ANIMALNA GEOGRAFIJA GRADA

U nastavku donosimo zanimljiv tekst autorice Tihane Bertek s osvrtom na jednu od urbano-geografskih tema, a to je pitanje trenutnog stanja i planiranja gradskih javnih prostora za četveronožne korisnike. U članku pod nazivom “Urbana geografija psećih prostora” su prezentirani i neki od rezultata diplomskog rada studentice Karle Skuliber, izrađenog na Geografskom odsjeku zagrebačkog PMF-a. Navedeni tekst je dio tema posvećenog trećim prostorima, koje je urbani sociolog Ray Oldenburg definirao kao mjesta druženja i razmjene na kojima ljudi provode vrijeme između ‘prvih’ (privatnih) i ‘drugih’ (poslovnih) prostora.

Tekst: Tihana Bertek

Foto: Kulturpunkt

Iako su pseći parkovi izgrađeni prvenstveno za potrebe pasa, interakcije se iz njih prelijevaju i izvan ograde, a pitanja koja otvaraju psi i njihovi šetači tiču se dobrobiti šire zajednice.

U parku gdje šećem svoje pse, svakog jutra u otprilike isto vrijeme i najčešće na istoj klupi nailazim na ponešto fluktuirajuću, ali ipak postojanu grupicu žena (i pokojeg muškarca) starije životne dobi koje također izvode svoje pse. Osim te “grupice s klupice”, postoje i druge više ili manje konzistentne mikro-zajednice šetača koji su se skompali bilo zbog toga što im se psi dobro slažu ili naprosto zbog karakterne i/ili dobne usklađenosti vlasnika.

Mnogi od pasa koje susrećem u šetnji postali su mi toliko uobičajena pojava da sam im nadjenula nadimke (“friendly šepavac”, “šerif”, “špičasti loptaš”, “bivolja glavurda” itd.) radi lakšeg raspoznavanja, čak i ako znam kako se doista zovu, te brzo primijetim ako nekoga nema duže vrijeme (“možda su na moru”, “jesu li se preselili?”). Primijetila sam i da teže prepoznajem ljude ako ih sretnem bez njihovog psa – kao da su se ti ljudsko-pseći parovi u mojoj glavi stopili u neki interspecijski, šesteronožni (ponekad peteronožni) hibrid koji prkosi ideji ljudske autonomije. Da to nije ništa neobično potvrđuju i istraživanja prema kojima vlasnici pasa često prepoznaju i pamte svoje su-šetače upravo po njihovim psima.

U prilog međupsećeljudskoj interakciji

Danas je dobro poznato da kućni ljubimci imaju pozitivan učinak kako na fizičko zdravlje, tako i na mentalnu dobrobit vlasnika; npr. potiču na rekreaciju i boravak u prirodi, povećavaju društveni kapital, ublažavaju simptome depresije, smanjuju usamljenost, itd. Tome smo svakako imale prilike svjedočiti za vrijeme lockdowna, kada je izvođenje psa bila jedna od rijetkih aktivnosti koje su nam davale barem privid “normalnosti”. Posjedovanje psa, dakle, ima višestruke pozitivne učinke: na samog čovjeka, na odnos između psa i čovjeka, kao i na međuljudske odnose.

Rastući korpus istraživanja potvrđuje ulogu ljubimaca u upoznavanju novih ljudi i jačanju osjećaja pripadnosti zajednici. Prisustvo pasa u javnom prostoru i komunikacija do koje pritom dolazi, kao i postojanje zelenih površina/parkova, doprinose osjećaju sigurnosti i povezanosti, od kojeg koristi ima šira zajednica, a ne samo vlasnici pasa. Naime, psi djeluju kao “društveni katalizatori,” olakšavajući komunikaciju između prolaznika/poznanika koji inače najvjerojatnije ne bi razmijenili ni pogled, a kamoli pozdrav. Zanimljiv je podatak da će ljudi prije započeti razgovor s nepoznatom osobom ako ima psa, te da imaju više povjerenja u osobe koje imaju psa nego u one koje nemaju. Možemo reći da su psi “protuotrov” za otuđenost i anonimnost suvremenih gradova (Wood i Christian, 2012). Vjerojatno “najekstremniji” primjer toga su štenci – čemu sam i sama svjedočila kad sam prošle godine čuvala dvomjesečnog psića iz skloništa – koji su pravi magnet za ljudsku interakciju jer s dražesnom lakoćom izmamljuju osmijeh i od najtvrdokornijih namćora.

