FAŠIZAM DRUŠTVENOG VAKUUMA
Tekst: S. Radusin
Foto: P. P.
Na roditeljskim sastancima u školama, domaćim internetskim forumima, u zatvorenim Facebook grupama prosvjetara i na roditeljskim digitalnim oazama, već godinama tinja rasprava koja s vremena na vrijeme – obično nakon nekog velikog koncerta, grupnog premlaćivanja stranih radnika, stadionskog incidenta ili nasilja u školskom dvorištu – eksplodira u panični krik: Što se događa s našom djecom i zašto nam se tinejdžeri okreću radikalnom desnom ekstremizmu?
I dok službene institucije reagiraju sterilnim birokratskim priopćenjima ili izoliranim prekršajnim prijavama, dubinska analiza stotina anonimnih rasprava nastavnika i roditelja otkriva složen, duboko zabrinjavajući mozaik. On ne govori samo o djeci, već o društvu koje kao da je kapituliralo pred vlastitom poviješću, prepustivši odgoj ulici, udrugama navijača, algoritmima, Thompsonovim refrenima i opskurnim stranicama na društvenim mrežama.
U zbornicama diljem zemlje vlada neko zabrinjavajuće ravnodušje oko svega, a prema riječima nekolicine nastavnika sa foruma, ponegdje čak i osjećaj tihe kapitulacije. Nastavnički forumi i stručne grupe tjednima seciraju incidente vršnjačkog nasilja i fašističkog proustaškog divljanja, a prosvjetni radnici u tim raspravama pokazuju iznenađujuću razinu samokritičnosti, pomiješanu s dubokim očajem zbog sustava u kojem rade. Jedan profesor povijesti iz okolice Splita slikovito opisuje srž problema na stručnom forumu, primjećujući kako je nastava povijesti u školama postala hladna, numerička statistika. Kurikulum ih, tvrdi, tjera da skaču s datuma na datum, s bitke na bitku, s povjesnog ugovora na ugovor, čime se potpuno gubi dubinska, ljudska dimenzija tragedije. Upozorava da ako osmašima ili srednjoškolcima ne približimo sudbinu ljudi i ako ih ne šokiramo stravičnim sudbinama onih koje je ustaški režim progonio – poput sestara Baković ili djece iz logora – dobivamo emocionalno otupljenu generaciju koja u slovu “U” vidi samo uzbudljiv bunt. Nastavnici posebno prstom upiru u trogodišnje i četverogodišnje strukovne škole, tvrdeći da su te ustanove, iz kojih izlaze budući obrtnici i radnici, obrazovno zakinute za dublje humanističke sadržaje. Lišeni građanskog odgoja i alata za kritičko mišljenje, ti mladi ljudi postaju najlakša meta za brzu i jeftinu indoktrinaciju.
S druge strane ekrana, na roditeljskim forumima poput onih na Forum.hr-u ili Redditovim zajednicama, rasprave poprimaju potpuno drukčiji, intimniji i često konfliktniji ton. Ovdje se roditelji dijele u tri oštro suprotstavljena tabora. Prvi je tabor onih koji problem umanjuju, svodeći ga na takozvanu “edgy” fazu koja predstavlja novi oblik vječnog adolescenstkog bunta i pubertetski inat. Korisnici na Redditu često pišu kako ekipa to radi iz revolta prema medijima te da će “klinci s kvocijentom inteligencije sobne temperature crtati grafite samo da šokiraju sustav”, vjerujući da je riječ tek o prolaznoj fazi. Drugi tabor čine povijesno zbunjeni roditelji, koji priznaju da su i sami “izgubljeni u šumi kontradiktornih društvenih poruka”. Svjedočanstva pokazuju da djeca kući dolaze s narativom u kojem je “Za dom spremni” isključivo legitiman pozdrav iz Domovinskog rata, potpuno ignorirajući njegovu NDH prošlost.
Dugogodišnje političko koketiranje s “dvostrukim konotacijama” stvorilo je generaciju koja doista vjeruje da slavi slobodu, “ustašku” borbu za Hrvatsku, a ne suradnju s okupatorom, progon i masovne likvidacije manjina i svih neistomišljenika i na kraju krajeva, notorni naci-fašizam. Naposljetku, tu je tabor prestrašenih i nemoćnih roditelja čija djeca pripadaju manjinama ili se jednostavno ne uklapaju. Anonimne teme u kojima majke traže savjet jer im djeci na školskim klupama crtaju svastike nailaze na odgovore pune nemoći i bijesa, u kojima ih drugi roditelji savjetuju da prijave ravnatelju, ali da se ne nadaju previše jer škole guraju stvari pod tepih, strahujući od medijske hajke ili bijesnih roditelja s odvjetnicima.
Kroz analizu stotina ovih digitalnih svjedočanstava, kristalizira se nekoliko ključnih stupova radikalizacije nove generacije. Prvi je institucionalni relativizam, odnosno činjenica da država šalje kontradiktorne poruke – sudovi jednom kazne pozdrav, drugi put ga proglase legalnim u pjesmama, pa djeca s pravom zaključuju da sustav nema čvrst stav. Tu je i povremena podrška naših vladajućih političara zločinačkom režimu iz povijesti koji se čak i javno hvale svojim fašističkim pozdravljanjem. Drugi stup je zakazivanje školskog odgoja, gdje je škola svedena na ispunjavanje forme i usvajanje golemih količina suhoparnih podataka, dok je moralna i etička dimenzija povijesti potpuno marginalizirana. Treći element je kultura stadiona i ulice; navijačke skupine i koncerti postali su primarna mjesta socijalizacije adolescenata gdje se pripadnost grupi dokazuje glasnoćom u vikanju ekstremnih parola. Četvrti, možda i najpodmukliji faktor, jest algoritamska radikalizacija. Dok roditelji misle da im djeca gledaju banalne gluposti na TikToku i YouTubeu, algoritmi ih kroz kratke, nabrijane videoformate prožete povijesnim revizionizmom neprimjetno uvlače u duboke vode ekstremističkih sadržaja. Konačno, svemu tome pridonosi i potpuni nedostatak alternativne opcije, jer moderno društvo mladima ne nudi nijedan drugi jednako strastven, prepoznatljiv ili privlačan kolektivni identitet oko kojeg bi se mogli okupiti.
Kada se podvuče crta pod rasprave onih koji s našom djecom provode najviše vremena – njihovih roditelja i učitelja – dijagnoza je jasna. Mladi Hrvati koji danas pišu ustaške parole ili urlaju na koncertima nisu rođeni kao fašisti. Oni su nusproizvod društvenog vakuuma. U zemlji u kojoj se povijest prepravlja, skriva ili predaje birokratski hladno, ulica i internet postali su najglasniji učitelji. Sve dok sustav ne smogne hrabrosti da učenicima u lice kaže punu, moralno obvezujuću istinu o užasima fašizma, forumi će i dalje služiti kao digitalne jadaonice za roditelje koji ne razumiju vlastitu djecu, i za profesore koji nemoćno gledaju kako im ulica preodgaja razrede.
Napomena: Članak je četvrti dio autorske teme “Kurikulum bez kompasa”. Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
