IMA LI SRBIJA SNAGE ZA EU VRIJEDNOSTI?

Tekst: Zdenko Lozo
Foto: Tanjug

Prva je visoka stepenica preskočena, ostaje dugačak put i bolna katarza, do hvatanja europskog vlaka, jednog potpuno zapuštnog naroda, kojeg su njegove tzv. elite dovele na rub ponora. Mitomanija, redoviti ratni porazi sa strašnim žrtvama, uporna imperijlistička prisezanja jedne sićušne državice, međusobne nesloge i ubojstva, a napose krivi odabir ideologa, potom patrijarha i episkopa iz vodstva SPC-a te voždova doveli su Srbiju do beznačajne, ali nabubrijele balkanske despocije.

Srpski narod i ostali njeni državljani konačno su, stješćni mnoštvom problema potpuno neuređene države dobili svoj rat – olovkom, u nadi bolje životne perspektive njenih novih naraštaja. Srbiji se i kroz prste nudi bolja perspektiva, ona sigurno ima politički i intektualni kapacitet koji to može provesti i sada je na donositeljima odluka silna odgovornost, kako ne bi prolili gotovo i obilno mlijeko.

Sedam vijekova srbijanskih lutanja

Gubitnici svih velikih bojeva i ratova, a potom i barem četiri rata unutar jedne te iste države, ništa manje sreće nemaju niti s političkim postignućima, ideološkim i socijološkim fenomenima te civilizacijskim dosezima. Unatoč tome od pojedinih europskih lidera i vlastite nekritičnosti htjeli bi se šepuriti kao glavna sila tzv. zapadnog Balkana.

Najprije vazalskim podaništvom, francuskim apsurdnim naklonstvom i donekle britanskim interesima, doista su spletkama i silnim lažima te beskrupuloznim zločinima stjecali imidž balkanskog čuvara reda ili još stašnije Pijemonta Balkana.

Velikosrpski piromani koji upališe fitilj Velikog rata, odlukom savezničkih lidera Antante i nezrelom politikom regionalnih političkih aktera postadoše hegemoni u prijeratnim sastavnicama K. u. K. monarhije i Osmanskog carstva, na gotovo čitavom Balkanu. Srbijanski doprinos i učinak u Velikom je ratu donekle bitka na planini Ceru, a potom „do Soluna sto somuna“ s bilancom poginulih od 240.000 – što vojnika, što civila u užasu albanskih ledom okovanih planina i drugih nemilih putešestvija. Crnogorska vojska pod zapovjedanjem generala Janka Vukotića učinila je junački podvig pokušaja spašavanja Srbalja te ima zasluge barem za spas onih nešto malobrojnijih preživjelih stradalnika.

Nesporno je kako je francuski premijer Georges Clemenceau imao sasvim druge planove za Srbiju od otkupa onih stradanja i golgote nesretnika. Ovaj je, izraziti hrvatomrzac,više od godine dana bio isključivi dirigent Versajske konferencije, dok se ostarijeli američki predsjednik mučio sa svojih 14 teza, vjerodostojnih i čvrstih kao dogovor dva apostola sotone Hitlera i Staljina. Dotle je Vittorio Orlando, s Pašićevim čovjekom ministrom Slobodanom Jovanovićem, utanačivao realizaciju skorašnjeg Rapalskog ugovora. Hrvatskim poturicama još uvijek nije jasno kako Nikola Pašić bijaše puno darovitiji od poglavnika, kad je u pitanju talijanska okupacija hrvatskog tla i biserja na njemu.

Za razliku od Prvog, Drugi će svjetski rat još strašnije pokazati svu prijetvornost, dvoličnost i na kraju blasfemije i promidžbu o hrvatskom genocidu do brojke od gotovo dva milijuna.

Sporazum Maček – Cvetković pokazat će sve pukotine ocvale karađorđevske Jugoslavije, ne samo prividnim Cvetkovićevim ustupcima drugim narodima te tvorevine, već i potpisa dvorske kamarile o pristupanju Trojnom paktu. Engleska režija anulirat će taj pakt – kralj balavac pobijeći će sa svojim dvorjanima ravno u London, a Führer će zgnječiti tu trulu bundevu u desetak dana rada njegova moćnog ratnog stroja.

