LJUBAVNICE I VJERA: KOLIKO ŽENA MUSLIMAN MOŽE PODNIJETI?

Tekst: Vesna Rajnović

Foto: Kazalište Moruzgva

Je li istinit trač kako se u Sarajevu među bogatim muškarcima poprilično udomaćila ideja o životu s dvije žene? Dobro, istini za volju, nije ta zamisao odbojna ni mnogim drugim muškarcima neovisno o društveno-imovinskom statusu i mjestu stanovanja, no čini se kako se ovdje radi o ideji koja se u nemalom broju slučajeva uspješno realizira. Ono što bi moglo zbuniti nepristrane promatrače jest argumentacija kojom to pokušavaju opravdati.

Je li, dakle, ovaj trač istinit, to ne znamo, ali se čini kako među bosanskohercegovačkim „muslimanima” postoji trend zloupotrebe vjere, u koju se deklarativno zaklinju, a kojom istovremeno oportunistički pokušavaju opravdati vlastite niske strasti. Mnogima među njima učinilo se da su rođeni pod sretnom zvijezdom zato što islam dopušta poligamiju (preciznije poliginiju). To što s ljubavnicom/ljubavnicama nisu sklopili brak tek je nevažan detalj, a i njemu su (bar šijiti) doskočili institucijom mut’aha. I tako, budući da su svoju savjest uvjerili kako nema razloga za grižnju, očima pravednika gledaju zakonitu ravno u oči dok izgovaraju besramne laži o tome kako će morati duže ostati na poslu radi nagomilanih obaveza, o sastancima, poslovnim večerama, putovanjima i slično, vjerujući pritom da su uzorni muslimani.

Hedonizam nadvladao moral

Kako to? Ne bi li oženjeni vjernici svoje izvanbračne seksualne avanture, ukoliko do njih dođe, trebali doživjeti kao zastranjenje, slabost u kojoj je hedonizam nadvladao moral? No, čula žaba da je Poslanik imao trinaest žena pa i ona digla nogu bez suvišnih „zašto”. I nije to ništa novo, tijelo je mnogo moćnije no što želimo priznati pa iskrenost i pravednost rijetko uspiju nadvladati njegove porive. Stoljećima smo tako gledali maestralne pokušaje katoličkih svećenika prisiljenih na celibat, da iznađu argumente kojima bi opravdali vlastiti „grijeh puti”. Imamo i nedavni slučaj slovenskog katoličkog svećenika, isusovca Marka Ivana Rupnika, koji je uložio zavidan intelektualan napor ne bi li nagovorio dvije časne sestre na menage a trois. Objasnio im je kako se tu zapravo radi o „repliciranju trostranog odnosa Boga, Isusa i Duha Svetoga”. Kad su ga prijavile, sestre su se suočile s još jednom uobičajenom vjerskom praksom. Vatikan im je, nakon istrage, sućutno odgovorio kako je u njihovom slučaju nastupila zastara. Teško nam je i pomisliti koliki su samo ministranti završili u posteljama pedofilskih mantijaških licemjera dovoljno prepredenih da im seksualno nasilje uspiju prikazati kao izraz Božje ljubavi.

Odustajanje od monogamije i promiskuitet, preljubnici u pravilu pokušavaju opravdati čovjekovom prirodnom sklonošću za parenjem sa što većim brojem jedinki. Dodat će da država nasilno kontrolira i koči prirodnost institucijom braka, zakonima i moralom. No, kad bismo po analogiji s mnogim životinjskim vrstama i prihvatili postojanje ove nagonske sklonosti u čovjeku, to još uvijek ne bi bilo dovoljno opravdanje jer prirodno nije uvijek i dobro. Prirodno je, primjerice, udariti svakoga tko govori ono što ne želimo čuti, kopati po tuđim torbama u potrazi za hranom ili napraviti nuždu čim osjetimo potrebu neovisno o tome gdje se u tom trenutku nalazili. Nagon ne poznaje odgodu. Nasuprot tome, nije prirodno piti antibiotike, nositi naočale, putovati prijevoznim sredstvima pa čak niti prati zube. Ako preljubnici žele biti argumentacijski dosljedni, morat će se vratiti životu u spilji.

