KOMPETENCIJA NEKOMPETENTNIH

Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Epoha

Kad sam bio na sistematskom pregledu liječnica mi je otkrila nekakve kvržice koje su joj
se učinile sumnjivima na rak. Na svu sreću, na tom sam istom pregledu mogao obaviti i dodatne pretrage i – super! – sva su tri tumorska markera bila negativna. Ipak, da bih bio potpuno siguran, otišao sam do specijaliste. Opet sva tri tumorska markera negativina, a uputna dijagnoza nije se mogla potvrditi ni ultrazvučnim pregledom. „Jedno je sigurno“, kaže mi liječnik kod kojeg sam išao na završno mišljenje, „to nije rak“. Liječnik koji je snimao utrazvukom predložio je međutim da se obavi i snimanje magnetskom rezonancijom. (Da je sumnjao na tumor, sigurno bi predložio da se za mjesec ili dva ponovi ultrazvučno snimanje.) „Pa, hajde“, reče moj specijalist, pa mahne rukom. Kad su već predložili, neka im bude. Kontrola za tri mjeseca („s nalazom MR“), zakazano snimanje MR za 18 mjeseci. Meni se ne žuri, nije rak, a osim toga nikakve tegobe ne osjećam.

TKO JE OVDJE LUD?

Čitam nalaz magnetske rezonancije. U njemu se sugerira četiri vrsta raka, od toga i jedan
koji je vrlo brz. Tko je ovdje lud? Dao sam radiologu svu dokumentaciju u kojoj lijepo piše danije tumor, a on uporno piše „tumor“, valjda zato jer mu ništa drugo nije palo na pamet. Odem s nalazom liječnici obiteljske medicine, ona stade čitati nalaz i nešto surfati po internetu. Očito ne zna kako da pročita nalaz. Pa opet počne nešto o tumoru i operaciji. Kakva je to terapija (operacija) bez dijagnoze? Kakav je to tumor koji ne raste? Kakva je to bolest koja ne boli, koja nema nikakvih simptoma? Nalaz krvi i urina uredan, nema nijednog parametra koji bi odstupao od normale. A trebao bih već najmanje dvije godine imati neliječeni tumor. Tko je ovdje lud?

Kad se sve sabere, imao sam dva kompetentna i dva nekopetentna liječnika. Dva koji
znaju i dva koji ne znaju svoj posao. No moj slučaj nije osamljen. Ovakvu bi vam priču mogao ispričati gotovo svatko tko je prošao kroz naš zdravstveni sustav. Nije ni medicina nešto posebno. Slobodno bih mogao reći da u Hrvatskoj, u svim zanimanjima, 80 do 90 posto ljudi ne zna raditi posao za koji primaju plaću, od konobara do sveučilišnog profesora. Ne znaju i ne žele znati, ne žele ni učiti ni naučiti.

PRODOR POLUOBRAZOVANOSTI

Taj prodor poluobrazovanosti vidimo ne samo u privatnom, svakodnevnom životu nego i
u javnom. Dvadeset godina ova zemlja ne zna riješiti problem recikliranja otpada, ne zna bi li gradila ili ne bi gradila spalionice. Moje znanje o tome nije veliko, no ipak sam se potrudio da pročitam znanstveni rad o kvaliteti zraka nakon izgradnje spalionice otpada u nekom talijanskom gradiću u Lombardiji. Nakon sustavne kemijske analize zraka i kompjutorskih simulacija proizlazi nedvojben zaključak: spalionica onečišuje zrak sto puta manje od automobilskog prometa.

Dvadeset godina, koliko ove priče kod nas traju, moglo se odškolovati barem dvadeset
stručnjaka na razini sveučilišnog profesora (5 godina za dodiplomski studij, 3 godine za doktorat, 12 godina za istraživanje i pisanje 50 znanstvenih radova iz područja zbrinjavanja otpada i njegovog utjecaja na kvalitetu vode, zemlje i zraka). Ništa od toga. Umjesto instituta za zbrinjavanje otpada mi imamo građanske inicijative i pučane iz Gospića koji daju izjave za javnost. Otvorim radio kad evo jednog takvog: „Bio sam u institutu za analizu (?) i tamo su mi rekli da su u vodi našli jedan dio na milijardu vječnih kemikalija.“ Što znači „vječna kemikalija“? Kakvi su to spojevi? (I kremeni pijesak je „vječna kemikalija“!) I što znači dio na milijardu (1 ppb)? Ppb čega? Kolike su dozvoljene koncentracije „vječih kemikalija“ u vodi (za kupanje, za pranje, za piće), kemikalija za koje ne znamo što su ni kakve su – osim da su „vječne“?