Da ne omanu Srbalji će čak stvorit dvije paralelne vlasti, potpuno odane Gestapou i Berlinu te Londonu pokušati proturiti đenerala Dražu, tog kasapina i zločinca u liku antifašista (ma što značio ovaj idiotski skrojeni termin). Prošlo je tek kratko vrijeme kako bi Srbija pokazala službeno istrijebljenje Židova i proglasila Juden-frei. Međutim, četničke falange poduprte Benitovim fašistima otpočinju brutalne genocidne namjere još prije proglašenja NDH. Ovu misiju, sa barem pedeset puta većom brojkom ubojstava hrvatskih civila i vojnika, učinit će njihova braća (po krvi i zločinu) s crevenom petokrakom na čelu, opasnijom puno više od kokarde.

Isti scenarij će se ispisivati tijekom hrvatskog rata za Neovisnost i slobodu pri samom koncu II. milenija. Treba li prmjerice podsjećati, kako je ne samo Beograd, oslobođen ruskom silom i desecima tisuća poginulih razularenih baćuška na svoje ulice primio mnoštvo četnika. Ukupno na „oslobođenim područjima“ ne manje od sto tisuća šubara s kokardom zamjenjenih trorogicom s crvenom zvezdom na njoj!

Ili krvavu farsu s ulaskom tzv. partizana u Zagreb. Titovi generali Armija priječe odluku ulaska u Zagreb hrvatskih šumskih ljudi, koji se skrivaše po šumama i gorama od Bilogore do Baranje, a neki i pred samim Zagrebom. Računica je ovdje jasna. Masovna istrebljenja i pljačke Zagrepčana i pridošlih prognanika, slivenih u kolonama koji bježe na Zapad pred četničkom kamom u srcu ili na kapi.

Od generala četiriju Armija svi bijahu Srbi, tzv. partizani ali raniji i u duši veliko Jugoslaveni i četnici. Imena su im Koča Popović, Peka Dapčević, Kosta Nađ i Petar Drapšin, a u samoj njihovoj blizini stalno se je vrzmao Rade Hamović, kasnije dugogodišnji načelnik Titova Generalštaba u Beogradu. (Da, to je onaj otac Vuka Hamovića trgovca električnom energijom u JI Europi s „hrvatskim menadžerima“ – naravno svi čistih ruku i punih aktovki s kešom.)

Ovo je tek kratki presijek hrvatske tragedije i tamnice bez vrata od Versaillesa do Gazimestana i Vukovara, kojima su prethodile procesije moštiju vazalčića, koje Srbi nazivaju svecima, knezovima i kraljevima.

O izgubljenim ratovima, svim zločinima na ovim prostorima i na kraju NATO intervenciji u Srbiji i Haškom tribunalu čak i mlađi naraštaji znaju podosta pa se u ovom uratku ne bih želio baviti opširnije.

“Od Slobo Srbine, Srbija je uz tebe ili Slobo šalji nam salate bit će mesa….“, došlo se do ugovorene bežanije bez posljedica. Od genocida nad Bošnjacima, dakako ne samo u Srebrenici nego puno puno više od toga. Na primjer samo u godinama opkoljenom Sarajevu je pobijeno više od 11 tisuća poimenice popisanih i obznanjenih žrtava, što je više za trećinu od broja sreberničkih šehida. Kosovari su Srbaljima pokazali koliko su im zla nanijeli srpski tenkovi i kama. Uzvratili su malo manjom mjerom.

A da nismo, mi ponosni vitezovi hrvatski, u zadnji čas odsvirali onu: oj ti ponosni Biaću, podno visokih bregova – evo tebi u pomoć hrvatskih sinova. Da bijemo četnike da ih istjeramo….., ovaj grad mučenik platio bi veću daću od tragedije čitave Istočne Bosne.

