VRIJEDNOST VLAŽNIH STANIŠTA

Tekst: Tihana Mojsinović/GK

Foto: PP Vransko jezero

Prema procjenama, od 1700. godine nestalo je gotovo 90 posto svjetskih vlažnih staništa, koja nestaju tri puta brže od šuma, a nova ne nastaju. Svjetski dan vlažnih staništa slavio se 2. veljače – na dan kada je 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru potpisana Konvencija o močvarama od međunarodne važnosti. Ove je godine manifestacija održana od geslom »Vlažna staništa i dobrobit ljudi«. Ta su staništa ne samo zadnje utočište ugroženih vrsta ptica, nego su ključna i za život ljudi, i to bilo kao izvor hrane i čiste vode ili prirodna obrana od poplava. Uz to su i važni prirodni spremnici ugljikova dioksida, zbog čega su važne i za ublažavanje posljedica klimatskih promjena.

Tako se, ističu u udruzi BIOM, procjenjuje da mogu pohraniti čak 40 posto ugljikova dioksida na planetu, napose tresetišta i pošumljena vlažna staništa. Ta staništa također su prirodni spremnici vode, a vodene biljke koje na njima obitavaju su pročistači. Naime, kemikalije koje ulaze u takvo područje, bilo da su posljedica poljoprivredne proizvodnje bilo ljudskoga ili industrijskoga otpada, talože se na dnu, a biljke ih apsorbiraju i pretvaraju u hranjive tvari kojima se koriste životinjske vrste te su stoga filtriranje vode i pročišćavanje presudne funkcije tih staništa.

Ugrožene ptice močvarice

Močvare su vrlo vrijedna staništa te se Konvencijom nastoje očuvati područja koja su od presudne važnosti za opstanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih zajednica, a ujedno koriste ljudima. To su najproduktivniji ekosustavi na svijetu koji su žarišta biološke i krajobrazne raznolikosti, a posebni su zbog kombinacije pitke vode, velike količine nutrijenata i velike primarne produkcije, iako pokrivaju samo 6 posto površine Zemlje.

Vlažno je područje ekosustav koji se nalazi na prijelazu između suhoga i mokroga, poput močvara, bara, tresetišta, potoka, riječnih rukavaca, ušća rijeka, močvarnih šuma, močvarnih livada i sl. Unatoč tomu što su dom više od 40 posto svjetskih vrsta biljaka i životinja te su važna genetska zaliha biološke raznolikosti na svjetskoj razini, zbog plodnoga tla ta su područja često isušivana. U njima obitavaju vodozemci, ribe, ptice, kukci, gmazovi i sisavci. Posebno su važna za ugrožene ptice močvarice koje u njima nalaze stanište, hranilište ili zimovalište. Konvencija daje okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivu iskorištavanju vlažnih staništa, a svaka država potpisnica obvezala se na očuvanje močvara na svojem teritoriju. Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije te se na Ramsarskom popisu vlažnih područja od međunarodne važnosti nalaze parkovi prirode Kopački rit, Lonjsko polje i Vransko jezero te poseban rezervat Crna Mlaka u Jastrebarskom i donji tok rijeke Neretve.

Vrijednost Vranskoga jezera

Park prirode Kopački rit unutarnja je delta, poplavno područje na utoku Drave u Dunav koje je zaštićeno od 1967. godine. Mnoge rijetke vrste ptica poput crne rode, orla štekavca i stepskoga sokola redovite su stanarice toga prostora, a zbog obilja vode tijekom poplava to je područje važno mrjestilište riba. Park prirode Lonjsko polje najveće je poplavno i retencijsko područje u dolini Save, a različiti ekološki uvjeti koji se izmjenjuju u prostoru, ali i tijekom godine, pogodovali su razvitku različitih životnih zajednica. Uz to je jedno od njegovih obilježja tradicionalno stočarstvo i ruralna tradicionalna arhitektura.

