guidom Mendesom, kasnije poznatim rimskim liječnikom. Zbog ove prijateljstva, Pacelli je bio prvi papa koji je u svojoj mladosti bio na večeri subote u židovskom domu. 1915. godine, tada star 39 godina, pomogao je sastaviti moćnu papsku osudu antisemitizma u Poljskoj, koja je inzistirala na tome da se kršćanski zakon o ljubavi prema drugima “mora poštivati i poštovati u slučaju djece Izraelove”.

1919. godine, kao papinski nuncij u Münchenu, Pacelli se branio od žestokog napada komunizma na Crkvu, koji su predvodili pojedinačni Židovi koji su davno napustili svoju očinsku vjeru, kako je bilo i u Rusiji dvije godine ranije. Ali antikomunizam ga nije učinio pro-nacistom ili antisemitom, kako tvrde njegovi kritičari. U svibnju 1922. godine, Pacelli je upozorio židovskog političara Waltera Rathenaua na vjerojatni atentat nacističkih antisemita. Mjesec dana kasnije, Rathenau je ubijen. U studenom 1923., pet dana nakon neuspjelog Hitlerovog pokušaja preuzimanja vlasti u Münchenu, Pacelli je kritički pisao Vatikanu o nacističkom pokretu i s odobravanjem zabilježio javnu obranu münchenskih Židova od strane katoličkog nadbiskupa grada.

1933. godine, dok je služio kao kardinal državni tajnik – vatikanski ministar vanjskih poslova – Pacelli je pregovarao “Reichskonkordat” s Hitlerovom Njemačkom, odlučan da zaštiti njemačke katolike od antireligijske politike novog režima. Dalin uvjerljivo argumentira u korist konkordata kao zaštitne mjere, naglašavajući da to nije moralna podrška nacizmu. Uostalom, od početka protužidovskih progona u Njemačkoj, Pacelli se protivio njima.

Dana 4. travnja 1933., tri dana nakon jednodnevnog bojkota židovskih trgovina, Pacelli je naredio papinskom nunciju u Berlinu da upozori režim protiv progona njemačkih Židova, tražeći od nuncija da se aktivno uključi u zaštitu Židova. Četiri mjeseca kasnije, dvaput je izrazio britanskom veleposlaniku pri Vatikanu “gnušanje i gađenje” prema nacističkom režimu. Veleposlanik je izvijestio Ured za vanjske poslove u Londonu – 19. kolovoza 1933. – da je Pacelli “osudio postupke njemačke vlade kod kuće”, uključujući “njihovu progon Židova”.

Godine 1936. Pacelli je posjetio Sjedinjene Države. Kao jedan od rezultata svog posjeta, Pacelli je, kako ističe Dalin, na osobni zahtjev predsjednika Roosevelta, nagovorio velečasnog Charlesa Coughlina, “radio-svećenika”, da prekine s emitiranjem svojih anti New Deal i antisemitskih govora. Iako je bio spreman sresti se s Rooseveltom, Pacelli nikada nije susreo Hitlera. Kada je Hitler 1938. u gesti prijateljstva posjetio Mussolinija u Rimu, Pacelli se namjerno udaljio iz grada zajedno s Papom Pijem XI.

Kao državni tajnik, Pacelli je uputio nevjerojatnih 55 protesta protiv nacističkih politika, uključujući, ponavljajući, “ideologiju rase”. Godine 1938. Pacelli je javno podržao i ponovio riječi Pija XI da “je nemoguće da se kršćanin uključi u antisemitizam. Antisemitizam je neprihvatljiv; duhovno smo svi Semiti”.

Toliko su bile izravne Pacellijeve kritike da je Hitlerov režim lobirao protiv njega, nastojeći spriječiti da postane nasljednik Pija XI. Kada je postao papa kao Pio XII u ožujku 1939., nacistička Njemačka bila je jedina vlada koja nije poslala predstavnika na njegovo krunidbeno slavlje.

Odmah nakon što je postao papa, Pio XII. je odgovorio na Mussolinijevu protužidovsku legislativu imenovanjem nekoliko židovskih znanstvenika koji su bili otpušteni s fakulteta na položaje unutar Vatikana. Među njima je bio istaknuti židovski kartograf Roberto Almagia, profesor na Sveučilištu u Rimu od 1915. Na dan nakon što je bio otpušten, Almagia je imenovan direktorom geografske sekcije vatikanske knjižnice. Radeći tamo, završio je iznimno četverosveščano istraživanje vatikanskih kartografskih zbirki.