Srbi su bez ikakve državne tvorbe od bitaka na rijeci Marici (1371.) i Kosovu polju pa do Berlinskog kongresa 1878. kada Srbija konačno skida Osmanlijske verige sa vlastitog tijela, naravno zaslugom zapadnih sila. Bilo je i kraćih oslobađanja pojedinih teritorija – poput Beograda i sl., kao primjerice pobjede katoličke vojske nad Turcima, nakon kontra udara u Bečkom ratu ili vazalskih privilegija i obveza. Bilo kako bilo više od pet stoljeća Srbi su stenjali i nestajali pod Turcima, gubeći vlastiti identitet. Popuna je vršena Vlasima, Cincarima, Romima, crnogorskim Bjelašima, hrvatskim poturicama, muslimanskim prilivodma i sličnima. Tako je stvoren amalgam rasa i religija na prostoru onoga što se zvalo užom Srbijom (UŽAS) i prečanskim teritorijem na Zapadu tog užasa. Rastom Oznine moći i njena kormilara Leke Rankovića nakon pokolja Hrvata i njihova prisilnog ili egzistencijalnog egzila na obzoru je bila realizacija Garašaninove tvorbe. Brijunska mjesečina i ideje Steve Krajačića u zadnji tren su spasile opstanak krnje Hrvatske, ali i glavu maršala – zločinca. Nestankom Ćope iz naftalina se vadi Memorandum SANU, SPC i JNA postaju udarne ideološke i operativne pesnice Varskrsa Srbije od Subotice do Ulcinja i od Vardara do Triglava.

Sinergija i velike žrtve ugroženih naroda nakaradne Yu države, melju razne načertanije
u mekinje. Jedini srpski dobitak tih deset krvavih godina zadnje dekade XX. stoljeća je stanovita dodatna srbizacija Vojvodine, tog vrijednog, civiliziranog i živodajnog prostora Austro-Ugarske, nastanjenog ponajviše Hrvatima, Mađarima i Njemcima.

Ako neznaju ratovati Srbi itekako znaju lagati

Kada se ne ubiju između sebe srpski voždovi mijenjaju dresove brže nego Mongoli konje, i čekaju nove prigode. Uhićen od pretorijanske garde Sloba je postao glavni zabavljač u Scheveningenu, a Srbija se počela relaksirati sa Zoranom Đinđićem i njegovom Vladom.

Ta idila kratkog daha završena je ubojstvom premijera, a udio odglumljenog partnera Vojislava Koštunice u komplotu s KOS-om itekako je značajan. Uslijedit će desetak godina jalovih eksperimenata i bezveznjaka s Borisom Tadićem, kao personifikacijom tih mršavih godina.

Potom pod skutima V. V. Putina i u epruvetama njegove pripravnice A. Merkel niknut će i izrasti Al Vučić i njegova mafija.

Upravo baš na dan Svih svetih 2024. se urušila betonska nadstrešnica na zgradi željezničkog kolodvora u Novom Sadu i u smrt odvela šesnaest ljudi. Novosadska tragedija pokrenula je masovne protuvladine prosvjede zbog opće sumnje da je korupcija povezana s radovima na kolodvoru uzrokovala tu tragediju. Prosvijedi su krenuli spontano i uskoro dobili organiziranu formu sa studentima i njihovim profesorima te drugom mladeži kao organizitarom skupinom. Prosvijed i neposluh bivaju sve učestaliji, buntovnijite jasnih zahtjeva: „Vučiću odlazi“. Vlada je odgovorila s masnovnom dekoracijom represije na beogradskim ulicama i trgovima te sve učestalijom primjenom prekomjerne sile. Istovremeno je okupljala svoje poslušnike i plaćenike kao odgovor kontra prosvjedima. Žandarmerija i svi vidovi policijske sile, BIA i druge sastavnice represije postajale su sve brutalnije. Prosvjedi se potom šire diljem Srbije na način da se organizirano iz bezbroj naselja dovode pojačanja prosvjednicima pa onda i organizacijom tih buntova protiv vlasti u drugim većim gradovima. Zemlja je bila na samom rubu građanskog rata no jedna i druga strana nastoje to izbjeći. Nesumljivo prosvjednici su imali i suport iz inozemstva od skupina koje su utrenirane i plaćene za podršku buntovnicima. Vučić je ojačavao svoje redove prečanima, ponajviše iz tzv. RS i Kosova. Funkcioniranje svakodnevnog života sve više je postajalo opsadno stanje, a pojedine javne i društvene dijelatnosti ulaze u totalnu blokadu.