Ipak, vrlo društveni psi nisu za svakoga; osobno mi odgovara da zbog svojih pasa moram donekle izbjegavati druge šetače (posebno prije jutarnje kave). Naime, ono što također karakterizira interakciju s drugim ljudima tijekom šetnje psa je da je uglavnom opcionalna, što nije slučaj u nekim drugim sferama života. Drugim riječima, slobodne smo odlučiti hoćemo li se upustiti u razgovor ili ćemo se držati po strani (ipak, i tada razmjenjujemo barem kurtoazni “Dobar dan”). Interakcije koje se odvijaju na lokacijama koje Ray Oldenburg naziva “trećim prostorima” (1996.) – kao što su parkovi za pse – uglavnom su ležerne, neformalne i prijateljski nastrojene, zbog čega se ljudi lakše povezuju. Ako se pitate kakav utjecaj mogu imati takve, uglavnom površne i banalne, razmjene između su-šetača (najčešće je to small talk vezan uz pse, vremensku prognozu ili komunalne probleme), stručnjaci_kinje ističu da ne treba zanemariti njihov značaj budući da je spremnost na komunikaciju s ljudima koje ne poznajemo dobar pokazatelj povjerenja i može biti izvor društvene podrške čak i kada ti odnosi ne prerastaju u prijateljstvo.

Urbana geografija psećih prostora

Iako broj pasa u hrvatskim kućanstvima neprestano raste, gotovo da uopće nema domaćih istraživanja u ovom području. Nažalost, i posljednji popis stanovništva propustio je uključiti pitanje o kućnim ljubimcima (s druge strane, zanimalo ih je ima li u vašem kućanstvu stoke, peradi ili pčela), a taj podatak možda bi potaknuo i ozbiljnija promišljanja ove tematike. Trenutno jedini uvid u broj pasa daje baza podataka Lycasan putem koje Uprava za veterinarstvo vodi evidenciju označenih pasa. Iako je mikročipiranje pasa obavezno od 2013. godine sukladno Zakonu o veterinarstvu, iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba “Dumovec” objašnjavaju da u realnosti postoji veliki broj pasa koji nigdje nisu evidentirani. Stoga, nažalost, niti eventualna istraživanja nemaju na raspolaganju pouzdane podatke na koje bi se mogla pozvati.

Porast broja kućnih ljubimaca u urbanim područjima je višesektorsko, interdisciplinarno pitanje koje obuhvaća područja kao što su prostorno planiranje i komunalni red, zdravlje životinja i sprečavanje širenja zaraznih bolesti, te zakonski okvir koji definira prava i obveze vlasnika. Važan doprinos razumijevanju položaja neljudskih životinja u prostorima koje su izgradili ljudi – fizičkima, ali i simboličkima – dala je animalna geografija, koja nam može pružiti i jasniju sliku o poziciji pasa u urbanom imaginariju.

U gradovima, koji su u potpunosti prilagođeni ljudima i njihovim potrebama (točnije, bijelim, tjelesno sposobnim muškarcima), priroda je ukroćena i strogo regulirana. Na djelu je neprestano pregovaranje između dualizama – kultura/priroda, grad/selo, ljudi/životinje – pri čemu se prvi od termina definira kroz poništavanje drugog. Urbanizacija uspostavlja distancu od prirode, koristeći različite taktike kako bi iz urbanog tkiva isključila životinje koje smatramo nepoželjnima (npr. štakore ili golubove). Međutim, kako ističu Urbanik i Morgan (2013.), grad nije isključivo ljudsko stanište, već ga okupira čitav niz vrsta, od kojih su neke više, a neke manje vidljive.

Suvremeni grad istovremeno nastoji suzbiti floru i faunu koju je označio kao nepoželjnu, i vapi za prirodom preko koje je ranije izlio beton. U svakom slučaju, životinje nisu značajan faktor pri planiranju grada. Čak i u nekim recentnijim primjerima, u kojima arhitektonski i urbanistički planovi naglašavaju zastupljenost zelenih površina, i to prvenstveno kako bi privukli kupce dubljeg džepa (vidi: kompleks Badel, Park Kneževa), utjecaj izgradnje na životinjsku populaciju potpuno je zanemaren ili se svodi na neadekvatna, pa i apsurdna rješenja. Dobar primjer toga je “pseći toalet” u Parku Kneževa – maleni ograđeni prostor (s umjetnom travom i dva komada drveta, koji bi valjda trebali dočaravati prirodu) koji se otvara stanarskom karticom, a u kojem bi psi trebali obavljati nuždu, dok je ostatak površina u kompleksu označen zabranom za pse. Mislim da je prilično jasno da ljudi koji su smislili ovaj projekt definitivno nikad nisu imali psa niti znaju išta o psećim ponašanjima i potrebama.

