INTERVJU: MARIJAN GAJSKI

Tekst: N. F.

Foto: HVZ

Donosimo intervju s Marijanom Gajskim, pripadnikom Javne vatrogasne postrojbe Našice, koji je prilikom gašenja prošlogodišnjeg požara tvrtke “Drava International” teško ozlijeđen. Unatoč lošim prognozama, Marijan se danas vrlo dobro oporavlja, a njegov optimizam nije ga napustio ni u najtežim trenucima.

Dojava o požaru u tvornici „Drava International“ zaprimljena je 4. listopada 2023. u 00:43, a zbog njegovih razmjera odmah je angažiran velik broj vatrogasnih snaga s područja Osječko-baranjske županije. U narednih 9 dana, vatrogasci su se borili s vatrenom stihijom, a velika količina plastike koja je gorjela na otvorenom prostoru stvorila je veliku količinu dima i otrovnih plinova.

Ovaj požar zauvijek je obilježio i promijenio život mladog vatrogasca Marijana Gajskog, pripadnika JVP Našice. Naime, on je toga dana stigao na požarište oko 10 sati i poput brojnih svojih kolega krenuo u borbu s plamenom. Nažalost, već oko 12 sati stigle su loše vijesti; Marijan je propao u lavu vruće plastike i zadobio ozljede opasne po život. Odmah je medicinski zbrinut u KBC Osijek, a nakon toga prebačen u zagrebačku Kliniku za opekline.

Povodom tog događaja Glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković izjavio je kako je vatrogasni posao jedan je od najtežih i najopasnijih a nažalost ova je nesreća to potvrdila. Temperatura rastopljene plastike na ovoj je intervenciji bila viša od 500 stupnjeva, i to su uvjeti u kojima su vatrogasci radili. Marijan je imao nesreću i svi smo bili jako za njega zabrinuti jer su prve prognoze bile jako loše. Vidjeti ga danas ovako pozitivnog i punog planova za budućnost je odlično, a ja mu kao glavni vatrogasni zapovjednik obećavam da ga vatrogasna obitelj neće zaboraviti i da će za njega uvijek biti mjesta u vatrogastvu.

„Taj dan po ničemu se nije razlikovao od nekog drugog“, prisjeća se Marijan. „Došao sam iz noćne smjene, nisam bio umoran, a po dojavi odmah sam krenuo na požarište. U nekom trenutku osjetio sam propadanje kroz tlo i dočekao se na ruke i na noge. U tim prvim trenucima osjetio sam bol, ali nisam imao osjećaj da se radi o nekoj velikoj ozljedi. Koža je u tom trenutku tek bila malo crvena, poput onoga kad se malo dulje izlažete suncu. U tim prvim trenucima sam se više brinuo o supruzi jer sam tada uvidio da će se ona vratiti kući prije mene pa mi je bilo stalo da joj jave gdje se nalazi ključ od kuće. Tek naknadno se počelo uspostavljati da su ozljede puno gore od onoga kako je na početku izgledalo te da je stupanj opečenosti tijela velik. Pare su ušle u tijelo i zapravo skuhale kožu, srećom imao sam masku i nisam udahnuo plinove. Da jesam, danas ne bih bio ovdje“.

Najteži trenuci

Prve prognoze nisu bile dobre pa su i supruzi Maji rekli da je upitno hoće li dočekati jutro. No, Marijan ne samo da je dočekao jutro već je u bolnici proveo narednih 88 dana, preživio 8 operacija, 11 potpunih anestezija te se dignuo na noge za samo dva mjeseca. „Liječnici se nisu mogli načuditi mojem oporavku. Nisu mi davali povoljne prognoze, što je i razumljivo jer kod ovakvih je ozljeda teško predvidjeti kako će se tijelo oporavljati. Rekli su da ću do 4. mjeseca biti nepokretan no ja sam već nakon dva ustao, i počeo gurati kolica ispred sebe“. Razgovarajući s Marijanom, teško se ne diviti njegovoj zaraznoj pozitivnoj energiji i optimizmu koji ga ne napušta čak ni u ovako teškim trenucima kada bi mnogi pomislili na odustajanje. „Bilo je teških trenutaka, i još uvijek ih imam. Znao sam ležati u bolnici i plakati satima, svjestan da moj život više nikada neće biti isti. Teško je ne razmišljati o tome zašto se to moralo dogoditi baš meni, jesam li mogao taj dan napraviti nešto drugačije…. Ali onda shvatiš da ima ljudi kojima su se dogodile i puno gore stvari, a ja sam tu, dišem, hodam, okružen sam ljudima i kolegama koji su mi velika podrška, a prvenstveno se moram zahvaliti svojoj supruzi Maji bez koje ne bih bio tu. Ona mi niti u jednom trenutku nije dopustila da se predam“. Na pitanje koji su mu trenutci u ovoj borbi ostali u sjećanju kao najteži, Marijan se prisjeća tih prvih tjedana kada je bio odvojen od svijeta, bez mobitela, televizije. Supruga ga je posjećivala svaki dan, ali onda nije znao je li se sretno vratila u Našice i hoće li je drugi dan vidjeti. „I onda kada bih joj drugog dana u vrijeme posjeta čuo glas s vrata, odmah mi je bilo lakše“. No, i privikavanje na rane na rukama bilo je teško. „Taj dan kada sam došao iz previjaone i vidio po prvi put kako mi izgledaju prsti, to me pogodilo. Do tada sam mislio da to nije toliko strašno, a onda sam se sjetio kako s Majom želim imati djecu i pitao se kako ću ja svoju djecu držati bez prstiju. Svašta mi je tada prolazilo kroz glavu i bilo je teško, ali sada je nekako lakše“.