Delta rijeke Neretve jedina je prava delta u Hrvatskoj te pripada rijetkim reliktnim sredozemnim močvarama s očuvanim obalnim lagunama. Ornitološki je vrlo vrijedna – zabilježeno je 310 vrsta ptica, stanarica, kao i onih u selidbi i zimovanju. Poseban ornitološki rezervat Crna Mlaka sastoji se od ribnjaka kod Jastrebarskoga te je prostorno najmanji. Park prirode Vransko jezero najveće je prirodno, boćato stalno vodeno tijelo u Hrvatskoj koje je veoma važno za brojne ugrožene i u Europi rijetke vrste ptica – barem dio životnoga ciklusa na Vranskom jezeru provodi 60 posto ukupne hrvatske faune ptica. Od njih je čak 136 vrsta ugroženo na globalnoj, europskoj i nacionalnoj razini, a za neke je vrste ptica poput čaplje dangube i maloga vranca Vransko jezero jedino preostalo gnjezdilište u Hrvatskoj.

Vlažne livade trebaju čovjekovu pomoć

Prema procjenama, od 1700. godine nestalo je gotovo 90 posto svjetskih vlažnih staništa, koja nestaju tri puta brže od šuma, a nova ne nastaju. Glavni su uzroci njihova nestanka isušivanje, navodnjavanje, kanaliziranje, ispuštanje otpadnih voda, izgradnja brana i unos stranih biljnih i životinjskih vrsta. Stoga se danas već razvijaju projekti koji će obnoviti ta područja. Vlažna staništa obuhvaćaju veći broj stanišnih tipova, no neka od njih, da bi se očuvala, trebaju pomoć čovjeka.

Vlažne livade jedan su od dva tipa vlažnih travnjaka koji obuhvaćaju vlažne pašnjake koji su uglavnom prilagođeni održavanju ispašom i rijetko se mogu koristiti te vlažnih livada koje su prilagođene održavanju košnjom u periodu kada se voda povuče i tlo postane dovoljno suho. Kako pojašnjavaju iz BIOM-a, jedne od vodećih organizacija civilnoga društva za zaštitu prirode u Hrvatskoj, koja je ujedno u njoj predstavnik »BirdLifea«, vlažni se travnjaci od močvara razlikuju po vegetacijskom sastavu jer na njima prevladavaju trave, a na močvarnim staništima dominiraju šaševi i šiljevi.

Prema restauracijskim projektima

Glavni uzroci nestanka vlažnih travnjaka promjena su vodnoga režima zbog gradnje nasipa, brana i akumulacijskih jezera, produbljivanja riječnih korita, zbog čega pada razina podzemnih voda te se travnjaci suše i mijenja se sastav vrsta, kao i mogućnost pohrane vode u slučaju poplave. Na područjima gdje je vodni režim i dalje povoljan glavna je ugroza, upozoravaju iz BIOM-a, napuštanje tradicionalne poljoprivrede, odnosno održavanja ispašom i košnjom, zbog čega dolazi do zarastanja najprije u grmlje, a potom i u poplavne šume, čime se gube vrste koje su ovisne o otvorenim staništima.

Vlažna staništa, ovisno o tipu, nestaju bilo zbog čovjekovih aktivnosti kao što su isušivanje, gradnja brana i nasipa bilo zbog njegove neaktivnosti, odnosno, napuštanja toga prostora i ekstenzivnoga stočarstva. Da bismo očuvali vlažne travnjake, nužno je da se nastave održavati i da se spriječe promjene vodnoga režima poput izgradnje obaloutvrda ili nasipa te treba pokrenuti restauracijske projekte kojima bi se ponovno vratile i uspostavile funkcije ekosustava koje omogućavaju da vlažna staništa izvrše svoje funkcije, odnosno da nam pružaju usluge ekosustava koje su nam sve važnije jer su posljedice klimatskih promjena sve vidljivije.

Upravo zbog klimatskih promjena dramatično se mijenjaju životni uvjeti, što će se odraziti i na te tipove staništa. U BIOM-u smatraju da stoga treba nastaviti, ali i pojačati napore u održavanju vlažnih travnjaka restauracijskim projektima i poticanjem tradicionalnoga stočarstva. Održavanjem vlažnih travnjaka tradicijskim, a ne intenzivnim uzgojem stoke, čovjek može pridonijeti očuvanju biološke raznolikosti. Čuvajući vlažna staništa i biološku raznolikost koja o njima ovisi, čuva se i budućnost djece čovječanstva.