Kako navodi Jennifer Wolch (1998.), svakodnevne arhitektonske i urbanističke prakse oblikuju normativna očekivanja i potencijalne interakcije između ljudi i životinja, pri čemu ne uzimaju u obzir prednosti takvih interakcija niti uopće predviđaju prostore susreta (čak su i kućni ljubimci često zanemareni). (Ne)poželjnost životinja u gradu usko je povezana s idejom životinja kao prijenosnika bolesti i “nečistih,” što se očituje u formalnim zabranama, ali i negativnim reakcijama dijela stanovništva na prisustvo životinja u, primjerice, restoranu ili javnom prijevozu. Kako objašnjavaju Philo i Wilbert (2000.), odnosi između ljudi i životinja oduvijek su bili vrlo složeni i fluidni, a važno je istaknuti da su ti odnosi često prostorno konstruirani, što je vidljivo i iz načina na koji kategoriziramo životinje s obzirom na prostor u koji su smještene (npr. domaće životinje, divlje životinje, životinje u zoološkim vrtovima, kućni ljubimci i sl.).

Philo i Wilbert stoga predlažu “geoetičko” razmatranje prisustva životinja u gradu, navodeći kako su geografska i etička pitanja usko povezana, odnosno da svi susreti u prostoru, pa i oni između vrsta, imaju etičku dimenziju. U knjizi Man and the Natural World (1996.), Keith Thomas donosi povijesni pregled ljudskih stavova prema životinjama, opisujući kako su psi u još 17. stoljeću³ bili smatrani štetočinama i problemom higijene grada, iz čega vidimo da su ti odnosi promjenjivi te da isključivanje/uključivanje životinja iz ljudskih zajednica ovisi o njihovoj poziciji unutar određene kozmologije.

Pojava psećih parkova

Rastući broj ljubimaca doveo je do rastuće svijesti o potrebi da se i javni prostor prilagodi njihovim potrebama, pa se tako još 1970-ih u SAD-u javljaju građanske inicijative koje traže kreiranje posebnih, namjenski osmišljenih prostora. Parkovi za pse nameću se kao jedan od odgovora na pitanje kako inkorporirati ljubimce u urbani prostor, ali i kako učiniti taj prostor ugodnijim za ljude. Pseći parkovi mogu biti mjesto na kojem se razgrađuju ili barem transformiraju ukorijenjeni dualizmi priroda/kultura i ljudi/životinje, što u konačnici može dovesti do proširenja “moralne zajednice,” odnosno do stvaranja više-od-ljudskih obitelji, pišu Urbanik i Morgan. Naime, pse danas smatramo ne samo živim bićima vrijednim pažnje, već članovima obitelji čije potrebe treba uvažiti kako unutar, tako izvan privatnog prostora doma. Za ljubimce je specifično i što ih percipiramo kao pojedinke, za razliku od nekih drugih skupina životinja koje su za nas bezimeni kolektiv koje ostaje na margini etičkih razmatranja (npr. perad na farmama – i sam termin “perad” briše granice između pojedinki). Prepoznati kao inteligentni, empatični i komunikativni, ljubimci su stoga povlašteni u hijerarhiji ljudsko-životinjskih odnosa, a budući da se, kako piše W. S. Lynn, životinje ne mogu same organizirati, trebaju im ljudski posrednici koji će govoriti u njihovo ime i zastupati njihove interese.

Koncept parka za pse kakvog danas poznajemo – ograđenog prostora namijenjenog druženju i fizičkoj aktivnosti pasa i vlasnika – razvio se u Kaliforniji krajem 1970-ih u kontekstu hipi pokreta, aktivističkog zamaha i rasprava oko javnog prostora. Inicijativu za izgradnju parka pokrenula je Doris Richards iz Berkleyja, koja je aktivirala zajednicu te slala peticije i dopise lokalnoj vlasti, a njihovi napori urodili su plodom 1983. kada je otvoren Ohlone Dog Park (danas Martha Scott Benedict Memorial Park). Njihova akcija bila je toliko utjecajna da su nakon brojnih upita iz drugih naselja pripremili brošuru s uputama i opisom čitavog procesa. Danas 70 posto američkih kućanstava ima barem jednog psa i procjenjuje se da u SAD-u živi gotovo 90 milijuna pasa. Prema podacima koje vodi Trust for Public Land, od 2009. do 2020. broj psećih parkova porastao je za 40 posto te danas u 100 najvećih američkih gradova postoji 810 psećih parkova.