SLUČAJ NOVINARKE JULIJE MENDEL

No krenimo jedan korak dalje, uđimo u područje međunarodne politike. Koliko ima
političara koji vode politiku u interesu svoje zemlje i svoga naroda? Ne kažem da su svi
korumpirani i nepošteni, ali nema sumnje da je najveći broj političara o kojima ovisi sudbina svijeta nekompetentna, nedorasla dužnosti koju obavljaju. Američki predsjednik ima na raspolaganju ne znam koliko stotina savjetnika, ima slobodan pristup informacijama što ih prikuplja i analizira CIA, okružen je generalima i admiralima, vojnim stručnjacima svake vrste, može pitati za savjet koga hoće i kad hoće. I svi mu oni kažu da ne treba napasti Iran jer će se loše provesti. No njemu dođe Netanjahu, koji je očito zainteresirana strana, pa ga nagovori da učini upravo ono što mu njegovi savjetnici, stručnjaci, kažu da ne čini. Što će mu onda savjetnici kad ne mari za njihov savjet?

Ili, pogledajte ovu tragikomediju koja se odigrava u Ukrajini. Nikada nijedno oružje
samo po sebi nije dobilo rat. Zašto? Zato što protiv svakog oružja postoji protuoružje, a ako ne postoji brzo se pronađe. Kako je to Zelenski naumio za 40 dana uništiti Rusiju dronovima? Kako je mislio da u 40 dana može postići ono što Rusi nisu uspjeli postići u četiri godine? Rezultat: Rusi su mu vratili u deseterostrukoj mjeri, a osim toga je izgubio svaki moralni kredibilitet. Jer ako Zelenski smije napadati Ruske trgovačke brodove u Crnom moru, zašto Rusi ne bi smjeli potapati ukrajinske brodove pred Odesom?

Nije nekompetentan samo Zelenski. Što kažete na trgovačke sankcije Rusiji koje teže
pogađaju Europu nego Rusiju. Ukupna šteta tog besmislenog rata, koji se vodi protiv svih
interesa zemalja Europske unije, već stoji EU – i sve nas – dva bilijuna (2 ×10 12 ) eura (pomoć Ukrajini plus šteta zbog prekida trgovine s Rusijom). Ukrajince stoji još više. Nacija od 52 milijuna spala je na brojnost ispod 25 milijuna, četiri puta više Ukrajinaca umire nego što se rađa, demografski gubitci dosižu već gotovo milijun ljudi godišnje. „Važnije je pobijediti Rusiju nego spasiti Ukrajinu“, kaže ukrajinska novinarka Julija Mendel (https://www.youtube.com/watch?v=NytzNB-nVNQ) koja je zbog oporbe Zelenskom morala napustiti zemlju i sada joj je u Ukrajini oduzeta sva imovina i blokirani svi računi. Eto, to je ta ukrajinska demokracija, to su te europske vrijednosti zbog kojih ratujemo protiv Rusije.

PROBLEM UKRAJINE NIJE RAT NEGO KORUPCIJA

Zamislimo načas što bi se dogodilo da se nekim čudom ruska vojska sasvim povuče s
ukrajinskog teritorija. Zelenski i njegova klika na vlasti dobila bi još šire ovlasti („Problem broj jedan u Ukrajini, kažu Ukrajnci, nije rat nego korupcija“, kaže gospođa Mendel). Europa i Amerika tražile bi svoje i Ukrajina bi na kraju postala – poput Grenlanda – američka kolonija.

Istodobno bi došlo do obračuna s „domaćim izdajnicima“ u čiju obranu nitko ne bi stao. Ukrajina bi se opet našla u vrtlogu rata, ovaj put građanskog. Kada se tako stvar sagleda, kada se do kraja proanalizira politika Zelenskog i njegovih „zapadnih partnera“, dolazi se do neizbježnog zaključka da ništa ne može spasiti Ukrajinu osim pobjede Rusije i njezine bezuvjetne kapitulacije. Tako će jamačno i biti jer prostora za mirno rješenje više nema.

Zelenski je, kaže Julija Mendel, propustio pet prilika da sklopi mirovni sporazum s Rusijom. No mir očito nije nekome u interesu. Nije u interesu Sjedinjenim Državama
ni Ujedinjenom Kraljevstvu koje stoljećima vode tihi rat protiv Rusije i Europe (njima ne
odgovara postojanje nijedne jake države na Europskom kontinentu). Nije u interesu Zelenskom ni njegovoj klici jer bi u tom slučaju morali raspisati parlamentarne i predsjedničke izbore, a tko raspisuje izbore zato da ih izgubi?

Na kraju, kada se sve sabere, jedni sposobni političari u Europi su Vladimir Putin i Sergej
Lavrov. To im se mora priznati, slagali se s njihovom politikom ili ne.