SLUČAJ SOA: CHAIRMAN DADO – ČUVAR ŠEFOVA POSJEDA
O Milanovićevu obilatom i očitom ruskom sluganstvu ne odlučuje SOA, već njegovo ponašanje – kojim bi se trebala baviti (nakon prethodnog opoziva) ne samo ona
Tekst: Zdenko Lozo
Foto: Nova Tv/Pixsell
Milanović nije ruski igrač! Potvrdila SOA. Vic godine ili umiljavanje capi di tutti capi. Sam će Milanović potvrditi nekoliko dana po SOA-inu izviješću kako mu HDZ pokušava ukrasti SOA i generala Kundida. Zakon strogo zabranjuje bilo kakvo postupanje SOA-e,tj. mjera izvida prema Milanoviću. Ukoliko u nekim obavještajnim operacijama ili analitičkim uradcima bude indicirano suspektno činjnje predsjednika države i drugih osoba s imunitetom postoji zakonska procedura i SOA je se sigurno drži. Predsjednici države i vlade su po zakonu suupravitelji SOA-e, pa bi time vodstvo ili sam ravnatelj njih osobno izvijestili i skrenuli im pozornost na eventulne sumljive indicije. No, nije SOA svemoćna, a pitanje je koliko je objektivno profesionalana – čime svakoj osobi pa i predsjedniku države ostavlja niz sivih zona u prikrivanju njihovih nečasnih ili zakonom utuživih ponašanja.
Međutim, iz javnog i tajnog dijelovanja Zorana Milanovića i njegovog neprikrivenog antidržavnog ponašanja, kroz verbalne eskapade, koje odavno ne kontrolira. Ovo se kreće uključivo do kršenja najvišeg pravnog akta države. Opravdano se je pitati o njegovim namjerama, o kompromitaciji položaja države koju međunarodni akti i na kraju solidarnost s žrtvom obvezuju na poštovanje i zajedničko činjenje. Hrvatski narod je plebiscitno potvrdio volju ulaska među zemlje civiliziranog Svijeta pa time i euro-atlanske asocijacije. Hvala Bogu da je u tome uspio. Naravno ne zahvljujući Milanoviću i pretežitom dijelu SDP-a. To ipak trenutnog predsjednika obvezuje prihvaćati pravila zajedništva, a ne samo blagodati. Oni, od naroda izabrani su obvezni provoditi njegovu volju. Milanović i ne samo on, nego i problematičan broj narodnih zastupnika, sve rade suprotno toj volji i to je prepoznato kako kod nas tako i u svim zemljama, našim partnerima – izuzev Mađarske i pojedinih institucija Slovačke, Austrije.
Nekoliko dana prije nego li će preuzeti službu predsjednika RH, polovica veljače 2020., Zoran je Milanović ponudio Draganu Lozančiću mjesto svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Lozančić Milanovićev posilni
U tom je trenutku Lozančić bio savjetnikom ministru Davoru Božinoviću te istovremeno instruktorom NATO-a, za prilagodbu oružanih snaga i sigurnosnih sustava država regije, NATO standardima. Reakcija Jutarnjeg lista na tu Zokinu ponudu bila je veoma zanimljiva: „Teško se oteti dojmu da Lozančićevim imenovanjem na najosjetljiviju poziciju u svom savjetničkom timu, Milanović svojoj prethodnici Kolindi Grabar-Kitarović želi udijeliti i političku pljusku, jer je načinom na koji je izvela njegovu smjenu, Lozančića i javno ponizila“.
Lozančićevo prihvaćanje savjetničke fotelje trajalo je potom više od dvije godine. Neko baš u trenutku 1. Zokine ponude i Ranko je Ostojić zatražio angažman Bajina DORH-a, glede famozne Lozančićeve smjene, koja se dogodila 6. veljače 2016. na traženje gospođe Kitarović i uz kraće razvlačenje tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića.
