KUKAVIČJE JAJE ZAGREBAČKE ARHITEKTURE

Tekst: mr. sc. Zvonko Pađan, dipl. ing. arch.
Foto: GNK Dinamo

Čini mi se da je Pandorina kutija zle kobi zagrebačke arhitekture i urbanizma još uvijek širom otvorena. Od nedavne paleži Vjesnikova nebodera, koju su navodno izveli posve mladi ljudi (a trebalo bi se zamisliti što bi Zagrebu tek učinila jedna organizirana grupa s lošim namjerama, ako su takvu štetu mogli učiniti neki zaigrani školarci!?) i njegova rušenja zbog velike i nepremostive ugroze destabilizirane konstrukcije, došao je sljedeći udar na memoriju starih Zagrepčanki i Zagrepčana, najavom gašenja djelovanja kultne Name u Ilici. Evo sada, tome se uznemirujućem nizu preslagivanja i revizije zagrebačkog urbanog tkiva pridružio slučaj Dinamova stadiona.

IDENTITETNI AMBLEM GRADA ZAGREBA

Naime, krajnje je bizarna činjenica da je upravo stadion, u svom prvobitnom obliku, stavljen na naslovnicu „Antologijskog arhitektonskog vodiča Zagreba“ (Karač i Žunić, 2013., drugo izdanje), kao nespornog člana povijesnog registra arhitekture grada Zagreba. Izgleda da je neočekivano došlo do njegove „kvalitativne abdikacije“ i odreknuća njegova povijesnog poslanja.

A što se zapravo dogodilo?

Još je ne tako davne 1969. godine arhitekt Vladimir Turina podario Zagrebu rješenje sportskog stadiona u Maksimirskoj šumi, koji je ubrzo postao njegov identitetni amblem, njegova prepoznatljiva vrijednost i izvan naših okvira. No krasna, čipkasta nosiva struktura gledališta (modelirana u doktrini onovremenog arhitektonskog brutalizma), koja je bila prva optička scena s kojom su se susretali nadolazeći navijači kluba Dinamo, zbog višegodišnjeg nemara pretvorila je to djelo u zapuštenu građevinu. To je trajalo nekoliko desetljeća. Redizajn kompleksa stadiona pokrenuo je akademik Branko Kincl (2001.), poštujući povijesni sloj Turininog rada i dodajući suvremenu geometrijsku formu, prestižnog zelenog kolorita obližnje maksimirske šume, osobito izraženu na njegovoj sjevernoj strani, što je imalo logični razlog s obzirom na zaštitu kompozicije od učestalih sjevernih vjetrova. Kako je financijska konstrukcija ostala nedorečena, realizacija stadiona ostala je nezavršena, a kako su se pojavile nove tendencije za posve novim rješenjem pristupilo je planiranju izgradnje novog maksimirskog kompleksa, u kojem je stadion trebao i dalje biti glavna referentna točka.

ASOCIJACIJA PREMA FORMI PRAVOKUTNE GEOMETRIJE

Iako se činilo da je ovom Sizifovom poslu oko stadiona došao kraj, prijedlog prvonagrađenog rada koji je prispjeo po vanjskom otvorenom (internacionalnom) natječaju (2026.), čini se da nije bio posve „dobronamjeran“ prema svim relevantnim kriterijima arhitektonske struke, a osobito senzibilitetu budućih gledatelja-navijača. To je ubrzo argumentirala upravo njhova percepcija projekta. Utisak i shvaćanje ideje budućeg stadiona rasplinuli su se naime u širokom luku pomalo bizarnih asocijacija.

Nekima su to bila četiri otvorena „laptopa“, koji stoje u jednom pravokutnom sklopu. Drugima je to reminiscencija na rastvorenu „kartonsku ambalažu“, koja bi se mogla skupiti u zgodnu kutiju za cipele. Treće je to podsjećalo na četiri glomazne „šperploče“, koje se muđusobno dodiruju uglovima i čine nekakvu hipotetsku razloženu piramidu. O nogometu i primisli o tom sportskom nadmetanju nije bilo ni riječi.

To je zapravo logična posljedica asocijacija prema formi koja ima strukturu striktne pravokutne geometrije. Tu nema krugova ni sfere, koja je temeljni oblik (nogometne) lopte, nema ni parabola niti spirala, po čijim se trajektorijama kreće ispucana lopta. Nasuprot tome, osnovna je kompozicija stadiona zamišljena kao zbir ravnih linija, glatkih ploha velikih pravokutnih površina, koje nemaju onu potrebnu silu fizičke i optičke atrakcije, koja bi ih povezivala u homogenu cjelinu.