Razgovor o poligamiji

Iako nikad ranije nije pripadala domaćoj tradiciji, razgovor o poligamiji među bosanskohercegovačkim se muslimanima intenzivirao nakon završetka rata devedesetih. U to se vrijeme u BiH pojavljuje selefizam, koji je otvoreno propagira, a čiji pojedini pripadnici neskriveno žive s više žena. Ipak, većina članova ovog pokreta prilično je siromašna pa, unatoč želji, uglavnom ne prakticiraju višeženstvo. Selefijama u svakom slučaju valja priznati poštenje budući da poligamiju, za razliku od licemjera, prakticiraju javno. Svaka od njihovih žena zna da svom mužu nije jedina, takav je način života odabrala (nadamo se svojevoljno) i na to pristaje. Utoliko ovdje, u etičkom smislu, nema ništa sporno. Sve o čemu se svojevoljno dogovore odrasle, racionalne osobe na način da svima koji u dogovoru sudjeluju to odgovara i da, pritom, ne ugrožavaju prava i slobode nikog drugog, bilo bi vrlo teško osporiti i moralno osuditi. Nama se tuđi izbori i način života ne moraju svidjeti, ali ih moramo prihvatiti budući da nemamo nijedan kriterij temeljem kojeg bismo imali pravo misliti da su naši izbori i način života „objektivno” bolji. Otvoreno prakticiranje poligamije protivi se, doduše, obiteljskom zakonu koji brak definira kao zakonom zaštićenu životnu zajednicu jednog muškarca i jedne žene koji nisu u u braku ni s kim drugim. No, zakoni ponekad pretjerano i nepotrebno zadiru u intimu čovjekovog života. Što zakonodavca (ili u širem smislu državu ili društvo) uopće briga tko s kim živi i ima seksualne odnose ukoliko su ispunjeni prethodno navedeni uvjeti?

Zato nas više zanimaju tzv. „obični” muslimani koji, za razliku od selefija, poligamiju ne prakticiraju javno. Mimo saznanja vlastitih supruga imaju jednu ili više ljubavnica koje, u svom poimanju, smatraju ženama broj dva, tri ili četiri.

U BiH je šijizam manje prisutan, javlja se tek sa značajnijim iranskim utjecajem. No, kako je u bosanskoj tradiciji poimanje islama bilo blisko sufizmu, tako je šijizam oduvijek bio posredno prisutan, a s njime i tzv. privremeni brak. Nikah mut’ah u doslovnom prijevodu s arapskog jezika znači „brak iz zadovoljstva”, u Iranu se to naziva sigheh. Riječ je o praksi u kojoj se muškarac oženi sa ženom na točno određeno vrijeme, obično nekoliko dana ili čak sati. O tome nema ni riječi u Kur’anu, a radi se o zloupotrebi pojma „brak” za potrebe prakticiranja seksualnog odnosa. Budući da je brak po definiciji trajna životna zajednica, tko koga tu vara? Muškarac ženu da bi joj seks prikazao moralno prihvatljivim i tako pridobio njenu naklonost? Ali, taj će brak potrajati točno toliko koliko je potrebno da se utaže seksualni porivi, a obmanuta žena će ubrzo biti ostavljena. Vara li muškarac samoga sebe ukoliko misli da je pred Bogom uspio opravdati ono što mu se bez ovog privida čini nečasno? Vara li Boga? Mnogo bi poštenije bilo priznati slabost i suočiti se s vlastitim prevari sklonim karakterom.