Surova pravda nalik, po akterima i traženjima, onima iz svibnja 1945. očito je nakanila rezat glave. Međutim, notorni je Baja, ideološki neupitniji od spomenutog dvojca, odustao od egzekucije, računajući kako bi mogao dobiti po prstima, od malo moćnijih od Zoke M. Dragan Lozančić je po smjeni opravdano uhljeblen u DUZS. Osoba s mjesta ravnatelja SOA-e može ići na električnu stolicu ili bilo gdje, ali nikako na ulicu – stotinu je razloga tome. Lozančić je smjenom dobio sinekure puno zanimljivije od ravnatelja SOA-e, na koje mjesto objektivnim izborom nikada ne bi ni došao, jer on jednostavno o ovom poslu ništa, baš ništa nije znao. Naravno, na tadašnje radno mjesto, unatoč ne malom otporu YU-sipovića, izabrala ga je klika Ostoja&Milanović und Jaranen, pravdajući njegov izbor respektabilnim životnim postignućima i pogodnom masom za oblikovanje. Željka Godeč novinarka Globusa, koja ima moćne pozicije u biltenu Nacional se upustila gonetati o razlozima Lozančićeve smjene, po Ostojinu traženju glave, koje je sažela u tri teorije. Prva od njih je ravna vjerovanju kako stonoga obično hoda na jednoj nozi, dok su druge dvije međusobno povezane teorije, a to je presretena telefonska komunikacija i neke druge pikanterije na rođendanskim slavama, sve u izdanju Maminjovu. Bilo kako bilo, to je ono što je najmanje Kitarovićki trebalo i što je opravdano doprinijelo njenom korisnom udaljavnju iz politike – naprosto to nije za nju, kao ni za D. Primorca, aktualnog kandidta HDZ-a, za ove predstojeće izbore. Umjesto da joj zahvale na neočekivanom daru Ostoja&Milanović und Jaranen s njom bi pod giljotinu.
Buljevićeve bravure i životni plov
Inače, sam izbor Dragana Lozančića za ravnatelja SOA-e uvjetovan je istekom mandata Lawrencea od Arabije, alijas Josipa Buljevića. Ovaj se je, kroz svoj mandat, bavio Bliskim istokom, zemljama MENA-e, pomeo je Gadafija, bilo ga je i u Egiptu i sl. poslovima, a kod kuće neviđena pljačka u HEP-u, nestade INA-e, brodogradilišta, DINA-e, iz HAC-a iscuriše miljarde, buknuše Fimi media, Planinska, Nizinska i koje kakve krvave afere. Baš nekako pred istek mandata prvi pendrek i – pazi sad, šef Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih-obavještajnih (s.o.) agencija Ranko Ostojić je počeo prelistavati razgovore Josipa Buljevića s uspješnim slavonskim poduzetnicima. Nu, kako je Buljević puno toga znao i mogao propjevati, tadašnji premijer Milanović ga sklanja u daleku Kaliforniju za konzula u LA.
Buljević je je rođenjem sedamdeset prvaš, a šestogodišnji studij novinstva okončao je 1995., kada akcelerirano ulazi u Operativu Manolićeva SZUP-a (u toj družini bijaše mu i zemo „profesionalac“ Smiljan Reljić – što sigurno bijaše podupor Buljevićevim ambicijama tada i kasnije). Ubojstvom Ivane Hodak, Meskova camaradea Pukanića i sl. mafijaških operacija na zagrebačkim ulicama i drugdje, stari prijatelji Sany i Mesko odlučiše Tomislava Karamarka prebaciti na mjesto prvog pendreka, a Lawrence stiže na njegovo mjesto, ravnatelja tada već jedinstvene SOA-e. Time tobože otpočinje hrvatska verzija operacije Sablja. Svakako uspješnije od one kod komšija, ta ova je sasjekla ubogog Šlogara – koji je uz „zločin“ još morao sve do Samobora nositi samokres s kojim je ubio Ivanu Hodak, i to pješačeći uz Savu. Naime, rijeka mu se pričini toliko bistrom da bi u njoj i slučajni prolaznik, a ne respektabilni štibraš i sabljar, identificirao taj samokres. Dajtenajte, prosim vas.
Nekoliko se dana po crnim tabloidima i udbinim biltenima problematizirala ranija pojava Mesića na pogrebu vrlo kontroverznog Pukanića, no ista sablja je utvrdila da je to prijateljska gesta i da u tom nema nikave pozadine!
Vratimo se još trenutak hrvatskom Lawrenceu i to činjenicama iz njegova burnog životopisa. Ta riječ je o čovjeku koji je od „svih djelatnika SOA-e najviše knjiga pročitao“, kako su o njemu po kuluarima i prostorijama zgrade u Savskoj zborili odani mu pobočnici iz „preslavnog“ menadžmenta. Naravno, da sam bio lud, ne manje nego danas pa sam po trabantima poručivo neka mu kažu, kako Lozo govori da je on više napisao suvislog štiva, doli im je učeni šef pročitao.