Izlazak iz bolnice

Na dan kada je saznao da će izaći iz bolnice, Marijanu je pozlilo i liječnici su ga morali oživljavati. Već se brinuo da ga na kraju neće otpustiti, ali mu je laknulo kada je svoje ime i prezime i dalje vidio na listi za otpust. „Nazvao sam Maju i rekao da organizira prijevoz vatrogasaca iz Našica, a ona se rasplakala od sreće. A onda je uslijedilo iznenađenje, moji vatrogasci dočekali su me svečano, na čelu sa županijskim zapovjednikom Zoranom Pakšecom, i bilo je teško ne biti emotivan. I na tome im hvala. Jer ne samo da tada nisu zaboravili na mene, nisu me zaboravili niti danas. I dalje volim doći u postrojbu, biti s vatrogascima jer ipak su oni moja obitelj. I koliko god mi zna biti teško jer sam svjestan da više na intervencije neću moći ići, znam da postoje i brojni drugi poslovi koje mogu obavljati i biti im od pomoći. I ne mogu opisati koliko se želim vratiti u vatrogastvo, jer ja sam ovdje više od 15 godina, i u svom tom razdoblju nisam se ni ogrebao. Ali život je takav, taj dan na intervenciji nisam imao toliko sreće, što ne znači da me u budućnosti ne očekuju lijepe stvari“.

Marijan se prisjeća i kako je prvih dana imao noćne more, svakakvi scenariji su mu bili u podsvjesti, a i danas sanja intervenciju, samo svaki put s nekim drugim ishodom. „Moj glavni fokus sada je usmjeren na moje prste i na ozdravljenje, stoga mi je to sve još svježe i u podsvjesti. Krajem veljače skinuli su mi zavoje i sad me supruga previja i maže kremom. Kada sam izlazio iz bolnice, rekli su mi da će morati amputirati dva prsta, no doktori su zadovoljni oporavkom tako da ću morati samo ići na operaciju u kojoj će mi ta dva prsta povezati“, objašnjava Marijan.

Prognoze za budućnost

U ovome trenutku koža se obnavlja na nogama i još ga pomalo steže, a na rukama nosi kompresijske gaze koje pomažu u izravnjavanju kože, smanjuju otok i poboljšavaju cirkulaciju. U sljedeće dvije godine ne smije na sunce, a pet godina je potrebno za obnavljanje tkiva. „U naredne dvije godine vjerujem kako će se koža dovoljno oporaviti kako bi se za šake mogle izraditi proteze što će mi uvelike olakšati svakodnevicu. Vježbao sam u bolnici, a vježbam i sada s fizioterapeutom. Bitno je da sam razgiban i da se oporavljam, jer ne želim sjediti i osjećati se kao invalid, život mora ići dalje, a moj i Majin život pun je planova o budućnosti i želim da ih i ostvarimo“.

Komentirajući reakciju liječnika, Marijan kaže da su obavili lavovski posao i na tome im je vječno zahvalan. „Osoblje je bilo vrlo srdačno i svi su bili susretljivi, a s nekima sam se i privatno povezao i ostao s njima u kontaktu. Vjera i molitva je ono što mi je na ovome putu ozdravljenja uvijek davalo snagu, i upravo je molitvenik prva stvar koju sam mogao držati u ruci. Majina podrška je ono što mi daje volju za borbu, jer sve ovo do sada puno je malih pobjeda. I hvala mojim kolegama vatrogascima, mojem zapovjedniku, županijskom vatrogasnom zapovjedniku i predsjedniku, glavnom vatrogasnom zapovjedniku, na tome što su bili uz mene, što me nitko nije zaboravio, a najsretniji bih bio da već sutra mogu početi raditi. Znam da ću na to morati još malo pričekati, ali znam da je moja budućnost i dalje u vatrogastvu“.

Ljubav sve pobjeđuje

Priča o Marijanovom oporavku i optimizmu, nepotpuna je bez njegove supruge Maje. Iza ove krhke 30-godišnjakinje krije se velika snaga, pa i slavonski inat, da niti jedna nedaća ne može stati na njihovom putu. Jer Marijan i Maja, vjenčali su svega 5 mjeseci prije nesreće i nisu ni slutili u kojem će smjeru njihovi životi krenuti. „Svakog dana putovala sam iz Našica u Zagreb Marijanu u posjet, pa natrag u Našice. Nudili su mi i smještaj u Zagrebu, ali sam se plašila biti sama u svojim mislila, pa mi je vrijeme ovako na putu brže prolazilo. Kada je javio da ga otpuštaju iz bolnice, bila sam presretna što se vraća kući. Sada smo se navikli na novu stvarnost i na to da mu ja moram pomagati oko svakodnevnih stvari, kao što su jedenje i oblačenje. Zezamo se da nam je ovo sada dobra priprema za bebu, kojoj se nadamo u budućnosti. Imamo jedan drugoga, ali i veliku podršku okoline na čemu im svima hvala“.