Pseća infrastruktura metropole

A kakva je situacija u Zagrebu? Ne idealna, odgovorit će svatko tko ima psa. U manjim gradovima je još i lošija, ali ovdje ću se fokusirati na Zagreb jer, osim što i sama živim u Zagrebu s dva psa, on ipak ima najrazvijeniju “pseću infrastrukturu”, ma koliko ona bila daleko od idealne. Dok danas sve više hrvatskih gradova ima površine namijenjene psima, prvi pseći park u Zagrebu otvoren je 2008. na Vrbanima, a bivši gradonačelnik rado je koristio otvaranja novih parkova za vlastitu promociju (Jarun, Knežija, Utrina, Ravnice). Uz to, javlja se sve više privatnih parkova za pse, što govori da ne samo da postojeća infrastruktura nije dostatna, već i da su vlasnici pasa prepoznati kao ciljana skupina koja je spremna platiti takvu vrstu usluge.

Uvjeti i način držanja kućnih ljubimaca u Zagrebu propisani su Odlukom o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, čiju provedbu nadzire komunalno redarstvo (načini i kvaliteta te provedbe tema su za zaseban tekst). Odluka nalaže da posjednik mora ljubimcu osigurati smještaj i zadovoljiti druge osnovne potrebe, uključujući “nesmetano kretanje kućnog ljubimca u skladu s potrebama i s obzirom na životinjsku vrstu.” Iz toga vidimo da je zakonodavac doista prepoznao ljubimce kao bića koja imaju specifične potrebe (kao i da različite vrste imaju različite potrebe), na koje je posjednik dužan odgovoriti, a jedna od njih je potreba za fizičkom aktivnošću.

U tu svrhu, i s obzirom da u Zagrebu uopće nije dozvoljeno voditi psa bez povodca, Grad je definirao posebno predviđena mjesta na kojima se psi mogu kretati bez povodca. U aktualnoj verziji Odluke navedene su 72 takve lokacije. Ta brojka možda će vam zvučati impozantno i uzbuđeno ćete se zapitati ima li Zagreb čak 72 pseća parka, ali odgovor je – nema. Naime, riječ je o “javnim površinama [na kojima se] psi mogu kretati bez povodca, uz nadzor posjednika, a opasni psi bez povodca, sa brnjicom, uz nadzor vlasnika.” Iako doista omogućuju puštanje psa s povodca, sve ove lokacije nisu nužno pseći parkovi, koji ipak podrazumijevaju određenu infrastrukturu, planiranje, ulaganje i, ništa manje bitno, održavanje. Park za pse trebao bi biti ograđen kako bi se psi mogli sigurno kretati (bez rizika od izlijetanja na cestu), trebao bi imati kante za otpad, izvor pitke vode, klupe za sjedenje, dobar sustav odvodnje, izvor hlada ljeti i eventualno sprave za pse, što malo koji park u Zagrebu ima.

Jedan od problema je što u samom prostoru ne postoje nikakve oznake pa vlasnici, a često ni komunalni redari koji pišu kazne, ne znaju smije li se pas kretati bez povodca na određenoj površini. Također, situacija na terenu ne reflektira uvijek lokacije navedene u Odluci o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca. Primjerice, pristup livadi kod OŠ Marina Držića na Krugama je onemogućen jer je livada ograđena sa svih strana (povremeno netko od šetača izreže rupu u ogradi, koju vlasnik (tko?) ubrzo prekrije novom ogradom). Također, velik broj tih površina nije ograđen, zbog čega ih dio pseće populacije ne može koristiti, ili su izvorno bili ograđeni ali zbog neodržavanja imaju rupe kroz koje psi mogu pobjeći. Mnogi vlasnici, primjerice, izbjegavaju veliki park u ulici Florijana Andrašeca na Trešnjevki jer nema ograde u smjeru željezničke pruge. Pojedini parkovi su pak premali za svoju namjenu (tako je park na Trnju kod NSK-a dobio nadimak “Grašak-park”), ili su smješteni preblizu prometnicama i zagađenju. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi svakako predstavljaju prepreku u smislu osiguravanja novih površina za pse, kao i, jasno, nedostatak financijskih sredstava za njihovu realizaciju i održavanje.