U ratu je bio žestoko izložen čitajući Alan Forada, kao pričuvni policijski skladištar u Splitu. Gore je navedeno što se s njime događalo do isteka mandata i kratkog vremena potom. Kako se ne bi vrlo učeni i ekspert-špijun Buljević gubio po bespućima diplomacije vraćaju ga u UVNS. Dakle, krovno državno tijelo koje obavlja stručne i administrativne poslove za potrebe Vijeća za nacionalnu sigurnost/VNS (ovo što se nikako ne sastaje) te Savjeta za koordinaciju o.s.a.; obavlja poslove analitike i nadzora rada istih tih agencija itd. Izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu države Buljević postaje njen savjetnik za nacionalnu sigurnost, potom ministar obrane u Karmarkovoj vladi – koliko je ovaj potonji i zašto dugovao vitezu od Drniša Smiljanu Reljiću!?
Problematična je također priča o Buljevićevim ahbabima i njihovoj svekolikoj moći od Vasalije preko nasljednika mu Mile Vukušića na mjestu prvog operativca do još moćnijeg pomoćnika od čizama, antifriza i auto guma – o kadrovima i financijama je odlučivao jednako koliko i ja – immobilien biznismena Josipa Jurčevića.
Dadin skliski put između Zorana i Kolinde
Na drugoj strani razlozi Lozančićeve smjene nisu nimalo upitni. Naprotiv, saznavši za ugrozu predsjednice države koja je mogla ili nije morala znati za suspektnost svojih poznanika, prijatelja ili bilo kakvih partnera, SOA je dužna izvijestiti predsjednicu o problematičnom društvu i njenoj ugrozi, a na njoj bi bilo uskladiti ili promjeniti svoje ponašanje. Kako je naša služba sigurnosna i istovremeno saznajna, ona je dodatno dužna brinuti o svekolikoj sigurnosti najviše štićene osobe u državi. Dakle ovaj je slučaj potvrdio staru priču o Lozančiću kao privatnom Milanovićevu obavještajcu. Preko svojih ljudi je riječju i slikom se pohvalio Milanoviću. Bez sumnje, to je ispravna konstatcija gospođe Kitarović.
Nju potkrijepljuje i „časnik za vezu“ Joško Klisović kao prenositelj poruka između Zokija i Dade. Kroz SOA-u je marširao kao njen starosjedilac, koliko znam bez iti površne sigurnosne provjere. Makar mi je osobno izgledo posve dobrohotno, samo Bog i nekoliko njih znaju kakve su to važne poruke dvostrukom komunikacijom prenašane po tekliču Klisoviću. Ono što je skupina nas nekoliko, krišom gonetala i u čemu smo se slagali da među tim porukama ima štofa za smirivanje agenta Josipovića u slučaju njegove zloporabe akumulirane retencije. To bi uvelike kompromitiralo Josipovićevu pobjedu na presjedničkim izborima u prvom i zalupilo njegovu izbornu ambiciju u drugom mandatu. „Skripte“ koje je „beogratski zet“ donosio srbijanskom veleposlaniku u Zagrebu Radivoju Cvjetičanu prvi je do detalja razobličio kolega mi, vrsni publicist Ivica Šola u utjecajnom tjedniku 7Dnevno, čiji sam urednik unutarnje i vanjske politike tada bio. Naime, s niskim stupnjem sigurnosne kulture i čvrstom voljom Josipović je prije nego je postao predsjednikom RH tadašnjem prpošnom i neostavrenom balkanskom špijunu na mjestu veleposlanika Srbije u Zagrebu uredno donosio „skripte“, a te njegove rabote bi lako ušle pod prvanu kvalifikaciju velezdaje (Cvjetičaninova knjiga Zagreb Indoors,koja se među inim bavi opširno i ovom tematikom, vrlo je tražena roba s obje strane granice). Nije, samo zbog toga, Josipović u kampanji za drugi mandat stalno ponavljao kako njegovu biografiju ocrnjuju „obavještajno podzemlje“ i zadrti desničari. Na uporno ponavljanje pitanja novinara, tko je to obavješatajno podzemlje, Josipović je nakon dugog vremena otprilike odgovorio: to su donedavni pripadnici sigurnosnog sustava, okupljeni oko uredništva 7Dnevnog i Hrvatskog tjednika, znamo o njima sve makar rade konspirativno…
Odgovorio sam mu vrlo oštro. Istako sam kako on o bilo čemu zna jako malo. Međutim, da o nama baš ništa ne zna. Podučio sam ga da to pita vlastitog oca ili primjerice sličnog partizanskog zločinca prezimena rahmetli Bajića. Oni će mu kazati da smo mi duhovi jama s Biokova, i stotina drugih; aveti mučenika hrvatskih ubijenih rukom maršalovih krvnika i kilera, njegovih špijunskih bandi. I tako redom i tako dalje. Satisfakciju, kratka daha, smo ipak dobili njegovim porazom, kojem smo sigurno puno, puno doprinijeli. Na žalost, brzo smo se otrijeznili ponašenjem i postupcima KGK.