Još jedan otpušteni židovski znanstvenik, profesor Giorgio Levi della Vida, svjetski autoritet za islam, također je dobio posao u vatikanskoj knjižnici na katalogiziranju arapskih rukopisa.

U svojoj prvoj enciklici kao papa, Pio XII. izričito je odbacio nacizam i izričito spomenuo Židove, napominjući da u Katoličkoj Crkvi nema “niti Grka ni Židova, obrezanih i neobrezanih”. Načelnik Gestapoa Heinrich Mueller komentirao je da je enciklika “usmjerena isključivo protiv Njemačke”. Bio je toliko glasan da su britanske i francuske zračne snage bacile 88.000 primjeraka enciklike iznad Njemačke.

Jedan snažan dokaz koji Dalin navodi protiv koncepta “Hitlerovog pape” je audijencija koju je Pio XII. dao u ožujku 1940. njemačkom ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu, jedinom visokom nacističkom dužnosniku koji je posjetio Vatikan tijekom njegova pontifikata. Nakon što je Ribbentrop optužio Papu da “stoji na strani” saveznika, Papa je odgovorio čitanjem dugog popisa njemačkih zlodjela i vjerskog progona kršćana i Židova u Njemačkoj i Poljskoj, koju je Njemačka okupirala šest mjeseci ranije.

New York Times, pod naslovom “ŽIDOVSKA PRAVA OBRANJENA”, napisao je 14. ožujka 1940.: “Poglavar Crkve je vatrenim riječima Herr Ribbentropu govorio o religioznom progonu, a također je stao i u obranu Židova u Njemačkoj i Poljskoj.”

Dalin u ovomu djelu skreće pozornost na čovjeka kojega smatra izostavljenom ličnosti u priči: Muhameda Amina el-Husseinija, muftiju Jeruzalema, koji je imao utjecajan položaj u muslimanskom svijetu na koje ga su ga 1922. postavili Britanci. Ovaj se važni muslimanski klerik sastao s Hitlerom nekoliko puta tijekom rata, otvoreno je pozivao na uništenje europskog židovstva i intervenirao kod Hitlera kako bi spriječio napore spašavanja.

Dobivši ured i službu u ratnom Berlinu, Amin el-Husseini mobilizirao je političku i vojnu potporu nacističkom režimu. Putujući u njemački okupiranu Jugoslaviju, pomogao je u osnivanju muslimanske Waffen SS postrojbe koja je svoju divljačku pažnju usmjerila prema Židovima i Srbima. U jednom od svojih mnogih emitiranja iz Njemačke na Bliski istok Amin el-Husseini je rekao o Židovima: “Oni se ne mogu miješati s drugim narodima, ali žive kao paraziti među narodima, sisaju krv, prisvajaju imovinu, pokvare im moral…”. Hitler je smatrao muftiju korisnim alatom.

Kao odgovor na optužbu Daniela Goldhagena da Rimokatolička crkva danas predstavlja opasnost za Židove, Dalin piše: “Radikalni islam – Hitlerov otvoreni saveznik u Drugom svjetskom ratu – a ne Katolička crkva, danas prijeti Židovima”.

U svojoj knjizi Hitler’s Pope (Hitlerov papa), John Cornwell naziva Pija XII. “najopasnijim” svećenikom u modernoj povijesti. Dalin smatra da tu titulu zaslužuje muftija. Kako Dalin piše: “Hitlerov muftija je istina. Hitlerov papa je mit.”

Knjiga profesora Dalina bitan je doprinos našem razumijevanju stvarnosti potpore Pape Pija XII. Židovima u njihovom najvećem trenutku pogibelji. Nadamo se da će njegov opis zamijeniti štetnu verziju o papinskom nemaru, pa čak i suradnji, koja je previše dugo vremena prevladavala.

[1] U međuvremenu između objavljivanja ove knjige i prvotne recenzije, pojavile su se nove informacije povezane s događajima koji su doveli do uhićenja rimskih Židova 16. listopada 1943. Nije von Weiszäcker zaustavio privođenja nego dodatni napori pape Pija XII. uz pomoć njegova bliskog prijatelja i pouzdanika, generalnog poglavara Salvatorijanaca u Rimu, oca Pankracija Pfeiffera koji se zauzeo kod zapovjednika grada Rima, generala Rainera Stahela da zaustavi uhićenja. On je to učinio pod pritiskom prijetnji pape Pije da će javno osuditi njegove postupke, a takva bi radnja bila mogla dovesti do uhićenja pape. General Stahel je nazvao Heinricha Himmlera. Uhićenja su prestala u dva sata poslijepodne istoga dana kada su i započela i to pod vojnom prijetnjom.