Brak za jedan seks

Dakle, mut’ah brak može biti zaključen za jednu noć, za jedan seks. Šijiti tvrde da je nikah mut’ah  prakticiran i u doba samog poslanika Muhameda, a da ga je ukinuo njima mrski halifa Omer. Službeni stav Islamske zajednice BiH je priznavanje svjetovnog braka te odbacivanje poligamije. No, nedavno preminuli muftija Muamer Zukorlić imao je tri žene. Njegovo vjenčanje s drugom ženom predvodio je tadašnji reis Mustafa Cerić, čime je priznao ovu praksu. Novo rukovodstvo IZ nije osudilo niti ovaj ni mnoge druge postupke kontroverznog Cerića, ali nije ni nastavilo s takvom praksom. Nakon smrti muftije Zukorlića, mnogi sudionici bosanskohercegovačkog javnog života, poput budućeg ministra vanjskih poslova BiH Dine Konakovića, otvoreno su iskazali odobravanje, pa čak i divljenje njegovom načinu života i njegovim lijepim mladim ženama.

U četvrtoj suri En-Nisa (Žene) u trećem ajetu piše: „Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete biti pravedni, onda samo sa jednom…”. Čini se da je za interpretaciju ovih riječi od ključne važnosti odgovoriti na pitanje što znači biti pravedan prema ženama. S priličnom sigurnošću možemo ustanoviti kako to ne znači lagati ni prešućivati zakonitoj supruzi svoje seksualne aktivnosti, niti sklopiti farsu od mut’ah braka sa ženom koju si upoznao u klubu i odveo u hotelski krevet iste večeri petljajući nešto o tome da ste u privremenom braku. Jednako se tako čini gotovo samorazumljivim da biti pravedan prema ženama ne znači svoju prvu, drugu ili treću ljubavnicu smatrati svojom drugom, trećom ili četvrtom ženom i misliti kako pritom živiš u skladu s Kur’anom i Poslanikovim riječima. Vjerojatno se, naime, značenje pojma „pravedan” u ovom ajetu ne iscrpljuje uobičajenom interpretacijom financijske skrbi za svaku pojedinu ženu. To ćemo shvatiti ukoliko uzmemo u obzir kontekst i cjelinu. Tumači Kur’ana ističu da se to događa u trenutku ozbiljnih bitaka koje vodi rana muslimanska zajednica, gdje je broj udovica bez zaštite bio ogroman.

Ne treba zaboraviti niti to da je uvjet za drugi brak pristanak prve supruge. Misle li stvarno bosanskohercegovački „muslimani” da se njihovi seksualni odnosi s ljubavnicama, o kojima njihove supruge ništa ne znaju, a da znaju sasvim sigurno ne bi dale svoj pristanak, mogu uskladiti s ovim ajetom?

Na kraju, kao zadnju liniju obrane, preljubnici će se pozvati na to da je i sam poslanik Muhamed imao trinaest žena. Pritom zanemaruju da Muhamed nije imao drugu ženu dok je bila živa njegova prva supruga Hatidža, petnaest godina starija od njega, da je, nakon njene smrti, brakove sklapao uglavnom radi političkih i/ili vojnih saveza među zaraćenim plemenima Arabije, da su mnoge među njegovim ženama bile udovice bez zaštite, te da s dvije od njih nije niti imao seksualni odnos. Kur’anska institucionalizacija poliginije nije uspostavljena radi zadovoljenja muških seksualnih apetita, nego da ispravi nepravde koje su ranije činjene udovicama i siročadi.

Šeik Ahmed al-Tayeb, vrhovni imam egipatske džamije i Al-Azhara, najuglednijeg islamskog univerziteta na svijetu, više je puta javno očitovao svoj stav o tome kako je poliginija rezultat nerazumijevanja Kur’ana i tradicije Poslanika. Ali što on zna, pomislit će naš vjernik-pravednik, valjda ja znam bolje.

„Nije od nas onaj koji nas vara”, riječi su Poslanikove.