Grobar Dado baca zadnji grumen zemlje na lijes INA-e
Prije nego se osvrnem na krtki profil Dragana Lozančića, riječ dvije o sudbini INA-e, u dva mandata neokomunističkih rigidnih i izdajničkih vlada u RH. U prvom su mandatu prodali 25%+ jednu dionicu mađarskom MOL-u za 505 mil. USD. Prvorazredna tajna bila je skrivanje značajnog postignuća INA-ih stručnjka u dva sirijska nalazišta ugljikovodika procjenjene vrijednosti 23 mlrd €. Umjesto da se pohvale time, Uprava je kompanije s Mađarima dogovorila omertu na tu temu. Malo komunističko poduzeće MOL će potom doći do (prikrivenog) većinskog vlasnika u neusporedivo značajnijoj i bogatijoj vertikalno organiziranoj kompaniji, lideru u biznisu s ugljikovodicima u JI Europi.
Uz Sanaderove i Kosoričine igre bez granica s Mađarima; Milanovićeva je Vlada zabila zadnje eksere u lijes moćne kompanije, tj. hrvatskog utjecaja u njoj. Priča je išla sve dotle da mađaron Siniša Petrović, nesporno veliki pravni stručnjak i Titov brigadir s radnih akcija Mladen Pejnović – prvi u svojstvu predsjednika NO INA-e, drugi opunemoćenik Vlade u Skupšini kompanije, kao predstavnik druog po veličini vlasnika – zajedno sudjeluju u rastakanju hrvatskih interesa u INA-i. Ukratko jedan i drugi su postali predmetom interesa SOA-e zbog njihovih rabota u kompaniji, a Pejnović i zbog toga što se ponašao kao pijani miljarder u DUUDI-ju.
Samo tijekom 2014. tamo je Državna revizija našala manjak od oko 18 mlrd KN. Pejnović se pravdao nesređenošću dokumentacije, koja je tobože stvorila manjak. Tim gore, jer se uistinu dokumentacija vodila kako se njima svidjelo, e da bi se moglo zamračiti nedokazivo.
Duboko grlo iz SOA je žurno je izvijstilo Pejnovića što se sprema i kako je već zatečen u suspektnom druženju s mađarskim ljudima iz INA-e na Britanskom trgu u Zagrebu. Potom se ovaj povlači, a Petrović i dalje producira. Saznavši iz Izvješća što sve radi njegov prijatelj Milanović poručuje. Petroviću ne pakirati on je od mene dobio mandat i on će ga završiti, ujedno traži i prestanak mjera. Međutim, djelatnici SOA-e se žestoko suporostavljaju i Zoka jednostavno „trni“ izvor.