U tom kontekstu zanimljiv je diplomski rad Karle Skuliber na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, koja je analizirala prostorne prakse šetača pasa na primjeru Trešnjevke (2018.). Šetači pasa koje je intervjuirala za potrebe rada kao glavni problem istaknuli su nedostatak adekvatne infrastrukture te neugodnosti s drugim korisnicima javnog prostora. Važno je spomenuti da veliki broj šetača ne stanuje na Trešnjevki, već dolaze iz okolnih naselja gdje ne postoje adekvatne površine za pse. Najveći broj šetača gravitira parku za pse na Jarunu, a glavni kriteriji za odabir lokacije za šetnju su veličina, atraktivnost parka i manji intenzitet prometa. Jedan od zaključaka Skuliberinog istraživanja je da su parkovi za pse važni za opće zadovoljstvo lokalne zajednice te doprinose kvaliteti života unutar naselja.

Kako su pokazali brojni primjeri, počevši od Ohlone Dog Parka u Berkleyju, pitanja koja otvaraju šetači pasa nadilaze njihove osobne interese i tiču se dobrobiti šire zajednice, prvenstveno u vidu planiranja, dostupnosti i održavanja zelenih površina u gradu, ali i drugih komunalnih pitanja. Jedan od primjera je pumpa za vodu, s privezanom posudom iz koje mogu piti psi, u Parku kralja Petra Krešimira IV. u Donjem gradu, koja je instalirana zahvaljujući inicijativni lokalnih šetača pasa i danas se kolokvijalno naziva “Mirkovom fontanom” – prema psu čija je vlasnica pokrenula cijelu priču. Dijeljenje informacija o ovoj inicijativi odvijalo se, između ostalog, na kvartovskoj “paso-šetalačkoj” Facebook grupi. I Skuliber je u svom diplomskom radu uočila kako postoje grupe na društvenim mrežama putem kojih se sudionici dogovaraju za susrete na livadama i u parkovima te oko drugih tema. To potvrđuje tezu da šetanje pasa potiče komunikaciju među stanovnicima, uključujući one koji nemaju pse, iz čega potencijalno mogu nastati nove akcije i inicijative usmjerene na podizanje kvalitete života u zajednici.

Park kao mjesto konflikta i pregovaranja

Iako istraživanja pokazuju da većina šetača ima pozitivna iskustva s parkovima za pse i redovito ih posjećuje, postoji i određeni broj negativnih iskustava, kao i negativni aspekti psećih parkova kao takvih – od ozljeda i prenošenja bolesti do pogrešne socijalizacije. Neki psima zamjeraju i uništavanje okoliša, posebno na površinama koje nisu namijenjene isključivo njima, a na kojima se smiju kretati bez povodca. Primjerice, platforma 1postozagrad u objavi na Facebooku kritizirala je situaciju u istočnom dijelu Parka kralja Petra Krešimira IV., navodeći da “psima bez povodca nije mjesto u Vrtu za odrasle budući da izgaze niže bilje, a prostor za istrčavanje pasa postoji u istome parku. Psima treba omogućiti ulaz, ali bez da se uništava biljni fond.” S druge strane, treba razumjeti i šetače koji dolaze u Vrt za odrasle budući da je ograđen i ima bazen u kojem se psi ljeti mogu osvježiti – za razliku od zapadnog dijela parka u kojem postoji “prostor za istrčavanje,” koji psi dijele s pješacima, biciklistima, vježbačima Tai Chija i pokojim alkosom, a koji je sa svih strana okružen automobilskim prometom. Na tom tragu, Karla Skuliber u svom diplomskom radu navodi primjer Voltinog, gdje su šetači pasa bili u konfliktu s drugom skupinom društvene zajednice, boćarima, koja se borila za svoj komadić javnog prostora.

U članku naslovljenom The Dog Park Is Bad, Actually, Sassafras Lowrey piše da su pseći parkovi izvor brojnih problema te da ne bismo trebali očekivati da će se psi koji se ne poznaju međusobno slagati i igrati samo zato što smo ih stavili u isti prostor (uostalom, ne bi se ni ljudi u takvoj situaciji). Lowrey ističe da pseći park nije optimalno mjesto za socijalizaciju štenaca, kao ni za reaktivne ili plašljive pse jer ih možete izložiti prejakim podražajima i stresu, što dugoročno može imati neželjene posljedice. Dovođenje psa u park također podrazumijeva povjerenje u druge šetače, odnosno uvjerenje da su njihovi psi savršeno odgojeni i poslušni te da nema rizika od nelagodnih ili opasnih situacija. S obzirom da je značajan udio šetača u parku zaokupljen razgovorom s drugim vlasnicima ili vlastitim mobitelom, za očekivati je da neće u svakom trenutku imati kontrolu nad time što njihov pas radi. Posljedice smanjene pažnje vlasnika mogu biti iskopane rupe ili nepokupljeni izmet, ali i sukob između pasa.

