SLIJEPI MAJSTORI NOVOG DOBA

Tekst: Saša Radusin
Foto: Pexels

U hodniku jedne zagrebačke obrtničke škole sve je naizgled isto kao i prije tridesetak godina kada sam znao posjetiti svoje prijatelje koji su učili za zanatska zanimanja. Iako su se vremena promijenila i dio nastave se modernizirao (ubacili su CNC strojeve, računalstvo i digitalne alate), u dubini te ogromne zgrade i njenih radionica i dalje se itekako osjeti miris željeza, reznog ulja, masti, strugotina i atmosfera prave strojarske radione.

No, istovremeno, unutrašnjost škole kao da je tiša nego što je pamtim iz svojih srednjoškolskih dana. Nema više onog glasnog kaosa, onih djetinjastih, glasnih rasprava o svijetu, različitim ukusima u glazbi, ili zadnjem filmu koji igra u omiljenom kinu, koje bi se uglavnom s hodnika prelile u učionicu.

„Nekad mi se čini kao da su nam svima u školi izrezali utrobu“, tiho mi govori profesorica povijesti i geografije, Sandra, koja mi pojašnjava kako je već dosta umorna, ali ne od nastave koja joj je smanjena, već od prosvjetnih reformi. Sjedimo u kabinetu stiješnjenom između dvije radionice. Na zidu visi stara, izblijedjela povijesna karta Europe. „Prema novom modularnom kurikulumu, povijest mi je svedena na jedan sat tjedno. Jedan sat, shvaćate li? To je jedva četrdeset i pet minuta u kojima moram obaviti upis sata, prozvati učenike i pokušati im objasniti složene društvene procese. Završni razredi? Tamo povijesti više nema. Izbačena je. Povijest dvadesetog stoljeća, lekcije o totalitarizmima, holokaustu, značaju i važnosti poštivanja ljudskih prava, sve ono što osobu čini samosvjesnim građaninom – to je za ovu djecu postalo nepostojeća zemlja.“

Umor od stalnih promjena

Nastavnica Sandra rukom prolazi kroz hrpu novih, modularnih skripti. One mi više i ne izgledaju kao knjige; izgledaju kao priručnici za upravljanje strojevima. „Sustav je odlučio da frizerki, automehaničaru ili tokaru ne treba kritičko mišljenje. Treba im vještina. Država provodi brutalni obrazovni inženjering pod egidom ‘prilagodbe tržištu rada’. Stvaramo savršene, tihe izvršitelje koji će znati popraviti kočnice ili pokrpati krov, ali neće imati blagog pojma tko njima vlada, zašto izlaze na izbore i kako prepoznati kada ih netko perfidno manipulira s ekrana mobilnog telefona.“

Njezine riječi me vraćaju u vlastitu mladost, u vrijeme kada smo u klupama lomili koplja oko povijesnih istina, svatko sa svojim obiteljskim prtljagama, ali pod budnim okom profesora koji su nas učili metodologiji, dokazima, kontekstu. Danas je taj kontekst proglašen balastom.

Međutim, iz razgovora s brojnim nastavnicima i roditeljima učenika, čini mi se da su mnogi svjesni posljedica ovako krnje nastave, vjerojatno i neka kritična masa dovoljna za promjenu, no, kao da nitko više nema snage za nove promjene u prosvjetnoj politici. “Nakon godina tapkanja u mraku i stalnih promjena, uglavnom na gore, možda je i bolje više ništa ne mijenjati”, zaključuje pomalo cinično Sandra… Kod nas, čini se, uvijek može i gore. Trenutačno više nitko ne vjeruje da kao društvo možemo iznijeti i neku promjenu na bolje.

„Ulica nam objašnjava prošlost“

Ispred škole, na hladnom, vlažnom jesenjem zraku, grupa osamnaestogodišnjaka dijeli cigaretu. Razgovaram s jednim zdepastim mladićem nakon izvođenja praktične nastave. Na poleđini njegove školske torbe flomasterom je nevješto iscrtano slovo ‘U’ s križem.
„Pa što, to je naša povijest“, sliježe ramenima ovaj učenik kada ga pitam zna li što taj simbol doista znači u povijesnom kontekstu. „U školi to nismo ni spomenuli. Profesorica stalno žuri, kaže da nema vremena jer moramo loviti sate za module. Sve što znam o tome čuo sam od staraca, frendova, i od starijih dečki iz kvarta. A i na TikToku ima brutalnih videa o našim herojima.“

Njegov prijatelj se nadovezuje: „Meni stari kaže da su svi ti predmeti poput politike ili povijesti obično pranje mozga. Kaže: ‘Uči zanat, drži se struke i bježi van’. Što mene briga za ljudska prava i manjine? Zašto bi oni u mojoj Hrvatskoj imali veća prava od mene, koji sam rođen ovdje i koji radim u radionici za kikiriki?“

Ne znam je’l mu smeta što imaju jednaka prava kao i većinski narod ili misli da im netko daje i veća prava od njegovih. “Ma ne znam to, zapravo ne znam zašto su uopće došli tu?”, pita se i sliježe ramenima ovaj pomalo konfuzni učenik.

Konfuzija stavova

Zanimljiv je taj, u zadnje vrijeme pažljivo njegovan i skučen nacionalistički stav izazvan ogromnim naletom domoljublja dobrog dijela naše javnosti, a istovremeno i izražena spremnost za što brži odlazak od vlastitogdoma u inozemstvo, unatoč onom pokliču koji je tako popularan u zadnje vrijeme i u kojem je većina naših mladih, navodno, spremna za obranu tog istog doma!? Nešto kao da ne valja s tim “domom” za koji su “spremni”!?
No, jesu li ti mladi ljudi krivi za ovu totalnu konfuziju?

Gledam ih i prepoznajem u njima onaj iskonski adolescentni bunt, potrebu za pripadanjem i crno-bijelim odgovorima. No, za razliku od nešto starijih generacija, ova djeca su ostavljena na vjetrometini. Prosvjetna politika im je uskratila intelektualni kompas, a prazan prostor je preuzela ulica, sa svojim jednostavnim, plemenskim istinama i sirovim odgovorima.

Navečer, dok prolazim kroz pothodnik u Zagrebu, zidovi vrište istim onim simbolima s učeničke torbe. Grafiti mržnje, poruke upućene stranim radnicima, neistomišljenicima i nacionalnim manjinama ovdje nisu incident; oni su dio ulične scenografije. Sustav koji je djecu dobrim dijelom zakinuo za normalnost, toleranciju prema drugima i drugačijima, građanski i humanistički odgoj, izbacio je na ulice generaciju koja je jednim dijelom spremna i verbalnim, a ponekad i fizičkim nasiljem rješavati svoje frustracije i zbunjenost u školskim klupama i oko njih.

Napomena: Članak je peti dio autorske teme “Kurikulum bez kompasa”. Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...

Left Menu Icon