Lozančićeva ostavština u SOA-i
Dragan – Dado Lozančić je u RH stigao početkom rata kao Šuškov čovjek. Bavio se raznim poslovima u MORH-u dok ga o tamo, iz samo njoj znanih razloga nije najurila tadašnja ministrica Željka Antunović. U razdoblju iza vlade šestoglave aždaje Lozančić je bio figura minoris. U MORH-u je dočekao ministra Kotromanovića i otad će njegov život krenuti naprijed strelovitom brzinom. Očito je unaprijed s Milanovićem, preko Kotromanovića dogovorio big deal te je pristao raditi isključivu za jednu tj. Milanovićevu stranu. U tvrdoj kohabitaciji Josipovića i Milanovića (sukob ega i interesnih sfera) Josipović je izvukao tanji kraj i ostavio svoj atar Vojsku i donekle diplomaciju za uhljebljivanje tvrdo jugoslavena na prestižna i dobro plaćena mjesta, poput primjerice Siniše Tatalovića i Drage Lovrića. Osobno sam doživio kakvu je moć potonji imao kao načelnik Glavnog stožera na Antu Kotromanovića, Milanovićevu dvostruku kombinaciju. Čovjeka koji će mu kao nesumljivi bojovnik liječiti traume dezertera i drugo – vezama s generalom bez vojske Ivanom Čermakom, provrazrednom ruskom pozicijom u RH, zaokrenuti život u cijelosti nakon što je doživio potpuni političli osobni i stranački brodolom kroz parlamentarne izbore koncem 2015. Tada je Milanović izjavljivao kako se definitifno povlači iz politike, a da će svojim znanjima i političkim vezama skrbiti o egzistenciji svoje obitelji. Vidjevši kako od toga ništa nema i da su to prazne tlapnje preko Kotromanovićevih i Čermakovih linkova dolazi, kao hrvatski prvoklasni poklon, Vladimiru V. Putinu koji je već tada dovršio okupaciju Krima i počeo raditi grandiozne planove obnove Ruskog carstva. JI Europa mu je bila iznimno važna regija, a u njoj su njegovi najbolji obavještajci već držali obilatu svitu donositelja odluka, kao svoje dobro plaćene pozicije. Jasno zauzvrat se tražila neupitna i potpuna lojalnost. O tome što su sve Rusi napravili dobro vođenim hibridnim ratom – napose njegovim sastavnicma informacijskim, kibernetičkim i gospodarskim operacijama – do sada je puno izgovoreno i napisano. Slijedom toga i moja je malenkost pridonijela raskrinkavnju veoma pogubnih posljedica tog oblika ratovanja.
Na ovom ga je putu Dragan Lozančić mogao tek uzgred pratiti, ali je u SOA-i ostao potpuno netaknut kadar. Iz pera, sada pok. glavog urednika 7Dnevno Nikice Govića napravljena je temeljita analiza i povijest sigurnosno obavještajnih agencija RH i to u broju 27. od 6. lipnja 2014.
Izdavajam tek slijedeći pasus: Dolaskom u SOA Dado se Lozančić potpuno izgubio u svojim velikim ambicijama, očito nevičan životu u osinjaku u koji je upao. Makar je ovdje došao uz obilat blagoslov nekadašnjeg šefa Zorana Milanovića i uz i američki suport, doduše i s oštricom na nožu okrenutom iz dvorca na Pantovčaku, ali sa stanovitom autonomijom izbora prvih suradnika.
Lozančić je sve više podilazio Partiji i ministru iz susjedne mu kuće, zvučne titule Šefa Savjeta za koordinaciju rada s.o. agencija Ranku Ostojiću. Rezultat toga je njegova potpuna marginalizacija i, kako je već objavljeno u jednom hrvatskom tjedniku, odabir SDS-ovaca od kalibra za prve suradnika te potpuna promacija starih kadrova (umjesto konačnog provjetravanja SOA). Zato nije štedio na odlasku (na ovaj ili onaj način) profesionalnih i hrvatskoj državi potpuno predanih ljudi. Ovdje navodim tek dio njiširoj javnosti poznatih imena: dr. Mirko Bilandžić, dr. Lea Glavan, dr. Goran Akrap, Ante Letica, Ante Glavan, Stjepan Sučić, Zdenko Lozo, dok je Vedran Matošić potpuno marginaliziran…
Gore spomenuti Ostojić, ili kako se već zove, dobro znani Pavićev i britanski igrač Orsat Miljanić, transkriptonoša Haškog suda koji je zajedno s Mesićem radio na kompromitiranju RH i Tuđmana i osudi drastičnoj njima negoli velesrpskom agresoru u šest sastavnica (četri republike i dvije pokrajine) krepale tvorevine, njima toliko drage i neprežaljene Jugoslavije.
Nisu samo spomenuta dvojica telalima i bubnjarima Zokine čete, tu su još i mnoge – kako bi Drakulićka rekla: Vještice iz Zagreba. A ti hrvatski narode apstiniraj od izbora, dočekuj rusošenka i ustavolomca – diljem BiH sa fanfarama i frenetičnim aplauzima, primaj mjedinu i vješaj je na svoja „junačka“ prsa pa kukaj kako ti nevalja država. Izborna olovka je moćnija od ruskih „vazdušno-kosmičkih“ oružja – moguće da ćeš ti moj zapušteni rode jednoga dana to i razumjeti!
Napomena autora: Ovaj je tekst zaustavljen voljom glavnog urednika portala Suvereno
