AUSTRALSKI INTERVJU: VLADIMIR JAKOPANEC

Razgovarala: Ines Hrain Ludošan

Foto: MH

Vladimir Jakopanec rođen je na Voći, odrastao u Koprivnici. Studirao je jugoslavistiku i engleski jezik na filozofskom fakultetu u Zagrebu,  a 1987. godine s obitelji seli u Melbourne. U radu je svestran pa je tako vlasnik renomiranog restauratorskog studija Artis Gilding Studio, predaje hrvatski jezik na Victorian School of Languages, piše za hrvatski tisak u Australiji, bio je dugogodišnji urednik i voditelj hrvatskog programa na 3mdr radiju u Melbourneu. Objavio je nekoliko uspješnih zbirki i romana koji polako osvajaju srca čitatelja diljem svijeta: Riječ i njene sjene, U zamci Nefretitis, Heretici, Omorina i Requiem za Belu Nemeth.

TKO VAM JE POSLUŽIO KAO „MODEL“ ZA LIK BELE IZ NAJNOVIJEG ROMANA?

Modela zapravo i nije bilo, ako se modelom ne smatra starica koja je stvarno jednoga dana sjedila preko puta mene u ambulanti. Početak romana je otprilike točan, ali samo do trenutka kad je ta starica ušla u ordinaciju. Sve ostalo je fikcija. I ta starica je bila Poljakinja, ali svojim izgledom, svojim držanjem i nekakvom atmosferom koju je stvorila oko sebe, u meni je kreirala kovitlac koji je rezultirao ovim romanom.

KAD BI PONOVNO BILI MLADI, BISTE LI OTIŠLI U AUSTRALIJU?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Ovisi bi li se opet našao u sličnoj situaciji. Ako bih, svakako bih otišao, jer izgleda da me Bog nije kreirao za nekakva velika besmislena trpljenja. Kad bi situacija bilo koliko-toliko bolja od one u kojoj sam bio osamdesetih prošloga stoljeća, ni u snu ne bih nikamo išao.

KAKO SE DANAS, POSLIJE 33 GODINE OSJEĆATE U AUSTRALIJI?

Ja sam se, za razliku od moje supruge malo teže složio s Australijom. Za mene je bila najveća kazna što sam morao napustiti svoje ognjište, svoju novu kuću koju sam sagradio u Sv. Nedjelji kraj Zagreba, ali ekonomske prilike su bile za nas poražavajuće i nije bilo drugog puta. No kada je rat buknuo u Hrvatskoj i kada je krenuo biznis koga sam otvorio u Melbourneu, polako sam prihvatio svoj usud i uskoro sam se počeo osjećati domaćim. Ljudi su ovdje prekrasni, uključivi i ako možete govoriti engleski vrlo brzo ste prihvaćeni kao domaći. Danas se osjećam isto kao što sam se osjećao u Zagrebu, Koprivnici i Zagorju gdje sam običavao živjeti. U početku sam naravno imao napade nostalgije za Hrvatskom, ali s vremenom se i to normaliziralo tako da sam pored još uvijek velike ljubavi prema Hrvatskoj kadar normalno funkcionirati i voljeti i svoju novu domovinu Australiju. Što se tiče Hrvatske, s obzirom da se, na primjer, Zagreb za tih 33 godine enormno promijenio, povećao, uljepšao, pomalo se osjećam kao stranac, jer se dosta teško snalazim u prometu, mnogo toga mi je nepoznato. To vam je kao kada poslije 33 godine dođete u svoj rodni dom i zateknete svoju majku 33 godine stariju. Jedva vam je prepoznatljiva. Razlika je jedino što je Hrvatska za mene danas 33 godine mlađa i ljepša, ja je još uvijek ljubim, ali ona je drugačija nego što sam je ja ostavio. Čudna je to ljubav, ni meni, vjerujte mi nije jasna.

NEDAVNO STE BORAVILI U HRVATSKOJ, KOLIKO SE VAŠ STARI SVIJET PROMIJENIO I ŠTO STE OČEKIVALI DA ĆETE ZATEĆI?