Vožd bijaše sve više pod pritiskom Zapada, a ni kod Putina mu nisu cvijetale ruže. Neandrtalac Aca Vulin predvodnik „Srpskog sveta“ i lopina Dodik u Kremlju su dočekivani s počastima, dok Vućića nisu pozivali niti na cermonijalne priredbe. Pritisnut žestokim nedaćama osim narikanja Vučić i njegov gang kalkuliraju o tajmingu prijevremenih parlamentarnih izbora. Odlučuju kako je zadnji trenutak za njegovu ostavku na mjesto predsjednika države (osam mjeseci prije isteka mandata), a konac listopada vrijeme za umjetno disanje i mogući Vučićev plan osvajanja stolice srbijanskog premijera u prijevremenim izborima. Utaman svi napori i sredstva “Studentska lista“ mu priredi Kosovo polje i gotovo dvotrećinski broj ruku u srbijanskoj Skupštini. Vidjevši potpuni fjasko i pod pritiskom euopskih i američkih središta moći Vučić križa scenarij izborne krađe, kao jedinu moguću opciju. Makar je u svojoj političkoj karijeri preplovio prolaze između Scile i Haribde, ovaj put sigurno ne mašta o nečeme takvom, već traži sigurno skrovište. Na Vučićevu žalost to je jedino moguće kod Kim Jong-una ili u novo otkrivenoj majčici Kini. Naravno, Xi Jinping je odavno iscijedio korisnu budalu, a Putin dobro pamti hinjenu lojalnost srpskog despota.

Gostujući u potkastu Velebit prije dvadesetak mjeseci izrekao sam tvrdnju o sudbini „zvezde u usponu“. Voditelj me je s iznenđnjem pogledao kad sam kazao kako su njegovi dani odbrojani i da mu slijedi potop. Potom me voditelj upitao kada i temeljem čega takva tvrdnja? Odgovorio sam – uskoro, nije duga vijeka. Prolazeći od tada kroz trnje i kušnje prevelike, Vučić je odložio vlastitu giljotinu, nadajući se povoljnijim prilikama za sebe u novom divnom svijetu. Platio je previsoku cijenu za ono što se zove bauljanjem, a ne produženjem života dostojnog čovjeka. Svoj stav o kraju moći još jednog despota, gradio sam na studioznim praćenju političke karijere „pučanina“ Vučića- nimalo beznačajnog za budućnost RH-a.Vučić je 12 godina prije novosadske tragedije (nije mu presudio samo taj trenutak), kroćenjem doveden na najmoćniji stolac u Srbiji kao sluga velikih igrača. Međutim, već početkom drugog kvartala svoje autokratske vladavine malo pomao počeo se otimati svojim krotiteljima. Na „buvljaku“ je bila rasprodaja nacionalnog blaga, a u šoping su prebrzo ušle Rusija i Kina, potom EU zemlje – posebice Njemačka, Italija i na koncu Francuska. Pa Turska i Srednjo istočne, arapske zemlje. Tonući sve dublje u kriminal kroz rasprodaju blaga, Vučić i njegova klika obilato su zaglibilii kroz jačanje narkomafije iz domaćeg i prostora kontroliranog od crnogorskih klanova. Također je na političkom planu, napose vanjskoj politici sjedenja na četiri užarene stolice, potom kosovskih bespuća danomice Vučić pridonosio početku vlastitog kraja.

Zlodijela i kompleksi te 14 godina tiranije AV

Ova hulja izdanak je jedne vrlo kontroverzne BH obitelji pune burnih događaja – bogatih trgovaca, katolika konvertita pa potom vraćanju vjeri otaca i ponovno konvertitstva na pravoslavlje. Dijete je to iz komunističke kaste, potom četničkih i velikosrpskih stremljenja koje se razvilo u zločinca pa kriminalca i Šešeljevog aberiranog klona. Puštam veoma zanimljivom kaštelanskom zetu gospodinu s velikim „G“ Milojku Pantiću da oslika to čudovište s kojim je i Hrvatima bilo „živjeti“ u svrhu viših interesa.

„Cijela je Srbija premrežena slikama zlikovaca… Njih promovira i rehabilitira Al. Vučić, učenik pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja…

Otkako je 2012. godine raznim manipulacijama, uz pomoć službi i njihovih ratnih profitera, koji su danas tajkuni, kao i stranih agentura, došao na vlast, tvrdim i dokazujem da on nije političar niti je ikada bio.

Nažalost, mnogi politički čimbenici u Srbiji, pa čak i studenti, toga nisu svjesni.
I dalje se prema njemu ponašaju kao da je političar, iako postoji popis s više od 50 afera povezanih s kriminalom, zbog kojih se u pravno uređenim državama ide u zatvor, i to za svaku pojedinačno.

