VUKOWAR 91. – JEDNO SNAŽNO I POUČNO SVJEDOČANSTVO
Tekst: Marin Vlahović
Foto: Priznajem.hr
Kao dijete sam bolovao od dječje epilepsije. Kako bi izbjegao stres povremenih zračnih uzbuna i uzbuđenja koja bi mogla izazvati nove napadaje, roditelji su me u rujnu 1991. poslali kod rodbine u Sloveniju. Nisam znao slovenski, pa su me upisali u peti razred osnovne škole u kojoj je službeni jezik bio srpsko-hrvatski. Tu školu pohađala su većinom djeca JNA oficira. Njihovi očevi, ranije su napustili Sloveniju i sljedećih nekoliko mjeseci i godina, aktivno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. U razredu je bilo troje Hrvata. Jedna djevojčica iz Karlovca, sitni dječak kojem su JNA i četnici zapalili rodno selo u zadarskom zaleđu i ja. Ostali su bili Srbi i Crnogorci. Od prvog dana škole, bili smo izolirani i stigmatizirani kao ustaše. Nismo smjeli govoriti, niti spominjati ratna stradanja. U protivnom, riskirali bi batine. Istodobno, morali smo trpjeti stalna poniženja i maltretiranja. Nisu sva djeca bila jednako okrutna. Prednjačio je dječak po imenu Marko. On je u osnovi bio kukavica, ali je iza sebe imao desetak vjernih sljedbenika. Imao je običaj da stalno provocira. Na papiru bi napisao ime Vukovar, i onda bi slova pikao šestarom. Bio je neumoran u tom suludom poslu, koji je znao diskretno obavljati i pod nastavom. Ponosno bi poslije mahao tim papirom i po razredu tražio moj pogled. Htio je vidjeti koliko me to pogađa. Znam da je bio klinac, ali njegova je mržnja bila zrela i snažna.
DJEVOJČICA IZ KARLOVCA
Vijesti o herojskoj obrani Vukovara, stigla je i do naše škole. Srbi su divljali zato što još nije pao, a mi Hrvati, potajice smo se molili da se Grad nikada ne preda. Poistovjetili smo se s Vukovarom. Mislili smo ako Vukovar izdrži, kako ćemo izdržati i mi. Imao sam veliku bilježnicu koja mi je služila kao ratni dnevnik. Tamo sam upisivao neke svoje misli i lijepio novinske članke o ratu u Hrvatskoj. Na dan kad je pao Vukovar, nastala je euforija među Srbima. Na velikom odmoru pjevali su stihove – „bit će mesa, klat ćemo Hrvate.“ Pognuo sam glavu i zatvorio oči. Htio sam jednostavno nestati. Činilo mi se kako zatvorenih očiju neću čuti što druga djeca pjevaju. U meni je polako rastao bijes. Ipak, nisam skupio hrabrosti da išta kažem. Hrabrija od mene, bila je djevojčica iz Karlovca koja je počela vikati na Marka da prestane pjevati i slaviti. Povukao ju je snažno za kosu. Plakala je i jecala. Kad je došla nastavnica i pitala je zašto plače, nije joj se usudila odgovoriti. Tijekom tog sata, koji uopće nisam slušao, nešto je u meni umrlo. A nešto se rodilo. Gledao sam Marka čitavo vrijeme i šutio. Promatrao ga kao metu. I kad je zazvonilo za odmor, počeo sam ga slijediti. Zastao je ispred zahoda. Na licu je imao slavodobitni, pokvareni osmijeh. Stisnuo sam šaku i udario ga ravno u zube. Pao je na pod. Iako je mogao odmah ustati, nije se usudio. Iz usta mu je potekla krv. Uskoro su mu u pomoć pristigli drugi Srbi i Crnogorci iz razreda. Vikali su na mene da sam ga udario, zato jer je Srbin. Branio sam se kako to nije istina i rekao im da je Marko dobio od mene udarac, zato što je tukao djevojčicu. Ne znam jesu li me se tada školske kolege uplašile, ali prihvatili su ovo objašnjenje.
NIKAD VIŠE NISAM BIO ISTO DIJETE
Nakon tog događaja više nas nisu stalno tukli i ponižavali u razredu. I taman kad sam mislio da ću mirno dočekati zimske praznike, došao je taj sat tjelesnog odgoja, kojeg ću pamtiti cijeli život. Nakon sata tjelesnog, Marko je u svlačionicu uveo 5-6 osmaša. Bili su visoki i krupni, a sjećam se da je jedan imao gotovo odrasle brkove. Pokazao je kažiprstom na mene i kazao – to je taj ustaša. Tražili su da pjevam njihove pjesme. Odbio sam i tu je krenulo. Znao sam što slijedi i rukama štitio glavu i bubrege, dok su po meni frcali udarci šakama i nogama. Tukli su me par minuta. Takav krvav, jedva sam se uspio nekako ustati. Nisam plakao.
Ponavljao sam si kako te batine nisu ništa prema svemu onom što je prošao Vukovar. Nekoliko mjeseci kasnije, uslijedio je povratak u Zagreb. Vratio sam se drugačiji. Nikad više nisam bio isto dijete. Usred mirne Slovenije, Vukovar me trajno promijenio. Zato ne volim kada o Vukovaru govore oni koji ga nisu doživjeli, jer ga takvi nikada nisu mogli, niti mogu danas osjećati. Ne znam je li to dobro, no Vukovar je od puno djece, stvorio druge ljude. I to nije jedino. Vukovar je stvorio Hrvatsku.