Ja sam otišao iz Hrvatske 1987., dakle pred sam rat i bio sam toliko ljut što sam morao otići i napustiti sve što sam imao, od kuće, roditelja, prijatelja do krajolika u kome sam uživao, da se nisam imao snage vratiti prvih 15 godina. Kad sam došao u posjet prvi puta 2002. godine, očekivao sam da ću zateći ono isto sivilo koje sam ostavio 1987. godine, no činilo mi se da sanjam. Sve je bilo nekako svjetlije, prozračnije, fasade zgrada bile su uređene i svjetlije, kafići na ulici, intenzivnije druženje nego nekada – da bilo mi je žao što sam otišao, iako mi je u Melbourneu bilo jako dobro. No, od onda dolazim u Domaju svake ili svake druge godine. U posljednje vrijeme kad god završim neki roman, što vam govori o tome koliko mi Hrvatska i danas znači.

PLANIRATE LI SE JEDNOG DANA VRATITI?

Nažalost, danas više ne. Bio sam siguran da ću se vratiti kad dođem u mirovinu, ali moji unuci su sve promijenili. Otkad su oni ušli u moj život, bilo je jasno da je danas moj dom tamo gdje su oni. Mislim da bi danas moj povratak u Hrvatsku bio mnogo kompliciraniji nego što je bio moj odlazak iz nje.

KAKO TO DA I POSLIJE TOLIKIH GODINA ŽIVOTA U AUSTRALIJI PIŠETE NA HRVATSKOM?

Vrlo jednostavno. Jezik je nešto najintimnije što tijekom života nosimo u sebi. Ja sam imao 39 godina kad sam došao u Australiju, dakle moj hrvatski je bio zacementiran u meni. Ja nemam problema izraziti se niti na engleskom i pokušao sam pisati na engleskom, ali to vam je kao da spavate s ljubavnicom. Ne osjećate se dobro. To mi dođe kao neka izdaja. Ja sam bio već uglavnom izgrađen čovjek kad sam došao u Australiju i moj materinji jezik smatram svetinjom i to se nikada neće promijeniti. To je onaj najsvetiji dio Hrvatske u meni. Osim toga, s obzirom da sam ja tako kasno promijenio stranu svijeta, nema sumnje da mi se mnogo lakše izraziti na Hrvatskom. Književnost ipak nije sudski dokument. To nije pismo predsjedniku općine. Književnost je nešto mnogo suptilnije. Ako vaše srce nije u onome što pišete, uzalud se trudite.

JESU LI VAM KNJIGE PREVEDENE NA ENGLESKI?

Nažalost, tek ovih dana preveden je moj roman „Requiem za Belu Nemeth“ na engleski. Nekako se nisam time bavio ranije dok nisam našao izdavača za Australiju, tim više što su sve moje knjige dostupne Hrvatima diljem svijeta na svim većim svjetskim knjižarama. Preveden mi je na engleski i roman „U zamci Nefretitis“, i mada mislim da je unekoliko kvalitetniji od Requiema, mislim da će ga izdavač uvažiti tek nakon Requiema.

GDJE SE VAŠE KNJIGE MOGU NABAVITI?

Moje knjige se u Hrvatskoj u papirnom izdanju mogu nabaviti za sada jedino online na webknjizara.hr i u Australiji u knjižari Zagreb u Melbourneu, odnosno na njihovoj web stranici. U elektronskoj verziji, moje knjige se mogu nabaviti na svim većim svjetskim elektronskim knjižarama, kao što su Scribd, Kobo, Good reads, Smashwords i ostale.

ZA KRAJ, RECITE NAM NEŠTO AKTUALNO, KAKO SE U AUSTRALIJI NOSITE S KORONOM?

Što se tiče virusa, ne samo Corone, nego i ostalih, ja ih uglavnom prezirem i nastojim koliko god do mene stoji da ne dođem s njima u kontakt, ali neću dozvoliti niti da oni gospodare mojim životom. Za sada se još uvijek ovdje možemo slobodno kretati, ali mi nedostaju kafići i druženja s prijateljima koji su se uplašili i boje se pomoliti nos iz svojih dvorišta. Ja koristim ovo vrijeme izolacije da posvršavam neke projekte koji su godinama čekali na red, obrađujem svoj vrt i skupljam plodove, jer ovdje je prekrasna jesen, koristim za druženje sve moguće društvene mreže koje mi stoje na raspolaganju, idem na živce ljudima na Face Booku i samo što ne učim hodati na rukama kako bih istjerao frustracije koje nam je svima u život natjerala ta prokleta Corona. No, svakako nastojim da mi svjetski moćnici koji su, kako se čini, sve ovo izdizajnirali ne ispiru mozak. Oni propisuju pravila, a moje je da ih kršim, ali pri tome da se ipak ponašam odgovorno kako ne bih sebe i druge doveo u opasnost za slučaj da opasnost ipak postoji.