Dolaskom na vlast od neostvarenog vođe nogometnih huligana, napredovao je do tiranina, prevaranta i šefa narkomafije, koji je svoju stranku SNS pretvorio u zločinačko udruženje. Cjelokupnu vlast i državnu upravu, u suradnji s Miloševićevim glasnogovornikom i ministrom opće prakse Ivicom Dačićem iz SPS-a, organizirao je prema mafijaškim načelima i ponaša se, kako bi rekli Talijani, kao capo di tutti capi.”

Vučić je izdanak reprezentativne vrhuške jugoslavenskih komunista s konca osmog, čitavog devetog desetljeća prošlog stoljeća. Majka mu je Angelina rođenjem Milovanov, iz Bečeja. Radni vijek provela je kao TV novinarka na RTS – Novi Sad pa Beograd. Završila je ekonomiju. Osim Aleksandra ima još jednog beznačajno eksponirnog sina po imenu Andrej. Često ističe kako je ponosna na svojega sina – hulju, notornog kriminalca i razbojnika. Kad bi imala prst obraza šutjela bi kao zalivena. Istraživanjem njegovih odlika, uglavnom mana – došlo se do spoznaje kako je Aca ipak tatin sin, ne previše rigidniji od njega. Potonji je također bio na obilnim državnim jaslama, na poslovima u pravilu povezanim s NB-e Jugoslavije, potom NB-e Miloševićeve Srbije. Otac mu je Anđelko sumnjivog podrijetla, života i postupka kao i uži dio njegove šire obitelji. Začet je u Bugojnu, a majka mu Dragica u ratnom vihoru, kao supruga Anđelka, biježi u Vojvodinu, gdje se rađa njihov sin Anđelko. Podrijetlo ove obitelji je vjerojatno iz Hercegovine (čitlučka Blatnica). Aleov Djed Anđelko je ubijen u nerazjašnjenim okolnostim pred početak Drugog sv. rata u rodnom Bugojnu (navodno se protivio paktu (Cvetković – Maček).) Aleov pradjed Ante Vučić mogao bi biti prvi iz ove obitelji koji je napustio Blatnicu i naselio se na ženinstvo u Čipurićima, vjerojatno sa ženom pravoslavkom iz bogate obitelji.

Srbijo, imali puta prema slobodi i uvažavanju susjeda?

Studenska lista ili bolje pokret protiv Vučića postigla je briljantan uspijeh, a na njihovoj otpornosti kao i postignuću red im je čestitati.

Put do sastavljanja Vlade i popune kadrovske križaljke neće biti nimalo ugodniji. Svakako će se propitivati zašto nisu tijekom kampanje i prosvijeda jasnije govorili o perspektivama društva, napose o vanjskoj politici, već iz pragmatičnih razlogabili u krupnome podudarni Vučićevim tlapnjama.

Stvoriti ozbiljnu državu od preddemokratskog društva, bez gotovo iti jedne zrele političke stranke, rudarski je posao. Urediti odnose sa susjedima iz ne tako davne zajedničke države, biti spreman priznati sve zločine i tražiti ispriku. Odbaciti imperijalistička prisezanja prema BiH i Crnoj Gori. Riješiti problem autokefalnosti Pravoslavne crkve u novonastalnim samostalnim i međunarodno priznatim državama ex Jugoslavije urediti pravnu državu – sankcionirati korupciju i druga kaznena djela, obračunati se s medijskim mogulima i bestijalnom promidžbom i glorifikacijom ratnih zločinaca i negiranjem genocida, prihvatiti Kosovo kao činjenicu uz uvjet uređenja pravedne pozicije srpske manjine jesu bolna i ne lako probavljiva pitanja!

Kako se odrediti u novoj geopolitičkoj slagalici? – EU i NATO ili „Put svile, posut oštrim trnjem“. Ruska specijalka ili strašni genocid u Ukrajini?

Nesumljivo Srbija ima kadrovskog potencijala za odgovoriti na sva ova neugodna pitanja, ali ostaje način kako ga strukturirati i uklopiti u sve institucije koje su okužene pandemijskim bolešćinama i na drugoj strani egzistencijma postojećeg namnoženog činovništva. O Srbiji i srpskim težnjama i previše znademo, a naša pomoć u golemoj njihovoj katarzi trebala bi im biti dobrosusjedska, jasno uz brojne uvijete koje će morati ispuniti, žele li prihvati temeljne principe na kojima počiva EU.