METAFORIČKA REFLEKSIJA ZAJEDNIŠTVA

Štoviše, tu nema fizičke kohezije svih graditeljskih segmenata stadiona, koja je nezaobilazna metaforička refleksija zajedništva i nerazdvojne povezanosti navijača. A bez te komponente cjelovitost stadiona gubi na snazi. Rekao bih da se razradi arhitektonske ideje prišlo na neki poseban način, stran ustaljenim vrijednostima sportskog navijanja i neometanog koncentriranog gledanja, bez bočnih razbijanja vizura i ometanja cjelovite atmosfere borilišta.

Još je 1987. godine Rudi Supek, u sociološko-antropološkoj studiji, objavljenoj u knjizi „Grad po mjeri čovjeka“, eksplicitno naglasio funkcioniranje grada kao aglomeracije namijenjene čovjeku. Svi sadržaji, kaže Supek, trebaju biti podređeni svojim korisnicima kao i perspektiva njihova daljnjeg razvoja.

Paralela takvoj atribuciji grada mogla bi se postaviti i za socijalni, sportski i kulturološki fenomen stadiona: „Stadion po mjeri navijača“. Jer stadion to upravo i jest. To je utočište navijača, njihova „tajna špilja s blagom“, a to blago je nogometna igra i sve ono što im ona pruža. Jer arhitekti ne rade arhitekturu za arhitekte, oni je kreiraju za većinu drugih sudionika pa je nasušna potreba da se to usklađenje provede prema njima.

“ARHITEKTURA OD DASAKA”

Referirajući se na ocjene nestručnih, nearhitektonskih krugova i na diskretni animozitet prema predloženoj rasječenoj i vidljivo fragmentiranoj formi stadiona u vidu kompozicije odvojeno postavljenih širokih, četvrtastih, ravnih ploha, koja je daleko od toplog zajedničkog gnijezda u kojem trebaju biti smješteni nogometni navijači Dinama, predloženo prvonagrađeno rješenje moglo bi se kolokvijalno atribuirati kao „arhitektura od dasaka“, kao reminiscencija na sintagmu prof. Borisa Morsana koji je urbanizam Novog Zagreba nazvao „napolitanka urbanizmom“.

No tu ima još jedna skrivena parabola koja se provlači kroz cijelu povijest zagrebačke
arhitekture. Naime, ulazimo li u zgradu Hrvatskog narodnog kazališta, kompleks sadašnjeg muzeja Mimara, prvostolnu katedralu na Kaptolu, u kompleks Mirogojskih arkada, pa i na sam Glavni zagrebački željeznički kolodvor, ulazimo u prostore čiji su autori strani arhitekti. Taj niz prekidaju recentne zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1995.) te zagrebačke Zračne luke „Franjo Tuđman“ (2017.), čije realizacije došle iz invencije naših arhitekata (Hržić, Mance, Neidhardt, Kincl).

Slijedom toga nameće se misao ne bi li za stadion bilo primjereno da i on, kao kapitalno djelo naše kulture, nosi biljeg naše arhitektonske scene. Jer ovako ulazeći u novi Dinamov stadion, ulazimo u „talijanski sročeno okruženje“, a poznato je da su upravo određenja prema nogometu, jedne od najjačih emocija koje se javno ispoljavaju i nacionalno doživljavaju.

OSTAVŠTINA JEDNE EPOHE

Ta se enigma mogla glatko riješiti pozivnim natječajem, u kojem su arhitektonska misao i senzibilitet hrvatske arhitekture i urbanizma trebali dobiti zasluženo vodeće mjesto. Osobito kod ovih, nesporno identitetnih građevina. I Dioklecijanovu palaču i amfiteatar u Puli, nakon mnogih prohujalih stoljeća, još uvijek s neskrivenim divljenjem povezujemo s vrednotama Rimskog carstva. To je materijalna ostavština jedne epohe i jedne kulture. I Hrvatska zaslužuje takav dignitet.

Stadion Dinama trebao bi biti dar naše arhitekture, jer su na tom „svetom mjestu“, sublimirani osjećaji brojnih prošlih generacija igača i njihovih navijača. Stadion bi trebao biti poput ispisanog epitafa naše ponosne nogometne prošlosti i blistava naznaka svjetlije budućnosti našeg sporta i navijačkog zajedništva. A svega toga u predloženom rješenju nema.moraš vjero vati da je „cijeli sustav protiv tebe“ da bi shvatio da banka, kompanija, država ili financijska institucija neće uvijek donositi odluke koje su najbolje za tvoje osobne financije.

Zato financijska pismenost znači razumjeti kako sustav funkcionira, tko od čega zarađuje i gdje se njihovi interesi razlikuju od tvojih. Ne slijepo vjerovati sustavu. Ali ni slijepo vjerovati onima koji tvrde da je sve namješteno.

Najvrjednije je razumjeti pravila dovoljno dobro da možeš razmišljati svojom glavom.
Što vi mislite — je li sustav pokvaren ili samo funkcionira prema poticajima prema kojima je dizajniran.