Trenerica pasa Zrinka Bojanić slaže se da su pseći parkovi loša ideja, jer “sve dobro što možete dobiti u psećem parku možete dobiti na mnoge druge načine, a sve loše što će vaš pas tamo pokupiti i doživjeti dugo i teško ćete ispravljati,” kako piše na portalu Pasji život. Bojanić smatra da je društveni značaj koji pseći parkovi imaju za ljude skrenuo fokus s onih kojima su izvorno namijenjeni – samih pasa. “Uglavnom se radi o ljudima koji misle da su u šetnji sa svojim psom. U stvarnosti, oni su na druženju s drugim vlasnicima s kojima stoje u krugu ili sjede na klupicama i razgovaraju … Na takvim mjestima naprosto previše stvari može poći krivo, puno je kaotičnih situacija, puno je nekorektnih i needuciranih vlasnika,” piše Bojanić.

Sličan stav dijeli i Saša Španović, osnivačica tvrtke Pets Only, koja je protiv parkova za pse prvenstveno zbog mentaliteta ljudi koji ih posjećuju: “Kod nas su parkovi za pse sve samo ne za pse.” Ona navodi nekoliko problematičnih ponašanja vlasnika koja mogu imati negativne posljedice: vlasnici koji dopuštaju psima da kopaju rupe (na kojima se mogu ozlijediti i psi i ljudi); vlasnici koji dovode u park kuje u tjeranju (čak i ako u tom trenutku u parku nema drugih pasa, kuja će ostaviti miris zbog kojeg se kasnije mužjaci mogu sukobiti); ili vlasnici koji puste psa s povodca i gledaju u mobitel pa viču “ma neće on ništa” dok im se pas nekontrolirano zalijeće na druge pse (kasnije ćete se svađati oko toga tko je kriv i tko će platiti veterinarske troškove). Drugi problem s velikim brojem pasa na (relativno) maloj površini su i paraziti/zarazne bolesti. “Za pse koje čuvam uvijek tražim koprološku analizu jer iz iskustva znam da svaki treći pas ima giardiju ili kriptosporu pa se međusobno zaraze, a svi znamo koliko je teško riješiti parazite kod pasa. Parvovirusa i štenećaka također ima puno, kao i zaraznog kašlja koji se lako proširi, a može biti jako opasan,” kaže Španović. Ipak, dodaje, pozitivna strana psećih parkova je da su super za to da se psi međusobno podruže i istrče, pogotovo oni “koje nemaš gdje pustiti jer nemaju opoziv pa je ograđeni prostor jedina prilika da ne moraš misliti o tome hoće li završiti pod kotačima.”

Prema gradu za ljude, pse i sve druge neljudske životinje

Iako su pseći parkovi izgrađeni imajući na umu prvenstveno potrebe pasa, interakcije koje se u njima događaju prelijevaju se izvan ograde, odnosno njihov utjecaj nadilazi geografski definirane granice parka. Kao takvi, parkovi za pse daju nam uvid ne samo u pseće-ljudske odnose, već i u one međuljudske, kao i u načine na koje uopće koncipiramo i koristimo javni prostor. Stoga kao urbani fenomen svakako zaslužuju daljnja istraživanja i analize.

Pitajući se kako projektirati gradove sa životinjama na umu, Jennifer Wolch predlaže koncept zoöpolisa – model grada koji bi bio kritičan prema urbanizaciji iz pozicije životinja ali i ljudi, budući da smo svi skupa u gradovima izloženi onečišćenju i uništavanju okoliša te lišeni mogućnosti empatije i bliskosti s drugim vrstama. Zoöpolis zahtijeva “umještena etička promišljanja, izgradnju koalicija i uspostavljanje strateških partnerstava” kako bismo “prevazišli duboki jaz u teorijskim razmatranjima neljudskih životinja i njihovog mjesta u ljudskom moralnom svemiru.” Možda su baš pseći parkovi jedan korak prema ostvarenju takvog integriranog zoöpolisa.